Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4051/20 (M. Đ.)
Odluka donesena 15. 01. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4051/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4051/20, rješavajući zahtjev Mire Đurašinović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mire Đurašinović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Đurašinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 10. novembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048250 20 Rev od 10. septembra 2020. godine.
2. Apelantica je dopisom od 29. decembra 2020. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložio izvršni postupak (koji se vodi protiv nje) pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 335672 20 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.
3. Osnovni sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu G. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv tuženih – apelantice, B. S., S. Š., B. M., M. M. i M. M. (u daljnjem tekstu: tuženi ili drugotužena, trećetužena…) radi utvrđenja, v.s. 32.000,00 KM, donio presudu broj 71 0 P 048250 19 P 3 od 11. oktobra 2019. godine. Navedenom presudom Osnovni sud je utvrdio da dvosoban stan na spratu porodične kuće u Banjaluci (pobliže označen u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) predstavlja zajedničku stečenu imovinu iz braka prednika tužiteljice (Darinke Mitrović) i prednika tuženih (apelantice i drugotužene) Đure Mitrovića u visini njenog udjela od ½ dijela te imovine. Istom presudom je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik na ½ predmetnog stana, čiji je doprinos ½ po osnovu zajednički stečene imovine prednika tužiteljice (Darinke Mitrović) u braku sa prednikom apelantice i drugotužene (Đurom Mitrovićem), što su tuženi dužni priznati, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice kojim je tražila da tuženi trpe da se u javne knjige, gruntovnicu i katastar upiše tužiteljica kao suvlasnik na ½ predmetnog stana, kao i zahtjev da se naloži apelantici i drugotuženoj da ½ dijela predmetnog stana predaju u posjed i raspolaganje tužiteljici, dok je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza (uvida u brojne materijalne dokaze, saslušanjem tuženih i svjedoka D. Đ.) utvrdio da je tužiteljica zakonska nasljednica iza umrle Darinke Mitrović rođene Mudrinić, dok su tuženi (apelantica i drugotužena) testamentarni nasljednici iza umrlog Đure Mitrovića, dok su ostali tuženi zakonski nasljednici iza Voje Mitrovića. Dalje, utvrđeno je da su Đuro i Darinka 6. maja 1950. godine zaključili brak u kojem nisu stekli zajedničku djecu, da je brak trajao 23 godine i prestao je smrću Darinke Mitrović (9. juna 1973. godine). Tužiteljica je nakon smrti svoje majke (Darinke Mitrović), nakon provedenog ostavinskog postupka, naslijedila nekretnine koje se nalaze u Republici Hrvatskoj (nakon što je Đuro Mitrović ustupio svoj dio). Nakon smrti Đure Mitrovića proveden je ostavinski postupak i doneseno rješenje o nasljeđivanju (13. oktobra 2003. godine) kojim je utvrđena njegova zaostavština te su, između ostalog, kao testamentarni nasljednici na predmetnom stanu proglašeni apelantica i drugotužena sa po ½ dijela, dok je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 13. aprila 2004. godine odbačena je kao nedozvoljena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja o nasljeđivanju. Iz iskaza tuženih proizlazi da su Đuro Mitrović i njegov brat Jovo Mitrović zajedno gradili spornu kuću koja je završena 1970. godine i da ista ima dva ulaza, dvije fizički odvojene stambene jedinice, da se u prizemlju kuće nalazi i kafić tako da se radi o samostalnim posebnim cjelinama, odnosno etažnom vlasništvu.
5. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da imovina tj. predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu prednika tužiteljice i prednika tuženih kako to predviđa odredba člana 270. Porodičnog zakona. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je kuća (u kojoj se nalazi predmetni stan) građena u vrijeme kada su prednik tužiteljice i prednik apelantice i drugotužene bili u braku, da su u istoj kući živjeli zajedno sve do 1973. godine (do smrti prednika tužiteljice), kao i da je kuća građena u široj porodičnoj zajednici (postojao je dogovor između braće da sprat kuće bude Đurin, a prizemlje brata Jove). Osim toga, sud se uvjerio da predmetni stan ima sve elemente zasebne građevinske cjeline i tužiteljica ima mogućnost da traži da se utvrdi da je taj sprat (kuće) zajednička imovina njene majke i prednika tuženih (apelantice i drugotužene), te je zaključio da izgrađeni dijelovi nekog stambenog objekta mogu biti predmet svojine nezavisno od prava svojine na drugom dijelu objekta, kao što je u konkretnom slučaju prizemlje, iako nije formirana posebna etažna svojina. Obzirom da je sprat kuće građen u vrijeme braka Darinke i Đure, Osnovni sud je u skladu sa odredbom člana 272. Porodičnog zakona (da svakom bračnom supružniku pripada po ½ dijela zajedničke imovine) usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Ovo posebno imajući u vidu da tuženi nisu oborili zakonsku pretpostavku jer nisu izvodili dokaze kojim bi u skladu sa članom 273. Porodičnog zakona dokazali da je doprinos Đure Mitrovića u sticanju ove zajedničke imovine veći odnosno isključiv u odnosu na Darinku Mitrović. Osnovni sud je posebno istakao da se radom u bračnoj zajednici ima smatrati ne samo ekonomski rad i prihodi iz tog rada, već i rad supruge u domaćinstvu, oko domaćinstva, u pripremi hrane i sl. Zahtjev tužiteljice za upis u javne knjige Osnovni sud je odbio iz razloga što nije uspostavljena etažna svojina na predmetnom stanu, tako da tužiteljica ne može tražiti da se tuženim naloži da trpe upis. Također, odbijen je zahtjev tužiteljice da se naloži apelantici i drugotuženoj da predaju u posjed predmetni stan, jer iz provedenih dokaza nije vidljivo da se predmetni stan nalazi u njihovom posjedu odnosno, tužiteljica nije shodno odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima dokazala postojanje prava svojine na stvari i da se stvar nalazi u posjedu tuženih.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048250 19 Gž 2 od 10. februara 2020. godine djelimično je uvažena žalba tužiteljice i preinačena je prvostepena presuda u osporenom odbijajućem dijelu, na način što su apelantica i drugotužena obavezane da tužiteljici predaju u suposjed predmetni stan, dok je u ostalom dijelu žalba tužiteljice odbijena i potvrđena prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu. Istom presudom obavezane su apelantica i drugotužena da tužiteljici nadoknade troškove postupka, dok je odbijena kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda u osporenom usvajajućem dijelu, kao i zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da predmetni stan predstavlja zajedničku imovinu i da je udio prednika tužiteljice u ovoj imovini ½ dijela. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 272. Porodičnog zakona utvrdio da je doprinos majke (prednika) tužiteljice u sticanju zajedničke imovine ½ dijela, jer je pošao od zakonske pretpostavke koju propisuje odredba navedenog člana da svakom bračnom supružniku pripada po ½ dijela zajedničke imovine. Okružni sud je naveo da su tuženi u ovom postupku trebali dokazati da je doprinos Đure daleko veći od doprinosa Darinke (u sticanju predmetnog stana), te da nekretnine na kojima je sagrađena kuća predstavljaju posebnu imovinu umrlog Đure i njegovog brata. Međutim, tuženi nisu izvodili i predlagali dokaze u tom pravcu tako da su njihovi navodi paušalni i nedokazani, kao i postojanje dogovora oko nasljeđivanja imovine umrlih Darinke i Đure koji (osim iskaza apelantice) nije potvrđen nikakvim materijalnim dokazima. Također, u ovom postupku tuženi nisu osporili zakonsku presumpciju da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ dijela, tako da je osnovan zahtjev tužiteljice da je njena majka Darinka u braku sa Đurom Mitrovićem koji je trajao 23 godine i za vrijeme kojeg braka je sagrađena kuća, stekla pravo suvlasništva sa ½ dijela predmetnog stana na spratu porodične kuće. Osim toga, Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu neosnovanosti zahtjeva tužiteljice za upis predmetnog stana u javne registre, iz razloga što na kući u kojoj se nalazi predmetni stan nije uspostavljena etažna svojina. S druge strane, Okružni sud je naveo da tužiteljica osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno odbio njen zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. Ovo iz razloga što su apelantica i drugotužena testamentarne nasljednice iza svog oca (Đure Mitrovića) koji je upravo njima ostavio u naslijeđe sprat predmetne kuće. Dakle, ima se smatrati da se apelantica i drugotužena nalaze u posjedu predmetnog stana; i da tužiteljica ima pravo da traži predaju ali samo u suposjed predmetnog strana, dok nema pravo tražiti ½ idealnog dijela nepokretnosti jer se idealni dio ne može predati u posjed. Naime, prema odredbi člana 36. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, predaju cijele stvari suvlasnik može tražiti samo od trećih lica, što znači da suvlasnik od drugog suvlasnika može tražiti samo predaju u suposjed. Također, Okružni sud je odlučio o troškovima postupka u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP, uspjehom stranaka u postupku i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 048250 20 Rev od 10. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je pravilna drugostepena odluka. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 269., 270., 272. i 273. Porodičnog zakona istaknuvši da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je porodična kuća sagrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice Darinke i Đure, da su oni bili u braku 20 godina prije nego je sagrađena porodična kuća koja je građena u dogovoru sa Jovom Mitrovićem (Đurinim bratom) pri čemu je sporazumno odlučeno da sprat kuće pripadne Darinki i Đuri a prizemlje Jovi, kao i da je faktička podjela izvršena na opisani način odmah pri useljenju 1970. godine (i kao takva i danas traje). Stoga, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da sporni stan koji se nalazi na spratu porodične kuće predstavlja zajednički stečenu imovinu prednika tužiteljice i prednika apelantice i drugotužene, odvojen od prizemlja kao poslovnog prostora koji pripada predniku ostalih tuženih. Dalje, Vrhovni sud navodi da tvrdnja apelantice da parcela na kojoj je sagrađena porodična kuća predstavlja posebnu imovinu njenog oca Đure nema uticaja na pravilnost pobijane odluke u pogledu utvrđenja suvlasničkih dijelova sticaoca te imovine iz razloga što apelantica i drugotužena nisu dokazale kolika je vrijednost te parcele u odnosu na sprat porodične kuće koji predstavlja zajedničku bračnu imovinu, niti su dokazale da je i koliko njihov prednik dobio novca od prodaje dijela te parcele 1965. godine i da li je eventualno dobijeni novac iskorišten za gradnju spornog objekta. Vrhovni sud je naveo da nametanje obaveze od strane drugostepenog suda da apelantica i drugotužena predaju u suposjed ½ dijela stana na spratu kuće, a ne u posjed kako je glasio zahtjev, ne predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva. Također, okolnost da je od smrti prednika tužiteljice do pokretanja predmetne parnice protekao duži vremenski period (preko 30 godina), nema uticaja na zahtjev tužiteljice koji je stvarnopravnog karaktera i kao takav ne podliježe zastarjelosti. Činjenica da su apelantica i drugotužena u tom periodu „održavale“ porodičnu kuću, stvara samo pretpostavku da bi prema tužiteljici mogli eventualno isticati obligacionopravni zahtjev. Osim toga, ukazivanje apelantice da se njen otac „odrekao naslijeđa“ u ostavinskom postupku iza umrle supruge Darinke u korist tužiteljice, uz dogovor da se tužiteljica „ne miješa“ u ostavinu iza njegove smrti, nije od uticaja na pravilnost odluke. Naime, tužiteljica ne spada u krug zakonskih nasljednika Đure Mitrovića, ali sve i da spada njena usmena izjava kojom se odriče naslijeđa za života ostavioca nema pravnog dejstva (u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju). Ovakav dogovor, ako je postojao, na strani tužiteljice stvara moralnu obavezu da tako postupi ali ne isključuje isticanje stvarnopravnog zahtjeva iz ove parnice.
9. Apelantica smatra da su osporenom odlukom prekršena njena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu apelantica je navela hronologiju predmetnog parničnog postupka istaknuvši da je u istom proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da je pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje zbog pogrešne ocjene (odsustva ocjene) dokaza. Apelantica smatra da nisu cijenjeni dokazi koji su imali za cilj da dokažu doprinos prednika tužiteljice u izgradnji kuće odnosno predmetnog stana. Također, apelantica smatra da sud nije mogao na ovakav način raspravljati o imovini koja je u njenom suvlasništvu odnosno, da je trebalo prvo tražiti poništenje testamenta a nakon toga odlučivati o predmetnoj imovini. Osim toga, smatra da je sud u predmetnom postupku prekoračio tužbeni zahtjev i proveo ostavinski postupak iza prednika tužiteljice. Apelantica je predložila da se usvoji njena apelacija i utvrdi povreda navedenog prava, te da se ukine osporena presuda Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak.
10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da je osporenom presudom Vrhovnog suda, koju osporava apelacijom, očigledno povrijeđeno njeno pravo na imovinu, te da očekuje da se njena apelacija usvoji i pobijana presuda ukine. S tim u vezi, apelantica navodi da je na osnovu osporene presude protiv nje pokrenut izvršni postupak (broj 71 0 I 335672 20 I) u kojem je određeno izvršenje na njenoj penziji kojom jedva izmiruje troškove osnovnih životnih potreba, tako da dodatnim umanjenjem penzije neće biti u mogućnosti izmiriti iste, zbog čega je predložila da se odloži izvršni postupak do konačne odluke Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će u postupku izvršenja koji se na osnovu osporene presude Vrhovnog suda vodi protiv apelantice pretrpiti neotklonjive štetne posljedice, što u okolnostima konkretnog slučaja, samo po sebi, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere (odlaganja izvršnog postupka) temelji na navodima koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji. Pri tome Ustavni sud ukazuje da tvrdnja apelantice da bi provođenjem postupka izvršenja pretrpila neotklonjive štetne posljedice, sama po sebi, kako je već rečeno, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno nije dokazala da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević