Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/21 (Z.G.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-59/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-59/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Z. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. G.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 090241 17 Rsž od 6. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 0900241 11 Rs od 18. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 6. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 090241 19 Rev od 10. decembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 090241 17 Rsž od 6. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 0900241 11 Rs od 18. aprila 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3542/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 6. marta 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 10. decembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je tuženi (HNK, Ministarstvo trgovine, turizma i zaštite okoline HNK) da apelantu na ime dijela naknade za ishranu za period od marta 2008. godine zaključno sa decembrom 2013. godine i na ime regresa za 2009., 2010., 2011., 2012. i 2013. godinu isplati određene novčane iznose (bliže navedene u izreci prvostepene presude), te da apelantu na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada za period od 1. januara do 1. jula 2010. godine isplati iznos od po 135,47 KM mjesečno, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu na ime povećanja plaće po osnovu poslova sa posebnim ovlaštenjima i uslovima rada kao i rezultatima rada isplati određene novčane iznose (relevantni period i novčani iznosi bliže navedeni u izreci prvostepene presude), te na ime jubilarne nagrade iznos od 1.037,08 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove ove parnice u iznosu od 792,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 383, 386. i 387. Zakona o parničnom postupku i člana
27. Advokatske tarife, a prema uspjehu apelanta u ovoj parnici od 27%, uz obračunat PDV od 17%. Prvostepeni sud je apelantu priznao troškove postupka za sastav tužbe, za pristup na dva ročišta, uz obračunate troškove vještačenja.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za povećanje plaće po osnovu poslova sa posebnim ovlaštenjima i uvjetima rada na radnom mjestu rudarskog inspektora u inspektoratu nadležnog ministarstva tuženog. Naime, apelant nije dokazao da je njegovo radno mjesto od strane poslodavca utvrđeno kao radno mjesto sa posebnim uvjetima rada, iz čega proizlazi da nije dokazao pravni osnov svog traženja, pa nije bilo mjesta ni za primjenu člana 26. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Isplata jubilarne nagrade propisana je u zavisnosti od raspoloživih sredstava poslodavca (član 28. stav 1. Kolektivnog ugovora), pa ista ne može biti isplaćena ukoliko nema materijalnih mogućnosti za njenu isplatu. Tuženi je od 2012. godine pa nadalje imao manjak u budžetu. Budući da su u Službenim novinama tuženog objavljeni podaci o rebalansu budžeta iz kojih se vidi da je tuženi u deficitu, to ne postoje materijalne mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade, a zbog čega Vlada tuženog nije ni donijela odluku o isplati jubilarnih nagrada nakon 2011. godine, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade. U odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je naveo da apelantu za sastav tužbe, pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu pripada naknada u iznosu od po 842,40 KM, što u skladu sa uspjehom apelanta od 27% iznosi 682.00 KM, kojem iznosu se dodaju troškovi vještačenja od 100,00 KM, što ukupno iznosi 792.00 KM.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su nižestepeni sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje povećanja plaće po osnovu poslova sa posebnim ovlaštenjima i uslovima rada kao i rezultatima rada za utuženi period, jer apelant nije dostavio dokaz sudu o povećanju plaće po osnovu poslova sa posebnim ovlaštenjima i uslovima rada. Također, navodi da „apelant ne može trpjeti štetne posljedice koje se ogledaju u neisplaćivanju jubilarne nagrade, jer je tuženi nije predvidio u budžetu odnosno ukoliko je imao manjak u budžetu…“, te ističe da je Kantonalni sud u predmetu broj Rs 079974 15 Rsž i u odluci broj 53 0 Rs 055759 15 Rsž od 11. oktobra 2016. godine, kao i u desetinama drugih ranije donesenih odluka dosudio jubilarne nagrade. Apelant navodi da pogrešno apelantu nisu priznati cjelokupni troškovi postupka prema postavljenom zahtjevu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. U pogledu navoda apelanta da je Kantonalni sud u predmetu broj Rs 079974 15 Rsž i u odluci broj 53 0 Rs 055759 15 Rsž od 11. oktobra 2016. godine (a uz apelaciju nije dostavio odluke iz navedenih predmeta), kao i u desetinama drugih ranije donesenih odluka dosudio jubilarne nagrade, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević