Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2956/19 (V. M.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Materijalna šteta
  • Ratna šteta
  • Stanarsko pravo
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2956/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. 1. 2021. godine, u predmetu broj AP-2956/19, rješavajući apelaciju Vuka Mijatovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vuka Mijatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 227096 18 Rev od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 227096 15 Gž od 27. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 227096 12 P od 5. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vuk Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nikšića, Crna Gora, podnio je 26. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 227096 18 Rev od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 227096 15 Gž od 27. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 227096 12 P od 5. decembra 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 227096 12 P od 5. decembra 2014. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Lj. M. (apelantov prednik), kojim je tražio da mu Bosna i Hercegovine, Federacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te je u preostalom djelu tužba odbačena.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukazao da je apelantov prednik u tužbi naveo, između ostalog, da je početkom rata u Bosni i Hercegovini bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu (bliže opisan u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da je za vrijeme trajanja rata zgrada u kojoj se nalazio navedeni stan, porušena. Nadalje je ukazao, da je u tužbi navedeno da su uništenjem predmetnog stana apelantov prednik i njegova porodica onemogućeni da se kao izbjeglice vrate u mjesto svog ranijeg prebivališta i nastave stanovanje u svom stanu, te onemogućeni u pravu da otkupe predmetni stana i steknu pravo vlasništva. Zatim je ukazao da je apelantov prednik tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je bio nosilac stanarskog prava, do kraja 1991. godine i kasnije, na predmetnom stanu, koji je u toku ratnih dejstava uništen, pa da se dosljedno tome obaveže tužena da mu naknadi imovinsku štetu u određenom novčanom iznosu.

4. Općinski sud je ukazao u koje dokaze je izvršio uvid i šta iz njih proizlazi, te je, između ostalog, istakao da iz Dopisa Ministarstva za ljudska prava BiH od 6. aprila 2009. godine proizlazi da je predmetni stan srušen, te da nije pokrenut postupak za izgradnju stambenog objekta. Takođe je ukazao, da iz Podneska Ministarstva za ljudska prava BiH od 29. marta 2010. godine proizlazi da raseljene osobe shodno članu 13. Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima u BiH imaju pravo na naknadu imovine koja im je oduzeta i da naknadu imovine mogu tražiti od nadležnih organa entiteta pozivajući se i na član 1. Aneksa 7 da sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se vrate u svoje domove, te da naknadu mogu tražiti od nadležnih organa entiteta.

5. Zatim, Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava 30. aprila 1991. godine (na predmetnom stanu), odnosno da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela odluku 12. novembra 1998. godine kojom je potvrđeno da je 30. aprila 1991. godine apelantov prednik bio nosilac stanarskog prava. Zatim je istakao, da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja KS od 26. novembra 2002. godine, koje je doneseno u upravnom postupku, pravosnažno odlučeno o pravu apelantovog prednika na povrat predmetnog stana. Nadalje je istakao da je vlasnik predmetnog stana građevinsko preduzeće „PUT“, te da je nesporno da je uslijed rata predmetni stan oštećen. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je osnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije. Naime, tužena nije vlasnik predmetnog stana, kao ni zgrade u kojoj se stan nalazi, nije nadležna da vrši povrat stanova u posjed, niti da obnavlja predmetni stan. Takođe je istakao, da apelantov prednik nije dokazao da mu je tužena na bilo koji način prouzrokovala štetu. Naime, za nastalu štetu tužena ne može odgovarati ni po odredbama člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer do štete na imovini apelantovog prednika nije došlo, niti to apelantov prednik tvrdi, uslijed akata nasilja ili terora u smislu odredbe člana 146. tada važećeg Krivičnog zakona.

6. Općinski sud je ukazao da je tužena istakla i prigovor zastare koji je osnovan. Naime, apelantov prednik je za štetu saznao podnošenjem zahtjeva za povrat stana, odnosno donošenjem odluke Komisije 12. novembra 1998. godine, a konkretnu tužbu (za naknadu štete) je podnio 12. januara 2012. godine tako da su protekli rokovi iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Dakle, protekao je rok od tri godine iz član 376. stav 1. ZOO, a u svakom slučaju protekao je i subjektivni rok od pet godina (član 376. stav 2. ZOO) od trenutka kada je šteta nastala bez obzira da li se rok računa iz perioda rata, napuštanja stana, odnosno donošenja odluke Komisije od 12. novembra 1998. godine.

7. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da je u preostalom dijelu tužbu odbacio jer je Rješenjem Uprave za stambena pitanja KS od 26. novembra 2002. godine pravosnažno odlučeno, u upravnom postupku, da je apelantov prednik 30. aprila 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 227096 15 Gž od 27. novembra 2017. godine odbijena je žalba apelantovog prednika i prvostepena presuda potvrđena.

9. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da se tužbeni zahtjev (u djelu koji je odbijen) odnosi na naknadu materijalne štete za stan na kome je apelantov prednik imao stanarsko pravo, pa kako apelantov prednik, u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da mu je tužena na bilo koji način prouzrokovala štetu, to je prvostepeni sud, a suprotno navodima žalbe, pravilno odlučio kada je usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od strane tužene. Nadalje je ukazao da je apelantov prednik u žalbi istakao da nema dokaza kada je obaviješten da se odluka Komisije ne može provesti. Naime, da je njegov stan potpuno uništen u toku trajanja neprijateljstava, zbog čega se obratio Ministarstvu za izbjeglice BiH za naknadu štete za uništenu imovinu (koje je bilo nadležno da rješava u upravnom postupku), a da je 29. marta 2010. godine dobio obavijest da se sa svojim zahtjevom za naknadu štete može obratiti nadležnom organu entiteta, pa da rok za zastaru potraživanja teče od tog datuma (od kog datuma je do podnošenja tužbe protekla jedna godina i devet mjeseci), što ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Vezano za te navode, Kantonalni sud je istakao da su isti neosnovani, jer je apelantov prednik, suprotno navodima žalbe (da nema dokaza kada je obaviješten da se odluka Komisije ne može provesti jer je njegov stan potpuno uništen), navedenu činjenicu saznao iz Rješenja Uprave za stambena pitanja od 26. novembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu se dozvoljava vraćanje u posjed istog, ako stan bude obnovljen.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 227096 18 Rev od 4. aprila 2019. godine odbijena je revizija izjavljena od strane apelanta (kao zakonskog nasljednika svog prednika).

11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da stoji ocjena nižestepenih sudova da označena tužena nije pasivno legitimisana osoba za postavljeni tužbeni zahtjev apelantovog prednika za naknadu materijalne štete. Naime, apelantov prednik predloženim i izvedenim dokazima na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda nije dokazao da je tužena na bilo koji način prouzrokovala štetu. Nadalje je istakao da tužena ne može odgovarati ni po odredbi člana 180. ZOO jer do štete na imovini apelantovog prednika nije došlo, niti je to apelantov prednik tvrdio, uslijed akata nasilja ili terora. Takođe je naglasio da tužena nije ni vlasnik stana, niti je dužna da obnavlja predmetni stan.

12. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da tužena ne može odgovarati po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1. ZOO) jer nije štetnik već su štetu pričinila nepoznata lica koja su u toku rata srušila zgradu artiljerijskim djelovanjem a za štetu prouzrokovanu tim krivičnim djelom odgovaraju neposredni učinioci, a ne organi vlasti. Zatim je istakao, da tužena za štetu ne može odgovarati ni po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 3. u vezi sa članom

172. ZOO) jer njeni organi nisu mogli niti su bili dužni spriječiti ovakvu štetu koja se smatra ratnom štetom. Osim toga, Vrhovni sud smatra da je rušenjem stambene zgrade, u kojoj se nalazio predmetni stan, uslijed ratnih dejstava prestalo da postoji i stanarsko pravo, tako da apelantov prednik nije imao ni aktivnu legitimaciju da potražuje naknadu štete.

13. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine (Izbjeglice i raseljena lica).

14. Apelant je istakao, između ostalog, da ratno stanje predstavlja posebne okolnosti u okviru kojih je izbjeglicama potrebno određeno vrijeme da se snađu, te da se pokušaju boriti za imovinu izgubljenu nastupanjem ratnih okolnosti, pa se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati odredbe ZOO (rok zastarjelosti od tri godine). Nadalje je istakao da je uništenjem zgrade uslijed ratnih dejstava njegov prednik/apelant onemogućen da predmetni stan otkupi i postane vlasnik na istom (izmakla dobit), što bi se u redovnom toku stvari nesporno dogodilo, te mu, shodno tome, pripada odgovarajuća naknada u vrijednosti istog. Naime, u skladu sa Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo ti stanovi predstavljaju imovinu nosioca stanarskog prava, a pravo na povrat imovine ne zastarijeva (posebno kada se radi o imovini uništenoj u toku rata). Apelant je ukazao da nesporno postoji pasivna, ali i aktivna legitimacija u smislu odredaba člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine koje se odnose na prava izbjeglica i raseljenih lica. Naime, navedeni član se direktno krši osporenim presudama, budući da redovni sudovi ne uzimaju u obzir da su apelant i njegova porodica izbjeglice, pa im je shodno tome tužena dužna omogućiti povrat u svoju državu, u konkretnom slučaju davanjem kompenzacije za imovinu koja ne može biti vraćena. Nadalje je istakao da obaveza tužene da nadoknadi apelantu izgubljenu imovinu proizlazi iz navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, „Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma čija je potpisnica“, odredbi Zakona o izbjeglicama i raseljenim osobama u BiH, kao i iz „člana 16 aneksa 7 Dejtonskog sporazuma iz kojeg proizlazi da po prestanku rada Komisije odgovornost za realizovanje ovih zahtjeva prelazi na Vladu BiH“. Takođe je istakao, da mu je „u toku postupka omogućeno da učestvuje, bude zastupan i podnosi pravne ljekove, međutim, sudovi zauzetim stavovima grubo krše osnovne ustavne odredbe i ljudska prava apelanta. Time povrjeđuju i njegovo pravo na pravično suđenje i zadovoljenje pravde, te diskriminišu apelanta u odnosu na sva izbjegla lica koja su uspjela da vrate imovinu na teritoriji BiH, izgubljenu u toku rata“.

Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154. st. 1. i 3.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…] (3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Odgovornost usled terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180. stav 1.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usled akta nasilja i terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno - politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spreče takvu štetu.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključili da apelant (odnosno njegov prednik) nije dokazao da je tužena vlasnik predmetnog stana, niti da je dužna da obnavlja predmetni stan, odnosno da nije dokazao da mu je tužena na bilo koji način prouzrokovala predmetnu štetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto tužena u konkretnom slučaju ne može odgovarati za predmetnu štetu po odredbi člana 180. ZOO, ni po principu subjektivne odgovornosti (član 154. stav 1. ZOO), kao ni po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 3. u vezi sa članom 172. ZOO). Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali argumentovane i jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju osnovan i prigovor zastare tužene, shodno odredbama član 376. ZOO. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene presude. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2956/19 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio