Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-32/21 (A. M.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-32/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-32/21, rješavajući apelaciju Atife Mujezinović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Atifa Mujezinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 044556 19 Rev od 2. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 044556 19 Gž od 16.
svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 044556 16 P od 22. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Atifa Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Adis Mehinović odvjetnik iz Tešnja, podnijela je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 044556 19 Rev od 2. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 044556 19 Gž od 16. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 044556 16 P od 22. listopada 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužiteljica (apelantice, K.A.Ž., M.Ć.,V.L. i S.D.) kojim su tražile da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti stekle pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 5371/415 upisana u ZK uložak broj 405 KO SP Tešanj, koja po novom premjeru odgovara nekretnini označenoj sa k.č. 128 upisana u PL broj 2100 KO Jelah što su tuženi ("Usora" Industrija građevinskog materijala d.d. Jelah i Razvojna banka F BiH, Sarajevo) dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici upišu tužiteljice na jednake dijelove, kao i da se utvrdi da je ništav Ugovor o hipoteci iz 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nekretninu označenu po starom premjeru kao k.č. br. 5371/415, te da se naloži brisanje hipoteke na nekretnini, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama briše založno pravo.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je neutemeljen prigovor tužiteljica da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo tj. odredbu članka 58. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). U pogledu toga, naveo je da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, proizlazi da je rješenjem ZK ureda od 4. studenog 2010. godine (na osnovu rješenja o privatizaciji iz 2004. godine), prvotuženi upisan s pravom vlasništva na predmetnoj nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 405 KO SP Tešanj s dijelom 1/1, dok su tužiteljice u katastru nekretnina upisane sa pravom suposjeda predmetne nekretnine u idealnim dijelovima od po 1/5 u PL broj 2100 KO Jelah (prednik tužiteljica, njihov otac, također bio upisan kao posjednik predmetnih nekretnina preko 40 godina). Pri tome, naveo je da su prednik tužiteljica i prednik prvotuženog 1967. godine zaključili Ugovor o zamjeni nekretnina tako da je prednik tužiteljica u zamjenu za svoju nekretninu označenu kao k.č. broj 5371/3 površine 25.000 m2, dobio nekretninu k.č. broj 5386/33 površine 25.000 m2. Osim toga, naveo je da je utvrđeno da je 2014. godine prvotuženi predmetnu nekretninu opteretio založnim pravom u korist drugotuženog. Nadalje, naveo je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno da je parcela 5371/415 u sadašnjem obliku i površini formirana 2012. godine usklađenjem podataka katastra i zemljišne knjige, a nastala je cijepanjem od matične parcele broj 5371/3 koja je imala površinu 12505 m2, od koje su nastale parcele broj 5371/3 površine 7294 m2 i predmetna parcela broj 5371/415 površine 5211 m2 (koja po novom premjeru u potpunosti odgovara parceli broj 128). Pri tom naveo je da je prema podacima starog katastarskog premjera predmetna nekretnina bila upisana kao posjed prednika tužiteljica i više puta je mijenjala oblik i površinu, da bi 1966. godine nakon cijepanja bila formirana u površini od 25000 m2, a zatim upisana kao posjed “Usore Jelah-Ciglana i crepana". Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 58. stavak 2. ZSP propisano da samostalni posjednik nekretnina, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini, protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja, dok je odredbom članka 326. stavak 5. ZSP propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja. Dakle, naveo je da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno da je posjed savjestan, a savjestan je onaj posjed ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, što znači da drži nekretninu kao svoje vlasništvo. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da nije ispunjena pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe članka 58. stavak 2. ZSP. Ovo stoga, jer osnovom izvedenih dokaza tužiteljice nisu dokazale da se nalaze u posjedu predmetnih nekretnina duže od 20 godina. Naime, naveo je da iz stanja spisa proizlazi da je prednik tužiteljica, ugovorom o zamjeni sa prednikom prvotuženog izvršio zamjenu nekretnina u čijem sastavu je bila i predmetna nekretnina, kao i da je prednik prvotuženog vršio određene radove na nekretnini, čemu se nije protivio prednik tužiteljica. Sve to prema mišljenju Vrhovnog suda ukazuje na činjenicu da je u posjedu bio prednik prvotuženog, a ne prednik tužiteljica. Pored toga, naveo je da nakon rata nekretninu nije nitko koristio i da je zapuštena, što ukazuje na činjenicu da tužiteljice nisu bile u posjedu predmetne nekretnine niti su je koristile. Kako dakle, tužiteljice nisu dokazale da su se nalazile u neprekidnom posjedu dvadeset godina, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak da nisu ispunjeni uvjeti savjesnog posjeda za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Također, naveo je da je bez utjecaja pozivanje tužiteljica na odredbe članka 58. stavak 4. ZSP, jer iz stanja spisa proizlazi da je njihov prednik zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina sa prednikom prvotuženog, u čijem sastavu je bila i predmetna nekretnina, a što ukazuje na činjenicu da nije bio savjestan samostalni posjednik, zbog čega se vrijeme njegovog posjedovanja ne može uračunati u njihov posjed. Nadalje, naveo je da su se pravilno nižestupanjski sudovi pozvali na odredbe članka 9. Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno na načelo povjerenja u zemljišne knjige, kojom je propisano da za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postajanju neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišnih knjiga se smatra točnim, ukoliko ispravnost zemljišnih knjiga nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netočnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata. Vrhovni sud je naveo da načelo povjerenja, vodi k tome da osoba koja u dobroj vjeri zemljišnoknjižni sadržaj smatra točnim, a time vjeruje u postojanje nekretnina ili prava na nekretninama, može steći određena prava putem pravnog posla i konačnim upisom u zemljišne knjige (savjestan stjecatelj). Stoga se na načelo povjerenja u zemljišne knjige može pozvati samo onaj stjecatelj koji je bio u dobroj vjeri, a u dobroj vjeri je onaj stjecatelj koji nije znao niti je mogao znati, s obzirom na okolnosti nije imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvan knjiškog stanja. U konkretnom slučaju iz provedenih dokaza utvrđeno je da je drugotuženi bio upoznat sa činjenicom da predmetna nekretnina bila upisana kao vlasništvo prvotuženog sa dijelom 1/1, to znači da je u momentu zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke sa prvotuženim bio u dobroj vjeri. Samim time, Vrhovni sud je naveo da se drugotuženi mogao pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige, te je pravilan i zaključak nižestupanjskih sudova da ugovor o zasnivanju hipoteke nije ništav u smislu odredbe članka
103. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica u suštini, smatra da su redoviti sudovi trebali primijeniti čl. 28. st. 5. ZSPO koji je važio u razdoblju za koje apelantice tvrde da su bile zakonite i savjesne posjednice. Također, apelantica ističe da su sudovi proizvoljno primijenili članak 126. ZPP, s obzirom da su iskaze svjedoka koje su tužiteljice predložile cijenili na njihovu štetu. Također, apelantica ističe da drugostupanjski sud nije cijenio prizivni prigovor, a koji se odnosio na to da tuženi uopće nisu dokazivali nesavjesnost tužiteljica.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević