Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/19 (Z. M. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1275/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-1275/19, rješavajući apelacije Zdravke Matović i drugih, na osnovu člana 18. stav ( člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

Zdravka Matović protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 029172 18 Rev od 23. januara 2019. godine;

Stana Drakulić protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 029131 18 Rev od 20. marta 2019. godine;

Biljana Tešović protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 029211 18 Rev od 13. marta 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1275/19

1. Zdravka Matović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 19. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 029172 18 Rev od 23. januara 2019. godine.

2. AP-1786/19

2. Stana Drakulić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 029131 18 Rev od 20. marta 2019. godine.

3. AP-1869/19

3. Biljana Tešović (u daljnjem tekstu: trećeapelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 029211 18 Rev od 13. marta 2019. godine.

Činjenice u predmetnim postupcima

4. Prvostepenim presudama Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) usvojeni su tužbeni zahtjevi apelantica i tuženi Ministarstvo pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Krivično-popravni zavod Foča (u daljnjem tekstu: KPZ Foča) su obavezani da apelanticama solidarno isplate naknade na ime neisplaćenih plata za period od 2014. do 2017., odnosno 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), sa zakonskim zateznim kamatama, kao I da im za navedeni period obračunaju i uplate doprinose, te da im nadoknade troškove parničnog postupka. U predmetu prvoapelantice i drugoapelantice istim presudama Osnovnog suda usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih i apelantice su obavezane da tuženom KPZ Foča isplate naknade na ime primljene otpremnine, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju presuda Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelantice ranije vodile upravni postupak, odnosno spor za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Naime, apelantice su izjavile žalbu na rješenja tuženog KPZ Foča iz 2014. godine kojima je apelanticama prestao radni odnos, jer su ispunile uslove za ostvarivanje prava na penziju, međutim, žalbe su odbijene rješenjima Ministarstva. Nakon toga, apelantice su tužbama protiv rješenja Ministarstva pokrenule upravni spor, ali su tužbe presudama Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) odbijene. Osnovni sud je, dalje, naveo da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj AP-205/15 od od 25. oktobra 2017. godine utvrđeno da je apelanticama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinute su presude Okružnog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Postupajući po odluci Ustavnog suda, Okružni sud je uvažio tužbe apelantica i ukinuo rješenja Ministarstva. Osnovni sud je naveo da je nakon toga Ministarstvo uvažilo žalbe apelantica, te su poništena rješenja tuženog KPZ Foča iz 2014. godine. Nadalje, Osnovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 201. stav 4. Zakona o radu („Sl. glasnik RS“ broj 1/16 – u daljnjem tekstu: novi Zakon o radu), te je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelantice za visinu i obim povreda iz radnog odnosa saznale 2018. godine kada su poništena rješenja KPZ Foče iz 2014. godine kojima je apelanticama nezakonito prestao radni odnos. Imajući u vidu da su apelantice tužbe podnijele 2018. godine, Osnovni sud je zaključio da su tužbe blagovremene.

6. Drugostepenim presudama Okružnog suda odbijene su žalbe tuženih, dok su žalbe apelantica usvojene i prvostepena presuda je preinačena u pogledu zakonskih zateznih kamata i troškova postupka, dok je u preostalom dijelu ostala neizmijenjena.

7. U obrazloženju presuda Okružni sud je naveo da su neosnovani prigovori tuženih da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je pogrešno tumačena odredba člana 201. novog Zakona o radu, budući da su apelantice u zakonskom roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu, dakle od poništenja rješenja KPZ Foče iz 2014. godine kojima je apelanticama nezakonito prestao radni odnos, zatražile sudsku zaštitu u vidu naknade po osnovu izgubljenih plata za sporni period, te je u tom dijelu potvrdio prvostepene presude.

8. Osporenim rješenjima Vrhovnog suda usvojene su revizije tuženih, presude Okružnog suda i Osnovnog suda su ukinute u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevima iz tužbe i tužbe su odbačene.

9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja udovoljio tužbenim zahtjevima apelantica zaključivši da su apelantice blagovremeno podnijele tužbe 2018. godine, u smislu odredaba člana 201. stav 4. novog Zakona o radu, jer su za povredu prava po osnovu izgubljenih plata saznale 2018. godine, kada su poništena rješenja KPZ Foče iz 2014. godine, a takva činjenična utvrđenja i zaključke prvostepenog suda je prihvatio i drugostepeni sud. Međutim, Vrhovni sud je naveo da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne u tom dijelu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme prestanka radnog odnosa apelantica na snazi bio Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07

– u daljnjem tekstu: stari Zakon o radu), te je ukazao šta je bilo propisano odredbama člana 105. starog Zakona o radu, odnosno člana 118. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 55/07 - prečišćeni tekst – u daljnjem tekstu: Zakon o radu-prečišćeni tekst). Vrhovni sud je, dalje, naveo da je rok za podnošenje tužbe u radnom sporu prekluzivan rok i da nepodnošenje tužbe u tom roku ima za posljedicu gubitak prava na sudsku zaštitu, kao i da na prekluzivne rokove sud pazi po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantice nisu primale platu od 15. Jula 2014. godine kada im je prestao radni odnos, zbog čega je revizijama pravilno ukazano da su apelantice tada saznale za povredu svojih prava koja se tiču plate i da su tužbu mogle podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, tj. do 15. jula 2015. godine. Budući da su apelantice tužbe za zaštitu svojih prava koja se tiču plate, za sporni period, podnijele 2018. godine, Vrhovni sud je naveo da je revizijama pravilno ukazano da su apelantice prekludirane u svom pravu na sudsku zaštitu, a što je imalo za posljedicu gubitak prava čiju zaštitu su tražile neblagovremeno podnesenom tužbom.

10. Osim toga, Vrhovni sud je, u predmetu prvoapelantice, naveo da je revizija tuženih dozvoljena i osnovana, iako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, kojim je odlučeno o zahtjevu iz tužbe, ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, kao uslov za dozvoljenost revizije u smislu odredaba člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, Vrhovni sud je naveo da je osnovan prijedlog tuženih da sud dozvoli reviziju u smislu odredaba člana 237. stav 3. i 4. ZPP, jer se odluke nižestepenih sudova zasnivaju na shvatanju koje nije podudarno sa shvatanjem koji je revizijski sud već zauzeo, a koje shvatanje se tiče blagovremenosti tužbe u radnom sporu (član 237. stav 3. tačka 2. ZPP). Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1275/19.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantica.

Apelacioni navodi

13. U svim navedenim apelacijama apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, u suštini, smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelantice smatraju da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da se rok za podnošenje tužbe trebao računati od dana kada je apelanticama uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa (2014. godina). Umjesto toga, apelantice smatraju da se rok za podnošenje tužbe treba računati od dana kada je poništeno nezakonito rješenje KPZ Foče (2018. godine) i navode da su tužbe blagovremeno podnesene u roku od jedne godine u skladu sa odredbom člana 105. starog Zakona o radu. S tim u vezi, apelantice smatraju da im je povrijeđen i princip pravne sigurnosti, te navode da je Vrhovni sud odstupio od svoje dosadašnje prakse koja se tiče blagovremenosti tužbe u radnom sporu i pozivaju se na odluke Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 014446 13 Rev od 23. aprila 2015. godine i broj 94 0 Rs 014447 12 Rev od 18. Juna 2015. godine koje su dostavile u prilog apelaciji. Nadalje, apelantice prigovaraju i zbog činjenice da je tužba odbačena u pogledu obračuna i uplate doprinosa. Osim toga, prvoapelantica smatra da je u njenom predmetu Vrhovni sud odlučivao o reviziji o kojoj po zakonu nije mogao odlučivati, budući da su se tuženi samo paušalno i neodređeno pozvali na odredbe člana 237. stav 4. ZPP, bez preciziranja pravnog pitanja koje bi opravdalo izuzetnu dopustivost revizije.

Relevantni propisi

14. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povredio pravo iz radnog odnosa,može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podneti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. Maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne I Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise, kao i na tvrdnju da je povrijeđen princip pravne sigurnosti, jer je Vrhovni sud odstupio od svoje dosadašnje prakse koja se tiče blagovremenosti tužbe u radnom sporu i pozivaju se na odluke Vrhovnog suda iz 2015. godine.

18. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenice konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnim postupcima, Vrhovni sud, za razliku od Osnovnog i Okružnog suda, ocijenio da su tužbe apelantica neblagovremene i pri tome se pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u sva tri predmeta jasno obrazložio da se rok za podnošenje tužbe računa od dana kada je apelanticama prestao radni odnos, budući da su tada saznale za povredu svojih prava koja se tiču plate i da su tužbu mogle podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu. Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu da su apelantice tužbe podnijele nakon proteka zakonski ustanovljenih rokova, Vrhovni sud zaključio da su apelantice prekludirane u pravu na sudsku zaštitu, a što je imalo za posljedicu gubitak prava čiju zaštitu su tražile neblagovremeno podnesenim tužbama. Vezano za navode prvoapelantice da je u njenom predmetu Vrhovni sud odlučivao o reviziji o kojoj po zakonu nije mogao odlučivati, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda slijedi da je taj sud prihvatio reviziju budući da je našao da se odluke nižestepenih sudova zasnivaju na shvatanju koje nije podudarno sa shvatanjem koje je taj sud već zauzeo, a koje shvatanje se tiče blagovremenosti tužbe u radnom sporu.

20. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP-3766/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP- 3766/19 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je zaključio da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud dao jasne, precizne i detaljne razloge zbog kojih je apelantu onemogućen pristup sudu, a na koji način nije ugrožena sama bit tog apelantovog prava, kao i razloge zbog kojih je, pod uticajem prakse Vrhovnog suda, odstupio od ranije ustaljene prakse u sporovima sa istim činjeničnim i pravnim pitanjima. U navedenom predmetu apelantova tužba je, takođe, odbačena kao neblagovremenu uz obrazloženje da se rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, propisan odredbom člana 118. Zakona o radu-prečišćeni tekst, ima računati od dana dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, jer je apelant tada imao saznanje da će mu biti uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečnu zaradu u spornom periodu, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je utvrđena nezakonitost otkaza.

21. Vezano za navode apelantica u vezi odluka Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 014446 13 Rev od 23. aprila 2015. godine i broj 94 0 Rs 014447 12 Rev od 18. juna 2015. godine Ustavni sud ukazuje da iz činjenica u naprijed citiranom predmetu broj AP-3766/19 proizilazi da je Okružni sud naveo „da je u međuvremenu, Vrhovni sud koji je jedini nadležan da svojim odlukama obezbjeđuje jednaku primjenu zakona, izmijenio navedena pravna stanovišta u pogledu vremena saznanja radnika za povredu prava na isplatu plata koje nastaju i dospijevaju nakon pravosnažnosti odluke o prestanku radnog odnosa, na način da je zauzeo pravni stav da je radnik imao saznanje o povredi prava zbog neisplaćivanja plata već od dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, te da je u situacijama kao što je predmetna odbacivao tužbe kao neblagovremene (Rješenje broj 71 0 Rs 210620 18 Rev od 31. januara 2019. godine i Rješenje broj 72 0 Rs 047369 19 Rev od 15. maja 2019. godine).“

22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, a posebno praksu u predmetu AP-3766/19, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/19 (Z. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio