Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2362/20 (Š. H.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2362/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-2362/20, rješavajući apelaciju Šefkije Hujdura, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šefkija Hujdur protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007289 19 U od 4. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefkija Hujdur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar odvjetnik iz Mostara, podnio je 10. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007289 19 U od 4. lipnja 2020. godine.

2. Rješenjem tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 22. veljače 2019. godine, ukinuto je konačno rješenje Službe društvenih djelatnosti i pitanja branitelja općine Prozor-Rama broj 03/2-43-1325/06 od 15. siječnja 2007. godine i upravna stvar je rješenja tako da je apelantu prestalo pravo na osobnu invalidninu.

3. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 4. lipnja 2020. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog organa od 22. veljače 2019. godine.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu apelanta donio rješenje po službenoj dužnosti, na osnovu članka 14. i 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole). U tom postupku ukinuo je konačno rješenje od 15. siječnja 2007. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojne invalidnosti) i upravna stvar je riješena na način da je apelantu prestalo pravo na osobnu invalidninu. Vrhovni sud je naveo da je nalazom i mišljenjem Liječničke komisije od 6. prosinca 2018. godine vojna invalidnost apelanta cijenjena ispod 20%, a po apelantovom prigovoru, konačnim nalazom Liječničke komisije od 28. siječnja 2019. godine, potvrđeno je da invalidnost apelanta iznosi ispod 20%. Vrhovni sud je naveo da je nadležna Liječnička komisija, po blagovremeno uloženom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta donijela drugostupanjski nalaz i mišljenje. Prema mišljenju Vrhovnog suda nalaz drugostupanjske Liječničke komisije je potpun, jasan, dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu da člankom 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnika o radu liječničkih komisija). Stoga, su prema mišljenju Vrhovnog suda neosnovani apelantovi prigovori da su povrijeđena pravila postupka i da su apelantu uskraćena prava koja mu po zakonu pripadaju. Nadalje, naveo je da je ocjena invalidnosti apelanta dana na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen (kako to propisuje članak 7. stavak 4. Zakona o provođenju kontrole), a Liječnička komisija pri tome nije našla, sukladno članku 13.a stavak 5. Pravilnika o radu liječničkih komisija, da je potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. Nadalje, naveo je da prema podacima spisa predmeta, proizlazi da je apelantu omogućeno sudjelovanje u postupku, na način što je nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 6. prosinca 2018. godine, uredno dostavljen apelantu s poukom o pravu na prigovor u skladu s odredbom iz članka 23a. Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Također, naveo je da je nalaz i mišljenje od 28. siječnja 2019. godine, dostavljen apelantu uz osporeno rješenje, kako to propisuje odredba iz članka 23. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Konačno, naveo je da je nesporno da je Zakon o provođenju kontrole neustavan prema stavu zauzetom u presudi Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, što se odnosi na odredbu članka 7. stavak 2. i 3., samo, u dijelu koji glasi: ,,i sam riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu“. Međutim, cijeneći sve prednje navedeno Vrhovni sud je istakao da ne stoji tvrdnja je tuženi riješio upravnu stvar bez sudjelovanja apelanta u ovom postupku.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da sud i tuženi organ nisu obrazložili prigovore koji su se ticali dokumentacije na kojoj se zasniva nalaz Liječničke komisije. Nadalje, apelant navodi da mu nije ostavljena mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije prije donošenja rješenja tuženog organa, te ističe da mu nije omogućeno da sudjeluje u upravnom postupku. U pogledu toga, naveo je da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj 17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da članci 5. stavak 2. i članak 7. stavak 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole nisu u skladu s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu ovakvo postupanje suda, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, kao i princip jednakopravnosti stranaka u postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da o njegovoj tužbi odluči sud u postupku u kojem je donesena meritorna presuda, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2362/20 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio