Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4721/20 (N. S.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4721/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4721/20, rješavajući apelaciju Nade Stojanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Stojanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 270655 19 Gž od 8. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Stojanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ilija Đakić odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 25. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 270655 19 Gž od 8. listopada 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 21. lipnja 2019. godine obavezana je apelantica da tužitelju (,,Toplana“ a.d. Banjaluka) na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplati iznos od 315,80 KM, za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. studenog 2014. godine, uz obračun zakonske zatezne kamate od 30. listopada 2015. godine, kao dana podnošenja prijedloga, do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
3. Rješenjem Osnovnog suda od 31. srpnja 2019. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice za oslobađanje od plaćanja troškova takse na priziv u iznosu od 100,00 KM.
4. Rješenjem Osnovnog suda od 5. rujna 2019. godine, obvezana je apelantica kao takseni obveznik, na plaćanje sudske takse na priziv u visini od 100,00 KM. Dalje je obvezana apelantica kao takseni obveznik, na plaćanje kaznene takse u visini od 50% visine takse iz stavka 1. izreke rješenja.
5. Osporenom odlukom Okružnog suda apelantičini prizivi su odbijeni i potvrđeni su Presuda Osnovnog suda broj 71 0 Mal 270655 17 Kom od 21. lipnja 2019. godine, Rješenje Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 270655 17 Kom od 31. srpnja 2019. godine i Rješenje Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 O Mal 270655 17 Kom od 5. rujna 2019. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je u pogledu presude prvostupanjskog suda naveo da je na osnovu istaknutih činjenica i dokaza izvedenih kod prvostupanjskog suda utvrđeno da je tužitelj apelantici isporučivao toplotnu energiju za potrebe stana u njenom vlasništvu, a da apelantica nije platila potrošnju u utuženom razdoblju. Dalje je naveo da je tužitelj nakon uloženog prigovora od strane apelantice 2. prosinca 2013. godine, nakon mjerenja temperature na licu mjesta u stanu apelantice istoj odobrio bonifikaciju u visini od 10% (apelantica je plaćala potrošnju toplotne energije i to 50% od iznosa naznačenog na računima). Imajući to u vidu, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pozivom na odredbe članka 43. i 44. Općih i tehničkih uvjeta za isporuku toplotne energije, te odredbe članka 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu. U svezi s tim, naveo je da je neosnovan prizivni prigovor apelantice da ona nije imala obvezu plaćanja traženog potraživanja u punom iznosu, jer bonifikacija od 10% nije adekvatna i da je 47% umanjenja iznosa po računima u skladu s dosadašnjom praksom. Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje ne može biti predmet pobijanja u prizivnom postupku, proizlazi da je apelantica evidentirana kao dužnik tužitelja u njegovim ispravama, te da je apelantici na temelju mjerenja na licu mjesta 22. veljače 2013. i 8. siječnja 2014. godine odobrena bonifikacija od 10%. Stoga, Okružni sud je naveo da je prvostupanjska odluka donesena pravilnom primjenom članka 262. stavak 1. ZOO, jer je tužitelj kao vjerovnik u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, dok je apelantice kao dužnik bila dužna ispuniti svoje obveze savjesno u skladu s odredbom članka 17. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima. Kako apelantica u toku postupka nije osporavala da je tužitelj izvršio svoju obavezu isporuke toplotne energije, niti je u skladu sa odredbama članka 7. i
123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) osporila vjerodostojnost kartice kupca i izvoda otvorenih stavki (koje isprave imaju karakter službenih isprava, jer su sačinjene u pismenoj formi od ovlaštene osobe, te kao takve mogu poslužiti kao dokaz pravno relevantnih činjenica za imovinske ili pravne odnose), Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je apelanticu obavezao da isplati dug.
7. U obrazloženju odluke Okružni sud je u pogledu rješenja prvostupanjskog suda od 31. srpnja 2019. godine naveo da je prvostupanjski sud donio osporeno rješenje, temeljem odredbe članka 400. i 402. ZPP i članka 12. stavak 1. Zakona o sudskim taksama, pri čemu je zaključio da nisu bili ispunjeni uvjeti za oslobađanje od plaćanja sudske takse. Naime, apelantica nije dostavila dokaze na osnovu kojih bi dokazala da bi plaćanjem sudske takse bila ugrožena njena egzistencija, niti je dostavila dokaze o imovini koju posjeduje i svim drugim prihodima koje ostvaruje, a što je apelantica bila dužna dostaviti, odnosno dokazati. Okružni sud je ukazao da je odredbom članka
401. ZPP propisano da će prilikom donošenja odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednosti predmeta spora, broj lica koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice, dok je odredbom članka 400. stavak 1. vezano za odredbu članka 402. ZPP propisano da će sud osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Osim toga, ukazao je da je odredbom članka 12. stavak 1. Zakona o sudskim taksama propisano da sud može osloboditi taksenog obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njegova egzistencija. Dakle, naveo je da je osnovni kriterij za donošenje odluke o oslobođenju od ove obaveze opće imovno stanje stranke, pod kojim se smatraju svi vidovi izvora prihoda stranke, kao i imovno stanje odraslih članova obiteljskog domaćinstva. Okružni sud je naveo da je apelantice uz prijedlog za oslobađanje takse apelantica je priložila anuitetni plan kredita i ček od mirovine. Budući da je apelatici u interesu da se oslobodi plaćanja sudske takse, slijedom čega je i podnijela takav prijedlog, Okružni sud je naveo da je apelantičina dužnost bila da dokaže ispunjenost uvjeta za takvo oslobađanje, odnosno, da sudu dostavi sve dokaze vezane za, kako svoje, tako i prihode i imovīni članova obiteljskog domaćinstva. U konkretnom slučaju, naveo je da iz priloženih dokaza proizlazi da apelantica nije dokazala osnovanim prijedlog za oslobođenje od plaćanja takse, jer se na osnovu dokaza nije u moguće na pouzdan način utvrditi da bi plaćanje sudske takse bilo na štetu po nužno izdržavanje apelantice, a niti je dokazala da ne posjeduje drugu imovinu.
8. U obrazloženju odluke Okružni sud je u pogledu rješenja prvostupanjskog suda od 5. rujna 2019. godine, naveo da je utvrđeno da je apelantica opomenom pozvana na plaćanje sudske takse na priziv, u kojoj opomeni je upozorena na posljedice neplaćanja takse, odnosno da će taksa biti naplaćena prinudnim putem uvećana za 50%. Kako apelantica nije postupila po opomeni koju je primila, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 32. Zakona o sudskim taksama, odlučio kao u izreci prvostupanjskog rješenja. Okružni sud je naveo da je apelantica u prizivu protiv takve odluke navela da o oslobađanju od plaćanja takse nije još pravomoćno odlučeno, iz kojih razloga smatra da je pobijana odluka preuranjena. S tim u svezi, Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 32. stavak 1. Zakona o sudskim taksama propisano da se taksenom obvezniku koji ne plati sudsku taksu u roku od 8 dana od dana prijema obavještenja o obavezi uplate takse, rješenjem suda određuje vrsta i visina taksene obaveze, kaznena taksa u iznosu od 50% visine te takse, a takseni obveznik se obavezuje da u roku od 8 dana od dana prijema rješenja plati dugovanu i kaznenu taksu. S obzirom na to, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno obvezao apelanticu da pored takse na priziv plati i kaznenu taksu, jer apelantica nije uplatila prizivnu taksu iako je bila upozoren na posljedice nepostupanja u pozivu za plaćanje sudske takse. Također, naveo je da nisu imali utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja prizivni prigovori apelantice da je podnijela zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse, jer je sud o istom odlučio rješenjem od 31. srpnja 2019. godine, na koje rješenje je apelantica izjavila priziv. Konačno, Okružni sud je naveo da bi u slučaju da prilikom odlučivanja o prizivu protiv rješenja od 31. srpnja 2019. godine našao da isto nije zakonito, to imao u vidu prilikom odlučivanja o predmetnom prizivu. Apelacioni navodi
9. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica u suštini smatra da je izreka prvostupanjske i drugostupanjske presude nejasna i nepotpuna, te se kao takva ne može ispitati, budući da nedostaje precizan rok od kad teče kamata. Naime, apelantica je navela da je posljednje mjerenje bilo 3. travnja 2015. godine, te je apsolutno neosnovano zahtijevanje zatezne kamate, budući da apelantica nije bila u zakašnjenju zbog spora koji je nastao (pozvala se na članak 277. u vezi s člankom 324. ZOO). Pored toga, apelantica je osporavala rješenja suda kojima je odbijen prijedlog za oslobađanje plaćanja takse na priziv i rješenja kojim je obvezana apelantica da plati troškove takse na priziv, uvećane za kaznenu taksu u visini 50%. Apelantica smatra da su navedena rješenja donesena uz povredu članka 8. u vezi sa člankom 191. stavak 4. ZPP-a, s obzirom da sud nije cijenio dokaze koje je apelantica dostavila, a koji čine osnovu za oslobađanje od plaćanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatima postupaka u kojima su donesena osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević