Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1689/19 (S. A.)
Odluka donesena 16. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Tudor Pantiru
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1689/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1689/19, rješavajući apelaciju Saliha Alijagića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 16. srpnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Salih Alijagić protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 006182 18 Gži od 28. siječnja 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 006182 18 I 2 od 28. rujna 2018. godine i zbog neizvršenja pravomoćne Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P- 176/03 od 17. listopada 2003. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Salih Alijagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dubrovnika, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Josip Muselimović i Ana Primorac iz Mostara, podnio je 11. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravomoćne Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-176/03 od 17. listopada 2003. godine, te protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 006182 18 Gži od 28. siječnja 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 95 0 I 006182 18 I 2 od 28. rujna 2018. godine.
2. Apelant je 16. listopada 2019. godine, te 24. siječnja i 10. rujna 2020. godine dostavio podneske i urgencije Ustavnom sudu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske – Kancelarije pravnog predstavnika (u daljnjem tekstu: izvršenik), Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je u razdoblju od 24. rujna 2019. do 13. listopada 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Traženi odgovori su dostavljeni u razdoblju od 30. listopada 2019. do 2. studenog 2020. godine, a na dopis Ustavnog suda od 6. listopada 2020. godine Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor.
5. Ustavni sud je donio odluku da sutkinja Angelika Nussberger neće sudjelovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz članka 90. stavak (1) točka b) Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Kratka povijest predmeta prije donošenja osporenih odluka
7. Pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj P-176/03 od 17. listopada 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž 577/03 od 24. rujna 2004. godine (u odnosu na naknadu materijalne štete) i Presudom broj 015-0-Gž-09-000 224 od 19. lipnja 2009. godine (u odnosu na zatezne kamate), obvezani su Republika Srpska, Ministarstvo trgovine i snabdijevanja (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općina Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) da solidarno plate apelantu, kao prvotužitelju, i M.A., kao drugotužitelju, na ime naknade materijalne štete iznos od 6.033.985,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. srpnja 1993. godine, kao dana nastanka štete, do isplate, kao i 49.000,00 KM na ime naknade troškova parničnog postupka.
8. Dio dosuđenog glavnog duga plaćen je u dva navrata, i to: iznos od 751.284,61 KM 12. siječnja 2005. godine, a iznos od 539.938,64 KM 22. kolovoza 2005. godine. Apelant je prijedlogom za izvršenje iz siječnja 2010. godine tražio prisilnu naplatu od prvotužene i drugotužene (kao izvršenika), i to: zakonsku zateznu kamatu na plaćene iznose, i to počev od 27. srpnja 1993. godine pa do 12. siječnja 2005. godine, odnosno do 22. kolovoza 2005. godine, dok je na iznos preostalog glavnog duga od 4.752.762,00 KM potraživao kamatu počev od 27. srpnja 1993. godine, pa do isplate. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 95 0 I 006182 10 I od 11. ožujka 2010. godine dozvolio traženo izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika koja se vode kod banaka i prijenosom dugovanog iznosa na apelantov račun.
9. Odlučujući o prigovoru izvršenika na navedeno rješenje, Osnovni sud je rješenjem od 24. lipnja 2010. godine djelomično usvojio prigovor izvršenika u dijelu koji se odnosi na način isplate apelantovog potraživanja, pa je ukinuo ranije određene izvršne radnje i obustavio izvršni postupak. Istodobno, Osnovni sud je odredio da će se traženo izvršenje provesti emisijom dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća od 14 godina i isplatom u 10 jednakih mjesečnih rata počev od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća. Istim rješenjem je određeno da se troškovi izvršnog postupka određuju u iznosu od 12.700,00 KM, te da su izvršenici dužni ovaj iznos isplatiti apelantu iz proračuna RS u razdoblju od 30. lipnja 2006. godine, najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obveza, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija RS.
10. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio priziv koji je Okružni sud u Istočnom Sarajevu svojim Rješenjem broj 14 0 I 001340 11 Gž od 15. studenog 2011. godine odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Okružni sud u Istočnom Sarajevu je, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud način izmirenja apelantovog novčanog potraživanja odredio sukladno članku 19.b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu). Ta odredba je identična odredbi članka 14. prečišćenog teksta istog zakona kojom je predviđen način izmirivanja obveza naknade materijalne i nematerijalne ratne štete. Okružni sud u Istočnom Sarajevu je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o potraživanju iz članka 3. stavak 1. točka 3. Zakona o unutrašnjem dugu, koje je utvrđeno pravomoćnom presudom.
11. Nezadovoljan duljinom trajanja izvršnog postupka i nemogućnošću izvršenja pravomoćne sudske odluke zbog primjene odredaba Zakona o unutrašnjem dugu, apelant je podnio dvije apelacije Ustavnom sudu zbog nemogućnosti naplate dosuđenih potraživanja po osnovi ratne štete zbog primjene navedenog zakona. Ustavni sud je usvojio te apelacije, zato što je zaključio da zakonski modaliteti stavljaju pretjeran teret na apelanta (i druge apelante u sličnoj situaciji), pa je naložio Republici Srpskoj da donese generalni plan izvršenja kojim će omogućiti imaocima sudskih odluka po osnovi ratne štete izvršenje u razumnom roku na teret proračuna RS (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2056/08 od 9. veljače 2011. godine i broj AP 1402/09 od 16. siječnja 2013. godine).
Činjenično stanje u odnosu na osporene odluke
12. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 I 006182 18 I 2 od 28. rujna 2018. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov prijedlog za nastavak izvršnog postupka u predmetu broj 95 0 I 006182 10 I. U obrazloženju ovog rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant posredstvom opunomoćenika podnio 4. svibnja 2018. godine prijedlog za nastavak izvršnog postupka, navodeći da je protiv odluka izvršnog suda od 24. lipnja 2010. godine i 15. studenog 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, te da je predmetni postupak okončan u njegovu korist Odlukom Ustavnog suda broj AP 1402/09 od 16. siječnja 2013. godine, kojom je obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 518/12, na način da su utvrđene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da je odlučeno da se odluka dostavlja Vladi RS, koja je dužna izvršiti svoje ustavne obveze i osigurati poštovanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjeritelji koji posjeduju izvršne sudske odluke po osnovi ratne štete na teret proračunskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Osnovni sud je u obrazloženju odluke naveo da je odbio apelantov prijedlog za nastavak postupka imajući u vidu činjenicu da su pravomoćnim rješenjem od 24. lipnja 2010. godine ukinute izvršne radnje određene rješenjem od 11. ožujka 2010. godine u dijelu u kojem je određeno izvršenje zapljenom novčanih sredstava na računima kod banaka izvršenika, te da je u tom dijelu izvršni postupak pravomoćno obustavljen (vidi toč.8-9. ove odluke). Imajući to u vidu, Osnovni sud je naveo da je neutemeljen apelantov prijedlog za nastavak izvršnog postupka. Također, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1402/09, te da je utvrdio da tom odlukom nisu stavljena izvan snage ni rješenje od 24. lipnja 2010. godine, niti ono od 15. studenog 2011. godine kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje. Također je navedeno da tim rješenjem nije obvezana drugotužena da isplati apelantu dug, slijedom čega se protiv drugotužene ne može ni predlagati nastavak izvršnog postupka.
13. Osnovni sud je, također, naveo da su Zakonom o unutrašnjem dugu uređeni postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutarnjeg duga Republike Srpske prema fizičkim i pravnim osobama, te da je taj zakon lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku, kao i da Ustavni sud svojim odlukama nije isključio primjenu Zakona o unutrašnjem dugu, niti je stavio izvan snage rješenje od 24. lipnja 2010. godine kojim je određeno izvršenje na način kako ga propisuje navedeni zakon.
14. Osporenim Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 I 006182 18 Gži od 28. siječnja 2019. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđeno prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov prijedlog pozivajući se na Zakon o unutarnjem dugu. Okružni sud je istaknuo da je navedeni zakon na snazi u pravnom sustavu Republike Srpske, te da se neutemeljeno prizivom ističe da je taj zakon u izravnoj suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Okružni sud je, također, naveo da Ustavni sud niti jednom svojom odlukom, pa tako ni odlukama br. AP 288/03, AP 703/04, AP 1402/09 i AP 518/12, na koje se apelant pozvao, nije isključio primjenu navedenog zakona. Okružni sud je osobito istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da Odlukom Ustavnog suda broj AP 1402/09 nije stavljeno izvan snage rješenje o izvršenju od 24. lipnja 2010. godine (kojim je izvršenje određeno na način kako to propisuje Zakon o unutarnjem dugu), kao ni Rješenje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj od 15. studenog 2011. godine (kojim je navedeno rješenje potvrđeno).
Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava
15. Iako apelant to ne navodi u apelaciji, Ustavni sud ukazuje da je apelant 18. srpnja 2011. godine podnio predstavku Europskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) zbog neizvršenja iste pravomoćne presude o isplati ratne materijalne štete. Nakon što je propalo nekoliko pokušaja da se postigne tzv. prijateljsko rješenje, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VM) je obavijestilo Europski sud da je spremno podnijeti „unilateralnu deklaraciju“ kako bi se riješilo pitanje koje je apelant postavio u predstavci sa prijedlogom da Europski sud prihvati tu deklaraciju i, sukladno tome, briše apelantov predmet sa liste. Tom unilateralnom deklaracijom zastupnica VMBiH pred Europskim sudom je izjavila da je, između ostalog, VMBiH „spremno prihvatiti da postoji kršenje [apelantovih] prava garantiranih Konvencijom“ i da će apelantu na ime tog kršenja isplatiti iznos od 900 eura. Dalje, zastupnica VMBiH je navela da je VMBiH spremno, između ostalog, apelantu osigurati „potpuno izvršenje ostatka duga po domaćoj presudi“, i to u četiri jednake rate koje bi se platile tako što bi prva rata bila plaćena u roku od devet mjeseci od dana kada Europski sud obavijesti VMBiH da je brisao predmet sa liste, a ostale tri rate u roku od šest mjeseci od isplate svake prethodne rate. Kako je, dalje, navedeno u deklaraciji, ostatak duga po domaćoj presudi odnosi se na potraživanje iznosa od 4.752.762,00 KM na ime glavnog duga i isti toliki iznos na ime zateznih kamata na iznos glavnice, potom iznos od 23.200,00 KM na ime troškova izvršnog postupka po rješenju o izvršenju od 23. listopada 2009. godine i iznos od 12.700,00 KM na ime troškova izvršnog postupka po rješenju od 24. lipnja 2010. godine. Europski sud je naveo da je „pažljivo ispitao deklaraciju u svjetlu načela utvrđenih u svojoj praksi“, te da je zaključio da nije opravdano nastaviti daljnje ispitivanje apelantove predstavke. Također, Europski sud je naveo da, imajući u vidu vrlo opsežnu sudsku praksu o istom pitanju, prihvaća da „poštivanje ljudskih prava garantiranih u Konvenciji i protokolima uz nju ne zahtijeva da nastavi ispitivanje predstavke“, pa je ovu predstavku brisao sa liste (vidi, Europski sud, Alijagić protiv BiH, odluka od 19. svibnja 2015. godine, predstavka broj 52203/11).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je, zbog neizvršenja pravomoćne sudske odluke kojom su mu dosuđena određena novčana potraživanja na ime naknade ratne štete, te osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
17. Apelant je, između ostalog, naveo da je u izvršnom postupku, kao cjelini, onemogućen naplatiti svoje cjelokupno potraživanje koje je utvrđeno pravomoćnom i izvršnom sudskom odlukom. Naglasio je da u konkretnom izvršnom postupku nikada nije izvršen obračun zakonskih zateznih kamata sukladno odredbama članka 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te da je, zbog toga, potrebno napraviti obračun kamata tako da ih obračuna banka prilikom izvršenja na novčanim sredstvima sa transakcijskih računa izvršenika otvorenih kod banaka. Apelant ističe kako u odredbama Zakona o unutrašnjem dugu nije navedeno da se u izvršnom postupku koji se provodi po tom zakonu ne treba da se obračunavaju zakonske zatezne kamate. Također, apelant je naveo da je zakonske zatezne kamate potrebno obračunati prema svim pozitivnopravnim propisima koji su važili od 27. srpnja 1993. godine, kao dana početka obračuna kamata sukladno presudi Osnovnog suda od 17. listopada 2003. godine, „bez bilo kakve retroaktivne primjene zakona“. Ističe da bi na ovaj način obračun zakonske zatezne kamate bio sukladan zakonu koji je vrijedio u vrijeme nastanka zakašnjenja, te se na njega ne bi stavio dodatni neutemeljeni teret „otpisa kamata“.
18. Osim toga, apelant ističe da su u konkretnom slučaju primijenjene isključivo odredbe Zakona o unutrašnjem dugu, a da pri tome nisu primijenjene relevantne odredbe ZIP-a. Slijedom iznesenog, smatra da se kamate trebaju obračunati sukladno odredbama ZIP-a, i to bez ikakvog otpisa duga kako to predviđaju odredbe Zakona o unutrašnjem dugu, jer smatra da su zakonske odredbe koje predviđaju otpis kamata u suprotnosti sa Ustavom RS, Ustavom BiH i Europskom konvencijom na što, kako tvrdi, ukazuje i sudska praksa.
b)Odgovori na apelaciju
19. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je u provedbi rješenja Osnovnog suda od 24. lipnja 2010. godine utvrđeno da je apelantovo potraživanje po pravomoćnoj presudi iznosilo 6.033.985,07 KM. Dalje, sa računa Općine Trebinje je 2005. godine izmiren dio apelantovog potraživanja u iznosu od 741.284.71 KM, a u 2008. godini glavni dug u iznosu od 539.938,64 KM, kamate na glavni dug u ukupnom iznosu od 294.906,38 KM, troškovi parničnog postupka u iznosu od 49.670,00 KM, kamata na troškove parničnog postupka u iznosu od 23.569,50 KM, te iznos od 12.000,00 KM na ime troškova izvršenja. Izvršenik ističe da je to konstatirao i Europski sud i utvrdio da je preostalo isplatiti 4.752.762,00 KM. Dalje, navodi da je iznos glavnice od 4.752.762,00 KM isplaćen apelantu onako kako je prihvatio Europski sud, zajedno sa kamatama u istom iznosu, kroz četiri jednake rate, i to:
-15. travnja 2016. godine prva rata od 1.188.190,50 KM glavni dug + 1.188.190,50 KM kamata;
-9. rujna 2016. godine druga rata od 1.188.190,50 KM glavni dug + 1.188.190,50 KM kamata;
-10. ožujka 2017. godine treća rata od 1.188.190,50 KM glavni dug + 1.188.190,50 KM kamata i -11. rujna 2017. godine četvrta rata od 1.188.190,50 KM glavni dug + 1.188.190,50 KM kamata.
20. Također, apelantu su 15. travnja 2016. godine isplaćeni i troškovi izvršnog postupka u iznosu od 23.200,00 KM po izvršnom rješenju od 23. rujna 2010. godine i troškovi izvršnog postupka u iznosu od 12.700,00 KM po osnovi izvršnog rješenja od 24. lipnja 2010. godine, onako kako je to navedeno u odluci Europskog suda. Izvršenik, također, ističe da je o svim isplatama obaviješten Odjel za praćenje izvršavanja presuda Europskog suda pri Komitetu ministara Vijeća Europe. Izvršenik navodi da su na ovaj način apelantova cjelokupna potraživanja u potpunosti izmirena prema odluci Europskog suda, te da je ovaj izvršni postupak okončan. Stoga, izvršenik predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
21. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju, uglavnom, ponovio ono što je naveo i u osporenoj prvostupanjskoj odluci, pa je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dovršenje izvršenja Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Primjena odredbi glave XII ovog zakona Član 176.
U izvršenju na potraživanju po računu kod banke na odgovarajući se način primjenjuju odredbe čl. 136. do 157. ovog zakona, ako odredbama ovog zakona nije drugačije određeno.
23. Zakon o ustvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09 - prečišćeni tekst, objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 7/10) u relevantnom dijelu glasi:
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Ovim se zakonom uređuju postupak, način i rokovi ustvrđivanja i izmirivanja unutarnjeg duga Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: unutarnji dug) prema fizičkim i pravnim osobama, u ukupnom iznosu do 1.761,7 milijuna KM.
Članak 2.
(1) Izmirenje unutarnjeg duga obavlja se sukladno odredbama ovoga zakona na način koji osigurava i podupire makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. (2) Obveze po temelju unutarnjega duga iz članka 1. ovoga zakona izmiruju se isplatom u gotovini, emisijom obveznica i otpisivanjem, sukladno odredbama ovoga zakona.
24. Zakon o unutarnjem dugu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 1. stavak (1) (1) Ovim zakonom uređuju se postupak, način i rokovi ustvrđivanja i izmirivanja unutarnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutarnji dug) prema fizičkim i pravnim osobama, u ukupnom iznosu do 1.557.500.000 KM.
Članak 3. stavak (1) točka v) (1) Pod unutarnjim dugom, u smislu ovoga zakona, podrazumijevaju se:
v) obveze po temelju materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM.
Član 11.
(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim osobama kojima je pravosnažnim sudbenim odlukama ili vansudbenim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim osobama kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine [...] (2) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudbenim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudbenim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutarnji dug Republike Srpske i izvršava se sukladno ovom zakonu. Član 13.
Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudbenim odlukama na temelju materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u tijeku verifikacije sukladno sudbenim odlukama, a najviše do iznosa svakog ustvrđenog pojedinačnog duga.
Članak 14a.
(1) Pravnim i fizičkim osobama kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine pravosnažnim sudbenim presudama i izvršnim sudbenim rješenjima obveze propisane člankom 11. ovoga zakona izmiruju se zajedno sa ostalim potraživanjima u gotovini.
(2) Prigodom utvrđivanja dinamike izvršavanja obveza iz stavka 1. ovoga članka primjenjuju se opći kriteriji:
a)redoslijed prijama i evidentiranja u bazu podataka Ministarstva finansija i b)potpunost i kompletnost potrebite dokumentacije.
(3) Plan isplate obveza iz stavka 1. ovoga članka donosi ministar finansija u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona.
(4) Obveze iz stavka 1. ovoga članka izmiruju se u opsegu definiranom u proračunu Republike Srpske za ovu namjenu sukladno propisima o izvršenju proračuna za pojedinačne godine, a izmirenja cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršit će se u periodu od najmanje 20 godina.
(5) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, obveze po temelju materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine, propisane člankom 11. ovoga zakona, mogu biti izmirene u obveznicama ako pravne i fizičke osobe kojima je priznato pravo pravomoćnim sudbenim presudama i izvršnim sudbenim rješenjima izjave svoju suglasnost o tomu.
VI.Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na osporeno Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 006182 18 Gži od 28. siječnja 2019. godine
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 006182 18 Gži od 28. siječnja 2019. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelant je primio 15. veljače 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. travnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Dopustivost u odnosu na neizvršenje pravomoćne Presude Osnovnog suda broj P- 176/03 od 17. listopada 2003. godine
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj novijoj praksi identično pravno pitanje-neprovođenje rješenja o izvršenju na teret sredstava proračuna Republike Srpske, odnosno nemogućnosti da se izvrše pravomoćne sudske presude koje se odnose na naknadu materijalne i nematerijalne ratne štete u Republici Srpskoj razmatrao u predmetu broj AP 4769/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4769/16 od 7. rujna 2017. godine, dostupna na Internet skoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4769/16 u pogledu dopustivosti apelacije (kada je apelaciju ocijenio dopustivom) u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti apelacije, poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovitih sudova i zbog nemogućnosti da se izvrši pravomoćna sudska presuda donesena 17. listopada 2003. godine prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
Pravo na imovinu
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...]
32. U konkretnom slučaju suština apelacije se svodi na apelantovu tvrdnju da je osporenim rješenjima onemogućen da namiri u cijelosti svoje potraživanje po osnovi ratne štete dosuđeno pravomoćnom sudskom odlukom donesenom 17. listopada 2003. godine, i to, kako navodi, „zbog proizvoljnog odbijanja redovitih sudova da odrede nastavak izvršnog postupka po odredbama ZIP-a“, pri čemu apelant ukazuje i na ukupnu duljinu izvršnog postupka.
33. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio suđenja u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05, Odluka broj AP 464/04 od 17. veljače 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju se radi o novčanom potraživanju koje je utvrđeno u parničnom postupku čije je izvršenje apelant zatražio u izvršnom postupku, pa apelant uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
34. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, jer su proizvoljno odbili odrediti nastavak izvršnog postupka sukladno odredbama ZIP-a. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da su redoviti sudovi detaljno obrazložili zašto su odbili apelantov prijedlog. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ni u prijedlogu koji je podnio Osnovnom sudu, niti u apelaciji naveo da je u međuvremenu donesena odluka Europskog suda o načinu na koji Bosna i Hercegovina, u konkretnom slučaju izvršenik, treba isplatiti apelantu dugovani iznos na ime glavnice i kamata (vidi točku 15. ove odluke), niti je naveo da su mu svi iznosi i isplaćeni (vidi točku 18. ove odluke).
35. Apelant, također, svojim navodima dovodi u pitanje primjenu Zakona o unutrašnjem dugu u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu Knežević i dr. Europski sud u svezi sa primjenom navedenog zakona zaključio da „smatra da se novim planom izmirenja od 15. rujna 2016. godine Republika Srpska vratila prijedlogu iz 2012. godine“, te da je tužena država implementirala generalne mjere naznačene u ranijim presudama o istom pitanju, i to sukladno Europskoj konvenciji. Stoga je Europski sud odlučio izbrisati predstavke u predmetu Knežević i dr. s liste predmeta, jer „ne vidi posebne okolnosti u pogledu poštovanja ljudskih prava utvrđenih u Konvenciji i njezinim protokolima koje bi zahtijevale nastavak razmatranja ovog slučaja“.
36. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju ovo nije relevantno zato što je apelantu, kako je već navedeno, zaključno sa 2017. godinom, isplaćen ukupan dug, glavnica i kamata u iznosu od po 4.752.762,00 KM i troškovi izvršnih postupaka, i to isplatama u novcu, a ne obveznicama, kako to regulira Zakon o unutarnjem dugu. Dakle, izvršenjem navedene odluke Europskog suda sva apelantova potraživanja su u konkretnom slučaju izmirena, i to prije nego što je on 4. svibnja 2018. godine podnio zahtjev za nastavak izvršnog postupka u konkretnom predmetu, o čemu apelant nije informirao ni sud od kojeg je tražio nastavak postupka, ni Ustavni sud u apelaciji. Stoga, apelantovi navodi o navodnoj primjeni Zakona o unutrašnjem dugu nisu ni relevantni, niti utemeljeni.
37. Dakle, u situaciji u kojoj je apelantovo potraživanje već u cijelosti namireno u novcu, a ne primjenom modaliteta isplate koje propisuje Zakon o unutarnjem dugu, Ustavni sud zaključuje da odbijanjem zahtjeva za nastavak izvršnog postupka u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
38. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Međutim, obzirom na zaključke Ustavnog suda u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, koje je Ustavni sud obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je došlo do povrede navedenih prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima kojima je odbijen apelantov prijedlog da se nastavi izvršni postupak za izvršenje presude iz 2003. godine, koji je pravomoćno obustavljen, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je apelant, već prije podnošenja tog prijedloga, naplatio svoje potraživanje u cijelosti, i to u novcu, dakle, onako kako je to određeno odlukom Europskog suda kojom je prihvaćena unilateralna deklaracija Bosne i Hercegovine o priznanju potraživanja i načinu isplate, čime je postupak izvršenja u cijelosti okončan.
40. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda, dopredsjednik Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić