Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1832/19 (M. K. i N. G.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1832/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1832/19, rješavajući apelacije Muamera Kovača i Ninoslava Golijanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Muamera Kovača i Ninoslava Golijanina podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 94 0 Rs 027267 18 Rev od 28. februara 2019. godine, 94 0 Rs 026641 18 Rev od 28. februara 2019. godine i 95 0 Rs 046731 18 Rev od 13. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muamer Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 027267 18 Rev od 28. februara 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1832/19.

2. Apelant, kojeg zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog broj 94 0 Rs 026641 18 Rev od 28. februara 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1833/19.

3. Ninoslav Golijanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Milenko Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 30. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 046731 18 Rev od 13. marta 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2358/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Budući da podnesene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 1832/19, AP 1833/19 i AP 2358/19 spoji i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 1832/19.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Republike Srpske, Ministarstva pravde Republike Srpske, Osnovni sud u Trebinju, odnosno Osnovni sud u Foči, u predmetnim postupcima (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je u periodu od 2. do 24. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelacije.

6. Vrhovni sud i tuženi su odgovor na apelacije dostavili u periodu od 15. septembra do 9. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Presudama Osnovnog suda u Foči i Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: osnovni sudovi) br. 94 0 Rs 027267 17 Rs od 23. maja 2017. godine, 94 0 Rs 026641 16 Rs od 15. marta 2017. godine i 95 0 Rs 046731 17 Rs od 24. jula 2017. godine obavezan je tuženi da apelantima na ime troškova prevoza za dolazak i odlazak s posla (u dane vikenda) iz Zenice u Trebinje, odnosno iz Pala u Foču za određeni period isplati određene iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka (sve bliže označeno u izrekama presuda).

9. U obrazloženju presuda osnovni sudovi su ukazali na sadržaj odredbe člana 13 Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te naveli da nije sporna činjenica da internim propisima, odnosno propisima o unutrašnjem poslovanju tuženog nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlaska s posla. Osnovni sudovi su istakli da činjenica da internim pratećim propisima nije dalje definisano pravo koje je utvrđeno zakonom ne može se protumačiti kao gubitak prava za apelante, te da okolnost da interni propis nije donesen ne može osloboditi tuženog obaveze plaćanja tih troškova jer upravo nedonošenjem propisa tuženi apelantima čini štetu, ograničavajući njihovo pravo na imovinu. U vezi s tim, osnovni sudovi su pojasnili da do zadiranja u imovinu dolazi zbog toga što su troškovi odlaska na posao i povratka s posla neophodni i nezaobilazni. Nadalje, istaknuto je da su na takav način sudije diskriminisane prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja, ali i sudije koje putuju na posao u odnosu na sudije koje ne putuju. Osnovni sudovi su istakli da takva situacija zahtijeva priznanje zakonskog prava sudija i tužilaca na naknadu na ime putnih troškova od mjesta prebivališta do mjesta suda, te da je jedina mogućnost analogna primjena postojećih zakona ili kolektivnih ugovora koji se odnose na druge slične kategorije radnika. Osnovni sudovi su naveli da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti u utuženom periodu obavljali dužnost sudije Osnovnog suda u Trebinju i sudije Osnovnog suda u Foči, te da su povremeno putovali (u dane vikenda) na relaciji Trebinje – Zenica i nazad, odnosno na relaciji Pale – Foča i nazad. Dakle, utvrđeno je da je apelant (Muamer Kovač) u određenom periodu ostvario ukupno četiri putovanja vikendom u toku mjeseca, odnosno da je apelant (Ninoslav Golijanin) u određenom periodu ostvario 48 putovanja na navedenoj relaciji (visina naknade ostvarenih troškova putovanja utvrđena iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke koji je prihvaćen kao objektivan i stručan). U predmetima br. AP 1832/19 i AP 1833/19 Osnovni sud je naveo da je apelantove zahtjeve za isplatu naknade putnih troškova našao osnovanim imajući u vidu sve navedeno, a uvažavajući stanovište Ustavnog suda u predmetu broj AP 3466/11.

10. Presudama Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 94 0 Rs 027267 17 Rsž od 30. avgusta 2017. godine, 94 0 Rs 026641 17 Rsž od 30. avgusta 2017. godine i 95 0 Rs 046731 17 Rsž od 19. februara 2018. godine žalbe tuženog su odbijene i potvrđene su prvostepene presude.

11. U obrazloženju presuda Okružni sud je naveo da su odluke prvostepenog suda pravilne i zakonite, te da se neosnovano predmetnim žalbama osporava pravilnost osporenih odluka kojima je udovoljeno tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu novčane naknade na ime troškova prevoza za dolazak na posao i odlazak s posla. Nadalje je ukazao na odredbu člana 14 Zakona o platama iz koje proizlazi da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4 istog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove, ali da je to pravo uslovljeno postojanjem propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva kojim će biti regulisana visina i način ostvarivanja navedene naknade u skladu s tim, sredstva odobrena budžetom suda, odnosno tužilaštva. Takođe, Okružni sud je naveo da se činjenica da internim pratećim propisima nije dalje definisano pravo koje je utvrđeno zakonom ne može protumačiti kao gubitak prava za apelante, te okolnost da interni propis nije donesen ne može osloboditi tuženog obaveze plaćanja tih troškova. Okružni sud je istakao da su prvostepeni sudovi opravdano našli osnovanim zahtjeve apelanata za isplatu naknade putnih troškova imajući u vidu sve navedeno, a uvažavajući stanovište Ustavnog suda u predmetu broj AP 3466/11.

12. Presudama Vrhovnog suda br. 94 0 Rs 027267 18 Rev od 28. februara 2019. godine, 94 0 Rs 026641 18 Rev od 28. februara 2019. godine i 95 0 Rs 046731 18 Rev od 13. marta 2019. godine usvojene su revizije tuženog, nižestepene presude su preinačene u dosuđujućem dijelu tako što su tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni.

13. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je naveo da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. U vezi s tim je ukazao na odredbu člana 13 Zakona o platama, te istakao da navedeni propis ne isključuje pravo na naknadu putnih troškova sudijama i tužiocima nego upućuje na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi regulisanja te naknade. Takođe je naveo da činjenica da li postoji propis kojim se bliže uređuje pitanje prevoznih troškova sudija na posao i s posla ne može tuženog osloboditi obaveze plaćanja tih troškova, te da je takav stav izrazio i Ustavni sud u Odluci broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine. Vrhovni sud je potom naveo da je termin „putni troškovi“ širokog spektra značenja, te da sudije i tužioci imaju legitimno očekivanje da će im se pravo na te troškove regulisati na način koji ne smije biti diskriminacioni u odnosu na druge zaposlene u javnim službama, odnosno druge kategorije zaposlenih, imenovanih ili izabranih lica, koje imaju pravo na putne troškove na osnovu zakona i kolektivnog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz činjenica na kojima se tužba zasniva proizlazi da apelanti traže troškove prevoza od mjesta prebivališta do mjesta gdje je sjedište suda i nazad, tvrdeći da prevoz obavljaju vikendima, četiri puta mjesečno.

14. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 33 stav 1 tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora, te je istakao da obaveza poslodavca da zaposlenom naknadi troškove prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao, te troškove u toku mjeseca ukoliko prevoz nije organizovan od poslodavca, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju. Dakle, troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te naglasio da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom. Vrhovni sud je istakao da je takvo pravno shvatanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine. Vrhovni sud je naveo da s obzirom na to da je utvrđeno da radi obavljanja dužnosti sudije apelanti putuju vikendom od mjesta prebivališta do mjesta gdje je sjedište suda i nazad, nižestepeni sudovi su izveli pogrešan zaključak u pogledu prava apelanata na priznanje predmetnih troškova s obzirom na to da oni nemaju karakter putnih troškova iz člana 13 Zakona o platama, niti karakter troškova za koje bi prema odredbama ovog zakona apelantima pripadala naknada. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a u predmetu broj AP 2358/19 i na član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da Vrhovni sud nije pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, i to odredbu člana 33 stav 1 tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora i odredbu člana 13 Zakona o platama, odnosno da je navedene odredbe pogrešno tumačio. Apelanti navode da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvim „putovanjima vikendom“, kako to pogrešno zaključuje Vrhovni sud, već da se radi o „realnim troškovima prevoza na posao ponedjeljkom i vraćanja s posla petkom“. Osim toga, apelanti navode da je Ustavni sud u odlukama br. AP 1581/16 i AP 2864/16 u identičnom pravnom pitanju potvrdio stav zauzet u prvostepenoj i drugostepenoj presudi da sudiji Muameru Kovaču pripada pravo na naknadu troškova prevoza na relaciji Zenica – Trebinje

– Zenica na dan dolaska na posao iz Zenice u Trebinje (ponedjeljak) i na dan povratka s posla iz Trebinja u Zenicu (petak), te ukazuju i na praksu u odlukama br. AP 3494/17 i AP 3466/11. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na druga zanimanja zaposlenih koji imaju pravo na prevoz i druge naknade, ali i u odnosu na druge sudije koje ne putuju na posao.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da osporenim odlukama tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane.

17. Tuženi je naveo da, prema njegovom mišljenju, nije bilo kršenja prava na koja su se apelanti neosnovano pozvali u apelacijama.

V.Relevantni propisi

18. Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/10 i 55/15

– odluka US).

19. U konkretnom slučaju primjenjuje se Opšti kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

8. Ostala primanja radnika Član 33. stav (1) tačka b) Poslodavac radniku isplaćuje:

b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju;

20. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 66/14 i 60/15), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:

Član 13.

Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.

21. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18), u relevantnom dijelu glasi: Član 14.

Sudije i javni tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili javnog tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno javnog tužilaštva.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. 94 0 Rs 027267 18 Rev od 28. februara 2019. godine, 94 0 Rs 026641 18 Rev od 28. februara 2019. godine i 95 0 Rs 046731 18 Rev od 13. marta 2019. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja presuda Vrhovnog suda br. 94 0 Rs 027267 18 Rev i 94 0 Rs 026641 18 Rev (28. februara 2019. godine), a da su apelacije br. AP 1832/19 i AP 1833/19 podnesene 23. aprila 2019. godine, kao i da je apelantov zastupnik Presudu Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 046731 18 Rev od 13. marta 2019. godine primio 10. aprila 2019. godine, a da je apelacija broj AP 2358/19 podnesena 30. maja 2019. godine, proizlazi da su apelacije podnesene blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedenih presuda Kantonalnog suda, a što je u skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti osporavaju presude Vrhovnog suda tvrdeći da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, smatraju da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Konkretni predmeti odnose se na postupak povodom tužbi apelanata za naknadu potraživanja na ime prevoza, dakle na predmete građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

30. U suštini, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, pri čemu se iscrpno pozivaju na prasku Ustavnog suda u sličnim, odnosno gotovo identičnim predmetima.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da su apelanti kao sudije Osnovnog suda u Trebinju i Osnovnog suda u Foči sa prebivalištem u Zenici i Palama tražili isplatu troškova prevoza u dane vikenda za određeni period na relaciji Trebinje

– Zenica, odnosno Foča – Pale, te da je prvostepeni sud (što je potvrdio drugostepeni sud) udovoljio tužbenim zahtjevima apelanata. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepenih presuda slijedi da su osnovni sudovi prilikom odlučenja naglasili da propisima o unutrašnjem poslovanju tuženog nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlazak s posla, ali da ta okolnost ne može osloboditi tuženog obaveze plaćanja tih troškova jer upravo nedonošenjem propisa tuženi apelantima čini štetu ograničavajući njihovo pravo na imovinu, naglasivši da su troškovi odlaska na posao i povratka s posla neophodni i nezaobilazni. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud istakao da su prvostepeni sudovi opravdano našli osnovanim zahtjeve apelanata za isplatu naknade putnih troškova imajući u vidu sve navedeno, a uvažavajući stanovište Ustavnog suda u predmetu broj AP 3466/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine tačke 48–59, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. S druge strane, Vrhovni sud je uvažavajući revizije tuženog nižestepene presude preinačio i tužbene zahtjeve odbio jer je taj sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava bili u obavezi da odbiju tužbene zahtjeve jer troškovi koje apelanti potražuje nemaju karakter putnih troškova iz člana 13 Zakona o platama. Vrhovni sud je u vezi s tim naglasio da „troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta prebivališta do mjesta gdje se obavlja rad, a u te troškove ne spadaju troškovi putovanja u dane vikenda“, pri čemu se taj sud pozvao na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao isto pravno pitanje u predmetu broj AP 2399/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2399/19 od 12. januara 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj Ustavni sud nije utvrdio kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao, odnosno Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je naveo: „Ustavni sud, prije svega, zapaža da je članom 13 Zakona o platama, koji je važio u relevantnom periodu, priznato pravo sudijama i tužiocima na putne troškove u skladu s propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Gotovo identično propisuje i član 14 novog Zakona o platama iz 2018. godine (vidi relevantne propise). Kako internim aktima pravosudnih institucija nije regulisana naknada iz tog osnova, praksa redovnih sudova u RS je bila različita, tako da su takvi zahtjevi u pravilu odbijani zbog nepostojanja internih akata koje ima u vidu član 13 Zakona o platama (vidi, između ostalih, Odluku Ustavnog suda broj AP 1002/11 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u Odluci AP 3466/11, koju su imali u vidu redovni sudovi u konkretnom slučaju, zaključeno da postoji povreda prava na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu [...].“ Takođe, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „Ustavni sud primjećuje da je citirana odluka Ustavnog suda ujednačila praksu redovnih sudova u RS po pitanju troškova prevoza nakon čega su sudijama i tužiocima u pravilu priznavani ti troškovi. Ustavni sud uočava da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu pravili razliku između toga da li se prevoz na posao i s posla obavlja svakodnevno ili povremeno.“

36. Zatim je Ustavni sud u navedenoj odluci ukazao i na praksu u kojoj nije nalazio proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kojim su priznavani troškova prevoza sudijama i tužiocima na ime povremenih putovanja vikendom iz mjesta prebivališta do radnog mjesta koje je bilo uslovljeno udaljenošću mjesta prebivališta i radnog mjesta koje nije omogućavalo svakodnevno putovanje, odnosno u slučaju kada su redovni sudovi priznavali troškove prevoza sudijama i tužiocima koji je obavljan povremeno (četiri puta mjesečno), ali ne u danima vikenda, već ponedjeljkom i petkom (vidi citirana odluka broj AP 2399/19, tačka 37).

37. Nadalje, u citiranoj odluci broj AP 2399/19, Ustavni sud je naveo „da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu noviji stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine (na koji se Okružni sud pozvao, ali ga nije doslovno citirao), shodno kojem izdaci za putne troškove čine svakodnevni dolasci i odlasci na posao, ali ne i povremena putovanja od mjesta prebivališta do radnog mjesta u dane vikenda jer takvi izdaci nemaju karakter putnih troškova, u smislu člana 13 Zakona o platama. Ustavni sud smatra da će primjena ovog stava Vrhovnog suda, koji je obavezujući za nižestepene sudove, nesporno dovesti do izmjene dosadašnje prakse redovnih sudova u RS, što je evidentno iz predmetnog slučaja. U vezi s obrazloženjem Okružnog suda u kojem se taj sud poziva na stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da u Odluci AP 2470/19 nije utvrđeno kršenje prava apelanata (javni tužioci koji kao i apelant vikendom putuju od radnog mjesta do mjesta prebivališta i obratno) na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju u odnosu na obrazloženje Vrhovnog suda da 'troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenom koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada' pozvavši se pri tome na identično pravno shvatanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 28. februara 2019. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2470/19 od 15. oktobra 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Kako Ustavni sud u citiranoj odluci nije utvrdio proizvoljnost Vrhovnog suda u datom obrazloženju, koje u potpunosti korespondira sa obrazloženjem Okružnog suda u predmetnom slučaju, koji je kao nižestepeni sud u obavezi da s ciljem izjednačavanja sudske prakse primjenjuje zauzete stavove Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, Ustavni sud slijedeći sopstvenu praksu iz citirane odluke ne uočava proizvoljnost Okružnog suda u primjeni prava, i to člana 13 Zakona o platama, koji je važio u relevantnom periodu, koji je primijenjen i protumačen shodno zauzetom stavu Vrhovnog suda. Pozivanje na praksu Ustavnog suda na koju je i Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke nije relevantno iz razloga koje je Ustavni sud prethodno već naveo.“

38. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu stavove izražene u navedenoj odluci, Ustavni sud je mišljenja da apelanti u konkretnom predmetu pokreću ista pitanja koja su elaborirana u citiranoj odluci broj AP 2399/19. Stoga, Ustavni sud smatra da se stavovi iskazani u toj odluci mogu primijeniti i na konkretne predmete, te se umjesto posebnog obrazloženje ove odluke poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2399/19.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. U odnosu na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se pozivanje apelanata na kršenja prava na imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio da proizvoljnosti u tom segmentu nije bilo iz kog razloga i pozivanje na pravo na imovinu Ustavni sud smatra neosnovanim.

41. U vezi s prigovorom apelanata da su diskriminisani u odnosu na druge sudije i tužioce kojima to pravo pripada jer na posao i s posla odlaze svakodnevno, Ustavni sud zapaža da ove navode apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i imovinu, pa kako se radi o akcesornom pravu u kontekstu činjenice da se stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine odnosi na sve zaposlene koji putovanje od mjesta prebivališta do posla ne obavljaju svakodnevno već povremeno, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim.

42. U odnosu na apelantovo pozivanje (u predmetu broj AP 2358/19) na član 6 stav 3 tačka

d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se pozivanje na ovaj aspekt prava na pravično suđenje ne može dovesti u vezu s apelantovim pravom u parničnom postupku, zbog čega je navedeno pozivanje neosnovano.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud uvažio revizije tuženog i preinačio nižestepene presude odbivši tužbene zahtjeve apelanata za naknadu putnih troškova primijenivši stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine da troškovi prevoza na posao i s posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada jer troškovi koje apelanti potražuju nemaju karakter putnih troškova iz člana 13 Zakona o platama.

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu budući da se radi o akcesornom pravu, a iz okolnosti konkretnih slučajeva ne proizlazi da su prigovori osnovani.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1832/19 (M. K. i N. G.) | Sudska praksa | Aktio