Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2629/19 (S. T.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
- Pasivna legitimacija
- Tužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2629/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2629/19, rješavajući apelaciju Slobodana Taranjca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Taranjca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 053770 19 Rev od 10. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Taranjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnio je 21. juna 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 053770 19 Rev od 10. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2629/19 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca „Man Commerce“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. septembra do 8. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 053770 17 P 2 od 5. decembra 2017. godine kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te je apelant (kao prvotuženi u predmetnom postupku) obavezan da tužiocu na ime povrata kupoprodajne cijene isplati iznos od 113.093,00 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka, dok je dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ostale tužene (D. M. i M. T.; u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetuženi, odnosno zajedno: ostali tuženi) odbijen, sve preciznije navedeno u izreci presude. Tokom postupka je, između ostalog, utvrđeno da su sporni ugovor, koji je notarski obrađen i ovjeren 29. marta 2013. godine, zaključili drugotuženi i trećetuženi kao prodavatelji, s jedne strane, i tužilac kao kupac, s druge strane. Zatim je utvrđeno da je predmet spornog ugovora poslovni prostor površine 57,70 m kao poseban dio stambeno-poslovnog objekta u Prijedoru i da je kupoprodajna cijena iznosila 113.093,00 KM. Utvrđeno je i to da je ostale tužene kao prodavatelje prilikom sklapanja spornog ugovora zastupao apelant (investitor izgradnje predmetnog stambenog poslovnog objekta) koji je kao punomoćnik potpisao sporni ugovor.
7. Međutim, Osnovni sud je na osnovu daljnje ocjene materijalnih dokaza utvrdio da su ostali tuženi prodali predmetni poslovni prostor iako nisu bili vlasnici predmeta spornog ugovora (nisu imali uknjiženo pravo vlasništva na poslovnom prostoru), pa kod činjenice da su se spornim ugovorom prodavatelji obavezali da na kupca prenesu pravo vlasništva, proizlazi da su spornim ugovorom na tužioca prenijeli više prava nego što ga sami imaju, što sporni ugovor čini suprotnim odredbama člana 53. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, a samim tim ništavim u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Osnovni sud je također utvrdio da je činjenica da nisu vlasnici predmetnog poslovnog prostora ostalim tuženim bila poznata prije zaključenja spornog ugovora kada je izvršena dioba etažnog vlasništva između njih i apelanta, a zatim i kada je između istih lica zaključen ugovor o prodaji, koji je također zaključen prije spornog ugovora, a promjena prava vlasništva na poslovnom prostoru u javnim evidencijama se desila prije zaključenja spornog ugovora.
9. Zatim je Osnovni sud na osnovu iskaza parničnih stranaka utvrdio da je apelant kao investitor izgradnje stambeno-poslovnog objekta (u sklopu kojeg se nalazi predmetni poslovni prostor) stupio 2008. godine nakon što je dotadašnji investitor uhapšen, kada je apelant preuzeo sva prava i obaveze bivšeg investitora. Zatim je utvrđeno da se tužilac s ranijim investitorom na osnovu usmenog sporazuma dogovorio da izradi kompletnu dokumentaciju za izradu stambeno-poslovnog objekta (idejno rješenje, statika, projektiranje, mašinski dio i elektro dio), te da je tužilac svoj dio posla uradio, o čemu je sačinjen zapisnik u februaru 2013. godine, koji su potpisali apelant i tužilac, nakon čega je tužilac 29. marta 2013. godine apelantu ispostavio račun u iznosu od 113.093,00 KM.
10. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da su apelant i tužilac zaključili ugovor koji ima sve elemente ugovora o djelu u smislu člana 600. ZOO, a daljnjom ocjenom dokaza utvrđeno da se apelant, kao investitor stambeno-poslovnog objekta u sklopu kojeg se nalazi poslovni prostor koji je predmet spornog ugovora, ugovorom o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta obavezao da će preduzeti sve potrebne radnje i finansirati investiciono-tehničku dokumentaciju za izgradnju objekta. Shodno tome, Osnovni sud je izveo zaključak da na apelantu leži obaveza da tužiocu isplati iznos koji se tužbom potražuje, bez obzira na to što su sporni ugovor zaključili drugotuženi i trećetuženi. Osnovni sud je u vezi s tim dalje pojasnio da je tužilac kupoprodajnu cijenu isplatio kompenzacijom za svoje potraživanje prema apelantu jer su upravo troškovi izrade projektne dokumentacije bili predmet potraživanja tužioca prema apelantu, iz čega slijedi da drugotuženi i trećetuženi nisu ni primili novac na ime kupoprodajne cijene, te stoga nisu ni u obavezi da bilo šta vrate po osnovu spornog ugovora. Navedeno posebno zato što je iz iskaza jednog od saslušanih svjedoka proizašlo da je do zaključenja spornog ugovora i došlo s ciljem reguliranja apelantovih obaveza prema tužiocu, zbog čega Osnovni sud smatra da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta neosnovan. Osnovni sud je i prigovor zastare, koji je istakao apelant, ocijenio neosnovanim, pozvavši se na odredbu člana 110. ZOO.
11. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 053770 18 Gž 2 od 28. decembra 2018. godine kojom je apelantovu žalbu u dijelu kojim se pobija stav I izreke presude (utvrđivanje ništavosti spornog ugovora) odbacio kao nedopuštenu, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba usvojena i dio presude kojim je apelant obavezan na isplatu preinačen tako što je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Ispitujući osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora, Okružni sud je prihvatio pravilnim zaključak prvostepenog suda o ništavosti spornog ugovora, ali budući da apelant nije bio ugovorna strana u tom pravnom poslu, već je postupao kao punomoćnik prodavatelja, taj sud je zaključio da apelant nije pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev za ništavost spornog ugovora, zbog čega je apelantova žalba u tom dijelu odbačena kao nedopuštena na osnovu člana 225. stav 1. u vezi sa članom 213. stav 3. sve iz Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Okružni sud je zatim utvrdio da upravo zato što apelant nije bio učesnik spornog ugovora, on nije mogao biti ni obavezan na isplatu iz spornog ugovora, te je u tom pravcu ukazao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 104. ZOO, a kod činjenice da iznos kupoprodajne cijene prodavatelji iz spornog ugovora nisu ni primili, to na njihovoj strani i ne postoji obaveza vraćanja, niti na strani tužioca postoji obaveza vraćanja poslovnog prostora jer on nije ni ušao u njegov posjed. Još je Okružni sud pojasnio da iznos koji tužilac potražuje na ime kupoprodajne cijene zapravo predstavlja njegovo potraživanje prema apelantu po osnovu usmenog ugovora o djelu, pa pošto osnov za stjecanje ovog iznosa ne leži na spornom ugovoru, apelant, prema ocjeni drugostepenog suda, ne može biti ni obavezan na isplatu u smislu člana 104. ZOO.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o tužiočevoj reviziji, donio Presudu broj 77 0 P 053770 19 Rev od 10. aprila 2019. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u pobijanom dijelu kojim je apelantova žalba usvojena u pogledu odluke o glavnoj stvari tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena (isplata iznosa od 113.093,00 KM), te u dijelu odluke o troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
15. Revizioni sud je podsjetio na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz kojeg proizlazi da je tužilac dogovorio s apelantom, koji je kao investitor izgradnje preuzeo sva prava i obaveze prethodnog investitora G. Đ., da za potrebe izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Prijedoru u naselju „Centar“ izvrši usluge istraživanja lokacije, urbanizma i tehnologije, izrade idejnog rješenja i tehničke dokumentacije, projektiranje, pa su shodno takvom utvrđenju nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da taj usmeni dogovor između tužioca i apelanta ima karakter ugovora o djelu u smislu člana 600. ZOO. Zatim je Vrhovni sud podsjetio da je apelant investitor predmetnog stambeno-poslovnog objekta, u sklopu kojeg je i predmetni poslovni prostor, na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta zaključenog s ostalim tuženim 26. oktobra 2010. godine, shodno kojem apelant u zajedničku izgradnju unosi finansijska sredstva potrebna za pribavljanje investiciono-tehničke dokumentacije za sva potrebna odobrenja i saglasnosti, kao i sredstva za izgradnju stambeno-poslovnog objekta, i obavezuje se preduzeti sve potrebne radnje i finansirati izradu investiciono-tehničke dokumentacije, a ostali tuženi u zajedničku izgradnju ulažu zemljište. Ugovarači su dogovorili i šta će kome nakon izgradnje objekta pripasti u vlasništvo. Tokom postupka nije bilo sporno da je tužilac izvršio dogovorene poslove, odnosno izradio projektno-tehničku dokumentaciju, što proizlazi i iz zapisnika od 9. februara 2013. godine, koji su potpisali apelant i tužilac, u kojem je konstatirano da su ti radovi završeni. Utvrđeno je također da tužiocu za navedene radove nije isplaćena naknada, ali da se s apelantom dogovorio da mu za izvršene poslove kompenzacijom osigura poslovni prostor površine 57,7 m u predmetnom stambeno-poslovnom objektu u izgradnji. U pogledu vrijednosti izvršenih radova tužilac je apelantu 29. marta 2013. godine ispostavio račun za izvršene usluge u iznosu od 113.093,00 KM, a na taj račun apelant nije prigovorio, a i vještak je potvrdio da potraživani iznos odgovara stvarnoj vrijednosti izvedenih radova.
16. Vrhovni sud je zatim naglasio da iz izvedenih dokaza (iskaza parničnih stranaka i samog sadržaja spornog ugovora) proizlazi da je sporni ugovor (kupoprodajni ugovor između tužioca i ostalih tuženih o kupovini poslovnog prostora za kupoprodajnu cijenu od 113.093,00 KM) zaključen samo zato da se realizira usmeni ugovor o djelu i tužiocu plate izvedeni radovi, tako da mu se umjesto isplate naknade u visini vrijednosti izvršenih radova osigura poslovni prostor na kome bi stekao pravo vlasništva, čija je vrijednost jednaka vrijednosti radova koje je izvršio tužilac. Dalje je pojašnjeno da je pravomoćnom presudom, koja nije predmet pobijanja, utvrđeno da je sporni ugovor ništav, te da nije došlo do plaćanja ugovorenih radova od strane apelanta na ugovoreni način. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, između apelanta i tužioca i dalje ostaje da važi ugovor o djelu, u smislu člana 600. ZOO, prema kojem tužiocu pripada naknada za izvršeni rad u visini vrijednosti tih radova od 113.093,00 KM, a obveznik isplate te naknade je apelant shodno ugovoru o zajedničkoj izgradnji, koji su svi tuženi međusobno zaključili. Iz tog razloga, prema shvaćanju Vrhovnog suda, činjenica što tužilac tužbenim zahtjevom traži vraćanje kupoprodajne cijene ne veže sud jer sud nije vezan pravnim osnovom tužbe. U tom pravcu je Vrhovni sud još dodao da je pravni osnov za isplatu zapravo ugovor o djelu za koji je jedino pasivno legitimiran upravo apelant. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da je presuda Okružnog suda u tom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. U navodima apelacije apelant najprije prezentira odlučenja i zaključke redovnih sudova iskazujući svoje nezadovoljstvo stavom Vrhovnog suda, posebno u dijelu obrazloženja da sud nije vezan osnovom tužbenog zahtjeva, i stavom da i nakon ništavosti spornog ugovora i dalje važi ugovor o djelu jer to sudovi nisu utvrđivali, a niti je tužilac takav tužbeni zahtjev postavio. Apelant navodi da nije sporno da je dogovor o plaćanju usluga tužiocu davanjem poslovnog prostora postignut još 2007. godine, ali ne isplatom u novčanom iznosu, pa apelant obrazloženje Vrhovnog suda smatra proizvoljnim i suprotnim ZPP jer se ne radi o drugom pravnom osnovu, već o preinačenju tužbenog zahtjeva. U tom pravcu apelant podsjeća na tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje ništavosti spornog ugovora i isplata kupoprodajne cijene, a ne utvrđivanje postojanja ugovora o djelu i prava i obaveza koji bi proistekli iz tog ugovornog odnosa, a na koji se primjenjuju druge zakonske odredbe. Nesporno je da sud nije vezan pravnim osnovom tužbe, ali je sud vezan za činjenične navode tužbe iz tužbenog zahtjeva i stoga apelant tvrdi da je Vrhovni sud odlučio mimo tužbenog zahtjeva, odnosno da je prekoračio tužbeni zahtjev. Apelant zatim tvrdi da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja, što je suprotno ZPP i ovlaštenjima revizionog suda. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, te posljedično ukine osporena presuda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su naveli da ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima svojih presuda, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužilac je u odgovoru na apelaciju osporio sve apelacione prigovore jer je osporena presuda donesena u zakonito provedenom postupku, uz pravilnu primjenu prava, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
UGOVOR O DELU
Odeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 600.
Ugovorom o delu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – oduka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
1. Tužba i njena sadržina Član 53.
Parnični postupak pokreće se tužbom.
Tužba mora da sadrži:
1)određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev), 2)činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 3)dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, 4)naznačenje vrijednosti spora i 5)druge podatke koje u skladu sa odredbom člana 334. ovog zakona mora da ima svaki podnesak.
Ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.
4. Preinačenje tužbe Član 56.
Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.
Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 57.
Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.
Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba.
Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 053770 19 Rev od 10. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov advokat je primio 30. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate naknade, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori suštinski svode na prigovore vezane za kršenje odredbi ZPP u kontekstu ovlaštenja suda, posebno Vrhovnog suda jer apelant smatra da je revizioni sud izašao van okvira datih ovlaštenja i da je odlučio van granica postavljenog zahtjeva. Apelant tvrdi da su u konkretnom slučaju radi o nezakonitom preinačavanju tužbe mimo procesnih pravila, što je suprotno pravu na pravično suđenje.
32. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.
34. Prije svega u kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud smatra svrsishodnim da podsjeti na praksu u kojoj su apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovodili u vezu s odlučenjem suda van granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Shodno tome, Ustavni sud naglašava da je u predmetu broj AP 2466/17 istaknuto da je odredbom člana 2. ZPP propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, pri čemu sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća da je sud vezan za činjenični osnov tužbenog zahtjeva, te je ovlašten i dužan da o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odluči primjenom pravila za koje on smatra da je mjerodavno za konkretan slučaj, nezavisno od toga da li je tužilac i kako kvalificirao pravni osnov svog zahtjeva. Prema ocjeni Ustavnog suda, navedeno upućuje na zaključak da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve dok, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, usvajanje tužbenog zahtjeva omogućava primjena bilo koje odredbe materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća da u citiranom predmetu nije utvrdio proizvoljnost Apelacionog suda u Distriktu Brčko BiH u kontekstu istih apelantovih prigovora. Naime, apelantovi prigovori su se svodili na to da je sud izašao van granica odlučenja jer je tužilac u tom postupku tužbom tražio poništenje ugovora, a ne ništavost, kako je to Apelacioni sud utvrdio. Ustavni sud u obrazloženju Apelacionog suda da se tužbeni zahtjev identificira prema tužbenom prijedlogu i prema činjeničnom sadržaju nije našao proizvoljnost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2466/17 od 22. maja 2019. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, op. cit. AP 2466/17, tač. 37. i 38).
35. Ustavni sud ukazuje da ni u predmetu broj AP 2669/17, koji je pokretao isto pitanje, nije našao proizvoljnost Vrhovnog suda Federacije BiH u kontekstu prigovora da je sud izašao van granica odlučenja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2669/17 od 19. juna 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud u citiranom predmetu nije smatrao proizvoljnim obrazloženje da tužba s kondemnatornim zahtjevom uvijek sadrži i zahtjev za utvrđenje spornog potraživanja, te da je osporenim odlukama o potraživanom iznosu odlučeno kao o deklaratornom tužbenom zahtjevu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2669/17 od 19. juna 2019. godine, tačka 24, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. U predmetu broj AP 5383/18, koji je pokretao isto pitanje, Ustavni sud je ukazao da je sud ovlašten da shodno članu 2. stav 1. ZPP odluči samo u granicama zahtjeva koji je postavljen, pri čemu sud nije ovlašten da tužiocu dosudi više od onog što je tražio, niti nešto drugo što nije tražio. Sudska praksa se izjasnila da sud ne može obavezati tužene da tužiocu plate solidarno dug iako postoje uvjeti za takvo obavezivanje ako to tužilac nije tražio. Isto tako, sud ne može obavezati tuženog da plati više nego što je tužilac tražio iako to tuženi priznaje. Međutim, sudska praksa smatra da sud ne prekoračuje tužbeni zahtjev ako tužilac traži naknadu štete u obliku rente, a sud je dosudi u kapitaliziranom iznosu ili kada umjesto jednokratne naknade dosudi naknadu u obliku rente. U citiranom predmetu Ustavni sud nije ocijenio proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda u Sarajevu koji je u osporenoj odluci naglasio da se usvajanjem tužbenog zahtjeva kretao u „kvantitativnom i kvalitativnom obimu postavljenog tužbenog zahtjeva“ kako to propisuje član 2. stav 1. ZPP „jer je interes tužioca da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a ne pravo vlasništva umrlog I. S.“, kako je to opredijeljenim tužbenim zahtjevom traženo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5383/18 od 23. juna 2020. godine, tač. 41. i 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustanvisud.ba).
37. Vraćajući se na konkretan predmet Ustavni sud zapaža da se tužiočev tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje ništavosti spornog ugovora (koji su zaključili tužilac i ostali tuženi) i isplatu novčanog iznosa na ime kupoprodajne cijene. Tokom postupka nije bilo sporno da je sporni ugovor ništav, ali je bilo sporno ko je pasivno legitimiran da isplati traženi novčani iznos, shodno ništavosti ugovora, u svjetlu činjenice da apelant nije bio ugovorna strana u tom obligaciono-pravnom odnosu. Ustavni sud zapaža da za prvostepeni i revizioni sud nije bilo sporno da je za isplatu odgovoran upravo apelant, zasnivajući stav na relevantnom činjeničnom utvrđenju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na podlozi činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova zapravo suštinski prihvatio stav prvostepenog suda da je apelant po osnovu ugovora o djelu (član 600. ZOO) pasivno legitimiran za isplatu naknade za izvršeni rad tužioca na ime sačinjavanja projektne i ostale dokumentacije neophodne za izgradnju stambenog objekta budući da je tokom postupka utvrđeno da je po ugovoru o zajedničkoj izgradnji obveznik isplate upravo apelant. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, krećući se u granicama ovlaštenja iz člana 250. stav (1) ZPP, jasno obrazložio razloge za preinačenje drugostepene presude (vidi tač. 14–16 ove odluke).
38. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud naglasio da činjenica da je tužilac tužbenim zahtjevom tražio vraćanje kupoprodajne cijene ne veže sud jer sud nije vezan pravnim osnovom tužbe i da je u konkretnom slučaju zapravo ugovor o djelu pravni osnov isplate. U vezi s takvim obrazloženjem Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je članom 53. stav 3. ZPP propisano da sud u parnici nije vezan pravnim osnovom koji je tužilac naveo. Pravni osnov je materijalno-pravni propis na osnovu kojeg sud donosi odluku, pri čemu sud određuje pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa na osnovu činjenica koje su u postupku utvrđene. Imajući u vidu procesna pravila po kojima sudovi postupaju, te vlastitu praksu na koju je ukazano u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda da nije vezan pravnim osnovom tužbe ne uočava proizvoljnost, niti se u okolnostima konkretnog slučaja mogu prihvatiti opravdanim apelantovi prigovori kojima nastoji diskreditirati presudu Vrhovnog suda u odnosu na procesna ovlaštenja tog suda. Konačno, Ustavni sud iz odluka redovnih sudova ne zapaža da su apelantu tokom postupka bile uskraćene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno s ostalim strankama, niti apelant u apelaciji tvrdi suprotno, a nezadovoljstvo osporenom odlukom per se ne pokreće pitanje kršenja ustavnih prava i prava koja garantira Evropska konvencija.
39. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji je Vrhovni sud primijenio procesno pravo, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore o kršenju navedenih prava u kontekstu procesnog prigovora da je sud izašao van okvira tužbenog zahtjeva jer iz obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni pravila koje propisuje ZPP.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, predsjednik Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević