Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4462/20 (S. D.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4462/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4462/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Said Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Said Delić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029612 17 U od 6. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Said Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud broj 09 0 U 029612 17 U od 6. novembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 140,00 KM počev od 13. januara 2006. godine. Navedeni iznos usklađen na dan 1. januar 2008. godine iznosi 179,6100 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je privremenim rješenjem Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 17. februara 2006. godine apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 140,00 KM počev od 13. januara 2006. godine. Prvostepeni organ je odredio invalidsku penziju apelantu u akontativnom iznosu od 140,00 KM mjesečno, u visini od 51,67% od penzijskog osnova utvrđenog prema plaćama ostvarenom u periodu od 1983. do 2000. godine. Navedeno privremeno rješenje je doneseno jer nisu bili pribavljeni svi podaci o plaćama i nisu bili i utvrđeni konačni koeficijenti za valorizaciju plaća, pa nije bio moguće utvrditi penzijski osnov penzije. Prvostepeni organ je po službenoj dužnosti (nakon što su pribavljeni svi podaci) donio konačno rješenje 30. maja 2017. godine kojim je apelantu priznato pravo na invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 140,00 KM počev od 13. januara 2006. godine. Navedeni iznos, usklađen na dan 1. januar 2008. godine iznosi 179,6100 KM, a ranije doneseno rješenje o pravu zamijenjeno je ovim rješenjem. Federalni zavod za PIO, šef Sektora za sistem i provođenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: tuženi) je rješenjem od 26. septembra 2017. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 30. maja 2017. godine. Kod apelanta je utvrđena I kategorija invalidnosti (posljedica bolesti) počev 13. januara 2006. godine. Apelant je na dan nastanka invalidnosti, tj. gubitka radne sposobnosti imao navršenih 50 godina života (rođen 27. aprila 1955. godine), a radni vijek apelanta iznosi 30 godina. Ukupan penzijski staž apelanta do dana nastanka invalidnosti iznosi 21 godinu, 10 mjeseci i 16 dana. Apelantu je priznato u staž i vrijeme provedeno u OS Republike Bosne i Hercegovine, te utvrđeno da su 13. januara 2006. godine ispunjeni uslovi za sticanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju. Apelantove plaće ostvarene u periodu od 1982. do 2001. godine, koje su uzete za utvrđivanje penzijskog osnova, valorizovane su koeficijentima valorizacije prema godini koja prethodi godini ostvarivanja prava na penziju (član

45. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju), tako da je najpovoljniji penzijski osnov za apelanta obračunat od plaća ostvarenih u periodu od 1982. do 2001. godine i iznosi 87,99388 KM, što obezbjeđuje apelantu najpovoljniji iznos penzije. Budući da je navedeni iznos penzije od 140,00 KM manji od iznosa najniže penzije, apelantu je shodno članu 72. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidsko osiguranju osigurana isplata najnižeg iznosa penzije u visini od 140,00 KM, koji od 1. januara 2008. godine iznosi 179,6100 KM mjesečno, a koji iznos penzije je usklađen u skladu sa članom 51. Zakona o pezijskom i invalidskom osiguranju i to da se zakonski iznos penzije od 179,6100 KM množi odgovarajućim koeficijentom za isplatu, koji se utvrđuje za svaki mjesec posebno. Tako se od 1. januara 2014. godine iznos penzije množi sa koeficijentom 1,816, pa apelantova penzija za isplatu iznosi 326,18 KM. Kantonalni sud je naveo da su prvostepeno rješenje i rješenje tuženog doneseni na pravilan i zakonit način, pa je odbio apelantovu tužbu radi poništenja rješenja tuženog.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se pozvao i na povredu člana VI/

4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4462/20 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio