Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1277/19 („Aris Electronic“ d.o.o. Doboj)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Dokazni postupak
  • Izvršenje
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1277/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1277/19, rješavajući apelaciju „Aris Electronic“ d.o.o. Doboj, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 5 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Aris Electronic“ d.o.o.

Doboj podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Ip 021153 18 Pž 2 od 26. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Aris Electronic“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 18. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ip 021153 18 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine.

2. Podneskom od 15. decembra 2020. godine apelant je dopunio apelaciju traženom dokumentacijom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je odlučivao o više apelacija istog apelanta, a Odluka o dopustivosti broj AP 1266/19 od 11. marta 2020. godine tiče se konkretnog izvršnog postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1266/19 od 11. marta 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i zakonskog zastupnika trećeg lica Grada Doboja (u daljnjem tekstu: Grad Doboj) zatraženo je 25. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i zakonski zastupnik Grada Doboja su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 30. juna do 31. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a)Izvršni postupak pokrenut po apelantovom prijedlogu za izvršenje protiv ŽGP a.d. Doboj

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 015481 11 Ps od 19. jula 2012. godine obavezan je ŽGP a.d. Doboj da apelantu na ime duga isplati iznos od 22.908,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

8. Apelant je kao tražilac izvršenja kod Okružnog privrednog suda 8. jula 2013. godine, na osnovu presude iz prethodne tačke ove odluke, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika ŽGP a.d. Doboj pljenidbom novčanog potraživanja ŽGP a.d. Doboj prema trećem licu, izvršenikovom dužniku Opštini Doboj (sada Grad Doboj) po osnovu duga na ime ulaganja u vrijednost lokalnih puteva na teritoriji Opštine Doboj.

9. Rješenjem broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 4. septembra 2013. godine Okružni privredni sud je odredio predloženo izvršenje na potraživanju izvršenika (ŽGP a.d. Doboj). Nakon prigovora izvršenikovog dužnika (Grad Doboj) kao trećeg lica, sud je zaključkom od 18. oktobra 2013. godine uputio treće lice na parnicu radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja. Parnični postupak je okončan tako što je odbijen tužbeni zahtjev trećeg lica (Grada Doboja) da se izvršenje pljenidbom novčanog potraživanja ŽGP a.d. Doboj prema trećem licu proglasi nedopuštenim (Presuda broj 60 0 Ps 019271 14 Pž od 8. jula 2014. godine).

10. Podneskom od 12. februara 2014. godine apelant je, osim pljenidbe određene rješenjem o izvršenju od 4. septembra 2013. godine, predložio prenos potraživanja umjesto isplate.

11. Odlučujući o apelantovom prijedlogu Okružni privredni sud je Rješenjem broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 15. oktobra 2014. godine odredio prenos potraživanja izvršenika ŽGP a.d. Doboj u navedenom iznosu sa kamatom i troškovima postupka, zaplijenjeno dostavom rješenja o izvršenju od 4. septembra 2013. godine, koje izvršenik ima prema Gradu Doboju, po apelantovom prijedlogu, umjesto isplate, te je pozvan izvršenikov dužnik (Grad Doboj) da navedeni iznos položi na žiro-račun depozita suda i da o tome obavijesti sud. Drugostepenim rješenjem od 26. decembra 2014. godine odbijena je žalba trećeg lica (Grada Doboja), te je potvrđeno rješenje od 15. oktobra 2014. godine. Istim rješenjem je propisano da se apelant smatra namirenim samim prenosom u visini potraživanja.

12. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da je apelant u tom postupku 5. septembra 2017. godine podnio uređen prijedlog za izvršenje kojim je tražio dozvolu izvršenja pljenidbom i prenosom radi naplate novčanog potraživanja izvršenika (ŽGP a.d. Doboj) na način da se ovlasti apelant da naplati izvršenikovo potraživanje prema svom dužniku Opštini Doboj, a po osnovu duga na ime ulaganja u vrijednost lokalnih puteva na teritoriji Opštine Doboj.

13. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ip 018588 18 Ip od 27. jula 2018. godine odbačen je apelantov prijedlog, jer apelant ni nakon više upozorenja suda nije uredio prijedlog na način kako je to sud od njega tražio da dostavi dokaze da je Grad Doboj izvršenikov dužnik i da je kod suda položio zaplijenjeno potraživanje izvršenika i u kom iznosu, te da je time apelant ovlašćen da se namiri iz iznosa koji je izvšenikov dužnik položio kod suda da bi sud prenio potraživanje radi naplate.

14. Viši privredni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Rješenje broj 60 0 Ip 018588 18 Pž 4 od 26. decembra 2018. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

15. Navedeni postupak je bio predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom (op. cit., AP 1266/19). Apelacija je odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

b) Izvršni postupak pokrenut po prijedlogu advokata Siniše Đorđevića (punomoćnik firme ŽGP a.d. Doboj) protiv Grada Doboja

16. Na prijedlog advokata Siniše Đorđevića, kao tražioca izvršenja, takođe je pokrenut izvršni postupak protiv izvršenika Grada Doboja pod brojem 60 0 IP 020898 14 IP radi naplate glavnog duga u iznosu od 201.328,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na osnovu izvršne notarske isprave – Ugovora o ustupanju potraživanja broj OPU-1361/2012 od 26. novembra 2012. godine, zaključenog između tog tražioca izvršenja i ŽGP a.d. Doboj (kojim je na Sinišu Đorđevića preneseno potraživanje ŽGP a.d. Doboj), a koji je zaključen shodno Ugovoru o vansudskom poravnanju broj OPU-1054/2011 od 4. oktobra 2011. godine, koji su zaključili Grad Doboj i ŽGP a.d. Doboj radi isplate duga.

17. Okružni privredni sud je 31. oktobra 2014. godine donio rješenje o izvršenju, dok je rješenjem od 13. novembra 2014. godine izvršen prenos sredstava. Rješenjem od 18. marta 2015. godine odbijen je prigovor izvršenika (Grada Doboja) na rješenje o izvršenju.

18. Drugostepenim rješenjem od 28. aprila 2015. godine ukinuto je prvostepeno rješenje od 18. marta 2014. godine, usvojen prigovor izvršenika Grada Doboja, stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 31. oktobra 2014. godine, kao i sve radnje suda u tom predmetu, te je predmet ustupljen stvarno i mjesno nadležnom Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koji je zaključkom od 18. juna 2015. godine naložio tražiocu izvršenja (advokatu Siniši Đorđeviću) da izvrši povrat isplaćenog iznosa od 206.767,66 KM po sprovedenom nepravosnažnom rješenju o izvršenju od 31. oktobra 2014. godine na račun izvršenika (Grada Doboja).

19. Rješenjem Osnovnog suda od 30. decembra 2016. godine prijedlog tražioca izvršenja (advokata Siniše Đorđevića) odbačen je s obzirom na to da je rješenje o izvršenju koje je donio Okružni privredni sud sprovedeno u cijelosti 3. novembra 2014. godine.

c) Izvršni postupak apelanta protiv Grada Doboja (osporeni postupak)

20. Apelant je 12. januara 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Grada Doboja tako što je tražio prinudnu naplatu potraživanja u iznosu od 22.908,90 KM sa sporednim potraživanjima na osnovu Rješenja o izvršenju broj 60 0 lp 018588 13 lp od 4. septembra 2013. godine, Presude broj 60 0 Ps 019271 14 Pž od 8. jula 2014. godine i Rješenja o prenosu potraživanja broj 60 0 lp 018588 13 lp od 15. oktobra 2014. godine, i to zapljenom i prenosom potraživanja na ime glavnog duga na depozit suda, te isplatom potraživanja na ime troškova parničnog postupka na apelantov račun.

21. Rješenjem broj 60 0 Ip 021153 15 Ip od 19. februara 2015. godine Okružni privredni sud je odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, dok je rješenjem od 18. marta 2015. godine usvojio prigovor izvršenika (Grada Doboja) i obustavio izvršenje u cijelosti, te ukinuo sprovedene radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenik izmirio svoje obaveze prenosom preostalog iznosa duga prema ŽGP a.d. Doboj (13. novembra 2014. godine) tako da Grad Doboj više nije imao dug prema ŽGP a.d. Doboj, a samim tim ni ŽGP a.d. Doboj potraživanja od Grada Doboja iz kojih bi se apelant mogao namiriti po Rješenju Okružnog privrednog suda broj 60 0 lp 018588 13 lp od 15. oktobra 2014. godine.

22. Drugostepenim rješenjem od 29. juna 2015. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje od 18. marta 2015. godine, čime je predmetni izvršni postupak pravosnažno obustavljen.

23. Novim apelantovim prijedlogom od 14. novembra 2017. godine, uređenim na traženje suda podnescima od 12. decembra 2017. godine i 31. januara 2018. godine, apelant je predložio da mu se na osnovu Rješenja o izvršenju broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 4. septembra 2013. godine, Ugovora o vansudskom poravnanju broj OPU-1054/2011 od 4. oktobra 2011. godine i presude Okružnog privrednog suda od 29. oktobra 2014. godine (kojom je odbijen tužbeni zahtjev Grada Doboja da se izvršenje od 4. oktobra 2013. godine proglasi nedopuštenim) dozvoli namirenje novčanog potraživanja prenesenog na ŽGP a.d. Doboj pljenidbom i prenosom radi naplate sa žiro-računa izvršenika na žiro-račun dopozita Okružnog privrednog suda.

24. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ip 021153 18 Ip 2 od 2. marta 2018. godine dozvoljen je prenos umjesto naplate potraživanja iz izvršne isprave, Rješenja Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 15. oktobra 2014. godine, tako što će se apelant namiriti iz prenesenog potraživanja koje ima ŽGP a.d. Doboj prema Gradu Doboju umjesto isplate po tom rješenju u iznosu od 22.908,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama zajedno sa troškovima parničnog postupka, te troškovima izvršnog postupka pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika Grada Doboja u apelantovu korist na žiro-račun depozita Okružnog privrednog suda sa pozivom na ovo rješenje (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

25. Okružni privredni sud je rješenje utemeljio na članu 151 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

26. Odlučujući o prigovoru izvršenika Okružni privredni sud je Rješenjem broj 60 0 Ip 021153 16 Ip 2 od 14. juna 2018. godine usvojio prigovor Grada Doboja protiv rješenja od 2. marta 2018. godine, te je izvršenje u cijelosti obustavljeno uz ukidanje svih sprovedenih radnji.

27. Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je Rješenjem tog suda broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 15. oktobra 2014. godine po apelantovom prijedlogu određen prenos potraživanja izvršenika ŽGP a.d. Doboj u iznosu od 22.908,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupaka dostavom Rješenja o izvršenju broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 4. septembra 2013. godine koji ŽGP a.d. Doboj ima prema Gradu Doboju umjesto isplate, a izvršenikov dužnik Grad Doboj pozvan je da iznos određen rješenjem suda plati na račun depozita tog suda i da o tome obavijesti sud. Potom je Okružni privredni sud podsjetio da je Rješenjem broj 60 0 Ip 021153 15 Ip od 18. marta 2015. godine usvojen prigovor izvršenika Grada Doboja na rješenje o izvršenju od 19. februara 2015. godine, te je izvršenje obustavljeno u cijelosti i odlučeno da će se po pravosnažnosti rješenja izvršiti povrat iznosa položenog na depozit suda po tom rješenju, a što je i učinjeno nakon donošenja rješenja Višeg privrednog suda od 29. jula 2015. godine.

28. Okružni privredni sud je naveo da se apelant poziva na notarski obrađenu ispravu broj OPU-1054/2011 (ugovor o vansudskom poravnanju) kojom se Opština Doboj obavezala da na ime ulaganja i sanaciju lokalnih puteva na teritoriji Opštine Doboj preduzeću ŽGP a.d. Doboj isplati iznos od 935.430,82 KM sa kamatama (ukupan iznos od 1.403.146,23 KM). Navedeno je još da je navedena notarska isprava djelimično poništena u sudskom postupku na način da je ukupan dug Opštine Doboj prema ŽGP a.d. Doboj smanjen na iznos od 1.326.328,83 KM.

29. U vezi sa brojnim apelantovim prigovorima o proizvoljno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Okružni privredni sud je izvršio uvid u predmete suda, i to br. 60 0 Ip 018588 13 IP, 60 0 Ip 0208989 14 Ip, 60 0 Ps 23016 16 Ps i 60 0 Ps 019271 14 Ps, utvrdivši relevantne činjenice iz kojih je taj sud zaključio da je osporenim rješenjem dozvoljeno izvršenje na potraživanju koje više ne postoji prema Gradu Doboju, postavljajući pitanje da li je Grad Doboj za iznos koji je dozvoljen osporenim rješenjem oštećen (o čemu se Okružni privredni sud detaljno izjasnio na str. 4 i 5 obrazloženja rješenja) a uz pozivanje na sve relevantne izvršne postupke koji su se vodili, uključujući i onaj po prijedlogu advokata Siniše Đorđevića, u kojem je apelant, kao treće lice, uložio prigovor nakon čega je upućen na parnicu. Okružni privredni sud je naglasio da apelant kod Okružnog privrednog suda vodi parnični postupak koji je zaveden pod brojem 60 0 Ps 021242 15 Ps.

30. Okružni privredni sud je podsjetio da je rješenje o izvršenju od 31. oktobra 2014. godine (izvršni postupak koji je pokrenuo Siniša Đorđević, advokat ŽGP a.d. Doboj) doneseno na osnovu notarskih isprava (OPU-1054/2011) i sporazuma kojim je predviđeno da će se ukupan novčani iznos isplatiti direktno na račun punomoćnika ŽGP a.d. Doboj, advokatu Siniši Đorđeviću, a da se ŽGP a.d. Doboj obavezao povući tužbu uz potvrdu ugovaraču da je predmetni spor u cijelosti riješen, te da su ugovarači saglasni da, nakon što se u cijelosti ispune preuzete obaveze među njima, više nema nikakvih potraživanja. Iz Presude Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 023016 16 16 Ps od 13. jula 2017. godine pravosnažno je odlučeno da se odbije apelantov zahtjev kojim je tražio da se Grad Doboj (tuženi u tom postupku) obaveže na isplatu iznosa od 22.908,90 KM.

31. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je zaključio da je odredba člana 47 stav 8 ZIP-a primjenjiva u konkretnom slučaju, a koja ima u vidu prestanak potraživanja. U tom pravcu Okružni privredni sud je podsjetio da potraživanje može prestati ispunjenjem, a da je način takvog prestanka propisan odredbama materijalnog prava, a prestanak osnova potraživanja upućuje na zaključak da je prestao osnov za izvršni zahtjev. U konkretnom slučaju radi se o sudskom rješenju po kom je prestala obaveza i to nakon donošenja rješenja o prenosu umjesto naplate po kom Grad Doboj nije postupao, a nakon toga sud je rješenjem o izvršenju u predmetu koji se vodio kod tog suda pod brojem 60 0 Ipn 020898 14 Ip dozvolio izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika Grada Doboja radi naplate potraživanja tražioca izvršenja Siniše Đorđevića kao punomoćnika ŽGP a.d. Doboj prema kome je i apelant imao potraživanje. Rješenje o izvršenju u predmetnom postupku doneseno je 19. februara 2015. godine na osnovu Rješenja o izvršenju broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 4. septembra 2013. godine.

32. Viši privredni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Rješenje broj 60 0 Ip 021153 18 Pž 2 od 26. novembra 2018. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

33. U žalbi apelant dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja ukazujući na povredu postupka zbog toga što je sud pogrešno ocijenio sprovedene dokaze, da je pogrešan stav prvostepenog suda da je prestala obaveza ispunjenjem, da nije obrazloženo na koji način je prestala obaveza ŽGP a.d. Doboj prema trećem licu Gradu Doboju, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je nejasan i kontradiktoran zaključak Osnovnog suda kojim je advokatu Siniši Đorđeviću naloženo da izvrši povrat iznosa od 206.767,66 KM, da je Rješenje broj 60 0Ip 020898 Ip ukinuto i da nije od značaja za ovaj postupak, da sud ne može raspravljati o prestanku obaveze Grada Doboja prema advokatu Siniši Đorđeviću.

34. Izvršenik Grad Doboj je u odgovoru na žalbu istakao da ŽGP a.d. Doboj nema nikakvih potraživanja prema izvršeniku, niti mu izvršenik šta duguje, pa samim tim ni njegovom povjeriocu, apelantu.

35. Nakon ispitivanja žalbenih navoda u svjetlu osporenog rješenja i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Viši privredni sud je naveo da je žalba u cijelosti neosnovana. Prije svega, Viši privredni sud je podsjetio da je predmetno izvršenje pravosnažno obustavljeno rješenjem tog suda od 18. marta 2015. godine. Shodno tome, Viši privredni sud je naglasio da nije bilo osnova da se ponovo vodi već okončani izvršni postupak pod istim brojem između istih stranaka i radi prinudne naplate istog potraživanja. Potom se Viši privredni sud pozvao na odredbu člana 23 stav 1 ZIP-a koju je citirao, naglasivši da je prvostepeni sud u toku izvršnog postupka zaključcima viša puta nalagao apelantu da uredi prijedlog za izvršenje, odnosno da ga uskladi sa izvršnim ispravama na osnovu kojih predlaže izvršenje. Viši privredni sud je podsjetio da je u konačno uređenom prijedlogu za izvršenje od 31. januara 2018. godine apelant kao izvršne isprave dostavio Ugovor o vansudskom poravnanju broj OPU broj 1054/2011 od 4. oktobra 2011. godine u kojem su ugovorne strane Opština Doboj i ŽGP a.d. Doboj, zatim, Presudu Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 019917 14 od 29. oktobra 2014. godine u kojoj su parnične stranke Grad Doboj i ŽGP a.d. Doboj, Rješenje o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 4. septembra 2013. godine u kojem su stranke apelant, kao tražilac izvršenja, i izvršenik ŽGP a.d. Doboj, te Rješenje Okružnog privrednog suda o prenosu potraživanja broj 60 0 Ip 018588 13 Ip od 15. oktobra 2014. godine u kojem su iste stranke apelant i ŽGP a.d. Doboj.

36. Imajući u vidu dostavljena dokumenta, i to ugovor i presudu, Viši privredni sud je naveo da apelant nije ugovorna strana u ugovoru, niti je parnična stranka, niti su tim dokumentima utvrđena neka prava u apelantovu korist, pa takva dokumenta ne predstavljaju izvršne isprave na osnovu kojih bi apelant mogao uspješno voditi izvršni postupak.

37. Isto tako, kako je naglasio Viši privredni sud, u izvršnom postupku pod brojem 60 0 Ip 018588 13 Ip u kojem su donesena rješenja na koja se apelant poziva od 4. septembra 2013. godine i 15. oktobra 2014. godine izvršenik je ŽGP a.d. Doboj, dok je izvršenik u predmetnom postupku Grad Doboj, pa ni u tom postupku ne postoji subjektivni identitet stranaka zbog čega ni ta rješenja nisu izvršne isprave za uspješno vođenje predmetnog izvršnog postupka. Pored toga, Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ip 018588 14 Pž od 15. oktobra 2014. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem od 26. decembra 2014. godine, određen je prenos potraživanja ŽGP a.d. Doboj prema Gradu Doboju u iznosu od 22.908,90 KM, koji je predmet izvršnog postupka, umjesto isplate, a tim rješenjem je naglašeno da se apelant smatra namirenim samim prenosom u visini navedenog potraživanja. Shodno svemu navedenom, Viši privredni sud je naglasio da žalbeni navodi ne utiču na drugačiju odluku, te je primjenom člana 235 tačka 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 21 ZIP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelant smatra da mu je osporenim Rješenjem Višeg privrednog suda broj 60 0 Ip 021153 15 Pž od 26. novembra 2018. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelant dovodi u vezu i sa suđenjem u razumnom roku, jer dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava kriterijume prava na pravično suđenje. Apelant navodi da je prijedlog za izvršenje podnio 17. februara 2015. godine, a da svoje potraživanje do danas nije uspio da namiri. Povredu prava na imovinu apelant dovodi u vezu sa neizvršenjem sudskih rješenja o zapljeni i prenosu novčanih sredstava po rješenjima u predmetu broj 60 0 Ip 018588 od 4. septembra 2013. godine i 15. oktobra 2014. godine u odnosu na izvršenika ŽGP a.d. Doboj, odnosno na njegovog dužnika Grad Doboj u predmetu broj 60 0 Ip 021153 18 Ip 2. Apelant, takođe, ukazuje na proizvoljno odlučenje redovnih sudova. U tom pravcu navodi da je, radi naplate potraživanja koje ima prema dužniku ŽGP a.d. Doboj, vodio više postupaka (izvršnih i parničnih) a da su sve odluke bile kontradiktorne i proizvoljne na njegovu štetu. Apelant se poziva na pravosnažnu Presudu broj 60 0 Ps 019271 14 Ps po tužbi Grada Doboja kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je izvršni postupak o zapljeni potraživanja nedopušten. Zatim, apelant ukazuje da je pravosnažnom presudom od 22. jula 2016. godine odbijen njegov tužbeni zahtjev protiv Grada Doboja kojim je tražio isplatu prenesenog potraživanja u kojoj je navedeno da apelant svoje potraživanje može naplatiti samo u izvršnom postupku. Apelant iscrpno opisuje tok svih postupaka koje je vodio, počev od prijedloga podnesenog protiv dužnika ŽGP a.d. Doboj, koji je pravosnažnom presudom obavezan na isplatu potraživanog iznosa, ukazujući iscrpno i na izvršni postupak koji je vodio Siniša Đorđević protiv Grada Doboja za koji apelant smatra da nije relevantan u konkretnom slučaju i da se redovni sudovi ne mogu na njega pozivati. Apelant obrazlaže činjenice i predmetnog postupka koji je pokrenut prijedlogom od 14. novembra 2017. godine protiv Grada Doboja kojim je tražio prinudnu naplatu potraživanja u iznosu od 22.908,90 KM sa sporednim potraživanjima po osnovu rješenja o izvršenju od 4. septembra 2013. godine i rješenja o prenosu potraživanja od 15. oktobra 2014. godine, shodno Ugovoru o vansudskom poravnanju broj OPU-1054/2011 od 4. oktobra 2011. godine. Apelant izražava nezadovoljstvo rješenjima redovnih sudova, te se, prije svega, poziva na član 2 ZIP-a kojim je obrazloženo značenje izraza koji se koriste u zakonu „stranka“, „tražilac izvršenja“, „izvršenik“, „potraživanje“. Apelant dalje navodi da je članom 22 ZIP-a propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne isprave ili vjerodostojne isprave, ako zakonom nije drugačije određeno, a da su u članu 23 istog zakona regulisane izvršne isprave. Zakonodavac je u članu 30 stav 2 ZIP-a ostavio mogućnost da se izvršenje može odrediti i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja ispravom ovjerenom po zakonu (u konkretnom slučaju notarska isprava, pravosnažna sudska presuda i rješenje suda) dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug. Apelant ističe da je prijedlog za izvršenje podnio na osnovu sudskih rješenja od 4. septembra 2013. godine i 15. oktobra 2014. godine, vansudskog poravnanja broj OPU- 1054/2011 od 4. oktobra 2011. godine i sudske Presude broj 60 0 Ps 023016 16 Pž od 13. jula 2017. godine pri čemu navedene odluke nisu ni na koji način ukinute, poništene i stavljene van snage. Osim toga, izvršenje nije određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je izvršenje ograničeno. Apelant se poziva na odredbu člana 141 stav 1 ZIP-a prema kojoj je na osnovu rješenja o izvršenju od 4. septembra 2013. godine stekao založno pravo koje nije od odlučujućeg značaja za predmetni postupak

b) Odgovor na apelaciju

39. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

40. Grad Doboj u odgovoru na apelaciju naveo je da su redovni sudovi donijeli zakonite odluke budući da Grad Dobuj nema nikakav dug prema apelantu.

V.Relevantni propisi

41. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17- OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Značenje pojedinih izraza Član 2. stav (1) tač. od (1) do (4) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju ova značenja:

1) “potraživanje” označava pravo na neko davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje, 2) “tražilac izvršenja” označava lice koje je pokrenulo postupak radi izvršenja nekog potraživanja te lice u čiju je korist taj postupak pokrenut po službenoj dužnosti, 3) “izvršenik” označava lice protiv kojeg se potraživanje ostvaruje, 4) “stranka” označava tražioca izvršenja i izvršenika, Pokretanje postupka Član 3. stav (1) (1) Izvršni postupak pokreće se prijedlogom tražioca izvršenja.

Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav (1) (1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Dio drugi

IZVRŠNI POSTUPAK

A. ZAJEDNIČKE ODREDBE

II - IZVRŠNA I VJERODOSTOJNA ISPRAVA

Osnove za određivanje izvršenja Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Izvršna isprava Član 23. st. (1) i (3) (1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje, 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, 3) izvršna notarska isprava, 4) druga isprava koja je zakonom određena kao izvršna isprava.

(3) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.

Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27. stav (1) (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Prelaz potraživanja ili obaveze Član 30. stav (2) (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu ovavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Dovršenje izvršenja Član 64.

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

2. Zapljena potraživanja Dejstvo zapljene Član 141. stav (3) (3) Tražilac izvršenja zapljenom stiče založno pravo na izvršenikovom potraživanju.

Polaganje novca kod suda Član 150. stav (1) (1) Izvršenikov dužnik kojem je dostavljeno rješenje o izvršenju ili posebno rješenje o prenosu ispunjava svoju obavezu polaganjem novca ili hartija od vrijednosti kod suda koji sprovodi izvršenje.

42. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) glasi:

Član 235. stav (1) tačka 2) Rješavajući o žalbi, drugostepeni sud može:

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda;

VI.Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 60 0 Ip 021153 18 Pž 2 od 26. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

47. Apelant pobija rješenje Višeg privrednog suda tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

49. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

50. U vezi s primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencija na konkretan slučaj, Ustavni sud se poziva na sopstvenu praksu zauzetu u predmetu broj AP 4666/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4666/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporeno rješenje

51. U konkretnom slučaju apelant smatra da je proizvoljnim postupanjem Višeg privrednog suda onemogućen u pravu da se pravosnažna i izvršna presuda sprovede. Apelant smatra da je osporeno rješenje proizvoljno, jer je utemeljeno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja. Apelant ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku u izvršnom predmetu protiv trećeg lica.

52. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

53. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

54. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

55. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o vrlo složenim činjeničnim okolnostima, prije svega, zbog toga što je apelant podnosio više prijedloga za izvršenje nastojeći da nesporno potraživanje od dužnika i izvršenika ŽGP a.d. Doboj naplati od izvršenikovog dužnika Grada Doboja prenosom potraživanja.

56. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je svrsishodno nakratko podsjetiti na činjenice iz izvršnog postupka koji je apelant pokrenuo protiv dužnika - izvršenika ŽGP a.d. Doboj, a na koje se apelant poziva u osporenom izvršnom predmetu u okviru kog je doneseno rješenje koje se osporava predmetnom apelacijom. Dakle, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant posjeduje izvršni naslov -pravosnažnu sudsku presudu kojom je ŽGP a.d. Doboj obavezan na isplatu duga. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant od 2013. godine nastoji da naplati potraživanje, ali ne direktno od dužnika – ŽGP a.d. Doboj, već od izvršenikovog dužnika Grada Doboja sa kojim je ŽGP a.d. Doboj bio u obligacionopravnom odnosu. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je apelant u julu 2013. godine pokrenuo izvršni postupak protiv ŽGP a.d Doboj tražeći da se izvrši pljenidba novčanog potraživanja izvršenika od trećeg lica Grada Doboja, da je prijedlogu udovoljeno (rješenje o izvršenju od 4. septembra 2013. godine), ali da je prigovor trećeg lica protiv tog rješenja uvažen, te da je treće lice (Grad Doboj) upućeno na parnicu. Ustavni sud zapaža da je nakon pravosnažnosti parničnog postupka u kojem je odbijen tužbeni zahtjev Grada Doboja da se predloženo izvršenje pljenidbom novčanog potraživanja proglasi nedopuštenim apelant u nastavku tog izvršnog postupka zatražio dozvolu da se prenesu potraživanja izvršenika ŽGP a.d. Doboj umjesto isplate, da je prijedlogu udovoljeno (rješenje od 15. oktobra 2014. godine). Žalba protiv tog rješenja je odbijena, a iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo da li je navedeno rješenje sprovedeno (prenos potraživanja umjesto isplate), niti su vidljive apelantove aktivnosti na sprovođenju tog rješenja. Ono što je vidljivo jeste da je apelant 2017. godine u tom izvršnom postupku zatražio dozvolu izvršenja pljenidbom i prenosom radi naplate novčanog potraživanja izvršenika (ŽGP a.d. Doboj) na način da se ovlasti apelant da naplati izvršenikovo potraživanje prema njegovom dužniku Opštini Doboj, a po osnovu duga na ime ulaganja u vrijednost lokalnih puteva na teritoriji Opštine Doboj. Ustavni sud zapaža da je taj prijedlog odbačen, jer apelant nije dostavio relevantnu dokumentaciju koju je sud tražio od njega. Ustavni sud podsjeća da je Odlukom broj AP 1266/19 (vidi tač. 3 i 17 ove odluke) odbačena apelantova apelacija podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda broj 60 0 Ip 018588 18 Pž 4 od 26. decembra 2018. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

57. Dakle, Ustavni sud zapaža da je izvršni postupak koji je apelant pokrenuo protiv ŽGP a.d. Doboj pravosnažno okončan odbacivanjem apelantovog prijedloga kojim je tražio dozvolu izvršenja pljenidbom i prenosom radi naplate novčanog potraživanja izvršenika na način da se apelant ovlasti da naplati izvšenikovo potraživanje prema njegovom dužniku Opštini Doboj.

58. Ustavni sud zapaža da je apelant, paralelno sa opisanim izvršnim postupkom koji se vodio pod brojem 60 0 Ip 018588 13 Ip, pokrenuo novi izvršni postupak u januaru 2015. godine protiv trećeg lica kao izvršenika (Grada Doboja) radi prinudne naplate apelantovog potraživanja u iznosu od 22. 908,90 KM. Taj izvršni postupak je pravosnažno okončan Rješenjem Višeg privrednog suda broj 60 0 Ip 021153 15 Pž od 29. juna 2015. godine kojim je postupak pravosnažno obustavljen uz ukidanje svih sprovedenih radnji. Ustavni sud zapaža da apelant protiv tog rješenja nije koristio mogućnost da eventualno podnese apelaciju Ustavnom sudu u roku propisanom članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

59. Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što su redovni sudovi već obustavili izvršni postupak radi prinudne naplate potraživanja, prijedlogom pokrenuo novi izvršni postupak radi prenosa i namirenja iz prenesenog potraživanja ŽGP a.d. Doboj prema Gradu Doboju. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Višeg privrednog suda kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja kojim je izvršni postupak ponovo obustavljen.

60. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom izvršnom postupku detaljno razmotrili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, da su izvršili uvid u sve postupke koje je vodio apelant, ali i Grad Doboj i ŽGP a.d. Doboj (advokat Siniša Đorđević), te da su ocjenom sprovedenih dokaza utvrdili da dokumenta koja je apelant priložio uz prijedlog za izvršenje nisu izvršne isprave, u smislu člana 23 ZIP-a, odnosno da nisu podobne za izvršenje, u smislu člana 27 stav 1 ZIP-a u odnosu na treće lice (Grad Doboj). Naime, tokom postupka je utvrđeno da nije bilo osnova da se sprovodi novi izvršni postupak kada je ranije isti postupak između istih stranaka pravosnažno obustavljen i kada dokumenata na koja se apelant poziva (i) u apelaciji ne predstavljaju izvršne isprave iz člana 23 ZIP-a. Ustavni sud iz datog obrazloženja Višeg privrednog suda (vidi tač. 32-37 ove odluke) ne uočava proizvoljnost, niti Ustavni sud, s obzirom na svoju nadležnost, može supstituisati redovne sudove u segmentu ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja, jer je to zadatak redovnih sudova.

61. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 30 stav 2 ZIP-a, na koju se apelant poziva, predviđena mogućnost da se izvršenje određuje i protiv trećeg lice koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili privatnom ispravom ovjerenom prema zakonu dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave, ili da je taj dug po zakonu obavezan ispuniti. U konkretnom slučaju apelant tokom postupka nije pružio dokaze koje ima u vidu citirana odredba da bi se sa uspjehom mogao pozivati na citirani član.

62. Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da član 6 stav 1 garantuje svakom licu pravo da svaki zahtjev u vezi sa njegovim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili tribunal. Na taj način on uključuje i „pravo na sud“, gdje pravo pristupa, tj. pravo na pokretanje građanskog postupka pred sudovima, predstavlja jedan aspekt. Ipak, takvo pravo je iluzorno ako pravni sistem ugovorne države dozvoljava da pravosnažna i obavezujuća sudska odluka ostane nevažeća na štetu jedne strane. Prema tome, izvršenje presude bilo kojeg suda mora se posmatrati kao sastavni dio „suđenja“ u svrhu člana 6 (vidi, Hornsbi protiv Grčke, 19. marta 1997, tačka 40, Izvještaji 1997-II, i Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], broj 22774/93, tačka 63, ECHR 1999-V).

63. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant od 2013. godine nije uspio da naplati nesporno potraživanje iz izvršne isprave kojom je ŽGP a.d. Doboj obavezan na isplatu duga. Međutim, iz relevantnih okolnosti konkretnog slučaja očito je da je apelant bezuspješno vodio predmetni izvršni postupak označavajući treće lice (Grad Doboj) kao izvršenika nastojeći da nesporni dug ŽGP a.d. Doboj naplati od trećeg lica iako, kako to proizilazi iz osporenog rješenja, apelant ne posjeduje izvršnu ispravu u smislu člana 23 ZIP-a na osnovu koje bi sa uspjehom mogao usmjeriti izvršni postupak prema trećem licu.

64. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su brojni apelacioni prigovori ostali bez utemeljenja i da nezadovoljstvo osporenim rješenjima per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentu činjeničnog stanja i primjene prava.

65. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) Suđenje u razumnom roku

66. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

67. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

68. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnih zakonskim odredbama (član 5 stav 1 ZIP-a), te praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja.

69. Apelant smatra da dužina trajanja osporenog postupka ne zadovoljava kriterijume suđenja u razumnom roku, navodeći da je prijedlog za izvršenje u konkretnom predmetu podnio u januaru 2015. godine (vidi tač. od 20 do 22 ove odluke). U vezi s takvim prigovorom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je taj izvršni postupak pravosnažno okončan rješenjem o obustavi postupka (juni 2015. godine), a da apelant protiv konačnog rješenja nije podnio apelaciju Ustavnom sudu u roku propisanom članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga se apelant u konkretnom slučaju ne može sa uspjehom pozivati na taj postupak i osporavati ga u odnosu na konačnu odluku, uključujući i segment suđenja u razumnom roku.

70. Shodno navedenim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da apelant sa uspjehom može osporiti dužinu postupka u izvršnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem Višeg privrednog suda koje je predmet apelacionog razmatranja. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant novi prijedlog za izvršenje podnio 14. novembra 2017. godine, te da je postupak pravosnažno okončan osporenim rješenjem od 26. novembra 2018. godine kojim je odbijena apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je izvršni postupak obustavljen. Dakle, osporeni postupak je trajao desetak dana duže od godinu dana. Ustavni sud zapaža da je apelant u više navrata uređivao prijedlog za izvršenja (prijedlog je konačno uređen 31. januara 2018. godine), da su u periodu od 31. januara do 26. novembra 2018. godine (period od 10 mjeseci) donesena tri rješenja, da je postupak pravosnažno okončan obustavom izvršenja (član 64 ZIP-a). Ustavni sud u takvim okolnostima ne može prihvatiti kao opravdane apelantove tvrdnje o kršenju prava na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan osporenim rješenjem Višeg privrednog suda.

71. Stoga, Ustavni sud smatra da u segmentu suđenja u razumnom roku u postupku koji je pravosnažno okončan osporenim rješenjem nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Ostali prigovori

72. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu i dom odnose na proizvoljno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu odredaba ZIP-a o čemu je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporeno rješenje kojim je izvršni postupak pravosnažno okončan kada su redovni sudovi, imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, obustavili izvršni postupak protiv trećeg lica, jer su utvrdili da dokumenta koja je apelant priložio uz prijedlog nisu izvršne isprave, u smislu člana 23 ZIP-a, niti su podobne za izvršenje, jer iz njih ne proizilazi obaveza trećeg lica na osnovu koje bi apelant sa uspjehom mogao tražiti prinudnu naplatu duga, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili a iz obrazloženja ne proizilazi proizvoljnost u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja.

74. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada se pozivanje na kršenje navedenih prava odnosi na prigovore u vezi sa primjenom prava i utvrđenog činjeničnog stanja a neosnovanost tih prigovora je ispitana u okviru prigovora o kršenju prava na pravično suđenje.

75. Konačno, nema ni kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporeni izvršni postupak pravosnažno okončan obustavom izvršenja, u smislu člana 64 ZIP-a za nešto duže od godinu dana, odnosno za 10 mjeseci od momenta kada je apelant konačno uredio prijedlog za izvršenje.

76. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

77. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1277/19 („Aris Electronic“ d.o.o. Doboj) | Sudska praksa | Aktio