Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1881/19 (Islamska zajednica u BiH, Medžlis Islamske zajednice - Mostar)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Aktivna legitimacija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1881/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1881/19, rješavajući apelaciju Islamske zajednice u BiH - Medžlisa Islamske zajednice Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Islamske zajednice u BiH - Medžlisa Islamske zajednice Mostar.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 013557 16 U od 22. februara 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Islamska zajednica u BiH - Medžlis Islamske zajednice Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 26. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013557 16 U od 22. februara 2019. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Ministarstva prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), kao organa uprave koji su odlučivali u postupku koji je okončan osporenom odlukom, zatraženo je 25. septembra 2020. godine, a od Alise Mujić, kao suprotne strane u postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: A.M. ili podnositeljica zahtjeva), zatraženo je 30. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da se predmetno pismeno poslano na adresu A.M. kojom je raspolagao Ustavni sud vratilo s naznakom da se ona „odselila“, dostava tog pismena izvršena je 16. januara 2021. godine, i to protekom roka od osam dana od dana postavljanja pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Federalno ministarstvo je 1. oktobra 2020. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 5. oktobra 2020. godine, dok Kantonalno ministarstvo i A.M. u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Kantonalno ministarstvo je, odlučujući o zahtjevu A.M. „u upravnoj stvari donošenja rješenja o prenosu stanarskog prava“, rješavajući na temelju „[…], članka 6, 10, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZOSO), donijelo Rješenje broj UPI-09-04-25-5/15 od 27. maja 2016. godine kojim je određeno da je podnositeljica zahtjeva A.M., nakon smrti Fate Mujić (u daljnjem tekstu: F.M.), nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, preciziranom u izreci predmetnog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno ministarstvo, uvidom u ugovor o korištenju stana, precizirani broj od 1. oktobra 1985. godine, koji je F.M. zaključila sa „Domom" Radnom organizacijom Mostar (u daljnjem tekstu: DOM Mostar), utvrdilo da je F.M. na osnovu tog ugovora imenovana za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, proizlazi da je uvidom u rješenje Grada Mostara - Općine Stari Grad, precizirani broj od 7. decembra 2000. godine, utvrdilo da je tim rješenjem potvrđeno da je F.M. bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je u istom rješenju navedeno da F.M. može bez ikakvih ograničenja stupiti u posjed stana kad on bude obnovljen. Uvidom u precizirane izvode iz matične knjige umrlih i rođenih Kantonalno ministarstvo je utvrdilo da je A.M. kćerka F.M. i Esada Mujića (u daljnjem tekstu: E.M), koji je umro 27. juna 1985. godine, te da je F.M. umrla 28. jula 2012. godine. Dalje, konstatiralo je da je A.M. saslušana na zapisnik pred tim organom 20. aprila 2016. godine i da je tom prilikom, između ostalog, izjavila „da je vlasnik predmetnog stana Islamska zajednica, te da su 'Domu' za gazdovanje plaćali kiriju“. Također, konstatiralo je da je apelantov opunomoćenik saslušan na zapisnik pred tim organom 25. maja 2016. godine i da je tom prilikom, između ostalog, izjavio da je vlasnik predmetnog stana Islamska zajednica i da za spis dostavlja zk. izvod iz kojeg je vidljivo vlasništvo.

7. Uvidom u dokumente precizirane u obrazloženju rješenja Kantonalno ministarstvo je utvrdilo da je A.M. prilikom provođenja popisa stanovništva 1991. godine popisana na adresi predmetnog stana zajedno sa članom domaćinstva F.M., odnosno da je A.M. sa 30. aprilom 1991. godine bila prijavljena sa prebivalištem na adresi predmetnog stana. Uvidom u precizirano uvjerenje preciziranog organa uprave Kantonalno ministarstvo je utvrdilo da se, prema podacima kojima je raspolagao taj organ uprave, A.M. ne vodi kao nosilac stanarskog prava ni na jednom stanu u Gradu Mostaru. Pored toga, Kantonalno ministarstvo je navelo da „po podacima dobivenim iz zemljišnoknjižnog izvatka […] od 15.1.2014. godine, u spis predmeta dostavljen dana 25.5.2016. godine, naslovni organ prihvaća da je vlasnik predmetne stambene jedinice Vakuf Hasanbega Lakišića, odnosno Medžlis Islamske zajednice Mostar“.

8. Kantonalno ministarstvo se dalje pozvalo na odredbe člana 6. stav 2, te čl. 21. i 22. stav 1. ZOSO ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 - OUS i "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Ocjenjujući izvedene dokaze svaki zasebno i sve zajedno, Kantonalno ministarstvo utvrdilo je da je raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila F.M., majka podnositeljice zahtjeva A.M., te da je A.M. jedini preostali član kućnog domaćinstva na adresi predmetnog stana, pa da se, u skladu sa članom 22. ZOSO, ima smatrati nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu. Pri tome Ministarstvo je ukazalo da je na osnovu materijalnih dokaza u spisu predmeta utvrđeno da je A.M. ostvarila trajnu zajednicu zajedničkog života sa ranijim nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu - svojom majkom, odnosno da je u konkretnom slučaju ispunjen i subjektivni element potreban za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva

- namjera trajnog življenja sa nosiocem stanarskog prava, kao i objektivni elementfizičko življenje sa nosiocem stanarskog prava. Kantonalno ministarstvo je ukazalo da se, shodno članu 7. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), mora utvrditi pravo stanje stvari i s tim ciljem moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, a što je, po mišljenju tog organa, i učinjeno.

9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Kantonalnog ministarstva. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tu žalbu podnio zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i da je, u vezi sa tim, naveo da predmetni stan nije nacionaliziran, te da apelant kao vlasnik nekretnine nije davalac stana na korištenje, niti ugovorna strana, a po svom statusu ne može zasnivati stanarska prava, kao i da A.M., ni njen pravni prednik nisu zaštićeni stanari iz člana 80. ZOSO, niti iz člana 2. istog zakona, da je predmetni stan devastiran, odnosno da više ne postoji, pa doneseno rješenje nema ni pravnog ni stvarnog efekta.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalno ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23- 5-21/16 od 21. jula 2016. godine kojim je žalbu odbilo.

11. Federalno ministarstvo je u obrazloženju rješenja ukazalo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je utvrdio da podnositeljica zahtjeva A.M. ima status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Konstatirajući da je prvostepeni organ pravilno ocijenio dokaze koji se nalaze u spisu predmeta i dao valjano obrazloženje za svoju odluku, Federalno ministarstvo se pozvalo na razloge prvostepenog rješenja u skladu sa odredbom člana 242. stav 2. ZUP-a, te je ocijenilo da apelantovi navodi, izneseni u žalbi, nisu od utjecaja na drugačije rješenje konkretne stambeno-upravne stvari.

12. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva. U navedenoj tužbi apelant je, između ostalog, naveo da su njegovi žalbeni navodi bez obrazloženja zanemareni od Federalnog ministarstva, zbog čega ih ponavlja, a to su, između ostalog, navodi da sporna nekretnina nije nacionalizirana i da apelant kao vlasnik nekretnine nije davalac stana na korištenje, niti je ugovorna strana, a po svom statusu ne može zasnivati stanarska prava, niti se na njega taj zakon primjenjuje, kao i da A.M., ni njen pravni prednik nisu zaštićeni stanari iz člana 80. ZOSO, niti iz člana 2. istog zakona, da rješenje Grada od 7. decembra 2000. godine (kojim je potvrđeno da je F.M. bila nosilac stanarskog prava na tom devastiranom stanu) nema djejstva prema apelantu, jer on nije učestvovao u postupku u kojem je to rješenje doneseno, niti je bio upoznat s tim postupkom, kao i da je predmetni stan devastiran.

13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 013557 16 U od 22. februara 2019. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ocjenjujući prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta (jer on nije ovlaštenik iz materijalnopravnog odnosa, budući da je ugovor o korištenju stana zaključen između F.M. i „Doma“ Mostar), istaknut od A.M. ukazao da se u postupku koji je prethodio upravnom sporu odlučivalo o stanarskom pravu A.M. i neposrednom interesu apelanta, koji je posredstvom opunomoćenika i saslušan pred prvostepenim organom zbog toga što je, prema preciziranom zk., kao vlasnik predmetne nekretnine upisan Vakuf Hasanbega Lakšića, odnosno Medžilisa Islamske zajednice Mostar. Kantonalni sud je ukazao da tada A.M. u svom iskazu od 20. aprila 2016. godine pred prvostepenim organom nije osporavala da je vlasnik predmetnog stana Islamska zajednica. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je istaknuti prigovor A.M. vezan za nedostatak aktivne legitimacije na strani apelanta neosnovan i da je odbijen uz konstataciju da se u konkretnom slučaju radi o neposrednom ličnom interesu apelanta iz kog razloga je tužba podnesena od ovlaštene osobe.

15. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni organ, dovodeći u vezu izvedene dokaze sa članom 6. ZOSO, osnovano utvrdio da je A.M. ostvarila trajnu zajednicu s ranijim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu. Zatim, citirao je odredbe člana 22. stav 1. i člana 2. stav 4. ZOSO, te je zaključio da je, shodno navedenim zakonskim odredbama, prvostepeni organ osnovano ocijenio da su ispunjeni uvjeti za prijenos stanarskog prava s prednika F.M. na člana domaćinstva A.M. Kantonalni sud je ocijenio da je to utemeljeno na ugovoru o korištenju stana zaključenom 25. oktobra 1985. godine između F.M. i „Doma“ Mostar. Pri tome naveo je da je odredbom člana 15. ovog ugovora propisano da se on zaključuje na neodređeno vrijeme i da se može otkazati na način i zbog razloga navedenih u Zakonu o stambenim odnosima.

16. Kantonalni sud je konstatirao da je apelant u tužbi istakao da je vlasnik predmetnog stana i da nije dao stan na korištenje, što je vidljivo iz predmetnog ugovora o korištenju stana od 25. oktobra 1985. godine, te da A.M. i njen prednik F.M. nisu zaštićeni podstanari u smislu člana 80. ZOSO. Također, konstatirao je da je apelant istakao da se F.M. kao apelanticin prednik uselila u predmetni stan 1985. godine, a nakon stupanja na snagu ZOSO 1974. godine, tako da se status može regulirati samo ugovorom o zakupu na osnovu člana 2. stav 4. ZOSO. Kantonalni sud je konstatirao da su navodi tužbe neosnovani i da nisu utemeljeni na odredbama ZOSO, na koji zakon se, kako je naveo Kantonalni sud, i apelant poziva, zbog toga što je u konkretnoj upravnoj stvari temeljno pitanje stanarsko pravo, a ne pravo vlasništva koje nije sporno. Kantonalni sud je ukazao da apelantovi prigovori u pobijanim rješenjima kojima je priznato da je A.M., nakon smrti majke F.M., nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nisu utemeljeni na odredbama člana 80. i člana 2. stav 4. ZOSO na koje se apelant poziva zbog toga što je F.M., kao prednik, stekla stanarsko pravo na osnovu ugovora o korištenju stana od 25. oktobra 1985. godine, zaključenog sa „Domom“ Mostar, tako da se na nju, kao i na stjecateljicu ne može primijeniti član 2. stav 4. ZOSO, jer se taj stav odnosi na građane koji nisu stekli stanarsko pravo, a koriste stan u vlasništvu građana.

17. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da sam prijenos stanarskog prava po pobijanim rješenjima nema smisla, jer predmetni stan više ne postoji, odnosno jer je u prethodnom ratu devastiran. Ovo zbog toga što, kako je Kantonalni sud naveo, ni prednica, ni stjecateljica nisu odgovorne za stanje predmetnog stana, njihovo pravo nije prestalo, jer F.M. nije otkazan ugovor o korištenju stana od 25. oktobra 1985. godine, zaključen sa „Domom“ Mostar.

18. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz čl. 2, 21. i 22. ZOSO, čime su organi uprave u pobijanim rješenjima pravilno primijenili sve relevantne odredbe ZOSO, koji se kao lex specialis u konkretnoj upravnoj stvari imao i primijeniti prema mišljenju tog suda. Također, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi prigovori da drugostepeni organ uprave nije ni ocijenio, ni razmotrio navode žalbe u smislu člana 242. ZUP-a, jer iz sadržaja žalbenih navoda Kantonalni sud nije mogao utvrditi da je postojala činjenica ili navod koji prvostepeni organ već nije razmotrio i detaljno obrazložio. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, tvrdi da je osporena odluka rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede procesnih odredaba, te da ne sadrži obrazloženje u smislu standarda prava na pravično suđenje.

20. Obrazlažući navode o povredi prava na pravično suđenje, apelant tvrdi da se ZOSO nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju, posebno imajući u vidu odredbu člana 2. tog zakona, s obzirom na to da se radi o stanu koji je vlasništvo apelanta kao vjerske zajednice, a koju činjenicu je u predmetnom postupku dokazao zemljišnoknjižnim izvodima. Naime, apelant ukazuje da, imajući u vidu navedenu odredbu, stanovi crkava i vjerskih zajednica ne spadaju u kategoriju stanova na kojima se može steći stanarsko pravo osim ako su nacionalizirani, ali da tada, zapravo, predstavljaju društveno-državno vlasništvo. Ističe da su organi uprave i redovni sud u predmetnom postupku uporno ignorirali činjenicu koju je isticao - da se ne radi o stanu u društvenom vlasništvu, niti stanu u vlasništvu građana, zbog čega se u konkretnom slučaju i ne može primijeniti ZOSO. Apelant ističe da pitanje vlasništva na predmetnom stanu u konkretnom postupku nije ni potencirao radi dokazivanja prava vlasništva, koje je nesporno, već radi ukazivanja da sporna zgrada ne spada u kategoriju na koju se odnosi ZOSO. Pri tome apelant ukazuje da se o pitanju primjene ZOSO, u pogledu drugog vakufskog stana, izjasnio i Ustavni sud u Odluci broj AP 2066/09. Apelant navodi da Kantonalni sud u osporenoj presudi, zapravo, izbjegava primjenu člana 2. ZOSO i da se pogrešno fokusira na primjenu člana 6. istog zakona, koji regulira prijenos stanarskog prava, pogrešno podrazumijevajući da stanarsko pravo postoji. Pri tome apelant tvrdi da je zaključak Kantonalnog suda da je F.M. (majka podnositeljice zahtjeva A.M.) stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu zaključenjem ugovora o korištenju stana od 25. oktobra 1985. godine sa „Domom“ Mostar suprotan odredbama ZOSO (između ostalih, odredbama čl. 5, 11. i 26. tog zakona ) jer, kako apelant navodi, u tom ugovoru nije spomenut „akt o dodjeli stana, nego samo smrtni list“, a „Dom“ Mostar nije vlasnik stana, niti nosilac prava raspolaganja na njemu. Apelant ukazuje da F.M. nije imala akt o dodjeli stana od vlasnika stana, niti je sa vlasnikom stana zaključila ugovor o korištenju stana. Apelant, također, ističe da je ZOSO stupio na snagu prije nego što je F.M. zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana od 25. oktobra 1985. godine zbog čega ona nije mogla steći stanarsko pravo shodno tom zakonu. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede procesnih odredaba zbog toga što Kantonalni sud u osporenoj presudi nije razmotrio i obrazložio, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, sve apelantove navode iz tužbe od kojih neke, u suštini, ponavlja i u apelaciji.

b)Odgovori na apelaciju

21. Kantonalni sud tvrdi da je u konkretnom slučaju pravilno primijenio pozitivne propise o čemu je dao detaljno obrazloženje, te smatra da je apelacija neosnovana.

22. Federalno ministarstvo tvrdi da u postupku pred tim organom nije bilo kršenja apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 - OUS i “Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

I - OPŠTE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava i obaveze davalaca stana na korišćenje i građana u korišćenju stana u društvenoj svojini i stana na kojem postoji pravo svojine.

Član 2.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljem tekstu: stanarsko pravo).

Građanin koji je do stupanja na snaga Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovom zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni zakonom.

Prava i obaveze građanina, u korišćenju stana u svojini građana u koji se uselio poslije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, broj 13/74), odnosno na kome nije stekao stanarsko pravo prema odredbi stava 2. ovog člana, utvrđuju se ugovorom o zakupu u skladu sa ovim zakonom i propisima, skupštine kantona.

Član 5.

Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.

Davalac stana na korišćenje može ovlastiti samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja (u daljem tekstu: zajednica stanovanja) da vrši u ime davaoca stana na korišćenje određena prava i dužnosti izuzev onih koje po svojoj prirodi može da vrši samo davalac stana na korišćenje.

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

II - STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22. stav 1.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

b) Ostale prelazne odredbe Član 80.

Licu koje do dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, broj 13/74) koristi dio stana u kome se na dan 23. jula 1959. godine zateklo kao podstanar, može se dati otkaz samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim za otkazivanje ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava, i to:

1) ako dio stana koristi samo ili s jednim ili više članova svog domaćinstva na osnovu akta stambenog organa, ili 2) ako je dio stana počelo koristiti prije 14. jula i 1954. godine, ili 3) ako naknadu za korišćenje dijela stana plaća neposredno kućnom savjetu, zajednici stanovanja odnosno vlasniku stana koji ne stanuje u istom stanu.

Odredbe prethodnog stava ne primjenjuju se ako je podstanar koristio stambenu prostoriju sa namještajem nosioca stanarskog prava.

[…] VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 013557 16 U od 22. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Apelant, između ostalog, tvrdi da je u konkretnom slučaju redovni sud proizvoljno zaključio da se na konkretni slučaj mogu primijeniti odredbe ZOSO, mada se radi o stanu koji nije nacionaliziran, i da je nesporno u vlasništvu Vakufa Hasanbega Lakišića, odnosno u apelantovom vlasništvu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, prije svega, pokreću pitanje proizvoljnosti načina na koji su u konkretnom slučaju primijenjeni pozitivnopravni propisi.

32. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sporno pitanje mogućnosti primjene odredaba ZOSO u situaciji u kojoj je osporenom odlukom nesporno utvrđeno da je apelant - vjerska zajednica vlasnik predmetnog stana, odnosno u kojoj odluci nisu dovedene u pitanje apelantove tvrdnje iznesene u predmetnom postupku da taj stan nikada nije bio predmet nacionalizacije, a koju okolnost nije sporila ni podnositeljice zahtjeva A.M. Pri tome Ustavni sud podsjeća da su organi uprave i redovni sud svoje odluke, donesene po zahtjevu A.M. za donošenje rješenja o prijenosu stanarskog prava nakon smrti F.M., a kojima je utvrđeno da je A.M. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, utemeljili, prije svega, na odredbama čl. 21. i 22. stav 1. u vezi sa članom 6. stav

2. ZOSO, odnosno na zaključku da je F.M. – majka podnositeljice zahtjeva A.M., imala status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega A.M, kao član njenog porodičnog domaćinstva, nakon smrti F.M. ima pravo da se odredi za nosioca stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prethodno sporno pitanje od kojeg je zavisila odluka o zahtjevu A.M. bilo pitanje da li je njena majka F.M. mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu u vlasništvu vjerske zajednice – apelanta u skladu sa odredbama ZOSO, kako bi ono bilo preneseno na A.M. u skladu sa odredbama tog zakona.

35. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 2066/09 (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2066/09 od 20. decembra 2012. godine) koji je pokretao slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju, a na koju praksu se pozvao i apelant u apelaciji. Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju istog apelanta, podnesenu protiv odluka redovnih sudova donesenih u vanparničnom postupku, kojima je predlagateljica u tom predmetu određena za nosioca stanarskog prava na preciziranom stanu u Mostaru nakon smrti svog prednika za kojeg je u osporenim odlukama u tom predmetu konstatirano da je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, a za koji je utvrđeno da je izuzet od nacionalizacije za potrebe vjerskog službenika. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinute su osporene odluke i predmet je vraćen redovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud je u toj odluci, između ostalog, naveo (tačka 36. Odluke Ustavnog suda broj AP 2066/09): „Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 43. ZOSO-a, koji je bio u primjeni u vrijeme kada je predlagateljicin prednik počeo da koristi predmetni stan, bilo propisano s kim se zaključuje ugovor o korištenju stana, na osnovu kojeg se stječe stanarsko pravo. Naime, tom odredbom je bilo propisano da se ugovor o korištenju stana u društvenom vlasništvu zaključuje između nositelja stanarskog prava i organizacije za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu (stav 1), a ugovor o korištenju stana u vlasništvu građana zaključuje između nositelja stanarskog prava i vlasnika porodične stambene zgrade, odnosno vlasnika stana kao dijela zgrade (stav 2). Dakle, Ustavni sud na osnovu navedenih odredaba zaključuje da se taj zakon nije mogao primijeniti na predlagateljicinog prednika, budući da je njime regulirana materija koja se tiče stanova u društvenom vlasništvu i stanova u vlasništvu građana, što predmetni stan nije.“

37. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo (tačka 37. Odluke): „Dalje, kada je u pitanju i novi ZOSO, koji je stupio na snagu 31. maja 1974. godine, na koji su se, također, redovni sudovi pozvali, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 1. ZOSO-a propisano da se tim zakonom uređuju prava i obaveze davaoca stana na korištenje i građana u korištenju stana u društvenom vlasništvu i stana na kojem postoji pravo vlasništva. Dalje, da je odredbom člana 2. istog zakona propisano pravo nositelja stanarskog prava koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu (stav 1), te prava građanina koji se uselio u stan u porodičnoj stambenoj zgradi (stan u vlasništvu građana). Dakle, dovodeći u vezu navedene odredbe ZOSO-a vezane za materiju koju taj zakon regulira, Ustavni sud zapaža da je i njime regulirana materija koja se odnosi na stanove u društvenom vlasništvu i stanove u vlasništvu građana. Stoga, Ustavni sud smatra da, u okolnosti konkretnog predmeta iz kojih kao nesporno proizlazi da je predmetni stan upisan kao vlasništvo Vakufa Ćišić Mahmut džamije u Mostaru, redovni sudovi svoje odluke nisu mogli zasnovati na odredbama ZOSO budući da je nesporno da predmetni stan ne spada u kategoriju stanova u društvenom vlasništvu, niti se radi o stanu na kojem postoji pravo vlasništva (stan u vlasništvu građana). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbe ZOSO odredili da je predlagateljica nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“

38. Dovodeći praksu iz navedenog predmeta u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da ni u odluci koja je predmet ove apelacije nije bilo sporno da se predmetni stan nalazi u vlasništvu apelanta kao vjerske zajednice. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća, podržavajući praksu u navedenom predmetu, da je odredbama člana 2. st. 1. i 2. ZOSO regulirana materija koja se odnosi na stanove u društvenom vlasništvu i stanove u vlasništvu građana, a ne i stanove u vlasništvu vjerskih zajednica. Međutim, navedene odredbe, kako to proizlazi iz obrazloženja odluka organa uprave i osporene odluke, organi uprave i Kantonalni sud nisu imali u vidu prilikom rješavanja konkretnog prethodnog pitanja, već su se isključivo bavili stavom 4. navedenog člana kojim je regulirano pravo na zakup stana u vlasništvu građana. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, koje, zapravo, činjenično nisu sporne, Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci proizvoljnom primjenom materijalnog prava zaključeno da je ZOSO lex specialis u konkretnom slučaju i da podnositeljica zahtjeva, kao član porodičnog domaćinstva F.M., ispunjava uvjete za prijenos stanarskog prava u skladu sa odredbama ZOSO. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao slična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredaba ZOSO odredili da je A.M. nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu zbog čega je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je nepotrebno razmatrati ostale apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje.

39. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud, pri donošenju svoje odluke, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, te kada je, zanemarujući odredbe člana 2. st. i 1. ZOSO i činjenicu da je predmetni stan u vlasništvu apelanta kao vjerske zajednice, odredio da je podnositeljica zahtjeva A.M. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1881/19 (Islamska zajednica u BiH, Medžlis… | Sudska praksa | Aktio