Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2643/19 (A.Č. i drugi)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Eksproprijacija
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pristup sudu
  • Vanredni pravni lijekovi
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2643/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2643/19, rješavajući apelacije A. Č. i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije A. Č., M. Ć., A. Ć., A. T., M. K., M. K.

K., I. N., K. Ć. Z., B. B., M. M. i D. L.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II.3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 002196 18 Uvp 2 od 11. travnja 2019. godine.

Utvrđuje se povreda prava na učinkovit pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 10 0 U 002196 18 Uvp 2 od 11. travnja 2019.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da A.

Č., M. Ć., A. Ć., A. T., M. K., M. K. K., I. N., K. Ć. Z., B. B., M.

M. i D. L. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati A. Č., M. Ć., A. Ć., A. T., M. K., M. K.

K., I. N., K. Ć. Z., B. B., M. M. i D. L. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. Č. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Tomislavgrada, M. Ć. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Tomislavgrada, J. Ć. (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, K. Ć. Z. (u daljnjem tekstu: četvrtoapelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa prvoapelant, B. B. (u daljnjem tekstu: petoapelantkinja) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa prvoapelant, M. M. (u daljnjem tekstu: šestoapelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa prvoapelant, i D. L. (u daljnjem tekstu: sedmoapelantica ili zajedno: apelanti) iz Sesveta, Republika Hrvatska, koju zastupa prvoapelant, podnijeli su 22. lipnja 2019. godine apelacije Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 10 0 U 002196 18 Uvp 2 od 11. travnja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 U 002196 18 U od 26. lipnja 2018. godine.

2. Navedene apelacije su registrirane pod br. AP 2643/19, AP 2644/19, AP 2645/19, AP

2646/19, AP 2647/19, AP 2648/19 i AP 2649/19.

3. Zahtjevom od 18. siječnja 2021. godine supruga i kćerke trećeapelanta A. Ć., A. T., M. K., M. K. K., i I. N. (u daljnjem tekstu: nasljednice trećeapelanta) obavijestile su Ustavni sud da je trećeapelant preminuo 25. prosinca 2020. godine, te da, sukladno članku 63. stavak (2) u svezi sa člankom 63. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnog suda, preuzimaju nastavak postupka, odnosno da traže nastavak postupka. U prilogu, kao dokaz smrti trećeapelanta, priložen je smrtni list Matičnog ureda Dubrava- Grad Zagreb broj 251-07-21/3-21-196 od 13. siječnja 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko tijelo) i Službe za geodetske, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina Općine Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko tijelo) zatraženo je u razdoblju od 16. do 19. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u razdoblju od 20. studenog do 4. prosinca 2020. godine.

6. Obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno sedam apelacija koje se odnose na isti postupak, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2643/19.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

8. Rješenjem Narodnog odbora Duvanjskog sreza - Komisije za eksproprijaciju od 21. srpnja 1954. godine eksproprirana je u potpunosti nekretnina (bliže opisana i označena u navedenom rješenju, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) u vlasništvu I. Ć., M. Ć., J. Ć., M. Ć. i M. Ć. u korist općenarodne imovine, a za potrebe Narodnog odbora sreza u Duvnu u svrhu podizanja voćnog rasadnika u Duvnu, te su dosadašnjim vlasnicima eksproprirane nekretnine na ime naknade u zamjenu za ekspropriranu nekretninu dane druge nekretnine. Dopunskim rješenjem Sekretarijata za privredu i finansije Skupštine opštine Duvno od 19. studenog 1966. godine određeno je da se u zemljišnim knjigama Opštinskog suda u Duvnu izvrši upis društvenog vlasništva i brisanje prava vlasništva dosadašnjih vlasnika na zemljištu koje je rješenjem bivšeg Narodnog odbora Duvanjskog sreza eksproprirano u korist društvenog vlasništva za potrebe voćnog rasadnika u Duvnu.

9. Nakon toga, u postupku koji je pokrenut pred tijelima uprave i redovitim sudovima, a koji postupak je osporen predmetnim apelacijama, prvoapelant, kao opunomoćenik, zastupao je trećeapelanta i B. Ć., T. Ć., K. Č., V. Ć., I. Ć., A. Ć. i R. Ć. (u daljnjem tekstu: tužitelji), kao stranke pred prvostupanjskim i drugostupanjskim tijelom, te Kantonalnim i Vrhovnim sudom. Trećeapelant i tužitelji su potomci – nasljednici ranijih vlasnika predmetne nekretnine koja je eksproprirana rješenjem o eksproprijaciji od 21. srpnja 1954. godine.

10. Tužitelj B. Ć. (otac drugoapelanta), tužitelj T. Ć. (otac četvrtoapelantice, petoapelantice, šestoapelantice i sedmoapelantice) i tužiteljica K. Č. (majka prvoapelanta) su u tijeku trajanja predmetnog postupka preminuli (otac drugoapelanta preminuo je 11. prosinca 2014. godine, otac četvrto, peto, šesto i sedmoapelantice preminuo je 30. svibnja 2016. godine, dok je majka prvoapelanta preminula 29. travnja 2018. godine).

Osporeni postupak

11. Prvoapelant, kao opunomoćenik trećeapelanta i ostalih tužitelja, podnio je 28. studenog 2011. godine prvostupanjskom tijelu zahtjev za deeksproprijaciju predmetne nekretnine, koji je dopunjen i preciziran 14. kolovoza 2012. godine. U zahtjevu od 28. studenog 2011. godine navedeno je, između ostalog, da se traži poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji od 21. srpnja 1954. godine, te poništenje dijela dopunskog rješenja od 19. studenog 1966. godine, da za predmetnu nekretninu nije dana nikakva naknada, da se ne koristi u svrhe u koje je eksproprirana, niti je u posjedu korisnika eksproprijacije, te je zatraženo da se vrati u vlasništvo potomcima – nasljednicima (trećeapelant i ostali tužitelji) preminulih osoba koje su bile vlasnici predmetne nekretnine prije njezine eksproprijacije. Navedeni zahtjev je dopunjen i preciziran 14. kolovoza 2012. godine u kojem je zatraženo da se rješenje o eksproprijaciji od 21. srpnja 1954. godine proglasi u cijelosti ništavim, da se poništi dio dopunskog rješenja od 19. studenog 1966. godine, da se plati izgubljena dobit za određeno vremensko razdoblje, da se, pored uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, izvrši upis prava posjeda zakonskih nasljednika iza pokojnih vlasnika predmetne nekretnine i da im se predmetna nekretnina uruči u posjed, te da se izvrši povrat u prvobitno fizičko stanje predmetne nekretnine kakvo je bilo prije eksproprijacije.

12. Zaključkom prvostupanjskog tijela broj 05/2-31-3-1565/12 od 28. studenog 2012. godine odbačen je podneseni zahtjev od 14. kolovoza 2012. godine zbog nenadležnosti za rješavanje imovinskopravnih odnosa na predmetnoj nekretnini.

13. Prvoapelant, kao opunomoćenik trećeapelanta i ostalih tužitelja, podnio je 27. prosinca 2012. godine priziv protiv zaključka od 28. studenog 2012. godine koji je Rješenjem drugostupanjskog tijela broj 05-31-3-67/2013 od 4. veljače 2013. godine odbijen.

14. Prvoapelant, kao opunomoćenik trećeapelanta i ostalih tužitelja, podnio je 19. ožujka 2013. godine tužbu protiv rješenja od 4. veljače 2013. godine, koja je Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 U 002196 13 U od 10. prosinca 2013. godine odbijena.

15. Nakon toga prvoapelant, kao opunomoćenik trećeapelanta i ostalih tužitelja, podnio je 14. siječnja 2014. godine Vrhovnom sudu zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje), koji je Presudom Vrhovnog suda broj 10 0 U 002196 14 Uvp od 5. travnja 2018. godine uvažen, presuda Kantonalnog suda od 10. prosinca 2013. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno rješavanje.

16. U ponovnom postupku Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 U 002196 18 U 2 od 26. lipnja 2018. godine odbijena je podnesena tužba. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog upravnog spisa proizlazi da se temeljem članka 264. toč. 2, 3. i 5. i članka 265. toč. 1, 2. i 3. Zakona o upravnom postupku traži poništenje pravomoćnog rješenja Komisije za eksproprijaciju od 21. srpnja 1954. godine, a dopunom zahtjeva traži se deeksproprijacija nekretnine. Dalje je naveo da je tijekom upravnog postupka traženo da se rješenje o eksproprijaciji iz 1954. godine proglasi ništavim, te da je kao razlog poništenja rješenja navedeno to što za predmetnu nekretninu nije plaćena naknada i nije privedena namjeni. Kantonalni sud je naveo da su rješenje o eksproprijaciji donijela tijela uprave, sukladno tada važećim propisima, pa rješenje nije doneseno iz sudske nadležnosti ili o stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku, niti bi njegovo izvršenje moglo prouzročiti neko djelo kažnjivo po Kaznenom zakonu, niti navedeno rješenje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Dalje je naveo da je rješenje o eksproprijaciji od 21. srpnja 1954. godine pravomoćno i da je izvršeno. Potom je naveo da je odredbama članka 34. Zakona o eksproprijaciji propisano da na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprirane nekretnine pravomoćno rješenje o eksproprijaciji poništit će se ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravomoćnosti tog rješenja nije izvršio, prema prirodi objekta, znatnije radove na tom objektu, odnosno ako nisu izvršeni nikakvi radovi. Kantonalni sud je naveo da su vještaci B. B. (dipl. arhitekture) i L. T. (inž. geodezije) dali nalaze iz kojih proizlazi da je na licu mjesta utvrđeno da je predmetna nekretnina državno vlasništvo u dijelu 1/1. Dalje, navedeno je da je parcela cijepana i pripajana parcelama k.č. br. 224/1 i 224/2, da je predmetna parcela izgrađena, da čini gradsku ulicu, dakle da je privedena namjeni. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je, pored navedenog, u konkretnom slučaju protekao i rok u kome se može tražiti poništenje rješenje o eksproprijaciji temeljem članka 34. Zakona o eksproprijaciji. Također je istaknuo da neplaćanje naknade nije razlog za poništenje rješenja, jer se naknada određuje nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Kantonalni sud je ukazao da, obzirom na to da ne postoje razlozi za poništenje rješenja, prvostupanjsko tijelo je trebalo odbiti zahtjev, a ne odbaciti, ali je pravilno postupilo kada nije poništilo rješenje, jer za to ne postoje razlozi.

17. Prvoapelant, kao opunomoćenik trećeapelanta i ostalih tužitelja, podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje – presude Kantonalnog suda od 26. lipnja 2018. godine, koji je Rješenjem Vrhovnog suda broj 10 0 U 002196 18 Uvp 2 od 11. travnja 2019. godine odbačen.

18. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje procesnopravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje. Dalje je naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojim se propisuju uvjeti pod kojim stranke same mogu poduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje), pa se u ovoj stvari, u smislu odredbe članka

55. ZUS-a, sukladno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 301.b ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom opunomoćenika koji je odvjetnik (stavak 1), a iznimno od stavka 1. ovog članka, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju reviziju može podnijeti kao opunomoćenik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije odvjetnik ako ima položen pravosudni ispit (stavak 2. članak 301.b ZPP). Vrhovni sud je naveo da je dopisom od 2. listopada 2018. godine pozvao prvoapelanta da u roku od 10 dana od dana primitka dopisa dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu u smislu citiranih odredaba ZPP sa napomenom da će se u protivnom podneseni zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštene osobe. Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant, postupajući po dopisu, podneskom koji je zaprimljen 29. listopada 2018. godine tražio da mu se prizna svojstvo stranke, jer je njegova majka K. Č. u međuvremenu preminula, te je obavijestio sud da nema položen pravosudni ispit ukazujući da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe članka 301.b. st. 1. i 2. ZPP. Obzirom na to da iz odgovora prvoapelanta proizlazi da ni on, niti osobe koja zastupa u postupku nemaju položen pravosudni ispit, kao uvjet da bi sami mogli podnijeti izvanredni pravni lijek (zahtjev za izvanredno preispitivanje), Vrhovni sud je naveo da je, sukladno članku 247. stavak 2. ZPP, kojim je propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom opunomoćenika iz članka 301.b ovog zakona, ili ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, zahtjev za izvanredno preispitivanje, sukladnom primjenom članka 55. ZUS-a, odbacio. Također, Vrhovni sud je ukazao da na drugačije odlučenje nije moglo utjecati ni pozivanje prvoapelanta na raniji zahtjev za izvanredno preispitivanje koji je podnesen protiv presude Kantonalnog suda od 10. prosinca 2013. godine, po kojem je odlučeno presudom Vrhovnog suda od 5. travnja 2018. godine. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju zahtjev za izvanredno preispitivanje podnesen protiv presude Kantonalnog suda od 26. lipnja 2018. godine, dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (stupio na snagu 31. prosinca 2015. godine). S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da ne dolazi u obzir primjena članka 106. stavak 2. navedenog zakona, kao ni priznavanje prvoapelantu svojstva stranke u ovoj fazi postupka (zbog smrti njegove majke, kao jedne od stranaka) na način kako je to predloženo, niti bi to promijenilo činjenicu da je zahtjev za izvanredno preispitivanje podnesen bez ispunjenja uvjeta iz članka 301.b st. 1. i 2. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

19. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

20. Prvoapelant je naveo da je kao opunomoćenik zastupao više osoba u predmetnom postupku (trećeapelant i ostali tužitelji, među kojima je i njegova majka). Dalje je naveo da je Vrhovni sud arbitrarno postupio, jer u konkretnom slučaju nije primijenio mjerodavni propis, tj. odredbe članka 41. stavak 1. ZUS-a. Dalje je naveo da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe članka 301.b st. 1. i 2. ZPP i članka 247. stavak 2. ZPP u svezi sa člankom 55. ZUS-a. Potom je ukazao da je člankom 41. stavak 1. ZUS-a određeno da stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke, pa se navedene odredbe ZPP ne smiju primijeniti. Apelanti su ukazali da je postupak neopravdano dugo trajao (pokrenut je 28. studenog 2011. godine, a završen 24. travnja 2019. godine, kada je dostavljena „presuda“ Vrhovnog suda), te su zatražili da im se na ime nematerijalne štete, zbog duljine trajanja postupka, isplate iznosi od po 2.100,00 KM. Odgovori na apelacije

21. Vrhovni sud je naveo da je, sukladno Odluci Ustavnog suda broj AP 5055/18 od 15. siječnja 2020. godine, promijenjen stav Upravnog odjeljenja tog suda u odnosu na zahtjev za izvanredno preispitivanje i položen pravosudni ispit. Dalje je naveo da duljinu trajanja postupka određuje iznimno veliki broj predmeta i neadekvatan broj sudaca unutar Upravnog odjela, pri čemu se predmeti raspoređuju u rad sukladno planovima izrade starih predmeta koje je sačinilo Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće, tako da je ažurniji rad na predmetima izvan bilo kakve mogućnosti postupajućih sudaca i vijeća, bez obzira na to radi li se o jednostavnim ili složenim predmetima.

22. Kantonalni sud je naveo da je 19. ožujka 2013. godine zaprimio tužbu o kojoj je odlučeno presudom od 10. prosinca 2013. godine. Također je naveo da je odmah (nakon što je presudom Vrhovnog suda od 5. travnja 2018. godine uvažen zahtjev za izvanredno preispitivanje i predmet vratio na ponovni postupak), donio presudu od 26. lipnja 2018. godine. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je odlučivao u rokovima propisanim zakonom, te je predložio da se apelacije odbiju kao neutemeljene.

23. Drugostupanjsko tijelo je navelo da ostaje kod razloga iz obrazloženja rješenja od 4. veljače 2013. godine. Također je navelo da nisu utemeljeni navodi o neopravdano dugom trajanju postupka, jer je u zakonskom roku odlučio o prizivu.

24. Prvostupanjsko tijelo je navelo kronologiju postupka. Dalje je navelo da se radi o složenom predmetu za koji nedostaje dio dokumentacije, da se radi o predmetu eksproprijacije nekretnine čiji su bivši suvlasnici umrli, a da je predmetna nekretnina od velike materijalne vrijednosti. Dalje je navelo da se nije moglo olako upuštati u vođenje upravnog postupka bez prethodno pribavljenog predmeta eksproprijacije predmetne nekretnine, a da je imalo saznanja i akte koje je dostavilo Općinsko javno pravobraniteljstvo Općine Tomislavgrad da se za istu parcelu i iste stranke vodi parnični postupak radi određivanja naknade.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

2. Zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke Članak 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za izvanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Članak 42. st. (1) i (2) Zahtjev za izvanredno preispitivanje predaje se na način određen u članku 19.

ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.

Zahtjev iz stavka 1. ovog članka može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.

Članak 44. stavak (1) Nedozvoljen ili nepravovremen zahtjev iz članka 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijela neovlaštena osoba, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Članak 46.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz članka 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stavka 1. ovog članka uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku, predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stavka 3. članka 42. ovog Zakona, odnosno sucu pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudac pojedinac dužni su izvesti sve procesne radnje, raspraviti pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i donijeti odgovarajuću odluku.

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima sukladno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku Članak 237. stavak (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Članak 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostupanjski sud.

(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz članka 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Članak 301b.

(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je odvjetnik.

(2) Iznimno od stavka 1. ovog članka, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije odvjetnik, ako ima položen pravosudni ispit.

VI.Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 16. stavak (1) točka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su sudionici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno tijelo čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (članak VI/3.(b) Ustava).

30. Sukladno tome, Ustavni sud podsjeća da je trećeapelant, kao stranka (tužitelj), bio sudionik predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 63. stavak (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će, u slučaju da apelant umre u tijeku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle, navedenom odredbom regulirana je situacija ukoliko apelant umre u tijeku postupka po apelaciji. Ustavni sud zapaža da je trećeapelant preminuo 25. prosinca 2020. godine, tj. u tijeku postupka pred Ustavnim sudom, a da su nasljednice trećeapelanta 18. siječnja 2021. godine obavijestile Ustavni sud da preuzimaju nastavak postupka. Obzirom na to da su nasljednice trećeapelanta, u roku predviđenom odredbama članka 63. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, obavijestile Ustavni sud da preuzimaju nastavak postupka, pa će Ustavni sud nastaviti postupak u odnosu na nasljednice trećeapelanta.

31. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su kao stranke u postupku pred tijelima uprave i redovitim sudovima kao tužitelji sudjelovali prednik prvoapelanta (K. Č., majka prvoapelanta), prednik drugoapelanta (B. Ć., otac drugoapelanta), te prednik četvrtoapelantkinje, petoapelantkinje, šestoapelantkinje i sedmoapelantkinje (T. Ć., otac ovih apelantica), kao i da su navedeni prednici ovih apelanata preminuli prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. S tim u svezi, postavlja se pitanje jesu li prvoapelant, drugoapelant, četvrtoapelantica, petoapelantica, šestoapelanica i sedmoapelantica ovlaštene osobe za podnošenje apelacije u svoje ime.

32. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore u svezi sa smrti. Međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. rujna 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Europski sud, iznimno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani za smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnositelj ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi, Europski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. listopada 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, obzirom na prigovore na temelju članka 6. Europske konvencije, Europski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnositelji zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Europski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. srpnja 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravna učinka na podnositeljeva nasljedna prava (vidi, Europski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).

33. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom postupku potrebno utvrditi radi li se o „nasljednom interesu“ ovih apelanata ili nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u općem interesu, ili ishod postupka ima izravan učinak na nasljedna prava ovih apelanata. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut radi proglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji predmetne nekretnine, kao i radi deeksproprijacije predmetne nekretnine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su vlasnici predmetne nekretnine, prije njezine eksproprijacije, bili prednici trećeapelanta i ostalih tužitelja, a da su trećeapelant i ostali tužitelji posredstvom prvoapelanta kao opunomoćenika pokrenuli predmetni postupak pred tijelima uprave i redovitim sudovima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu koje je isključivo vezano za prednike ovih apelanata, kao stranaka u predmetnom postupku, već da se radi o pravu u odnosu na koje prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant, četvrtoapelantica, petoapelantica, šestoapelantica i sedmoapelantica, sukladno standardima Europskog suda, mogu imati nasljedni interes. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta navedeni apelanti kao sljednici tužitelja koji su preminuli u tijeku predmetnog postupka imaju legitiman interes da podnesu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda.

34. Potom, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 10 0 U 002196 18 Uvp 2 od 11. travnja 2019. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje prvoapelant kao opunomoćenik je primio 25. travnja 2019. godine, a apelacije su podnesene 22. lipnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti su podnesenim apelacijama osporili rješenje Vrhovnog suda, te su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Ustavni sud nalazi da je jedino prvoapelant u apelaciji obrazložio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZUS-a i ZPP u osporenoj odluci. Nadalje, Ustavni nalazi da je prvoapelant bio opunomoćenik trećeapelanta i ostalih tužitelja, među kojima je i njegova majka, u postupku pred tijelima uprave i redovitim sudovima i čiji je zahtjev za izvanredno preispitivanje Vrhovni sud odbacio. Ustavni sud, također, zapaža da su svi apelanti osporili rješenje Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će sve predmetne apelacije u odnosu na proizvoljnu primjenu odredaba ZUS-a i ZPP razmatrati u okviru apelacijskih navoda prvoapelanta.

37. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u svezi sa zahtjevom za proglašenje rješenja o eksproprijaciji ništavim i deeksproprijacijom predmetne nekretnine, što ulazi u opseg zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi. U okviru tog spora pojavilo se pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za izvanredno preispitivanje u upravnom sporu. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da je Europski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na temelju principa iura novit curia, Europski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članke i stavke Europske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istodobni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Europski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravna osnova na koju se aplikant pozvao (vidi, Europski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. studenog 2010. godine, toč. 51-52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. prosinca 2015. godine, točka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).

38. Obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacijskih navoda, Ustavni sud će ispitati navode o povredi prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na učinkovit pravni lijek u svezi sa pravom na pravično suđenje

39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

41. Članak 13. Europske konvencije glasi:

Svatko kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to jesu li povredu učinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

U odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda

42. Ustavni sud uočava da je rješenjem Vrhovnog suda od 11. travnja 2019. godine odbačen zahtjev za izvanredno preispitivanje (koji je prvoapelant, kao opunomoćenik trećeapelanta i ostalih tužitelja, među kojima je i majka prvoapelanta, osobno podnio protiv odluke Kantonalnog suda) zbog toga što ga je podnijela neovlaštena osoba. S tim u svezi, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu poduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu članka 55. ZUS-a, sukladno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom opunomoćenika koji je odvjetnik, ili iznimno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom - zahtjeva za izvanredno preispitivanje u upravnom sporu.

43. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. listopada 2020. godine, AP 284/19 od 15. srpnja 2020. godine, AP 6522/18 od 20. svibnja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je identične apelacijske navode razmotrio sa aspekta povrede prava iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za izvanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članku 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za izvanredno preispitivanje podnosi (članak 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43-46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijela neovlaštena osoba (članak 44. stavak 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (članak 46).“ Potom, Ustavni sud je ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na temelju članka 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje tko je osoba ovlaštena za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebice obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, usprkos odredbama čl. 41-46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na sukladnu primjenu odredaba ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva sukladna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članku 55. jasno propisuje sukladnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, člankom 41. je propisano da zahtjev za izvanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP u odnosu na podnošenje revizije (članak 237. stavak 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale osobom ovlaštenom za podnošenje revizije (čl. 247. stavak 2. i 301.b ZPP). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u svezi s tim tko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stupnja stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao izvanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno obzirom na dodatne zakonske izmjene u svezi sa dopuštenosti revizije'“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. svibnja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, toč. 32-33).

45. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u svezi sa općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje (članak 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija sa odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno strožiji. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu članka 55. ZUS-a, budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za izvanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članku 41. stavak 1. ZUS-a, pa nema mjesta za sukladnu primjenu ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud, inače učinkovit pravni lijek, učinio neučinkovitim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.“

46. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. siječnja 2020. godine u svezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem zahtjeva za izvanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome tko i kako može izjaviti zahtjev za izvanredno preispitivanje, Vrhovni sud, inače učinkovit pravni lijek, učinio neučinkovitim tako što je onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut zahtjevom od 28. studenog 2011. godine. Dalje, rješenjem Vrhovnog suda od 11. travnja 2019. godine predmetni postupak nije okončan, budući da je Ustavni sud, zbog razloga koji su opširnije navedeni u prethodnim točkama ove odluke (u okviru analize prava na učinkovit pravni lijek u svezi sa pravom na pravično suđenje), navedeno rješenje ukinuo i predmet vratio Vrhovnom sudu da po žurnom postupku donese novu odluku. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste sedam godina i četiri mjeseca.

Analiza duljine trajanja postupka

49. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i upravnom sporu. Imajuću u vidu činjenice konkretnog predmeta, koji je pokrenut radi proglašenja ništavim rješenja o eksproprijaciji predmetne nekretnine, te radi deeksproprijacije predmetne nekretnine, dakle, više zahtjeva, kao i to da je u postupku na strani tužitelja sudjelovao veći broj osoba, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu.

50. Analizirajući ponašanje sudionika u postupku, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant, nakon što je zahtjevom pokrenuo postupak pred prvostupanjskim tijelom (28. studenog 2011. godine), nakon nepunih devet mjeseci dopunio i precizirao taj zahtjev (14. kolovoz 2012. godine), što je u određenoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka.

51. Analizirajući ponašanje tijela uprave i redovitih sudova, Ustavni sud uočava da je prvostupanjsko tijelo (poslije dopune i preciziranja zahtjeva) donijelo zaključak nakon tri i pol mjeseca, a da je drugostupanjsko tijelo odluku o prizivu donijelo nakon nešto dulje od mjesec dana, računajući od dana podnošenja priziva. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu bilo potrebno nepunih devet mjeseci da donese odluku o tužbi, računajući od dana podnošenja tužbe, dok su Vrhovnom sudu bile potrebne četiri godine i dva mjeseca da odluči o zahtjevu za izvanredno preispitivanje, računajući od dana podnošenja zahtjeva (zahtjev uvažen i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak). Dalje, Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku Kantonalnom sudu bila potrebna tri mjeseca da donese presudu, računajući od dana donošenja odluke Vrhovnog suda, dok je Vrhovni sud odluku o zahtjevu za izvanredno preispitivanje donio nakon nešto dulje od devet mjeseci, računajući od dana donošenja presude Kantonalnog suda.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom, kada je taj sud prvi put odlučivao o zahtjevu za izvanredno preispitivanje, trajao četiri godine i dva mjeseca. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao opravdanje u odnosu na apelacijske navode o duljini trajanja postupka, u odgovoru na apelaciju naveo veliki broj predmeta, neadekvatan broj sudaca unutar Upravnog odjela tog suda, te da se predmeti raspoređuju u rad sukladno Planu izrade starih predmeta. Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Također, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sustav na takav način da njezini sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obvezu da postupi u predmetima u razumnom roku (vidi, Europski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. lipnja 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stavak 129).

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka u trajanju od sedam godina i četiri mjeseca, za koju pretežnu odgovornost snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak u jednoj fazi trajao četiri godine i dva mjeseca, a koji je ovom odlukom Ustavnog suda vraćen na ponovni postupak, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

54. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

55. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studeni 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima, te nasljednicama trećeapelanta treba isplatiti ukupan iznos od 2.000,00 KM.

56. Navedeni iznos apelantima i nasljednicama trećeapelanta je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pristup sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio zahtjev za izvanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava pravo stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome tko i kako može izjaviti zahtjev za izvanredno preispitivanje, pa je primjena članka 55. ZUS-a proizvoljna.

58. Također, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak trajao sedam godina i četiri mjeseca, od čega pred Vrhovnim sudom četiri godine i dva mjeseca u jednoj fazi, a odlukom ovog suda predmet je vraćen na ponovni postupak.

59. Na temelju članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2643/19 (A.Č. i drugi) | Sudska praksa | Aktio