Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2015/19 (T. R.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2015/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2015/19, rješavajući apelaciju Tonće Rajiča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tonće Rajiča podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine i S1 1 K 021173 18 Kžk od 26. oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Tonćo Rajič (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine i S1 1 K 021173 18 Kžk od 26. oktobra 2018. godine. Apelant je predložio donošenje privremene mjere kojom bi se „obustavilo izvršenje Presude Suda BiH broj S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine do konačne odluke Ustavnog suda BiH“ o podnesenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2015/19 od 22. maja 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 21. i 24. maja 2019. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Optužnicom Tužilaštva od 9. marta 2016. godine apelant je optužen da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 21. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 021173 16 Kri od 17. novembra 2017. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio navedeno krivično djelo.

8. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 021173 18 Krž od 8. maja 2018. godine uvažena je žalba Tužilaštva u pogledu oslobađajućeg dijela prvostepene presude u odnosu na apelanta, te je presuda od 17. novembra 2017. godine ukinuta u oslobađajućem dijelu i određeno održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

9. Drugostepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj S1 1 K 0021173 18 Kžk od 26. oktobra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom trećestepenog vijeća Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, nečovječno postupao prema civilu, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni KZRBiH, pa je za počinjeno krivično djelo na osnovu istog zakonskog propisa i odredbe člana 285. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i odredaba čl. 33, 38, 41, 42. i 43. stav 1. tačka 1) KZSFRJ za počinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

10. U obrazloženju presude je opisan tok postupka, odnosno sadržaj prethodne presude koja je u žalbenom postupku ukinuta, kojom je apelant bio oslobođen optužbe da je izvršio radnje kojima bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te navodi žalbi Tužilaštva i oštećenih svjedoka pod pseudonimima „A“ i „B“. Zatim je opisan tok postupka pred drugostepenim vijećem i relevantne procesne odredbe na osnovu kojih su prihvaćeni dokazi iz prvostepenog postupka i način njihovog izvođenja, pri čemu su tužilac i apelantov branilac dali saglasnost da se iskaz svjedoka „A“ i „D“ reproducira bez njihovog ponovnog pozivanja, i to u dijelu koji se odnosi na ukinuti dio prvostepene presude (oslobađajući dio) u odnosu na koji je i otvoren pretres pred drugostepenim vijećem. Sud BiH je u daljnjem obrazlaganju iznio standarde koji se tiču opće ocjene dokaza u kontekstu relevantnog procesnog zakonodavstva BiH, prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i prakse Ustavnog suda pri čemu je u cijelosti prihvaćena argumentacija prvostepene presude u vezi sa primjenom materijalnog prava, odnosno preuzetog KZSFRJ.

11. U dijelu presude koji se tiče činjeničnog utvrđenja su pojedinačno analizirani opći elementi koji se odnose na bitna obilježja predmetnog krivičnog djela za čije izvršenje je apelant osuđen, i to: da je djelo počinioca suprotno pravilima međunarodnog prava, da je kršenje počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, da djelo počinioca mora biti povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom, te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo. Drugostepeno vijeće je, zatim, kako je navedeno u obrazloženju, u svjetlu provedenih, odnosno preuzetih dokaza, ocijenilo sve navedene elemente za utvrđenje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. S tim u vezi je navedeno sljedeće: da je na osnovu materijalnih dokaza i iskaza svjedoka nedvosmisleno zaključeno da je u inkriminiranom periodu, kada su preduzete zabranjene radnje, postojao oružani sukob u kojem su, s jedne strane, bili pripadnici HOS-a i HVO-a, a, s druge strane, pripadnici tadašnjih oružanih snaga Srpske republike Bosne i Hercegovine, da se, s obzirom na tu činjenicu, morao primjenjivati član 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, da zaštićenu kategoriju stanovništva u ratnim uvjetima čine lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, te da iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da svjedok „A“ (u daljnjem tekstu: oštećena) nije učestvovala u neprijateljstvima, odnosno da je imala status civila i u inkriminiranom periodu uživala status zaštićene kategorije lica, da je apelant u inkriminiranom periodu bio pripadnik HOS-a u kasarni„Bruno Bušić Dretelj“, da je bio svjestan oružanog sukoba i etničke pripadnosti oštećene. U nastavku obrazloženja je ocijenjena pojedinačna apelantova inkriminacija, te su, s tim u vezi, prije svega, izneseni standardi za utvrđenje nečovječnog postupanja, budući da KZSFRJ ne definira „nečovječno postupanje“. U tom kontekstu Apelaciono vijeće je imalo u vidu praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), između ostalih, u predmetu Kvočka i dr., Kordić i Čerkez, Blaškić, Vasiljević i druge presude (pojedinačno navedene u obrazloženju presude) u kojima su ponuđene definicije „nečovječnog postupanja“. Zatim su navedeni konkretni primjeri nečovječnog postupanja, shodno praksi iz spomenutih presuda, koje podrazumijeva „minimalan nivo težine“ u svakom od navedenih pojedinačnih slučajeva. Razmotrivši značenje nečovječnog postupanja u kontekstu međunarodne prakse, drugostepeno vijeće je podsjetilo da je nečovječno postupanje namjerna radnja ili propust koji uzrokuju tešku duševnu ili fizičku patnju ili koji predstavljaju ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo ili povredu tjelesnog integriteta. U skladu s tim, drugostepeno vijeće je razmotrilo sve okolnosti konkretne situacije i kontekst cjelokupnog položaja u kom se nalazila oštećena, nakon čega je izveden zaključak da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Pri tome je vijeće imalo u vidu iskaz oštećene dat u prvostepenom postupku, koji je reproduciran u ključnim dijelovima (u odnosu na apelanta) na pretresu pred drugostepenim vijećem iz kog proizlaze radnje koje je apelant preduzeo prema oštećenoj a koje čine biće krivičnog djela za koje je osuđen (iskaz oštećene opširno naveden na str. od 31. do 35. presude). Pri tome je ocijenjeno da je oštećena, saslušana u svojstvu svjedoka, objektivno i uvjerljivo opisala predmetni događaj. Suprotno prigovorima odbrane, drugostepeno vijeće je na osnovu svih izvedenih dokaza i iskaza oštećene zaključilo da je oštećena, usljed preduzimanja radnji od apelanta u inkriminiranom periodu, pretrpjela tešku duševnu bol i patnju koji proizlaze iz konkretnih okolnosti i načina izvršenja djela. Dovodeći u kontekst apelantove radnje (atak na dostojanstvo oštećene, repetiranje puške) s činjenicom da je oštećena već prethodno provela tri mjeseca u zarobljeništvu za koje vrijeme je zlostavljana na najrazličitije načine, drugostepeno vijeće je zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi elementi krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ocjenjujući da dokazanost radnje izvršenja u konkretnom slučaju prema oštećenoj predstavlja nečovječno postupanje. Osim toga, drugostepeno vijeće je ocijenilo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje, te da je mogao shvatiti značaj svojih radnji, donijeti odluku o djelu i shvatiti njegov značaj. Prilikom donošenja takvog zaključka drugostepeno vijeće je, osim navedenog, imalo u vidu i sve druge dokaze provedene i preuzete na pretresu koji nisu posebno obrazlagani, ocjenjujući da nisu na odlučujući način utjecali na konačno utvrđeno činjenično stanje i zaključke utemeljene na izvedenim dokazima. Polazeći od cilja kažnjavanja, imajući pri tome u vidu stepen krivične odgovornosti i jačinu povrede zaštićenog dobra, kao i sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, drugostepeno vijeće je ocijenilo da na strani apelanta postoje osobito olakšavajuće okolnosti (pojedinačno navedene u obrazloženju) zbog čega mu je za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva izrečena kazna zatvora ispod propisanog minimuma od pet godina, tj. u trajanju od dvije godine zatvora.

12. Apelant je protiv drugostepene presude Suda BiH izjavio žalbu povodom koje je vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo Presudu broj S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine kojom je odbijena žalba apelantovog branioca i potvrđena drugostepena presuda od 26. oktobra 2018. godine. U obrazloženju presude su navedeni razlozi apelantove žalbe, i to: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o krivičnopravnoj sankciji s prijedlogom da se žalba usvoji, drugostepena presuda preinači i apelant oslobodi optužbe. Nakon sjednice Apelacionog vijeća od 25. februara 2019. godine na kojoj su žalbe i usmeno izložene, Apelaciono vijeće je podsjetilo na standarde odlučivanja o žalbi u pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka (apsolutno i relativno bitne), ukazujući da žalba osporenu odluku u cijelosti smatra nezakonitom, jer su u postupku, po shvatanju odbrane, učinjene obje vrste povreda. Nasuprot navodima odbrane, Apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu učinjene bitne povrede postupka, te da nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe. U tom kontekstu su na stranama od 8. do 10. navedene presude interpretirani navodi iz žalbe i dokazi koje je drugostepeno vijeće imalo u vidu pri izvođenju zaključka o apelantovoj krivici i radnjama izvršenja krivičnog djela koje su opisane u izreci presude. Apelaciono vijeće je, obrazlažući neosnovanost navoda žalbe u pogledu bitne povrede postupka u vezi s povredom objektivnog identiteta optužnice, istaklo da su u načelu dopuštene izmjene optužbe kojima se ne dira u suštinu stvari i pravnu kvalifikaciju djela koje se kreću u okviru kriminalnog događaja i koje se provode radi postizanja jasnoće i preciznosti činjeničnog opisa djela. U tom kontekstu je u ključnom, između ostalog, navedeno da drugostepeno vijeće u pobijanoj presudi nije povrijedilo objektivni identitet optužbe i presude kada je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključilo da apelant nije postupao s namjerom da ubije, zbog čega je izmijenjen činjenični opis djela tako što je ispušten navod iz optužnice koji se odnosio na namjeru ubijanja, pri čemu nisu izmijenjene ostale apelantove opisane radnje (da je repetirao pušku i uperio u pravcu oštećene obrativši joj se riječima: “Ovo treba ubiti”, te odbio naredbu svjedoka „D“ da spusti pušku), niti posljedica koju su te radnje izazvale po oštećenu (tešku psihičku bol i patnju). Stoga je zaključeno da pravna kvalifikacija djela za koje je apelant proglašen krivim nije izmijenjena, niti je za njega nepovoljnija. Učinjene izmjene, kako je istaknuto u obrazloženju, apelanta nisu dovele u nepovoljniji položaj, nego, nasuprot tome, znatno povoljniji položaj, jer su sve izmjene učinjene u pravcu smanjenja kriminalne količine radnji koje su mu stavljene na teret, dakle, u apelantovu korist, zbog čega su žalbeni navodi usmjereni na povredu objektivnog identiteta optužnice ocijenjeni kao neosnovani.

13. Isti stav je zauzet i u pogledu žalbenih navoda o povredi prava na odbranu. S tim u vezi je obrazloženo da je žalbom ukazano na povredu ovog prava zbog povrede identiteta optužbe i izreke presude (apelant se u toku postupka nije imao priliku braniti od onog za šta je osuđen, jer je činjenični supstrat presude sud izmijenio u odnosu na činjenični supstrat potvrđene i na pretresu izmijenjene optužbe). U pravcu neosnovanosti ovih žalbenih tvrdnji, trećestepeno vijeće je navelo da je ono za šta je apelant osuđen već bilo sadržano u optužnici, da izmjenama nije dodano ništa novo što već nije bilo u optužnici, već da su izostavljene činjenice koje su radnje i položaj apelanta činile znatno težim i koje su predstavljale znatno veću kriminalnu količinu od one za koju je osuđen. To što je strategija odbrane u toku postupka bila usmjerena na odbranu od veće inkriminacije od one za koju je apelant u konačnici osuđen, po ocjeni trećestepenog vijeća, ni u kom slučaju ne znači uskraćivanje apelantu prava na odbranu. Što se tiče izmjena optužnice, Apelaciono vijeće je podsjetilo da su apelant i njegov branilac bili upoznati sa optužbom prilikom dostavljanja potvrđene optužnice, da se apelant po optužnici i izjasnio o krivici, da je 18. maja 2017. godine postupajući tužilac, u skladu sa odredbom iz člana 275. ZKPBiH, izmijenio optužnicu u skladu sa dokazima izvedenim tokom glavnog pretresa i da je odbrani ostavljeno razumno vrijeme da se o tim izmjenama izjasni. Optužnicom Tužilaštva od 9. marta 2016. godine, koja je potvrđena 23. marta 2016.godine, apelantu je stavljeno na teret krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) ZKPBiH (nečovječno postupanje), a apelant je osuđen za isto krivično djelo samo po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela - KZSFRJ (član 142. stav 1) i za koji je vijeće ocijenilo da je blaži za apelanta. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da drugostepeno vijeće u izreci pobijane presude nije vršilo nikakve zahvate u vezi sa apelantovom radnjom koji bi izlazili iz okvira optužnice i bili na njegovu štetu, zaključeno je da su neosnovani navodi odbrane da je sud mijenjao odlučne činjenice i da je suštinski izmijenio činjenični opis. Osim podsjećanja da intervencijama drugostepenog vijeća nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe i presude, Apelaciono vijeće je naglasilo da u izreci pobijane presude drugostepeno vijeće nije ništa dodalo, već samo izostavilo nepotrebne i nedokazane dijelove, pri čemu su i dalje ostale iste apelantove radnje usmjerene na istu posljedicu za koje ga je drugostepeno vijeće osnovano proglasilo krivim.

14. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji usmjerenih na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Apelaciono vijeće je podsjetilo na navode žalbe koja smatra da je drugostepeno vijeće pogrešno ocijenilo da se radnje iz izreke mogu okarakterizirati kao nečovječno postupanje u smislu bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela, jer je u pobijanoj presudi izostavljena ocjena naročito ponižavajućeg postupanja. Prilikom utvrđivanja da li je zaključak drugostepenog vijeća bio opravdan, Apelaciono vijeće je naglasilo da je u diskrecionoj nadležnosti tog vijeća da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene na glavnom pretresu. U tom kontekstu je ukazano i na stav Ustavnog suda u pogledu dokazivanja putem posrednih dokaza koje nije samo po sebi u suprotnosti s načelom pravičnog suđenja, ali se dokazanost činjenice putem posrednih dokaza mora utvrditi izvan svake razumne sumnje. U vezi s neosnovanošću ovih žalbenih tvrdnji, Apelaciono vijeće je nakon uvida u sadržaj pobijane presude došlo do zaključka da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda. S tim u vezi je obrazloženo da je drugostepeno vijeće primjenom principa slobodne ocjene dokaza pravilno i potpuno utvrdilo sve odlučne činjenice, te da se pobijana presuda pravilno koncentrirala na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima je zasnovana odluka koja sadrži valjane i prihvatljive razloge o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je apelant osuđen. U tom kontekstu su ponovljene odlučne činjenice iz kojih proizlazi zaključak o apelantovom nečovječnom postupanju prema oštećenoj, koja je bila civil, odnosno žrtva, a zatim su interpretirani dijelovi drugostepene presude u kojima je razmotreno značenje nečovječnog postupanja u kontekstu međunarodne prakse (namjerna radnja ili propust koji uzrokuju tešku duševnu ili fizičku patnju, ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo ili povrede tjelesnog integriteta) i konkretnih okolnosti u vezi s procjenom težine djela (karakterom radnje ili propustom, kontekstom u kojem su se oni dogodili, ličnim prilikama žrtve, uključujući starost, spol i zdravstveno stanje, kao i fizičke, psihičke i moralne posljedice tog čina za žrtvu). Slijedom navedenog je zaključeno da su neosnovani navodi žalbe prema kojima pobijana presuda nije dala odgovor da je apelantovo postupanje prema oštećenoj prijetnjom ubistvom bilo naročito ponižavajuće i da su apelantove radnje imale posljedicu težu duševnu bol oštećene. U tom pravcu je, osim navedenog istaknuto da težina posljedica kod oštećene proizlazi iz težine apelantovih tradnji, te da stoga nije bilo neophodno provoditi medicinsko vještačenje oštećene na ove okolnosti.

15. Apelaciono vijeće je preispitalo prvostepenu presudu i u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji, te u tom pravcu zaključilo da je visina odmjerene kazne pravilna i da osobito olakšavajuće okolnosti opravdavaju izricanje kazne ispod granice propisane zakonom.

VI. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže povredom principa jednakosti postupanja prema stranama u postupku, povredom principa in dubio pro reo i, posljedično tome, povredom prava na imovinu. Smatra da je Sud BiH arbitrarno prešao granicu vlastite nadležnosti, upuštajući se u utvrđenje teške psihičke boli i patnje kod oštećene iako je stav i mišljenje u pogledu te odlučne činjenice mogao dati samo vještak iz područja medicinske struke. U tom pravcu ukazuje da je iskaz oštećene interpretiran mnogo šire od samog sadržaja iskaza i da su izvedeni zaključci o duševnom stanju oštećene koji nisu objektivni.

18. U pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i kršenja principa in dubio pro reo, koji podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza ne daju otkloniti dvojbe o ne/postojanju nekih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela, apelant je naveo dijelove osporene presude koji se odnose na utvrđenje bitnog elementa krivičnog djela za koje je osuđen a koji se tiču „teške psihičke boli i patnje“ oštećene, smatrajući da su zaključci koje su sudovi izveli potpuno proizvoljni. U tom pravcu istrajava na tvrdnji da je u tim ključnim dijelovima koji se odnose na bitna obilježja predmetnog krivičnog djela proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i, stoga,e proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, pozivajući se pri tome na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda. U tom kontekstu je interpretiran iskaz oštećene i izneseni vlastiti zaključci koji su suprotni zaključcima suda u osporenim presudama.

19. Povredu prava na imovinu apelant obrazlaže činjenicom da je osuđen za krivično djelo i da će zbog toga izgubiti pravo stečeno na osnovu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica po kom mu je priznato svojstvo RVI.

b)Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su u obrazloženjima osporenih odluka dati relevantni i dovoljni razlozi u pogledu identičnih prigovora koje je apelant isticao u toku postupka, a koje je ponovio i u podnesenoj apelaciji. Tvrdnje da je Sud prekršio princip in dubio pro reo tako što je, navodno, sve činjenice tumačio na apelantovu štetu i što nije van razumne sumnje utvrdio posljedice smatra neosnovanim, jer je Sud za sva utvrđenja dao jasno i dovoljno obrazloženje.

21. Tužilaštvo je u odgovoru ponovilo ključne dijelove iz obrazloženja osporenih presuda, te zaključilo da su navodi apelacije neosnovani.

V. Relevantni propisi

22. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142.

(1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03,36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2019. godine a apelacija je podnesena 8. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

31. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza zbog koje je, kako smatra, u konkretnom krivičnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kršenjem osnovnih principa krivičnog postupka.

33. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

35. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio u drugostepenoj i trećestepenoj presudi. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, drugostepeno vijeće Suda BiH je nakon održanog pretresa i izvedenih dokaza u presudi obrazložilo na kojim dokazima je utemeljilo uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo za koje je u konačnici osuđen. Apelaciono vijeće je, razmatrajući prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u okviru žalbenih razloga koji su ocijenjeni kao neosnovani, podsjetilo da je drugostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo sve odlučne činjenice, te da se pobijana presuda pravilno koncentrirala na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima je zasnovana odluka koja sadrži valjane i prihvatljive razloge o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je apelant osuđen. U tom kontekstu su ponovljene odlučne činjenice (iz drugostepene presude) iz kojih proizlazi zaključak o apelantovom nečovječnom postupanju prema oštećenoj koja je bila civil, odnosno žrtva, a zatim su interpretirani dijelovi drugostepene presude u kojima je razmotreno značenje nečovječnog postupanja u kontekstu međunarodne prakse i konkretnih okolnosti u vezi s procjenom težine djela i zaključkom prema kojem je drugostepena presuda dala jasan odgovor da je apelantovo postupanje prema oštećenoj bilo naročito ponižavajuće, da su apelantove radnje imale kao posljedicu težu duševnu bol oštećene, te da stoga nije bilo neophodno provoditi medicinsko vještačenje oštećene na ove okolnosti.

Iz navedenog proizilazi da su apelantovi prigovori bili predmet analize kako drugostepenog, tako i trećestepenog vijeća Suda BiH, koji je zaključio da je drugostepeni sud postupio pravilno navodeći jasne razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je apelant osuđen.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani. Pri tome Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Suda BiH detaljno razmotrila apelantove navode koji se tiču identiteta optužbe i da su dala razloge zašto apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

37. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen na način kako je navedeno u izreci presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

38. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je apelant problematizirao pitanje jednakosti strana u postupku. Međutim, budući da ove navode apelant nije detaljno obrazlagao, niti argumentirao, osim citirajući odluke Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud ih neće posebno razmatrati. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i apelantove navode kojima se ukazuje na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, također, napominje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda na koju se apelant pozvao, ali da ta praksa ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Ustavni sud zapaža da apelant osporene presude dovodi u vezu s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obrazlažući da će mu, zbog osuđujuće presude, biti ukinuto pravo (lična invalidnina i ortopedski dodatak) koje je ostvarivao prema odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, dakle, dovodeći ih u kontekst povrede prava na pravično suđenje (primjena materijalnog prava). Imajući u vidu analizu u pogledu prava na pravično suđenje iz prethodnih tačaka ove odluke i okolnost da osporenim odlukama nije odlučivano o apelantovim imovinskim pravima, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće posebno razmatrati ove apelacione navode.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, te kada da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2015/19 (T. R.) | Sudska praksa | Aktio