Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4670/20 (D. N.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4670/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4670/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Demirel Nesimović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Demirel Nesimović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 534915 20 Kž od 3. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Demirel Nesimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kemo Kapur advokat iz Sarajeva, podnio je 24. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 534915 20 Kž od 3. novembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da se u vrijeme i mjestu opisanom u izreci ove presude desila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao apelant na način da je upravljao vozilom kolovozom gdje je brzina kretanja vozila ograničena na 60 km/s i gdje se nalazi postavljen saobraćajni znak ograničenje 60 km/s i došavši na raskrsnicu te ulice, protivno odredbi člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, brzinu vozila nije prilagodio saobraćajnoj situaciji-ulasku u raskrsnicu, već je ušao u raskrsnicu brzinom od oko 89km/s gdje je na sredini raskrsnice prednjom stranom vozila udario u desni bočni dio vozila koje je dolazilo sa lijeve strane zadržavajući pravac kretanja, a kojim je upravljao oštećeni T.C. Apelant je bio svjestan da ne prilagođavajući brzinu kretanja vozila ulasku u raskrsnicu može izazvati opasnost za druge učesnike u saobraćaju, ali je olako držao da do iste neće doći, što je za krajnju posljedicu imalo nanošenje teških tjelesnih povreda oštećenom, na koji način je počinio krivično djelo iz svjesnog nehata. Do navedene saobraćajne nezgode ne bi došlo da je brzina kretanja apelantovog vozila bila znatno manja, pri tom poštujući na tom području ograničenja brzine, te potrebu pojačanog opreza pri ulasku u raskrsnicu, što apelant nije učinio. Imajući u vidu obilježja predmetnog krivičnog djela, u radnjama apelanta su ostvarena obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zbog čega je donio odluku kao u izreci.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odlučujuća brzina kretanja vozila kojim je upravljao apelant. Naime, vozilo kojim je upravljao apelant kretalo se znatno brže od brzine dozvoljene na tom mjestu, a što navodi na logičan zaključak da do saobraćajne nezgode ne bi došlo da je brzina kretanja apelantovog vozila bila znatno manja, pri tom poštujući na tom području ograničenja brzine, te potrebu pojačanog opreza pri ulasku na raskrsnicu, što apelant nije učinio. Brzina kretanja apelantovog vozila je ključni uzročnik. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da apelant nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost zaključka prvostepenog suda da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, zbog čega je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da ne nema dokaza da je počinio krivično djelo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević