Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4567/19 (O. N.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Revizija
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4567/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4567/19, rješavajući apelaciju Ozrenke Nikolić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ozrenke Nikolić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 055254 19 Rev od 6. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ozrenka Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Petrova, podnijela je 26. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 055254 19 Rev od 6. septembra 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 055254 17 Rs 2 od 28. septembra 2018. godine usvojen je primarni tužbeni zahtjev apelantice, te je poništeno, kao nezakonito rješenje tuženog „ECO-LINE“ d.o.o. Petrovo (u daljnjem tekstu: tuženi) od 4. decembra 2014. godine i obavezan je tuženi da apelantici uspostavi radno-pravni status od 1. maja 2015. godine i da joj isplati dospjele neisplaćene plate za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), sa zakonskim zateznim kamatama, sve bliže označeno u izreci presude. Također, obavezan je tuženi i da izvrši uplatu poreza i doprinosa po zakonu, te da apelantici naknadi troškove parničnog postupka. S druge strane, odbijen je eventualni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike otpremnine isplati određeni novčani iznos, kao i da joj na ime razlike plate za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos, sve sa zakonskim zateznim kamatama i bliže označeno u izreci presude. Isto tako, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu isplati određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je predmet spora po tužbi primarni zahtjev apelantice da se poništi rješenje tuženog na osnovu kojeg joj je prestao radni odnos, i slijedom toga da se obaveže tuženi da joj uspostavi radno-pravni status i da joj isplati naknadu plata za određeni vremenski period sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i da izvrši uplatu zakonom određenih poreza i doprinosa. Nadalje, ukazano je da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica po osnovu Ugovora o radu od 1. januara 2011. godine kod tuženog bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, sa polovinom radnog vremena, i da je bila raspoređena na poslove zamjenika direktora, šefa računovodstva i komercijalne službe. Također, utvrđeno je da je u periodu od 4. juna 2013. godine do 3. decembra 2014. godine bila na porodiljskom odsustvu, da je od 4. decembra 2014. godine do 31. maja 2015. godine bila na bolovanju zbog bolesti, te da je rješenjem tuženog od 1. septembra 2014. godine razriješena funkcije šefa računovodstva i komercijalne službe. Isto tako, utvrđeno je da joj je navedenim rješenjem ponuđeno sklapanje novog ugovora o radu za poslove administrativno-komercijalnog radnika, uz upozorenje da ako ne prihvati zaključenje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja, da će joj biti otkazan raniji ugovor o radu i da se apelantica očitovala na to rješenje podneskom od 30. septembra 2014. godine (ali ga nije pobijala) uz navođenje da tuženi ne može odlučivati o njenom radno-pravnom statusu dok se ona nalazi na porodiljskom odsustvu. Najzad, utvrđeno je da je tuženi po isteku porodiljskog odsustva apelantice, 4. decembra 2014. godine donio rješenje kojim joj je otkazao ugovor o radu i utvrdio pravo na otpremninu i da joj je radni odnos kod tuženog prestao sa 30. aprila 2015. godine. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da je Osnovni sud udovoljio tužbenom zahtjevu jer je našao da se apelantici, saglasno odredbi člana 18. stav 1. Zakona o radu, nije mogao otkazati ugovor o radu jer se nalazila na bolovanju.

4. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 055254 19 Rsž 2 od 20. marta 2019. godine žalba apelantice je uvažena, pa je prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka preinačena, na način da su dosuđeni troškovi postupka u višem iznosu od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, dok je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Također, obavezan je tuženi da apelantici na ime troškova žalbenog postupka isplati određeni novčani iznos, bliže označen u izreci presude.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 055254 19 Rev od 6. septembra 2019. godine revizija tuženog je djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene su u dijelu kojim je odlučeno o primarnom i eventualnom tužbenom zahtjevu. Naime, odbijen je primarni tužbeni zahtjev apelantice da se poništi rješenje tuženog od 4. decembra 2014. godine i obaveže tuženi da joj uspostavi radno-pravni status od 1. maja 2015. godine, te da joj isplati naknadu plate za određeni vremenski period u predmetnom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, i da izvrši uplatu odgovarajućih, zakonom propisanih, poreza i doprinosa. S druge strane, usvojen je eventualni tužbeni zahtjev apelantice, te je obavezan tuženi da joj, na ime razlike otpremnine i na ime razlike plate za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, bliže označene u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno, u ostalom dijelu, kojim je osporavana odluka o protivtužbenom zahtjevu, revizija je odbijena, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Nadalje, ukazano je da mjerodavna vrijednost predmeta spora za ocjenu prava na reviziju, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, jeste ona koju je tužitelj označio u tužbi (član 321. stav 2. ZPP), odnosno ona koju je sud brzo i na pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari (član 321. stav 3. ZPP). Kada je tužbeni zahtjev izražen u novcu, kao vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, istaknuto je da se uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2. ZPP), dok se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (član 316. stav 3. ZPP). Također, Vrhovni sud je naveo da se predmetna parnica vodi po dva zahtjeva, zahtjev apelantice protiv tuženog i zahtjev tuženog protiv apelantice, pa se u ovom slučaju vrijednost spora određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, u smislu odredbe člana 318. stav 2. ZPP, jer je protivtužba (član 74. stav

1. ZPP) samostalna tužba koju tuženi (protivtužitelj) podnosi protiv tužitelja (protivtuženog) u parnici koja se protiv njega vodi povodom tužbe. Naime, ukazano je da iz procesne samostalnosti tužbe i protivtužbe, proizlazi da se i pravo na izjavljivanje revizije po tužbi i protivtužbi cijeni zasebno.

7. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora po tužbi označena određenim novčanim iznosom preciziranim u presudi. Isto tako, navedeno je da je drugostepenom presudom, potvrđena prvostepena presuda kojom je udovoljeno primarnom zahtjevu iz tužbe pa je poništeno rješenje tuženog, određena radna reintegracija apelantice i obavezan tuženi da joj na ime naknade plate isplati predmetni iznos, na ime glavnog novčanog potraživanja, sa pripadajućom kamatom, čija vrijednost se saglasno naprijed izloženom, ne uzima u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora, pa tako ni pri određivanju vrijednosti pobijanog dijela presude. Također, ukazano je da ni jedan od tih iznosa ne prelazi vrijednost od 30.000,00 konvertibilnih maraka, pa revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu nije dozvoljena (za razliku od revizije kojom se pobija odluka o protivtužbenom zahtjevu čija visina prelazi 30.000,00 KM). Međutim, Vrhovni sud je istakao da tuženi s pravom traži da se, u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, revizija dozvoli i u dijelu kojim se pobija odluka o usvajanju zahtjeva iz tužbe. Naime, ukazano je da su ispunjeni uslovi za dozvoljavanje revizije iz člana 237. stav 3. tačka 2) ZPP, jer su shvatanja iznesena u nižestepenim presudama suprotna shvatanju Vrhovnog suda, izraženom u ranijim odlukama, u vezi sa primjenom odredbi čl. 18., 86. i 137. Zakona o radu.

8. Također, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 18. Zakona o radu i naveo da ta odredba, na koju se poziva apelantica i na kojoj je prvostepeni sud temeljio svoju odluku, ne reguliše pitanje otkaza ugovora o radu radniku od strane poslodavca, pa ona nije relevantna za rješenje ovog spora. Isto tako, ukazano je da u trenutku donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu, a pogotovo u vrijeme kada joj je, na osnovu tog rješenja, prestao radni odnos kod tuženog, apelantica nije koristila porodiljske odsustvo, niti je bila na bolovanju uzrokovanom povredom na poslu ili oboljenjem od profesionalne bolesti, pa je od otkaza ugovora o radu nisu štitile ni odredbe člana 77. i člana 86. stav 1. Zakona o radu. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 137. Zakona o radu i istakao da u konkretnom slučaju apelantica nije prihvatila zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, niti je protiv rješenja kojim joj je to ponuđeno i kojim je razriješena sa dotadašnje funkcije, izjavila bilo kakav pravni lijek. Naime, ukazano je da je apelantica tek po dobijanju rješenja o otkazu ugovora o radu pokrenula predmetni spor tražeći poništenje samo tog rješenja, pa je zbog toga valjalo ispitati zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu primjenom odredbi Zakona o radu koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca (član 126. Zakona o radu).

9. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je apelantica, prema sadržaju rješenja od 1. septembra 2014. godine, razriješena ranije dužnosti i ponuđeno joj je zaključenje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, temeljem relevantnih odredbi Zakona o radu, iz razloga što je došlo do organizacionih i personalnih promjena kod tuženoga, a tim rješenjem je obavještena i o pravnim posljedicama neprihvatanja zaključenja novog ugovora o radu. Kada nije prihvatila tu ponudu, navedeno je da je aktivirano dejstvo otkaza ugovora o radu, zbog čega je doneseno rješenje od 4. decembra 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici nije nezakonito, zbog čega se neosnovanim ukazuju i njeni zahtjevi za uspostavu radno-pravnog statusa kod tuženog i zahtjev za isplatom naknade plate za označeni period, slijedom čega je donesena odluka kao u izreci presude.

10. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno procesno pravo. U vezi s tim, apelantica tvrdi da je povrijeđen zakon u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP, jer Vrhovni sud nije mogao odlučivati po reviziji u vezi tužbenog zahtjeva, jer da bi se odlučivalo o reviziji u vezi tužbenog zahtjeva, potrebno je da vrijednost spora prelazi iznos od 30.000,00 KM. Naime, apelantica navodi da je u njenoj tužbi vrijednost spora označena u određenom iznosu, pobliže preciziranom u presudi Vrhovnog suda, a po presudama nižestepenih sudova se vidi da neto plate zbirno, tj. predmetni iznos, ne prelazi iznos od 30.000,00 KM koji je potreban da bi se revizija razmatrala. U vezi s tim, apelantica tvrdi da nižestepeni sudovi nisu posebnim rješenjem utvrdili vrijednost spora, osim one koju je apelantica naznačila u postupku. Kako je za odlučivanje o reviziji potrebno da vrijednost spora prelazi 30.000,00 KM, apelantica navodi da jasno proizlazi da revizija po tužbenom zahtjevu nije dozvoljena.

Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS., 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 237. st. 2. i 3. tačka 2)

2. Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

3. U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Ustavni sud nalazi da je presudama Osnovnog suda i Okružnog suda, između ostalog, usvojen primarni tužbeni zahtjev apelantice, te je poništeno rješenje tuženog od 4. decembra 2014. godine i obavezan je tuženi da joj uspostavi radno-pravni status od 1. maja 2015. godine, te da joj isplati naknadu plate u predmetnom iznosu i da izvrši uplatu poreza i doprinosa po zakonu, a odbijen je njen eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike otpremnine i na ime razlike plate isplati određeni novčani iznos, sve bliže označeno u izreci prvostepene presude. Također, Ustavni sud nalazi da su osporenom presudom Vrhovnog suda prvostepena i drugostepena presuda preinačene u dijelu kojim je odlučeno o primarnom i eventualnom tužbenom zahtjevu, na način da je odbijen navedeni primarni tužbeni zahtjev apelantice, dok je s druge strane usvojen njen navedeni eventualni tužbeni zahtjev. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantičini navodi svode isključivo na to Vrhovni sud nije mogao odlučivati po reviziji u vezi tužbenog zahtjeva, jer da bi se odlučivalo o reviziji u vezi tužbenog zahtjeva, potrebno je da vrijednost spora prelazi iznos od 30.000,00 KM, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da su ispunjeni uslovi za dozvoljavanje revizije iz člana 237. stav 3. tačka 2) ZPP, jer su shvatanja iznesena u nižestepenim presudama suprotna shvatanju Vrhovnog suda, izraženom u ranijim odlukama, u vezi sa primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelantice, Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojem ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4567/19 (O. N.) | Sudska praksa | Aktio