Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3014/19 ("TERMO-KLIMA" d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3014/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3014/19, rješavajući apelaciju "Termo-klime" d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Termo-klime" d.o.o.

Laktaši podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 122429 18 Pž od 14. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. "Termo-klima" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 122429 18 Pž od 14. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 22. i 23. oktobra 2020. godine od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i Odvjetničkog ureda Tomislav Bevanda i Damir Barbarić iz Širokog Brijega, kao pravnog zastupnika „Merkur-trgovina“ d.d. Naklo iz Slovenije (u daljnjem tekstu: tužilac) u postupku pred redovnim sudovima, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. U periodu od 26. oktobra do 6. novembra 2020. godine Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 122429 17 Ps od 16. novembra 2018. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, te je obavezan apelant da na ime duga isplati tužiocu iznos od 8.123,23 evra (15.887,66 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Takođe je navedenom presudom apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva isplata duga po osnovu isporuke robe, te da je među parničnim strankama sporno da li je predmetno potraživanje zastarjelo, odnosno da li je apelant obavezan platiti dug koji se potražuje konkretnom tužbom. Nadalje je istakao šta proizilazi iz sprovedenih dokaza (bliže navedeno u obrazloženju presude), te je, između ostalog, ukazao da je u svom nalazu i mišljenju vještak ekonomske struke (čiji je zadatak bio da utvrdi okolnost postojanja i visine apelantovog duga tužiocu), konstatovao da je uvidom u analitičke kartice tužioca i apelanta utvrdio da su oni u toku 2013. godine u svojim poslovnim knjigama evidentirali pet računa (obaveze tuženog prema tužiocu), da su zatvorili dio obaveza po ovom osnovu, nakon čega je preostala apelantova obaveza prema tužiocu u iznosu od 8.123,23 evra. Naime, navedeno dugovanje se vodilo u apelantovoj evidenciji sve do 31. januara 2018. godine, kada je on isknjižio kompletni iznos, navodeći da je riječ o dugu koji je zastario, a navedeni iznos tužilac je konstatovao u tužbi kao preostali dug po osnovu računa od 17. septembra 2013. godine.

7. Okružni privredni sud je naveo da je sprovedenim dokazima, prvenstveno vještačenjem vještaka ekonomske struke, utvrdio da su tužilac i apelant bili u poslovnim odnosima tokom 2013. godine po osnovu kupoprodaje robe, i to na način da su isporučivali robu jedan drugom i za nju ispostavljali fakture. Zatim je naveo da je tužilac izmirio svoje obaveze prema apelantu putem dvije kompenzacije, dok apelant, po navodima tužioca, nije izmirio dio računa od 17. septembra 2013. godine (u iznosu od 8.123,23 evra), te račune od 27. decembra 2013. godine i 9. septembra 2014. godine. Nadalje je naveo da apelant spori predmetni dug, ističući da je on zastario u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

8. Okružni privredni sud je istakao da prigovor zastare nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju parnične stranke su bile u obligacionopravnom odnosu po osnovu međunarodne kupoprodaje robe s obzirom na to da je tužilac isporučivao robu iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu, tako da se u konkretnom slučaju institut zastare ne reguliše odredbama ZOO, već Konvencijom o zastari potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe (u daljnjem tekstu: Konvencija), koju je Skupština bivše SFRJ ratifikovala 11. jula 1978. godine, te je ona postala sastavni dio jugoslovenskog prava, odnosno prava Republike Slovenije i BiH, kao pravnih sljednika SFRJ, i ona ima primat nad domaćim pravom. U vezi s tim je istakao da je odredbom člana 8 Konvencije propisano da potraživanja po osnovu međunarodne kupoprodaje robe zastarijevaju za četiri godine. Kako su računi u ovoj pravnoj stvari ispostavljeni 17. septembra 2013. godine, 27. decembra 2013. godine i 24. septembra 2014. godine, a tužba podnesena 13. aprila 2017. godine, to, u skladu sa navedenom odredbom, potraživanje po predmetnim računima nije zastarjelo.

9. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbom člana 20 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji reguliše pitanje primjene materijalnih prava na međunarodne ugovore, propisano da, ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo za ugovor o prodaji pokretnih stvari, primjenjuje se pravo mjesta u kojem se u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište prodavca. Dakle, u konkretnom slučaju treba primijeniti zakonodavstvo prodavca, odnosno Obligacijski zakonik, odnosno član 435 stav 1 Obligacijskog zakonika, koji propisuje da se prodavač obavezuje da preda stvar kupcu, dok se kupac obavezuje da plati cijenu. U vezi s tim, Okružni privredni sud je istakao da, s obzirom na to da je u toku postupka utvrdio da apelant (kupac) nije platio dio računa od 17. septembra 2013. godine, koje potraživanje je knjižio u svojoj evidenciji kao dug prema tužiocu, a da nije došlo do zastare potraživanja u pogledu navedenog računa, to je, u skladu sa navedenom odredbom, Okružni privredni sud odlučio kao u izreci.

10. Okružni privredni sud je ukazao, u vezi sa druga dva predmetna računa koja tužilac potražuje tužbenim zahtjevom, da je vještak u svom nalazu konstatovao da ne može potvrditi da su navedeni računi (kao i roba koja bi ih pratila) isporučeni apelantu, a kako tokom postupka tužilac nije dokazao da je predmetne račune sa popratnom robom ispostavio apelantu (u skladu sa odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), to je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio kao neosnovan.

11. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 122429 18 Pž od 14. maja 2019. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u pogledu valute, tako što je odbijen tužbeni zahtjev da se apelant obaveže da isplati tužiocu iznos od 8.123,23 evra, dok je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je apelant obavezan da na ime duga isplati tužiocu iznos od 15.887,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kao i ostale izvedene dokaze, pravilno utvrdio da apelant nije izmirio svoja dugovanja prema tužiocu, te da je pravilno odbio apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, pozivajući se na odredbe Konvencije. Zatim je istakao da apelant, osim prigovora zastarjelosti potraživanja nije podnosio druge prigovore kojima bi osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, te da u žalbi ističe da tužilac ničim nije dokazao da je isporučio robu po predmetnim fakturama. S tim u vezi je ukazao da je takav žalbeni prigovor neosnovan s obzirom na to da se ističe prvi put u žalbi i da nije istican tokom prvostepenog postupka, te da predstavlja novu činjenicu koja se ne može iznositi u žalbi, shodno odredbi člana 207 st. 1 i 2 ZPP. Naime, apelant nije dokazivao da nove činjenice bez svoje krivice nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave.

13. Viši privredni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da se Konvencija ne primjenjuje u Bosni i Hercegovini i Republici Sloveniji. Naime, pošto se radi o sporu sa međunarodnim elementom u kojem je tužilac privredno društvo iz Republike Slovenije (prodavač), a apelant (kupac) sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, predmetni spor je spor sa međunarodnim elementom, te je potrebno utvrditi mjerodavno pravo. Nadalje je istakaoi da iz spisa predmeta prvostepenog suda i izvedenih dokaza ne proizlazi da su parnične stranke ugovorile pravo jedne od država ili neke druge države, niti su isključile primjenu Konvencije o međunarodnoj prodaji robe - Bečke konvencije (u daljnjem tekstu: Bečka konvencija), a kako su države Republika Slovenija i Bosna i Hercegovina ratifikovale ovu konvenciju, za konkretni sporni pravni odnos mjerodavne su odredbe Bečke konvencije iz 1980. godine. Zatim je ukazao da je članom 1 stav 1 Bečke konvencije određeno da se primjenjuje na ugovore o prodaji sklopljene između strana koje imaju svoja sjedišta na teritoriji različitih država kada su te države države ugovornice, ili kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice.

14. Viši privredni sud je ukazao da je Konvencija „u Republici Sloveniji ratifikovana Uredbo o ratifikaciji protokola, ki spreminja Konvencijo o zastaranju terjatev na području mednarodnega nakupa in prodaje blaga, koja je objavljena u „Uradni list RS“, št. 42/1995 z dne 21. 7. 1995. godine“. Naime, prema članu 8 Konvencije, rok zastarjelosti potraživanja po osnovu međunarodne kupoprodaje robe iznosi četiri godine, pa imajući u vidu kada su predmetni računi ispostavljeni i kada je predmetna tužba podnesena, potraživanje tužioca po ispostavljenim računima nije zastarjelo. Nadalje je Viši privredni sud obrazložio zašto su osnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije mogao dosuditi tužiocu iznos u stranoj valuti, a u zagradi navoditi iznos u valuti KM (bliže navedeno u obrazloženju presude).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. Apelant je istakao, između ostalog, da Viši privredni sud, u pogledu osporavanja činjenice „prijema robe“, zaključuje da je ta činjenica osporavana tek u žalbi, što predstavlja proizvoljnu primjenu procesnih odredaba i pravila o teretu dokazivanja, jer je apelant u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio činjenični opis tužbe, pa je na tužiocu da dokaže sve relevantne činjenice. S tim u vezi je naglasio da je, u slučaju da se apelant i pasivno držao, na tužiocu bilo da dokaže sve pravno relevantne činjenice. Nadalje je istakao da je u konkretnom slučaju bila sporna i primjena materijalnog prava, tj. pitanje osnovanosti prigovora zastare potraživanja. Naime, trebalo je da se primijeni materijalno pravo Republike Slovenije, odnosno apelant je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, ocjenjujući da je protekao rok od tri godine od dana dospijeća obaveze po računima koji su predmet tužbe, shodno članu 349 stav 1 Obligacijskog zakona Republike Slovenije, te da u Republici Sloveniji nije u primjeni Konvencija (koja je osnov za odbijanje prigovora zastarjelosti potraživanja), jer nije donesena notifikacija o sukcesiji te konvencije, koja se imala donijeti na osnovu člana 17 stav 1 Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore. Apelant je, takođe, naglasio da je Viši privredni sud istakao da je Konvencija u Republici Sloveniji ratifikovana "Uredbo o ratifikaciji protokola, ki spreminja Konvencijo o zastaranju terjatev na području mednarodnega nakupa in prodaje blaga, koja je objavljena u 'Uradni list RS', št. 42/1995 z dne 21. 7. 1995. godine“, odnosno da je Viši sud osporenu presudu u relevantnom dijelu obrazložio na slovenačkom jeziku. Naime, obrazlaganjem sudske odluke stranim jezikom (slovenačkim) koji je potpuno nepoznat apelantu povrijeđeno je njegovo pravo na pravično suđenje, imajući u vidu da su, shodno članu 7 Ustava Republike Srpske, u Republici Srpskoj službeni jezici: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda.

b) Odgovor na apelaciju

17. Viši privredni sud je istakao da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo o čemu je dao potrebne razloge, pri čemu nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje su istaknute u apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je istakao da nisu povrijeđene odredbe člana 6 Evropske konvencije koje propisuju pravo na pravično suđenje, pa je predložio da se odbije predmetna apelacija.

18. Okružni sud je istakao da pred tim sudom nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje, te da je prvostepena presuda donesena u skladu sa zakonom.

19. Tužilac je naveo da su neosnovani apelacioni navodi da se na konkretni pravni odnos ne može primijeniti Konvencija. Naime, redovni sud je u obrazloženju presude dao jasne razloge zbog kojih nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, odnosno jasno je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o međunarodnom prometu robe, te da je u tom slučaju institut zastare regulisan Konvencijom koja treba da se primijeni na konkretni slučaj kao izvor prava. Takođe je naveo da su navodi o upotrebi stranog jezika neosnovani, jer je jasno da je sud samo citirao naziv Konvencije na slovenačkom jeziku, a takođe su na službenom jeziku BiH navedeni naziv Konvencije i Uredba o ratifikaciji protokola, pa je očito da je apelant jasno razumio odluku.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o ratifikaciji Konvencije o zastarelosti potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori broj 5/78) Bosna i Hercegovina je na osnovu sukcesije članica Konvencije o zastarelosti potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe (http://www.mvp.gov.ba i https://uncitral.un.org), a koja u relevantnom dijelu glasi:

Vreme potrebno za zastarelost Član 8 Potraživanja zastarevaju za četiri godine.

21. Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora («Službeni glasnik BiH» br. 29/00 i 32/13) u relevantnom dijelu glasi:

XI - REGISTRACIJA MEĐUNARODNIH UGOVORA

Član 25.

O registraciji međunarodnih ugovora, u skladu sa članom 102. Povelje Ujedinjenih naroda, stara se Ministarstvo inostranih poslova Bosne i Hercegovine.

22. Konvencija Ujedinjenih nacija o međunarodnoj prodaji robe potpisana 11. aprila 1980. godine u Beču (“Službeni list SFRJ” – Međunarodni ugovori broj 10/84), koja se u BiH primjenjuje na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakoni (“Službeni glasnik RBiH” broj 2/92), u relevantnom dijelu glasi:

GLAVA I.

PODRUČJE PRIMJENE

Član 1. stav 1. tač. a. i b.

(1) Ova se Konvencija primjenjuje na ugovore o prodaji robe, sklopljene između strana koje imaju svoja sjedišta na teritorijima različitih država:

(a) kad su te države države ugovornice; ili (b) kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 122429 18 Pž od 14. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija osporenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom prekršena prava iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

30. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka proistekla iz parnice koju je tužilac pokrenuo protiv apelanta radi isplate duga, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Apelant, u suštini, smatra da je Viši privredni sud prilikom donošenja osporenog rješenja proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, tj. Konvencija, odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni materijalno pravo Republike Slovenije u kojoj nije u primjeni Konvencija, koja je osnov za odbijanje apelantovog prigovora zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom presudom Višeg privrednog suda potvrđena prvostepena presuda, između ostalog, u dijelu u kojom je apelant obavezan da na ime duga isplati tužiocu određeni novčani iznos. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupku, prvenstveno na osnovu vještačenja vještaka ekonomske struke (čiji je zadatak bio da utvrdi okolnost postojanja i visine apelantovog duga prema tužiocu), zaključili da apelant (kao kupac) nije platio dio računa od 17. septembra 2013. godine (koje potraživanje je knjižio u svojoj evidenciji kao dug prema tužiocu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Višeg privrednog suda da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije izmirio svoja dugovanja prema tužiocu, pa samim tim smatra i da su neosnovani apelacioni navodi kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnih odredaba i pravila o teretu dokazivanja, odnosno da je na tužiocu bilo da dokaže sve relevantne činjenice, jer iz navedenog proizilazi da tužilac jeste dokazao pravno relevantnu činjenicu (postojanje apelantovog duga prema tužiocu).

33. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da sa službene web-stranice Komisije Ujedinjenih nacija za međunarodno trgovačko pravo proizilazi da se predmetna Konvencija primjenjuje u Republici Sloveniji od 1. marta 1996. godine, odnosno u Bosni i Hercegovini od 6. marta 1992. godine (vidi, https://uncitral.un.org/en/texts/salegoods/conventions/limitation_period_international_sale_of_good s/status). Zatim, Ustavni sud zapaža da se na službenoj web-stranici Ministarstva inostranih poslova BiH (koje se, shodno članu 25 Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora, stara o registraciji međunarodnih ugovora) nalazi spisak međunarodnih ugovora/ konvencija koje se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da se među njima nalazi i Konvencija (vidi, http://www.mvp.gov.ba/vanjska_politika_bih/bilateralni_odnosi/medunarodni_ugovori/ prema_organizacijama/Default.aspx?template_id=16&s2=1246&id=8136).

34. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao primjenu Bečke konvencije od redovnih sudova (a na koju konvenciju se, takođe, poziva Viši privredni sud u osporenoj presudi), te da, u vezi s tim, nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 4916/19 od 26. marta 2020. godine, i AP 790/19 od 17. decembra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene presude u vezi sa primjenom Konvencije u konkretnom slučaju jasno ukazao da se radi o sporu sa međunarodnim elementom, da parnične stranke nisu ugovorile pravo jedne od država ili neke druge države, niti su isključile primjenu Bečke konvencije koja je mjerodavna za konkretni pravni odnos, pozivajući se na član 1 stav 1 navedene konvencije (koji propisuje na koga se primjenjuje Bečka konvencija). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud jasno ukazao da se sporna Konvencija primjenjuje u Republici Sloveniji, odnosno da je „u Republici Sloveniji ratifikovana Uredbo o ratifikaciji protokola, ki spreminja Konvencijo o zastaranju terjatev na području mednarodnega nakupa in prodaje blaga, koja je objavljena u 'Uradni list RS', št. 42/1995 z dne 21. 7. 1995. godine“, te je, shodno članu 8 Konvencije, odbio apelantov prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se sporna Konvencija primjenjuje u Republici Sloveniji, kao i u Bosni i Hercegovini, pa da ju je trebalo primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno da, shodno članu 8 Konvencije (koji propisuje četvorogodišnji rok zastare potraživanja) predmetno potraživanje nije zastarjelo. Takođe, Ustavni sud konstatuje da su neosnovani apelacioni navodi da je Viši privredni sud osporenu odluku u relevantnom dijelu obrazložio na stranom jeziku, jer je potpuno jasno da je Viši privredni sud samo citirao naziv uredbe kojom je Konvencija ratifikovana u Republici Sloveniji.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene presude Višeg privrednog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da je Viši privredni sud dao argumentovane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja osnovana tužba tužioca, odnosno zašto je neosnovan apelantov prigovor zastare.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3014/19 ("TERMO-KLIMA" d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio