Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4698/20 (Z. V.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4698/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4698/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zumra Vilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zumra Vilić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186979 20 Gž 3 od 3. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186979 20 P 4 od 24. januara 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zumra Vilić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 186979 20 Gž 3 od 3. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186979 20 P 4 od 24. januara 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je zaključno sa 6. decembrom 2000. godine apelantkinja stekla svojstvo nosioca stanarskog prava shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima na stanu pobliže označenom izrekom prvostepene presude, što je tužena (Javna ustanova „Radiotelevizija BiH“ Sarajevo) dužna priznati i trpjeti i apelantkinji priznati sva prava koja pripadaju nosiocima stanarskog prava, a koji su to pravo stekli prije 6. decembra 2000. godine, te je obavezana apelantkinja da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom pobija prvostepena presuda zbog povrede načela neposrednosti (čitanjem iskaza svjedoka saslušanih u ranijem postupku nakon što je prethodno ukinuta prvostepena presuda) jer je prvostepeni sud, na prijedlog apelantkinje i tužene na pripremnom ročištu održanom 9. jula 2019. godine, odredio provođenje dokaza čitanjem iskaza ranije saslušanih svjedoka, te su na glavnoj raspravi njihovi iskazi dati u ranijem postupku pred istim sudijom i pročitani, kao i iskaz svjedoka St.K. koji je u ranijem postupku saslušan pred drugim sudijom (s obzirom da je u međuvremenu ovaj svjedok umro) čemu se parnične stranke u postupku nisu ni protivile. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto nije poklonio vjeru iskazima svjedoka S.K. i E.H. (jer su ovi iskazi suprotni provedenim materijalnim dokazima i iskazima svjedoka I.H. i St.K.) Kantonalni sud je dalje naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je do početka 1991. godine korisnik spornog stana bio K.H., zatim S.K., a od 1993. godine B.H., što je u svom iskazu potvrdio svjedok I.H, koji je naveo da je 1993. godine sa roditeljima uselio u susjedni stan u kojem je boravio oko godinu dana, pa je iskaz ovog svjedoka u saglasnosti sa provedenim materijalnim dokazima i, suprotno navodima žalbe, ne može se izvesti zaključak da se iskaz ovog svjedoka odnosi na drugi stan, a ne stan koji je predmet spora. Kantonalni sud je takođe naveo da, cijeneći i činjenicu da je, prema uvjerenjima o činjenicama iz službene evidencije MUP KS, Odjeljenje za administraciju Novi Grad od 31. januara 2011. godine (koji dokazi su provedeni u prvostepenom postupku) apelantkinja bila evidentirana na adresi na kojoj se nalazi predmetni stan počev od 8. jula 1997. godine, pravilnim proizlazi zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da, naime, iako je apelantkinja u toku postupka izvela dokaz čitanjem uvjerenja mjesne zajednice „Aneks" izdatog 19. oktobra 2017. godine (da se nalazila na spiskovima humanitarne pomoći od jula 1992. godine), koje uvjerenje je izdato na njen usmeni zahtjev radi rješavanja stambenog pitanja, sadržaj ove isprave je suprotan ranije izdatoj potvrdi iste mjesne zajednice, kao i uvjerenjima o prijavi boravišta apelantkinje i njene porodice na predmetnoj adresi, kao i iskazima svjedoka koji su boravili u tom stanu prije useljenja apelantkinje, odnosno njenog prednika (A.V.) u isti stan. Kantonalni sud je naveo da u svakom slučaju, ni od tog datuma (jula 1992. godine), pa do 23. juna 2000. godine (kada je pokrenut postupak pred nadležnim organom za deložaciju iz predmetnog stana) nije protekao rok od osam godina bespravnog korišćenja stana, u smislu odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima (na koje se apelantkinja pozvala). Kantonalni sud je naveo da, dakle, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani članom 30. st. (2) i (7) navedenog zakona jer nije utvrđeno da je, od momenta useljenja apelantkinje (odnosno njenog prednika) u predmetni stan, pa do 23. juna 2000. godine (kada je pokrenut postupak pred nadležnim organom za deložaciju iz stana) odnosno do 6. decembra 2000. godine od kada se stanarsko pravo više ne može sticati (shodno odredbama člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) protekao rok od osam godina bespravnog korištenja stana da bi apelantkinja po tom osnovu stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo. Apelantkinja ističe da je sud poklonio vjeru svjedocima suprotne strane, uključujući svjedoka koji je zapravo govorio „o drugom stanu“, a ne onom koji je bio predmet postupka, te smatra da je pogrešno prvostepeni sud u ponovnom postupku „prihvatio da se čitaju iskazi svjedoka“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4698/20 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio