Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4473/20 (Dž. B.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dijete
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4473/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4473/20, rješavajući apelaciju Dž. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. B. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 112791 20 Gž 2 od 16. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 OV 112791 20 V 2 od 31. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant Dž. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vinka Musladin, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 OV 112791 20 V 2 od 31. jula 2020. godine, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

2. Dopunom apelacije od 24. decembra 2020. godine apelant je osporio i Rješenje Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 V 112791 20 Gž 2 od 16. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Okružnog suda zatražen je 16. decembra 2020. godine odgovor na apelaciju.

4. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. decembra 2020. godine, a Okružni sud 31. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je Ministarstvu pravde BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) podnio zahtjev od 30. oktobra 2019. godine za pomoć u obezbjeđivanju povratka nezakonito odvedenog i zadržanog njegovog maloljetnog djeteta (S. B.) iz Holandije. Prema navodima iz zahtjeva, dijete se u vrijeme podnošenja zahtjeva nalazilo sa majkom (S. M., u daljnjem tekstu: majka maloljetnog djeteta ili protivnica predlagača) na određenoj adresi u Ugljeviku u BiH. Uz zahtjev za vraćanje djeteta apelant je priložio dokaze da je on otac maloljetnog djeteta, te odluku nadležnog suda u Roterdamu od 5. oktobra 2019. godine kojom se apelantu i majci maloljetnog djeteta dodjeljuje zajedničko starateljstvo nad djetetom koje je rođeno u vanbračnoj zajednici. Ministarstvo je 25. novembra 2019. godine Osnovnom sudu dostavilo apelantov zahtjev.

7. Osnovni sud je radi utvrđivanja odlučnih činjenica u predmetnom postupku održao ročišta 25. i 30. decembra 2019. godine i 13. januara 2020. godine. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 OV 112791 19 V od 13. januara 2020. godine, stavom I, naloženo je majci maloljetnog djeteta (generalije detaljno navedene u izreci) da se vrati u Kraljevinu Holandiju zajedno sa maloljetnom kćerkom (generalije detaljno navedene u izreci) na adresu detaljno navedenu u izreci. Stavom II obavezan je apelant da u roku od 15 dana obezbijedi povratak maloljetnog djeteta i majke maloljetnog djeteta u Kraljevinu Holandiju na adresu koja je detaljno navedena u izreci i da o tome odmah obavijesti odgovarajući organ starateljstva, te nakon toga da Osnovnom sudu dostavi potvrdu da je organ starateljstva Kraljevine Holandije obaviješten. Stavom III obavezan je Centralni izvršni organ, tj. Ministarstvo da prati povratak djeteta i majke maloljetnog djeteta, da o tome obavijesti Centralni izvršni organ Kraljevine Holandije i mjesto stalnog boravka djeteta zbog toga što između djetetovih roditelja postoji velika netrpeljivost, stalno su u sukobu zbog roditeljskih prava, tj. zajedničkog starateljstva, majka kao zakonska zastupnica nije državljanin Kraljevine Holandije, boji se represije od djetetovog oca koji je holandski državljanin kao i dijete. Stavom IV određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. Stavom V određeno je da žalba ne zadržava izvršenje.

8. Protiv navedenog rješenja vanparnične stranke su podnijele žalbu, apelant zbog odluke o troškovima, a protivnica predlagača zbog toga što smatra da pobijano rješenje ne sadrži razloge zbog kojih je usvojen prijedlog, niti je prvostepeni sud ispitao uslove za primjenu čl. 3 i 13 Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. oktobra 1980. godine (u daljnjem tekstu: Konvencija).

9. Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 V 112791 20 Gž od 13. februara 2020. godine žalbe usvojio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da protivnica predlagača osnovano u žalbi ukazuje da je u obrazloženju pobijanog rješenja izostala ocjena dokaza, zatim da sud nije cijenio koje su to odlučne činjenice, pri čemu nije ispitao ni uslove za primjenu čl. 3, 12 i 13 Konvencije, na koje se obje stranke pozivaju. Naloženo je prvostepenom sudu da u ponovnom postupku na osnovu izvedenih dokaza utvrdi da li sporno nevraćanje djeteta u Holandiju ima karakteristike zadržavanja djeteta iz člana 3 Konvencije i ima li uslova za primjenu člana 13 Konvencije. U odnosu na troškove postupka, data je uputa prvostepenom sudu da u ponovnom postupku odluči o troškovima postupka u smislu člana 27 Zakona o vanparničnom postupku, pri čemu će cijeniti samo troškove nastale u toku i povodom predmetnog vanparničnog postupka.

10. Nadalje proizlazi da je Osnovni sud, nakon prijema predmeta na ponovni postupak, održao ročišta 15. maja i 31. jula 2020. godine, te je Rješenjem broj 80 OV 112791 20 V 2 od 31. jula 2020. godine obustavio predmetni postupak i odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

11. U obrazloženju je navedeno da je Ministarstvo kao Centralni izvršni organ u skladu s odredbama Konvencije aktom od 11. maja 2020. godine obavijestilo Osnovni sud da je maloljetno apelantovo dijete vraćeno u Holandiju, mjesto njegovog uobičajenog boravišta, te da se slučaj smatra završenim. Navedeno je da su punomoćnici vanparničnih stranaka na ročištu održanom 31. jula 2020. godine izjavili da je tačno da je protivnica predlagača zajedno sa maloljetnim djetetom vraćena u Holandiju, te su postavili zahtjev da im se naknade troškovi koje su stranke imale pred sudom. Osnovni sud je odbio da vanparničnim strankama dodijeli troškove postupka zato što su obje stranke svojim ponašanjem doprinijele tome da se ovaj postupak pokrene, traje i vodi pred sudom.

12. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu.

13. Rješenjem Okružnog suda broj 80 OV 112791 20 Gž 2 od 16. decembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje.

14. U obrazloženju je navedeno da su stranke u ponovnom postupku učinile nespornim da je protivnica predlagača postupila u skladu s rješenjem prvostepenog suda od 13. januara 2020. godine, da se zajedno s maloljetnim djetetom vratila djetetovom ocu u Holandiju, te da je to učinila prije donošenja rješenja drugostepenog suda od 13. februara 2020. godine kojim je ukinuto prvostepeno rješenje kojim je naloženo vraćanje djeteta ocu. Navedeno je da apelant zanemaruje pravnu prirodu predmetnog prijedloga – da je njim tražio nalaganje da mu se vrati oteto dijete zajedno s djetetovom majkom u Kraljevinu Holandiju, te obezbjeđenje povratka djeteta u tu zemlju od strane predlagača i praćenje navedenih radnji od nadležnog organa. Ukazano je da su za donošenje odluke po prijedlogu koji sadrži nalog za vraćanje otetog djeteta od značaja činjenice koje postoje u vrijeme izdavanja naloga za vraćanje, a ne u vrijeme podnošenja prijedloga da se takvo rješenje, odnosno nalog suda donese. Nadalje je ukazano da je u vrijeme donošenja osporenog rješenja činjenično stanje bilo usklađeno s apelantovim zahtjevom jer i majka i dijete već borave s apelantom u njegovom stanu u Holandiji. Na osnovu takvog činjeničnog stanja, koje je među strankama nesporno, nisu postojali zakonski uslovi za donošenje odluke o nalaganju vraćanja maloljetnog djeteta ocu, te da je prvostepeni sud u takvim okolnostima mogao donijeti meritornu odluku i odbiti predmetni prijedlog, ali donošenje osporene procesne odluke u konkretnom slučaju za stranke u postupku ima iste pravne posljedice. Navedeno je da odlučne okolnosti na koje ukazuju čl. 3, 12 i 13 Konvencije, tj. da bi se utvrdilo da li je majka djeteta uopšte otela dijete, te u skladu s tim da li je zahtjev za izdavanje naloga za vraćanje djeteta sa majkom osnovan, u ponovnom postupku sud nije cijenio, a zbog navedenih nespornih činjenica koje su postojale u vrijeme donošenja osporenog rješenja. Potreba za dokazivanjem da je protivnica predlagača otela dijete nije postojala. Ukazano je da postojanje uslova koje Konvencija zahtijeva, čak i da su dokazani, ne bi proizveli pravnu posljedicu, a to je nalog za vraćanje maloljetnog djeteta u skladu s apelantovim zahtjevom jer je protivnica predlagača odmah postupila po rješenju koje je ukinuto od drugostepenog suda. Zbog toga postoji pravna presumpcija njenog dobrovoljnog postupanja i vraćanja djeteta ocu. Zbog nepostojanja rješenja kojim je predlagač dokazao da je majka maloljetnog djeteta učinila otmicu djeteta, to mu ne pripadaju traženi troškovi vanparničnog postupka u smislu člana 27 Zakona o vanparničnom postupku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, koji je i naveden u činjeničnom dijelu odluke. Navodi da je tokom postupka nedvosmisleno utvrđeno da nevraćanje protivnice predlagača s maloljetnim djetetom iz BiH apelantu u Holandiju ima karakter zadržavanja djeteta u smislu člana 3 Konvencije, da su oba roditelja u vrijeme kad je zadržavanje učinjeno zajedno ostvarivala starateljsko pravo u Kraljevini Holandiji, da nevraćanje djeteta ima za posljedicu povredu apelantovog prava na starateljstvo, da ne postoji ozbiljna opasnost da bi povratkom djeteta u Holandiju dijete bilo izloženo fizičkoj ili psihičkoj traumi, odnosno da bi na drugi način dijete bilo dovedeno u nepovoljan položaj. Apelant smatra da je obaveza Osnovnog suda bila da donese odluku o vraćanju djeteta kako bi se spriječilo nezakonito zadržavanje maloljetnog djeteta, odnosno da se spriječi „legalizacija“ zadržavanja. Da bi se to spriječilo, potreban je hitan postupak i nalog da se maloljetno dijete vrati u mjesto svog posljednjeg (stalnog) boravišta, odnosno da se vrati u stanje prije nezakonitog zadržavanja, kako bi se spriječio negativan uticaj zadržavanja na maloljetno dijete. U vezi s tim, apelantu pripadaju i troškovi vanparničnog postupka. Apelant ističe da je Osnovni sud bio dužan dati ocjenu dokaza koji ukazuju na eventualno postojanje ili nepostojanje izuzetaka od obaveze da naloži povratak zadržanog maloljetnog djeteta propisanih članom 13 stav 1b) Konvencije, ali to nije učinio. Apelant smatra da osporene odluke na sadrže adekvatno obrazloženje, te da redovni sudovi nisu cijenili dokaze koji su tokom postupka predloženi i provedeni, zbog čega je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da nije povrijedio apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke. Naveo je da tokom postupka nije povrijedio apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

18. Zakon o ratifikaciji Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ br. 7/91 od 12. jula 1991. godine; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (Hag, 25. oktobar 1980. godine) preuzeta sa http://www.mpr.gov.ba .

Član 3.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:

a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;

b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala, kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja.

Prava na staranje pomenuta u tački a) stava 1. mogu se steći prije svega sprovođenjem zakona, ili na osnovu sudske ili upravne odluke, ili na osnovu sporazuma koji ima pravno dejstvo po zakonu odnosne države.

Član 11.

Sudski ili upravni organi država ugovornica će hitno sprovesti postupak za povratak djeteta.

Ako odgovarajući sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od šest nedelja od dana pokretanja postupka, podnosilac molbe ili centralni izvršni organ države kojoj je upućen zahtjev, na sopstvenu inicijativu ili na zahtjev centralnog izvršnog organa države koja upućuje zahtjev, ima pravo da traži obrazloženje zbog odlaganja. Ako odgovor dobije centralni izvršni organ države kojoj je upućen zahtjev, taj izvršni organ će dostaviti odgovor centralnom izvršnom organu države koja upućuje zahtjev ili podnosiocu molbe, zavisno od slučaja.

Član 12.

Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta.

Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana pomenutog u prethodnom stavu, takođe će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.

Ako sudski ili upravni organ u državi kojoj je upućen zahtjev ima razloga da vjeruje da je dijete odvedeno u neku drugu državu, može obustaviti postupak ili odbaciti molbu za povratak djeteta.

Član 13.

Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavljaju njegovom povratku dokaže:

a) da lice, institucija ili drugo tijelo koje se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivalo pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ili da se bilo saglasilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj.

Sudski ili upravni organ može, takođe, da odbije da naloži povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stepen zrelosti pri kome je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje.

Prilikom razmatranja okolnosti pomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ će uzeti u obzir podatke koji se odnose na socijalno poreklo djeteta dobijene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj se nalazi mjesto stalnog boravka djeteta.

19. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16):

Član 2. stav (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 27.

(1)O troškovima postupka u stvarima koje se odnose na osobno i porodično stanje učesnika sud odlučuje po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka, s tim što se u pogledu troškova postupka koji su prouzrokovani učešćem nadležnog organa starateljstva u vanparničnom postupku primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

(2)U vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnika učesnici snose troškove na jednake dijelove, ali ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, sud će prema srazmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki učesnik.

(3)U vanparničnim stvarima iz stava 2. ovog člana sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem se interesu postupak vodi, odnosno učesnik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. (1), (4) i (5) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

21. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 48. stav (3) Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 V 112791 20 Gž 2 od 16. decembra 2020. godine kao konačne odluke u predmetnom postupku protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 16. decembra 2020. godine, a apelant je dopunom apelacije od 24. decembra 2020. godine osporio navedeno rješenje, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedena rješenja Okružnog i Osnovnog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3f) i člana 8 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

U odnosu na osporena rješenja

29. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode jer je u pitanju ostvarivanje apelantovog roditeljskog prava, zbog čega je apelant tražio pomoć za vraćanje maloljetnog djeteta koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva sa majkom boravilo u BiH, a apelant je u vrijeme podnošenja zahtjeva boravio u Kraljevini Holandiji, u mjestu svog stalnog boravka, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenljivi.

30. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su Osnovni i Okružni sud svoje odluke obrazložili u skladu sa standardima prava na pravično suđenje ili su prilikom odlučenja o osnovanosti apelantovih navoda proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.

32. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali da utvrde da je djetetova majka otela dijete, a ne da obustave predmetni postupak, te da su trebali obavezati protivnicu predlagača da apelantu nadoknadi troškove vanparničnog postupka.

33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima, suprotno apelantovim navodima, detaljno i jasno obrazložili zbog čega nije bilo neophodno da sud u ponovljenom postupku utvrđuje da li je majka otela dijete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da je protivnica predlagača dobrovoljno postupila po rješenju Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine (koje je ukinuto rješenjem Okružnog suda od 13. februara 2020. godine), te da se sa maloljetnim djetetom nalazi u apelantovom stanu u Kraljevini Holandiji, na adresi koja je određena rješenjem Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine. Redovni sudovi su jasno ukazali da je u konkretnom slučaju ispunjen apelantov zahtjev zbog kojeg je i pokrenut predmetni postupak, a to je da je maloljetno dijete zajedno s majkom vraćeno u Kraljevinu Holandiju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da nema proizvoljnosti u stavu redovnih sudova da je u konkretnom slučaju postalo bespredmetno daljnje raspravljanje i utvrđivanje da li je majka otela dijete ili ne jer je protivnica predlagača dobrovoljno postupila po rješenju Osnovnog suda i svrha pokretanja postupka je ispunjena, tj. dijete se zajedno sa majkom u vrijeme donošenja rješenja o obustavi postupka već nalazilo kod apelanta, a što su redovni sudovi tokom postupka nesporno utvrdili. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima jasno ukazali zbog čega apelantu ne pripadaju troškovi predmetnog postupka, za to su dali jasne razloge, pozvali se na relevantne odredbe procesnog zakona, u čemu Ustavni sud takođe ne nalazi proizvoljnost.

34. U daljnjem analiziraju obrazloženja osporenih rješenja Ustavni sud nije našao proizvoljnost u ocjeni utvrđenih činjenica, niti u primjeni relevantnih odredbi procesnog i materijalnog zakona, zbog čega Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava smatra neosnovanim.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud će u odnosu na razumnost dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 30. oktobra 2019. godine kao dana kada je apelant podnio zahtjev Ministarstvu za vraćanje maloljetnog djeteta pa do donošenja rješenja Okružnog suda od 16. decembra 2020. godine kojim je predmetni postupak okončan, dakle period koji je trajao oko jedne godine i jednog i po mjeseca.

Relevantni principi

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnom postupku u kojem je apelant tražio vraćanje maloljetnog djeteta, a koji postupak je hitne prirode. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da se radi o relativno složenom postupku koji je društveno od većeg značaja.

40. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja postupka koji je za njega od većeg značaja jer se odlučivalo o vraćanju njegovog djeteta iz BiH, gdje je dijete boravilo sa majkom, u Kraljevinu Holandiju.

41. Analizirajući ponašanje Ministarstva, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo 25. novembra 2019. godine Osnovnom sudu dostavilo apelantov zahtjev od 30. oktobra 2019. godine, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje nije suprotno standardima prava na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo postupilo po rješenju Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine, te da je obavijestilo Osnovni sud da su protivnica predlagača (majka) i apelantovo dijete vraćeni na adresu u Holandiji koja je detaljno navedena u izreci rješenja, te da se smatra da je slučaj završen. Dakle, sam postupak vraćanja djeteta je trajao pet mjeseci od donošenja rješenja Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine pa do obavijesti Ministarstva, tj. sedam mjeseci od kada je apelant uputio zahtjev Ministarstvu pa do dostavljanja obavijesti Osnovnom sudu da je postupljeno po rješenju.

42. Analizirajući nadalje ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da ni Osnovni, a ni Okružni sud u postupku nisu imali neopravdane periode duže pasivnosti, te da su odluke donosili u razumnim rokovima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak obustavljen jer je protivnica predlagača postupila po rješenju Osnovnog suda od 13. januara 2020. godine, da su i ona i dijete vraćeni u Holandiju, na adresu koja je navedena u izreci rješenja, te da je svrha pokretanja postupka i ispunjena, a sve uz hitno postupanje nadležnih organa, čije postupanje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

43. Imajući u vidu sve navedeno, ponašanje redovnih sudova, svrsishodnost vođenja predmetnog postupka u kojem su nadležni organi u razumnim rokovima postupali i maloljetno dijete je vraćeno ocu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na ostale navode

44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno i pravo na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te u vezi s donošenjem odluke u razumnom roku, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

46. S obzirom na odluku u predmetnom postupku, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

VIII.Zaključak

47. Nema kršenja apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na privatni, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, ni zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada Ustavni sud nije našao proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka redovnih sudova pri ocjeni utvrđenih činjenica, niti u primjeni relevantnih odredbi procesnog i materijalnog zakona, zbog čega Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava smatra neosnovanim.

48. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom vanparničnom postupku nema kršenja ni apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje jer su nadležni organi u razumnim rokovima preduzimali procesne radnje i nisu imali nepotrebne i neopravdane periode duže pasivnosti koji bi bili u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.

49. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4473/20 (Dž. B.) | Sudska praksa | Aktio