Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3517/19 (Z. J.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3517/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3517/19, rješavajući apelaciju Zorana Jankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Jankovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 OP 248177 19 GŽ2 od 17. maja 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 OP 248177 16 P od 18. januara 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Janković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 OP 248177 19 GŽ2 od 17. maja 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 OP 248177 16 P od 18. januara 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 14. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 23. novembra 2020. godine, a Okružni sud 27. novembra 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 248177 16 P od 22. avgusta 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 248177 17 Gž od 23. novembra 2018. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev vezan za naknadu štete i obavezan je apelant kao takseni obveznik na plaćanje sudske takse na tužbu, presudu i žalbu u iznosima preciziranim u presudama.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 OP 248177 16 P od 18. januara 2019. godine obavezan je apelant da kao takseni obveznik plaćanja sudske takse uplati taksu na tužbu u iznosu od 200,00 KM, taksu na presudu u iznosu od 200 KM i taksu na žalbu u iznosu od 400,00 KM u roku od osam dana od dana prijema ovog rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 1). Rješenjem je obavezan apelant i na plaćanje kaznene takse u iznosu od 50% visine takse iz stava 1 izreke rješenja na svaku pojedinačnu obavezu u roku od osam dana od dana prijema ovog rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, na žiro-račun preciziran u rješenju (stav 2), te da dokaz o uplati takse dostavi u spis broj 71 OP 248177 16 P (stav 3). U obrazloženju je navedeno da je apelant kao takseni obveznik opomenom od 5. decembra 2018. godine, koju je apelant primio 7. decembra 2018. godine ostavljanjem obavještenja o podizanju sudskog pismena, pozvan na plaćanje sudske takse na tužbu, na presudu i na žalbu. Navedeno je da je u opomeni za taksu apelant kao stranka u postupku upozoren na posljedice neplaćanja, odnosno o tome da će taksa biti naplaćena prinudnim putem, uvećana za 50%. Navedeno je i da, kako apelant nije postupio shodno opomeni - pozivu za plaćanje sudske takse, to je odlučeno kao u izreci ovog rješenja na osnovu člana 32 Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14 i 66/18).

7. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Rješenjem broj 71 OP 248177 19 GŽ2 od 17. maja 2019. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje na način da je apelant obavezan da kao takseni obveznik plati taksu na žalbu u iznosu od 200,00 KM, kao i kaznenu taksu od 50% na taj iznos umjesto iznosa od 400,00 KM i kaznene takse na taj iznos. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje u preostalom dijelu potvrđeno. U obrazloženju je navedeno da je apelant u žalbenim prigovorima na navedeno rješenje naveo da pobijano rješenje ne sadrži valjane i logične razloge za odluku kao u izreci, koje je Okružni sud ocijenio neosnovanim, jer smatra da pobijano rješenje sadrži potrebne podatke shodno odredbi člana 32 Zakona o sudskim taksama. Okružni sud je istakao da apelant u žalbi, takođe, navodi da je on oslobođen plaćanja sudske takse prema odredbi člana10 stav 1 tačka g) Zakona o sudskim taksama s obzirom na to da je vodio postupak vezan za prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su ove apelantove tvrdnje neosnovane, „jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, međutim, Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 248177 16 P od 22. avgusta 2017. godine apelantu su dosuđeni (između ostalih) i troškovi takse na tužbu i presudu“ zbog čega su ovi žalbeni prigovori ocijenjeni kao neosnovani.

8. Okružni sud je istakao da se, međutim, žalbom osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio visinu takse na žalbu. Obrazloženo je da je apelant osporio prvostepenu presudu preko dosuđenog iznosa (3.700,00 KM) do traženog iznosa (5.500,00 KM), slijedom čega taksa na žalbu iznosi 200,00 KM, saglasno tarifnom broju 1 tačka 1 pod 2) i tačka 10 taksene Tarife. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da se predmetni postupak odnosio na rješavanje pitanja koja proističu iz radnog odnosa s obzirom na to da je apelant kao policajac prilikom vršenja svog redovnog posla nastradao, pao i zadobio teške tjelesne povrede, te da je, shodno odredbama člana 10 Zakona o sudskim taksama, trebalo da bude oslobođen plaćanja bilo kakve takse s obzirom na to da su plaćanja sudskih taksi oslobođena lica koja vode spor koji proizilazi iz radnog odnosa. Takođe, navodi da su redovni sudovi postupili suprotno odredbama člana 32 istog zakona kojim je propisano da naplatu sudske takse vrše poreski organi, a ne sudovi, te da je tek izmjenama Zakona o sudskim taksama iz 2018. godine propisano da naplatu taksi vrše sudovi, ali da će se postupci naplate taksi koji su započeti prije stupanja na snagu tih izmjena okončati po ranije važećem propisu. Apelant smatra da su, donoseći rješenja o naplati taksi, redovni sudovi postupili suprotno navedenim zakonskim odredbama, čime su prekršili i njegovo pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo sadržaj osporenih rješenja i istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

11. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, jer je postupak prinudne naplate taksi pokrenut nakon što apelant nije postupio po pravosnažnoj presudi i što ih nije platio u određenom roku.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o sudskim taksama („Služeni glasnik RS“ br. 73/08, 49/09, 67/13 i 63/14) relevantne odredbe glase:

IV - POSTUPAK ZA NAPLATU NEPLAĆENE TAKSE

Član 32.

(1) Takse čiji se iznos određuje na kraju postupka takseni obveznik dužan je da plati u roku od osam dana od dana prijema obavještenja o obavezi uplate takse. Ako takseni obveznik ne plati taksu u navedenom roku, sud će zatražiti od nadležnog poreskog organa na čijoj teritoriji se nalazi prebivalište, odnosno sjedište taksenog obveznika da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem.

(2) Po prijemu obavještenja u smislu stava 1. ovog člana nadležni poreski organ će donijeti rješenje kojim će taksenom obvezniku naložiti da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati taksu kao i iznos od 50% visine te takse na ime kaznene takse. Ako takseni obveznik u ostavljenom roku ne plati dugovanu i kaznenu taksu, pristupiće se prinudnoj naplati.

(3) Nadležni poreski organ će obavijestiti sud o naplati takse izvršene prinudnim putem, dostavljanjem dokaza o naplaćenoj taksi.

13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama („Službeni glasni RS“ broj 66/18 od 17. jula 2018. godine, koji je stupio na snagu 25. jula 2018. godine) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Član 32. mijenja se i glasi:

„(1) Taksenom obvezniku koji ne uplati taksu u roku od osam dana od dana prijema obavještenja o obavezi uplate takse, rješenjem suda određuje se vrsta i visina taksene obaveze, kaznena taksa u iznosu od 50% visine te takse, a takseni obveznik se obavezuje da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati dugovanu kaznenu taksu.

(2) Obrazloženje rješenja iz stava 1. ovog člana sadrži sljedeće podatke: a) kada je nastala taksena obaveza, b) da li je stranka obaviještena o obavezi uplate takse i na koji način, v) da li je to obavještenje primila, g) da li je takseni obveznik upozoren na posljedice neplaćanja takse u roku,

d) kao i druge bitne činjenice o obavezi uplate takse.

(3) Protiv rješenja suda iz stava 1. ovog člana dozvoljena je žalba u roku od osam dana od dana prijema rješenja, koja ne odgađa izvršenje rješenja.

(4) U slučaju da takseni obveznik u propisanom roku ne uplati taksu iz stava 1. ovog člana, sud dostavlja rješenje nadležnom poreskom organu, sa klauzulom izvršnosti, prema sjedištu, odnosno prebivalištu taksenog obveznika radi prinudne naplate dugovane takse.

(5) Ako je takseni obveznik fizičko lice koje ima prebivalište ili boravište u inostranstvu ili ako je takseni obveznik pravno lice koje ima sjedište u inostranstvu, rješenje se dostavlja nadležnom poreskom organu, na čijem području se nalazi imovina taksenog obveznika, a ako nema imovine onda nadležnom poreskom organu na području sjedišta suda.

(6) Po prijemu rješenja suda iz stava 1. ovog člana, Poreska uprava Republike Srpske će sprovesti postupak prinudne naplate dugovane takse po odredbama Zakona o poreskom postupku Republike Srpske.

(7) Nadležni poreski organ će obavijestiti sud o rezultatima naplate takse izvršene prinudnim putem dostavom dokaza o naplati takse.“

Član 8.

Poslije člana 38. dodaje se novi član 38a. koji glasi:

„Član 38a.

Postupci naplate takse prinudnim putem započeti po ranije važećoj odredbi ovog zakona, nastaviće se i okončati prema toj odredbi.“

Član 10.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 OP 248177 19 GŽ2 od 17. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 6. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

21. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naplate sudskih taksi, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

22. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja redovnih sudova, tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

24. Dovodeći navedene stavove u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i razumno obrazložili osporene odluke u pogledu primjene prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelant u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 32 Zakona o sudskoj taksi nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona, kojim je izmijenjen i navedeni član 32, propisano da se taksenom obvezniku koji ne uplati taksu u roku od osam dana od dana prijema obavještenja o obavezi uplate takse rješenjem suda određuju vrsta i visina taksene obaveze, kaznena taksa u iznosu od 50% visine te takse, a takseni obveznik se obavezuje da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati dugovanu i kaznenu taksu. Takođe, članom 38a. navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama propisano je da će se postupci naplate takse prinudnim putem započeti po ranije važećoj odredbi ovog zakona nastaviti i okončati prema toj odredbi, dok je odredbom člana 10 navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama propisano da taj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „Službenom glasniku RS“.

25. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 66/18 od 17. jula 2018. godine, te da je, shodno odredbi člana 10 tog zakona, stupio na snagu 25. jula 2018. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža i da je postupak po apelantovoj tužbi okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 248177 17 Gž od 23. novembra 2018. godine. Iz navedenog proizilazi da je nesporno da je postupak naplate sudske takse od apelanta, suprotno apelantovim navodima, pokrenut nakon stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna Zakona o sudskim taksama, dakle, nakon 25. jula 2018. godine, kada je taj zakon stupio na snagu. Zbog navedenog su se na konkretan slučaj i morale primijeniti odredbe tog novog zakona prema kojima postupak naplate vode redovni sudovi, odnosno nisu se više mogle primijeniti do tada važeće odredbe prema kojima je postupak naplate vodila poreska uprava. Kako su redovni sudovi nesporno i primijenili navedeni zakonski propis, to Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise.

26. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da apelant tvrdi da je oslobođen plaćanja sudskih taksi, jer su redovni sudovi odredili da apelant plati taksu na tužbu, presudu i žalbu u sporu koji je vodio a koji proističe iz radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant navedeni prigovor isticao i pred redovnim sudovima, ali da su taj prigovor redovni sudovi odbili kao neosnovan sa obrazloženjem „jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, međutim, Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 248177 16 P od 22. avgusta 2017. godine apelantu su dosuđeni (između ostalih) i troškovi takse na tužbu i presudu“.

27. Kako apelant ničim nije doveo u pitanje navedeni zaključak redovnih sudova, niti je uz apelaciju dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizilazilo suprotno (nisu dostavljene presude koje su donesene u tom postupku kako bi Ustavni sud mogao ocijeniti da li je riječ o pravu iz radnog odnosa), Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i u odnosu na pitanje oslobađanja plaćanja sudske takse. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

Ostali navodi

29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 32 Zakona o sudskim taksama s obzirom na to da je naplata sudske takse od apelanta prinudnim putem pokrenuta nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna tog zakona, koji se primjenjuje na postupke naplate sudske takse koji su započeli nakon stupanja na snagu tog zakona, kojim je izmijenjen i član 32 na način da je propisano da se naplata sudskih taksi vrši na osnovu rješenja koje donosi nadležni sud, a ne na osnovu rješenja poreske uprave, kako je bilo do tada, i kada apelant nije dokazao da je oslobođen plaćanja sudske takse shodno odredbama člana 10 Zakona o sudskim taksama.

31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3517/19 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio