Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3192/19 (N. D.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Legitiman cilj
  • Pristup sudu
  • Miješanje
  • Naknada štete
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3192/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3192/19, rješavajući apelaciju Nikole Dronjka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Dronjka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 142461 19 Gž 2 od 10. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 142461 17 P 2 od 31. oktobra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Dronjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 142461 19 Gž 2 od 10. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 142461 17 P 2 od 31. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Miroslava Petkovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. i 27. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 16. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 142461 12 P od 28. aprila 2014. godine kojom je usvojen određeni tužbeni zahtjev tužioca, a u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužioca.

6. Apelant je podnio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, koji je Osnovni sud rješenjem od 16. septembra 2014. godine odbio kao neosnovan.

7. Postupajući po žalbama tužioca i apelanta, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 142461 14 Gž od 22. decembra 2016. godine usvojio žalbe, ukinuo prvostepenu presudu od 28. aprila 2014. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje (stav I izreke rješenja). Nadalje, Okružni sud je rješenjem odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je odbijen zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje (stav II izreke rješenja).

Postupak okončan osporenim odlukama

8. Rješavajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 142461 17 P 2 od 31. oktobra 2018. godine kojom je utvrđeno da je apelant izjavama koje su objavljene u dnevnim novinama “Glas Srpske“ od 28. marta 2012. godine, na str. 6 i 7, u članku pod nazivom „Korupcija i seks-afere na Univerzitetu zataškani“ i u dnevnim novinama ,,Press“ od 25. aprila 2012. godine, na str. 6 i 7, u članku pod nazivom “Objavićemo imena svih korumpiranih profesora na BU“, svjesno iznoseći neistinu, nanio klevetu tužiocu i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Presudom je dalje obavezan apelant da nadoknadi nematerijalnu štetu tužiocu, izazvanu iznošenjem klevete, i da mu na ime naknade nematerijalne štete u vidu satisfakcije, zbog povrijeđenog ugleda, časti, dostojanstva, isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se obaveže apelant da trpi da se o njegovom trošku ova presuda objavi u dnevnim novinama „Fokus“, „Press“ i „Glas Srpske“, te je odbijen tužbeni zahtjev tužioca za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u obrazloženju rješenja Okružnog suda od 22. decembra 2016. godine navedeno da je dostavljanje poziva za pripremno ročište za apelanta izvršeno pravilnom primjenom odredbe člana 352 stav 5 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) iz čega proizilazi da se u predmetnoj pravnoj stvari u ponovnom postupku predmet vraća u ročište glavne rasprave. Stoga je ukazao da je, zbog tih razloga, uz poziv punomoćnicima parničnih stranaka za glavnu raspravu u ponovnom postupku dostavio i napomenu da obavijeste stranke koje zastupaju o terminu glavne rasprave kako bi se saslušali u svojstvu parničnih stranaka. Dalje je naveo da su na ročištu glavne rasprave u ponovnom postupku pristupili tužilac i njegov punomoćnik, kao i apelantov punomoćnik, koji je obavijestio sud da je obavijestio apelanta, ali da on nije mogao pristupiti zbog neodložnih obaveza, s tim da nije dostavio dokaz koje su to obaveze zbog kojih apelant nije mogao pristupiti da se sasluša u svojstvu parnične stranke. Osnovni sud je ukazao da je omogućio apelantovom punomoćniku na ročištu glavne rasprave da ispita tužioca u svojstvu parnične stranke, te odbio apelantove prijedloge novih dokaza saslušanjem predloženih svjedoka zbog toga što je apelant u ranije vođenom postupku uredno obaviješten i upozoren za pripremno ročište u smislu odredbe člana 84 ZPP, ali apelant nije pristupio ročištu, tako da nije ni predlagao dokaze u ranije vođenom postupku. Osnovni sud je istakao da u ponovnom postupku u fazi glavne rasprave apelant nije mogao predlagati nove dokaze, jer nije dokazao da bez svoje krivice apelant nije mogao doći na zakazano pripremno ročište u prethodnom postupku kako bi predložio navedene svjedoke kao dokaze za izvođenje u predmetnoj parnici. Imajući u vidu da i u ponovnom postupku u fazi glavne rasprave apelant nije pristupio, a da se njegov punomoćnik izjasnio da je obavijestio apelanta o ročištu glavne rasprave, Osnovni sud je ocijenio da se apelant pasivno držao u ponovnom postupku u fazi glavne rasprave.

10. Osnovni sud je naveo da je u dnevnom listu „Glas Srpske“ 28. marta 2012. godine na 6. i 7. strani objavljen članak pod nazivom „Korupcija i seks-afere na Univerzitetu zataškani“ i da je u navedenom članku apelant dao izjavu koja glasi: „Izložen sam teroru profesora Miroslava Petkovića sa predmeta Mikrobiologija. Nekoliko puta me optužio da sam ga ,prozvao“ u medijima, što nije bilo tačno. Ali sada ću to uraditi i javno kazati da je i on jedan od profesora koji uzima novac za ispite.“ Dalje je naveo da je u dnevnim novinama ,,Press“ 25. aprila 2012. godine, na str. 6 i 7, objavljen članak pod nazivom “Objavićemo imena svih korumpiranih profesora na BU“ i da je u navedenom članku apelant dao izjavu koja glasi: „Možete li nam otkriti bar nekoliko imena? –Pa, evo, to su profesor Miroslav Grubačić, predsjednik UO Banjalučkog univerziteta, kao i profesorka Amela Matavulj i profesor Miroslav Petković s Medicinskog fakulteta. Ima još mnogo imena ali će sve biti objavljeno u povelji. U čemu je problem s ovim profesorima? - Profesor Petković je već stari slučaj, za koga postoji javno uvjerenje da uzima novac od studenata. Imate li dokaze za ove optužbe? - Nemam, ali postoji ogroman broj što usmenih, što pismenih pritužbi na rad ovih ljudi. Čak su i pojedini profesori ukazivali na njihovo neprimjereno ponašanje, a posebno profesora Petkovića.“

11. Osnovni sud je ukazao da je čitanjem članka pod nazivom „Dronjak kod mene nije polagao ispit“, koji je objavljen u dnevnom listu „Glas Srpske“ 3. aprila 2012. godine, utvrdio da je tužilac demantovao intervju sa apelantom koji je objavljen u „Glasu Srpske“ 28. marta 2012. godine. S tim u vezi, obrazložio je da iz navedenog sadržaja proizilazi da apelant nikad nije polagao ispit kod tužioca, da nije vršio nikakav teror nad apelantom i da nije uzimao novac od njega, te u demantiju pozvao apelanta da pred pravosudnim organima Republike Srpske dokaže tvrdnje koje je iznosio u navedenim dnevnim novinama.

12. Polazeći od ovakvo utvrđenog stanja, Osnovni sud je zaključio da objavljeni sporni intervju u vrijeme objavljivanja nije zasnovan na istinitim informacijama, što je utvrdio kako iz činjeničnih navoda iz tužbe tužioca, tako i čitanjem spornih članaka, te iskazom saslušanog tužioca u svojstvu parnične stranke. Dalje je naveo da se objavljeni članci baziraju na nedovoljno provjerenim informacijama, jer apelant nije suprotno dokazao, odnosno dokazao da nema njegove krivice. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na član 1 stav 1, čl. 2 i 5 Zakona o zaštiti od klevete i član 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO). Po mišljenju Osnovnog suda, tako objavljene informacije („izveden zaključak – mišljenje“) u spornom intervjuu, odnosno u izjavi koju je dao apelant i objavio u dnevnim novinama dovele su do povrede prava ličnosti tužioca i povrede njegovog ugleda, jer je objavljeni intervju kod javnosti mogao da izazove osudu. Na osnovu navoda tužioca iz tužbe, sprovedenih materijalnih dokaza tužioca i iskaza saslušanog tužioca u svojstvu parnične stranke, Osnovni sud je zaključio da je, nakon objavljenog članka, tužilac imao određenih problema koji su se manifestovali u vidu štete koju je tužilac trpio kao poslovan čovjek i kao akademski profesor, čije su se posljedice odrazile na njegovu karijeru, na zdravstveno stanje tužioca kao dijabetičara, na njegovu porodicu, da je tužilac zajedno sa suprugom i sinom bio izložen sudu javnosti usljed čega je povrijeđen njegov ugled s tim što se časopisi u kojima su objavljeni predmetni članci izdaju u velikom tiražu i prodaju po cijeloj Bosni i Hercegovini.

13. Po mišljenju Osnovnog suda, način na koje su objavljene informacije u spornom intervjuu, u stvari, predstavljaju zloupotrebu prava na slobodu izražavanja mišljenja. Imajući u vidu sve navedeno, a ocjenjujući da nisu ispunjeni uslovi iz člana 6 Zakona o zaštiti od klevete koji isključuju odgovornost za klevetu, Osnovni sud je zaključio da je apelant odgovoran prema članu 5 Zakona o zaštiti od klevete. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant objavio neistinite navode o tužiocu a da prethodno nije pokušao da provjeri sporne informacije, da provjeri sa tužiocem podatke koje namjerava objaviti u spornom izražavanju. Dalje je obrazložio da se u konkretnom slučaju opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled, u ovom slučaju tužioca, i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na funkciju koju vrše. Osnovni sud je istakao da apelant nije prethodno učinio razumne napore da provjeri navedene informacije za koje apelant u postupku pred sudom nije mogao pružiti ni dokaze. S tim u vezi, obrazložio je da se apelant pasivno ponašao tokom ovog postupka tako što nije pristupao sudu na zakazana ročišta u prethodno vođenom postupku, kao i da se u ponovnom postupku nije odazvao sudu kako bi se saslušao u svojstvu parnične stranke. Dalje je obrazložio da apelant u ponovnom postupku u fazi glavne rasprave nije dokazao navode i tvrdnje iz odgovora na tužbu u kojem je apelant istakao da je tačna njegova izjava data u dnevnim novinama „Glas Srpske“ od 28. marta 2012. godine, te izjavio da ostaje kod svoje izjave.

14. Osnovni sud je ocijenio da je apelant ovakvim postupanjem oklevetao tužioca čime je povrijedio njegova nematerijalna dobra (čast i ugled) zbog čega je za tužioca nastala šteta. Po mišljenju Osnovnog suda, dosuđena naknada u iznosu od 3.000,00 KM je proporcionalna i predstavlja satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je sa njom, u smislu odredbe člana 11 Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev za objavu presude zbog toga što je na osnovu iskaza tužioca došao do uvjerenja da tužilac nije imao osobito teške duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i ocjenjujući da su trajali privremeno, kao i da je tužilac kako u vrijeme objave spornih članaka, tako i danas i dalje zaposlen kao profesor na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci i da nesmetano objavljuje knjige i naučne radove. Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima donio primjenom odredaba čl. 386, 387 i 396 ZPP, Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata, kao i prema priloženom troškovniku punomoćnika tužioca, stanja u spisu i uspjeha u parnici.

15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 142461 19 Gž 2 od 10. maja 2019. godine odbijene su žalbe tužioca i apelanta i potvrđena presuda Osnovnog suda, te su odbijeni zahtjevi tužioca i apelanta za naknadu troškova sastavljanja žalbe, troškove takse i troškove sastavljanja odgovora na žalbu.

16. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda o tome da iznošenje izražavanja apelanta koje je objavljeno u dnevnim novinama „Glas Srpske“ i „Press“ predstavlja klevetu i da postoji apelantova odgovornost. S tim u vezi, obrazložio je da apelantovo izražavanje koje su prenijele dnevne novine „Glas Srpske“ od 28. marta 2012. godine, na str. 6 i 7, u članku pod nazivom „Korupcija i seks-afere na Univerzitetu zataškani“ i u dnevnim novinama „Press“ od 24. maja 2012. godine, na str. 6 i 7, u članku pod nazivom „Objavićemo imena svih korumpiranih profesora na BU“, i prema stavu ovog suda, imaju elemente klevete iz člana 5 Zakona o zaštiti od klevete iz koje odredbe proizilazi osnov apelantove odgovornosti. Dalje je naveo da je apelantovo izražavanje u navedenim tekstovima koje ima kvalifikaciju krivičnog djela primanja mita od tužioca i korumpiranosti tužioca bez dokaza da se radi o istinitom izražavanju, te da je apelant prekoračio granice zaštićene principom iz člana 10 stav 1 Evropske konvencije. Okružni sud je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao da je njegovo izražavanje koje su prenijele navedene dnevne novine, u suštini, istinito i da tužilac nije trpio štetu. Kako se ne radi o izražavanju mišljenja, a apelant nije dokazao da je njegovo izražavanje koje je preneseno u navedenim dnevnim listovima u suštini istinito i razumno, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni izuzeci od odgovornosti propisani odredbom člana 6 Zakona o zaštiti od klevete, pa ima osnova da se pravo na izražavanje, odnosno iznošenje izražavanja apelanta ograniči u korist tužioca primjenom odredbe člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Okružni sud je istakao da, prema članu 3 stav 1 tačka g) Zakona o zaštiti od klevete, „autor“ je svako ko iznosi ili pronosi izražavanje. Kako je u predmetnoj pravnoj stvari apelant namjerno iznosio izražavanje koje su prenijele dnevne novine, koje predstavlja klevetu, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da on nije autor date izjave i da nije odgovoran za klevetu u smislu odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete.

17. Okružni sud je naveo da je nesporno da je tužilac u sporno vrijeme bio profesor na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci, pa je iznošenje i pronošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo časti i ugledu tužioca prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, posebno kada se uzme u obzir „kvantitet i kvalitet“ iznesene klevete. Polazeći od pravnog standarda kao najopštijeg pravila i onoga što se u životu najčešće događa, kao određenog obrasca ponašanja, Okružni sud je ukazao da je izvjesno da će kod prosječnog čovjeka povreda časti i ugleda takvog „intenziteta i trajanja“, kao u ovom slučaju, prouzrokovati duševne bolove koji opravdavaju dosuđivanje naknade, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, a koje je dosuđivanjem naknade nematerijalne štete tužiocu sankcionisalo ponašanje apelanta. Imajući u vidu značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade, načelo pravičnosti, te činjenicu da je tužilac demantovao intervju sa apelantom, a pazeći da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom, Okružni sud je zauzeo stav da, shodno odredbi člana 200 stav 2 ZOO, pravičnu novčanu satisfakciju predstavlja dosuđeni novčani iznos.

18. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom člana 8 ZPP u vezi sa članom 123 ZPP i da prvostepena presuda nije pravilna u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev. Takođe, Okružni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se vlast miješa u ostvarivanje slobode izražavanja, pa stoga nema povrede člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Prema mišljenju Okružnog suda, opisano izražavanje apelanta ne predstavlja iznošenje apelantovog mišljenja (vrijedonosni sud), pa nisu osnovani navodi žalbe da je, shodno odredbi člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, isključena apelantova odgovornost.

19. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je nezakonitim postupanjem prvostepenog suda onemogućeno izvođenje dokaza – saslušanjem svjedoka na okolnosti odgovora na tužbu. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant na adresu iz tužbe primio tužbu radi davanja odgovora i da je dao odgovor na tužbu, a nakon toga nije obavijestio sud o promjeni adrese, pa je dostavljanje poziva apelantu za pripremno ročište izvršeno putem oglasne table suda, imajući u vidu odredbu člana 352 stav 5 ZPP. Kako je apelant o pripremnom ročištu pravilno obaviješten u smislu odredbe člana 352 stav 5 ZPP, Okružni sud je ocijenio da se radi o urednom dostavljanju poziva za pripremno ročište. S obzirom na to da apelant nije došao na pripremno ročište, istakao je da apelant svojom krivicom nije predložio dokaze na pripremnom ročištu, pa shodno odredbi člana 102 stav 2 ZPP, apelant na glavnoj raspravi nije mogao predlagati dokaze, zbog čega je prvostepeni sud pravilno na glavnoj raspravi odbio apelantov prijedlog za izvođenje novih dokaza saslušanjem svjedoka. Okružni sud je naveo da je apelant u ponovnom postupku obaviješten o održavanju glavne rasprave i o tome da će se na njoj izvoditi dokaz saslušanjem parničnih stranaka putem punomoćnika, pa nisu osnovani apelantovi navodi u žalbi da je onemogućen u raspravljanju. S tim u vezi, istakao je da izostanak apelanta sa glavne rasprave bez dokaza o opravdanoj odsutnosti predstavlja apelantov propust. Zbog navedenih razloga, po mišljenju Okružnog suda, nisu osnovani navodi apelantove žalbe da je postupanjem prvostepenog suda povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka. Dalje je naveo da je pravilno izvršena dostava poziva apelantu za glavnu raspravu primjenom odredbe člana 340 stav 1 ZPP putem punomoćnika, jer je apelant nakon održavanja pripremnog ročišta angažovao punomoćnika iz reda advokata.

20. Okružni sud je naveo da je tužilac u predmetnoj parnici uspio kvalitativno, jer je utvrđeno da je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant, iznoseći opisano izražavanje,, počinio klevetu usljed čega mu je pričinjena šteta. Dalje je naveo da je, u pogledu visine tužbenog zahtjeva, tužilac uspio djelimično. Kako se radi o zahtjevu za naknadu štete koji je osnovan u odnosu na osnov, Okružni sud je zaključio da tužiocu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice prema uspjehu u parnici, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Zbog navedenih razloga, po mišljenju Okružnog suda, nisu osnovani navodi žalbe tužioca da mu je prvostepeni sud trebalo da dosudi troškove parničnog postupka u cijelosti, odnosno navodi apelantove žalbe da je o troškovima parničnog postupka trebalo odlučiti prema uspjehu u parnici procesnim prebijanjem troškova tužioca sa troškovima apelanta. Okružni sud je istakao da troškovi nastali povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje ulaze u ukupne troškove postupka, pa se kod djelimičnog uspjeha u parnici umanjuju srazmjerno postignutom uspjehu, kao i drugi troškovi postupka. Stoga je zaključio da je zbog navedenih razloga odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u prvostepenoj presudi zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava zbog razloga koje je dao i prvostepeni sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog (član 5 stav 1 i član 6 stav 1 tač. a), b) i v) Zakona o zaštiti od klevete) i procesnog prava (čl. 5, 8 i član 348 stav 4 ZPP). U pogledu povrede prava na slobodu izražavanja, apelant navodi da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da iznošenje spornog izražavanja ne predstavlja slobodu izražavanja, da nije riječ o razumnom zaključivanju, da ne postoji javni interes da se otkriju nezakoniti i sumnjivi poslovi i da se objelodani kako je nestala imovina privrednih društava, te je zbog toga pogrešno zaključio da se radi o klevetničkom izražavanju. Apelant smatra da je, zbog očiglednih i drastičnih povreda njegovih procesnih prava i proizvoljne primjene materijalnog prava, obavezan da nadoknadi nematerijalnu štetu tužiocu, čime je apelantu nanesena imovinska šteta i povrijeđeno pravo na imovinu.

22. Nadalje, apelant navodi da, zbog kršenja procesnih garancija i pravila parničnog postupka, nije mogao zaštititi svoje interese, te je stoga način na koji je utvrđeno činjenično stanje suprotno pravilima postupka. Ističe da je sud prekršio načelo ravnopravnosti stranaka i pravila o dostavljanju, jer je onemogućio apelanta da bude saslušan na glavnoj raspravi i da predloži svoje dokaze. Apelant navodi da sud nije prihvatio prijedlog da se odredi nastavak glavne rasprave da bi dostavio dokaze o nemogućnosti pristupa, a o nemogućnosti dolaska je saznao iznenada i nije imao vremena da dostavlja dokaze prije ročišta. S tim u vezi, ističe da je neuobičajeno da sud ne odloži ročište ukoliko parnična stranka ne može da pristupi da bi bila saslušana i da sasluša jednu stranku u odsustvu druge parnične stranke zbog čega je apelant bio u neravnopravnom položaju. Apelant, takođe, smatra da je nepravilna odluka o troškovima postupka. S tim u vezi, navodi da sud ocjenjuje da je tužilac uspio u parnici od 29,99 %, ali da apelantu ne dosuđuje troškove postupka srazmjerno preostalom uspjehu u parnici od 70%, odnosno s obzirom na to da je apelant uspio u parnici sa 70%, apelant smatra da mu pripadaju troškovi postupka srazmjerno uspjehu u parnici. Takođe, smatra da je sud trebalo da izvrši procesno prebijanje troškova i da dosudi apelantu razliku, shodno stavu koji je Osnovni sud zauzeo u Presudi broj 71 0 P 196231 14 P od 20. jula 2017. godine.

23. Apelant navodi da redovni sud nije utvrdio da li preneseno izražavanje predstavlja apelantovo mišljenje i da li je bilo razumno. Takođe, navodi da je izjavu dao kao predsjednik Unije studenata, što se vidi iz naslova i teksta članaka, pa je tužilac morao tužiti Uniju studenata, novinare i medije koji su prenijeli sporno izražavanje. Dalje, navodi da je izražavao mišljenje studenata koje predstavlja kao predsjednik Unije studenata, kao i da je navedena funkcija obavezivala apelanta da iznese navedeno mišljenje. Smatra da redovni sud nije ocijenio okolnost da je apelant istupao kao predsjednik Unije studenata, pa je pasivnu legitimaciju mogla imati samo Unija studenata. Ističe da je raspolagao velikim brojem usmenih i pismenih izjava drugih studenata koji su ukazivali na tačnost spornog izražavanja, a na korupciju na Medicinskom fakultetu su ukazivali rektor i ministar prosvjete, te da iz demantija tužioca proizilazi da je tužiocu bilo poznato da je prijavljen. Takođe, ističe da iz predmetnih tekstova proizilazi da je postojao problem korupcije na Univerzitetu, da su podnesene krivične prijave i da su te slučajeve, pa i slučaj tužioca, istraživali nadležni organi. Takođe, smatra da je redovni sud pogodovao tužiocu time što je odbio u ponovnom postupku da izvede dokaze koje je predložio apelant i za koje je u međuvremenu saznao. Apelant, takođe, smatra da je u konkretnom slučaju redovni sud bio dužan da ocijeni da li u ovom slučaju postoje interesi javnosti koji su u prednosti nad zaštitom ličnosti, a ne da odluku zasniva isključivo na zaštiti ličnosti tužioca. Takođe, smatra da je dokazao da je iznošenje spornog mišljenja bilo razumno, jer je zasnovano na informacijama i saznanjima kojim je apelant raspolagao u momentu izražavanja, te da je zasnovano na ubjeđenju koje postoji u javnosti. Ističe i da je postupao u dobroj vjeri u odnosu na tužioca koji je javna ličnost. Apelant smatra da su redovni sudovi morali primijeniti određene odluke redovnih sudova, Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koje je detaljno naveo u apelaciji, te ističe da je na jednu od navedenih presuda Okružnog suda ukazivao i u žalbi, ali da ih Okružni nije ocijenio i da je zanemario da postoji drugačija praksa istog suda o istaknutom pravnom pitanju.

b) Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud navodi da je na utvrđeno činjenično stanje, saglasno izvedenim dokazima, pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred ovim sudom bio nepravičan. Smatra da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje, slobodu izražavanja i imovinu.

25. Osnovni sud navodi da je u konkretnom predmetu donio odluku u skladu sa Zakonom, ocjenom svih predloženih i izvedenih dokaza, pravično i nepristrasno, te smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava na pravično suđenje i slobodu izražavanja.

26. Tužilac smatra da su apelacioni navodi netačni i neosnovani. Ističe da su lišeni svakog osnova navodi da se radilo o iznošenju vrijednosnog suda, te da apelant nije predložio nijednu činjenicu, niti jedan dokaz da je tačno ono što je iznosio o tužiocu, niti je predložio dokaz da je to stav Unije studenata.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 5.

Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašćen da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 84. stav 2.

Ako na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješten tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 340. stav 1.

Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku.

Član 348. st. 1-4.

Ako se utvrdi da je lice kome se pismeno ima dostaviti privremeno odsutno i da mu lica navedena u članu 345. st. 2. i 3. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratiće se pismeno sudu uz naznačenje gdje se odsutni nalazi, a dostavljanje će ponovo biti pokušano u odgovarajuće vrijeme.

Ako dostavljač utvrdi da lice kome se pismeno ima dostaviti ne stanuje na adresi na kojoj se dostavljanje pokušava izvršiti, ali istovremeno utvrdi tačnu adresu tog lica, dostavljanje će se izvršiti na naknadno utvrđenoj adresi. Ako dostavljač ne može utvrditi tačnu adresu lica kome se pismeno ima dostaviti, pismeno će vratiti sudu, a sud će od stranke, koja je prvobitno sud obavijestila o adresi tog lica, zatražiti da dostavi tačnu adresu, odnosno adresi njegovog prebivališta u Republici Srpskoj, prema podacima o njegovom prebivalištu, koja će se pribaviti iz evidencije nadležnog organa.

Ako je utvrđeno da tuženi kome se dostavljanje pismena treba izvršiti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog prebivališta, a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostavljanje pismena će se izvršiti objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda, a u slučaju da se dostavlja tužba, i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Republici Srpskoj.

Dostavljanje se smatra izvršenim protekom roka od 15 dana nakon dana objavljivanja.

Član 352. st. 1, 5. i 6.

Ako stranka ili njen zastupnik u toku postupka ili prije isteka roka od šest mjeseci po pravosnažnom okončanju postupka promijene adresu na koju se dostavljanje vrši, dužni su o tome odmah obavijestiti sud.

Ako stranka ili njen zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, sud će odrediti da se daljnja dostavljanja u parnici vrše objavljivanjem pismena na oglasnoj tabli suda, sve dok stranka ili njen zastupnik ne obavijeste sud o svojoj novoj adresi.

Dostavljanje iz stava 5. ovog člana smatra se izvršenim po isteku 15 dana od dana objavljivanja pismena na oglasnoj tabli suda.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

28. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe, i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 3. stav 1. tačka g) U smislu ovog zakona:

g) „autor" je svako lice koje iznosi ili pronosi izražavanje.

Član 5. st. 1-3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšteprihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 142461 19 Gž 2 od 10. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 12. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 6. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati apelantove navode u vezi sa navodnom povredom prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

aPravo na slobodu izražavanja

36. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

37. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrguti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Opšti principi

38. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov [demokratskog] društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem, ili koje se smatraju neuvredljivim, ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle, javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi [...] (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i ona može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je, stoga, utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

39. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i koja podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

40. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

41. Dovodeći u vezu navedene opšte principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanta zbog nanošenja nematerijalne štete tužiocu u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed pronošenja neistinitih informacija u spornim člancima, čime je došlo do nanošenja štete tužiocu.

42. Ustavni sud nadalje mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.

43. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterijume, između ostalog, doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je sa licem koje je u pitanju kontaktirano radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide nastojeći da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

44. Dovodeći u vezu činjenice predmeta s navedenim kriterijumima, Ustavni sud podsjeća da je apelant dao izjavu i intervju koji su objavljeni u okviru novinskih članaka u dnevnim novinama „Glas Srpske“ i ,,Press“ koji su se odnosili na navodnu korupciju i uzimanja novca za polaganje ispita na visokoškolskim ustanovama u kojima je apelant iznio određene tvrdnje u pogledu umiješanosti tužioca u navedene radnje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi ispitali sporno apelantovo izražavanje i utvrdili na osnovu sprovedenih dokaza da sadrži neistinite tvrdnje kojima se tužiocu imputira da je primao novac za polaganje ispita. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri tome dali dovoljno argumentovana, detaljna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama (a ne mišljenju, kako to smatra apelant), odnosno da apelant nije dokazao da su te činjenice istinite, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud zapaža da se radi o informacijama da je tužilac umiješan u kriminalne radnje, odnosno krivična djela koja za sobom, svakako, povlače krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova takvi apelantovi navodi mogu i dokazati. Stoga će Ustavni sud razmotriti da li su redovni sudovi ocijenili kriterijume iz tačke 43 Odluke u kontekstu apelantovog spornog izražavanja.

45. Ustavni sud zapaža da su apelantova sporna izjava i intervju u kojim se pominje tužilac objavljeni u dnevnim novinama 28. marta i 25. aprila 2012. godine, koji je u vrijeme objavljivanja navedenog teksta bio profesor na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci, dakle, javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3745/13 od 20. juna 2016. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire. Ustavni sud prihvata da je pitanje eventualne umiješanosti tužioca kao profesora na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci u navodnu korupciju i uzimanje novca za polaganje ispita predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da je sporno izražavanje koje se bavi pitanjem navodne umiješanosti profesora u kriminalne radnje kao takvo predstavljalo doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4366/17 od 15. oktobra 2019. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi ispitali apelantovo sporno izražavanje objavljeno u predmetnim člancima i utvrdili da sadrži neistinite tvrdnje, jer apelant tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazao istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao da je apelant objavio neistinite navode o tužiocu a da prethodno nije pokušao da provjeri sporne informacije, da provjeri sa tužiocem podatke koje namjerava objaviti u spornom izražavanju. Nadalje, Okružni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao je da je apelantovo izražavanje u navedenim tekstovima koje ima kvalifikaciju krivičnog djela primanja mita od tužioca i korumpiranosti tužioca bez dokaza da se radi o istinitom izražavanju, kao i da apelant u toku postupka nije dokazao da je njegovo izražavanje, u suštini, istinito i da tužilac nije trpio štetu. Osim toga, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da on nije autor date izjave i da nije odgovoran za klevetu u smislu odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, jer je utvrđeno da je apelant namjerno iznosio izražavanje koje predstavlja klevetu i koje su prenijele dnevne novine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi imali u vidu status tužioca (profesor na Medicinskom fakultetu u Banjoj Luci), da je iznošenje i pronošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo časti i ugledu tužioca prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, kao i činjenicu da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene odluke proizilazi i da je Osnovni sud ukazao da apelant nije prethodno učinio razumne napore da provjeri navedene informacije za koje apelant ni u postupku pred sudom nije pružio dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizilazi, niti je to navedeno u apelaciji, da je apelant kontaktirao sa nadležnim organima radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda, kao i da je kontaktirao sa tužiocem prije objavljivanja spornog izražavanja. Sve navedeno ukazuje da apelant, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, nije postupio bona fide nastojeći da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije.

47. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdili da je objavljivanjem spornog izražavanja (u kojem je tužilac imenovan kao jedan od profesora koji uzima novac za ispite) tužilac pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ da se djeluje na apelanta i primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete, kako je to definisano u dispozitivu osporene presude.

48. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi u osporenim presudama za takvo miješanje relevantni i dovoljni zbog čega osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

49. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud ukazuje da je sve navedeno imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali da smatra da ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. S druge strane, apelant nije dostavio odluke redovnih sudova na koje se pozvao u apelaciji, pa se Ustavni sud ne može izjašnjavati o stavovima iz tih odluka.

50. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

b) Pravo na pravično suđenje

51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

52. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

53. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

54. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac tražio od apelanta naknadu nematerijalne štete, te da, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

55. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te u povredi prava na pristup sudu i načela ravnopravnosti stranaka.

56. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

57. Ustavni sud podsjeća da apelant ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje zbog kršenja procesnih garancija i pravila parničnog postupka, te da je sud prekršio načelo ravnopravnosti stranaka i pravila o dostavljanju, jer je onemogućio apelantu da bude saslušan na glavnoj raspravi i da predloži svoje dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud ukazao da je apelant primio tužbu na adresu navedenu u tužbi radi davanja odgovora i da je dao odgovor na tužbu, a da nakon toga nije obavijestio sud o promjeni adrese, pa je dostavljanje poziva apelantu za pripremno ročište izvršeno putem oglasne table suda imajući u vidu odredbu člana 352 stav 5 ZPP. Takođe je ukazao da, pošto apelant nije došao na pripremno ročište, apelant svojom krivicom nije predložio dokaze na pripremnom ročištu, pa, shodno odredbi člana 102 stav 2 ZPP, apelant na glavnoj raspravi nije mogao predlagati dokaze. Okružni sud je ukazao i da je apelant u ponovnom postupku obaviješten o održavanju glavne rasprave i o tome da će se na njoj izvoditi dokaz saslušanjem parničnih stranaka posredstvom punomoćnika, te da izostanak apelanta sa glavne rasprave bez dokaza o opravdanoj odsutnosti predstavlja apelantov propust. Dovodeći navedene stavove u vezu sa relevantnim odredbama ZPP, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u ovakvom postupanju redovnih sudova, te smatra da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i, posljedično tome, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant, kojeg je u predmetnom postupku zastuapalo stručno lice- advokat, zapravo, zbog svojih ličnih propusta (nedolazak na pripremeno ročište i ročište za glavnu raspravu) nije blagovremeno predložio svoje dokaze i dao iskaz u svojstvu parnične stranke zbog čega se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da je u predmetnom postupku prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka.

58. Nadalje, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za djelimično usvajanje tužbenog zahtjeva i obavezivanje apelanta na naknadu nematerijalne štete u preciziranom iznosu dali jasno obrazloženje, pri čemu su primijenili relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete i ZOO u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu, pa se, stoga, pokazuju neosnovanim apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, u pogledu apelacionih navoda koji se odnose na odluku o toškovima postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u tom dijelu dali jasna obrazloženja uz ukazivanje na relevantne odredbe ZPP o troškovima postupka, a data obrazloženja, imajući u vidu činjenice predmeta, ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

59. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koja korespondira sa odredbom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud iz nekog od procesnih razloga odbacio mogućnost da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.

60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

c) Pravo na imovinu

61. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na izražavanje i prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantu da tužiocu isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.

63. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojim nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, kao i kada apelant svojim navodima nije doveo u pitanje pravo na pristup sudu.

64. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3192/19 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio