Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3433/19 (L. K.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3433/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-3433/19, rješavajući apelaciju Ljubimka Kuzmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubimko Kuzmić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 263457 19 Pžp 2 od 30. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubimko Kuzmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 263457 19 Pžp 2 od 30. maja 2019. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 263457 18 Pr 2 od 25. februara 2019. godine, u ponovnom postupku, apelant je oglašen odgovornim što je, na način pobliže opisan u izreci rješenja, lažnim prikrivanjem činjenica ostvario uvoz robe čiji je uvoz ograničen posebnim propisima, čime je počinio prekršaj iz člana 9. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima). Apelant je na osnovu člana 9. stav 3. Zakona o carinskim prekršajima kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u određenom novčanom iznosu. Osim toga, na osnovu člana 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) i člana 19. Zakona o carinskim prekršajima apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, i to putničkog motornog vozila, pobliže opisanog u izreci rješenja. Na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o carinskim prekršajima određeno je da će se, ukoliko se predmetno vozilo ne pronađe, naplatiti njegova protuvrijednost u iznosu od 4.938,41 KM, koja prema odredbama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici) predstavlja carinsku vrijednost, a koju mjeru će, po pravosnažnosti predmetnog rješenja, izvršiti Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO BiH), Regionalni centar Banjaluka, Odsjek za pružanje usluga.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovni sud je naveo da je UIO BiH, Regionalni centar Banjaluka, Carinska ispostava Gradiška, kao ovlašteni podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, 30. juna 2017. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja.

4. Osnovni sud je naveo da je analizirajući apelantovu odbranu, te dovodeći je u vezu sa materijalnim dokazima predloženim od strane predstavnika ovlaštenog podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, posmatrajući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, zaključio da je apelant postupio suprotno odredbi člana 9. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima. Pri tome, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 9. st. 1. i 3. Zakona o carinskim prekršajima, kao i na odredbe člana 4. Pravilnika o homologaciji vozila, dijelova uređaja i opreme vozila (u daljnjem tekstu: Pravilnik), čl. 1., 9. i 15. Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima za novoproizvedena i korištena vozila pri homologaciji tipa vozila i homologaciji pojedinačnog vozila, te za dijelove, uređaje i opremu vozila pri homologaciji tipa (u daljnjem tekstu: Odluka o najnižim tehničkim zahtjevima), kao i člana 107. stav 1. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka o provedbenim propisima). Osnovni sud je istakao da je deklarant, u konkretnom slučaju apelant, odgovoran za tačnost podataka u prijavi, vjerodostojnost priloženih dokumenata i pridržavanje svih obaveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak u smislu odredbe člana 5. stav 2. tačka a) Zakona o carinskoj politici i odredbe člana 107. stav 1. Odluke o provedbenim propisima.

5. Osnovni sud je naveo da iz materijalnih dokaza proizlazi da je apelant prikazao lažne činjenice vezane za uvoz vozila. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je 5. jula 2016. godine putem špedicije „Futura trade“ d.o.o. Gradiška, apelant uz carinsku prijavu priložio i potvrdu o usklađenosti vozila od 5. jula 2016. godine izdatu od strane „Testing“ d.o.o. Podružnica Gradiška, na kojoj je navedena napomena: “Prema priloženoj dokumentaciji (račun, ugovor, JCI) vozilo je kupljeno odnosno ušlo u BiH prije stupanja na snagu Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima za novoproizvedena i korištena vozila pri homologaciji tipa vozila i homologaciji pojedinačnog vozila, te za dijelove, uređaje i opremu vozila pri homologaciji tipa, objavljene u „Sl. glasniku BiH“, broj 17/16“.

6. Budući da je teret dokazivanja na ovlaštenom organu, a koji je u konkretnom slučaju dokazao da je apelant počinio prekršaj iz člana 9. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima, dok apelant provedenim dokazima nije doveo u sumnju navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, Osnovni sud je istakao da je apelanta oglasio odgovornim i kaznio kao u izreci rješenja.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Pr 263457 19 Pžp 2 od 30. maja 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te je prvostepeno rješenje potvrđeno.

8. Okružni sud je naveo da nije osnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je apelanta oglasio odgovornim za počinjeni prekršaj. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 9. st. 1. i 3. Zakona o carinskim prekršajima, zatim odredbu člana 4. Pravilnika, te odredbe čl. 1., 9. i 15. Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima. Pri tome, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza pravilno zaključio da je apelant izvršilac predmetnog prekršaja. Okružni sud je istakao da je nesporno da je apelant 5. jula 2016. godine, putem špedicije „Futura trade“ d.o.o. Gradiška izvršio uvoz upotrijebljenog motornog vozila, te da je prilikom uvoza tog vozila priložio račun (kupoprodajnu pogodbu) od 27. juna 2016. godine, sačinjenu između prodavca D. K. iz Slovenije i apelanta, kao kupca, zatim potvrdu o usklađenosti pojedinačnog vozila od 5. jula 2016. godine, izdatu od strane „Testing“ d.o.o. Gradiška, iz koje je vidljivo da je proveden postupak homologacije za vozilo sa EURO 3 standardom, graničnu tranzitnu prijavu CR/GP Gradiška od 27. juna 2016. godine i prijavu unosa robe u Bosnu i Hercegovinu od 27. juna 2016. godine.

9. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li je predmetno vozilo kupljeno i dospjelo na teritoriju Bosne i Hercegovine nakon stupanja na snagu Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima („Službeni glasnik BiH“, broj 17/16). Nadalje, ukoliko je predmetno vozilo kupljeno dospjelo nakon stupanja na snagu navedenog propisa, da je moralo proci postupak homologacije prema odredbama koje propisuje navedeni propis.

10. Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je predmetno vozilo kupljeno i dospjelo u Bosnu i Hercegovinu poslije stupanja na snagu Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima, odnosno da je homologacija predmetnog vozila koje je kupljeno 27. juna 2016. godine izvršena nakon stupanja na snagu Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima (1. aprila 2016. godine). Nadalje, da je izvršena homologacija za vozilo sa EURO 3 standardom, koje ne zadovoljava uslove date u važecoj Odluci o najnižim tehničkim zahtjevima, već uslove iz ranije važeće Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima, koja je prestala važiti 1. aprila 2016. godine. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je apelant na navedeni način lažno prikazao činjenice prilikom uvoza predmetnog vozila, odnosno robe koja je zabranjena, tj. ograničena posebnim propisom. Nadalje, da odgovornost apelanta za predmetni prekršaj proizlazi iz odredbe člana 5. stav 2. tačka a) Zakona o carinskoj politici. Okružni sud je ukazao i na tačku b) istog člana, kao i na član 107. stav 1. Odluke o provedbenim propisima. Okružni sud je zaključio da samo deklarant ili njegov zastupnik mogu biti odgovorni, zavisno od vrste punomoći koju izdaje deklarant zastupniku u poslovima pred carinskim organima za preduzimanje radnji i postupaka predviđenih carinskim propisima. Nadalje, da je deklarant, u konkretnom slučaju apelant, odgovoran za tačnost podataka u prijavi, vjerodostojnost priloženih dokumenata i pridržavanja svih obaveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da su neosnovani svi žalbeni navodi izjavljeni u tom pravcu.

11. Okružni sud je istakao da su irelevantni navodi žalbe da u konkretnom slučaju nema apelantove odgovornosti za predmetni prekršaj, jer je carinski inspektor izvršio propust u radu, budući da je bio dužan provjeriti da li je carinska prijava uredno i pravilno popunjena i da li su uz istu priložene sve potrebne isprave, te da li se podaci iz tih isprava slažu sa podacima u prijavi. Nadalje, da su prekršaji iz oblasti koju reguliše Zakon o carinskim prekršajima specifična vrsta prekršaja koji se, u većini slučajeva, otkrivaju tek naknadnom provjerom carinske prijave i prateće dokumentacije od strane ovlaštenih službenih lica, ali ne i neposrednim opažanjem prekršaja od strane ovlaštenih službenih lica, tj. carinskih inspektora. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud savjesno ocijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dao argumentovano obrazloženje u pogledu postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanta. Nadalje, da žalbeni argumenti nisu uspjeli dovesti u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda.

12. U odnosu na odluku o zaštitnoj mjeri oduzimanja predmeta prekršaja, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno apelantu izrekao zaštitnu mjeru u skladu sa odredbom člana 19. st. 1. i 3. Zakona o carinskim prekršajima.

Apelacioni navodi

13. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu obrazložili koje netačne podatke je apelant dao prilikom carinjenja predmetnog vozila, te ističe da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da nije dao niti jedan netačan podatak. Nadalje, tvrdi da je više puta u toku postupka isticao da nema odgovornosti za predmetni prekršaj, s obzirom da je carinski inspektor izvršio propust u radu, te da je bio dužan provjeriti da li je carinska prijava uredno i pravilno popunjena, da li su uz nju priložene sve potrebne isprave i da li se podaci iz tih isprava slažu sa podacima u prijavi. Apelant smatra da se predmetni prekršaj ne može podvesti pod obilježja člana 9. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima, jer se ne radi o uvozu/izvozu robe koja je zabranjena ili ograničena posebnim propisima. Osim toga, apelant navodi da su redovni sudovi izvršenje zaštitne mjere povjerili UIO BiH, pri čemu ističe da se ne radi o indirektnom porezu, već o sudskoj mjeri, kao i da u Zakonu o prekršajima ne postoji niti jedna zakonska odredba kojom je propisano da zaštitnu mjeru izvršava UIO BiH. S tim u vezi, apelant ukazuje da je Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u Presudi broj S1 3 U 019471 15 U od 24. januara 2017. godine zauzeo pravno stanovište da se „zaštitna mjera izriče u sudskom prekršajnom postupku i ne spada u indirektne poreze, pa se ne može izvršiti po postupku i na način propisan za naplatu indirektnih propisa“.

Relevantni propisi

14. Zakon o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 88/05) Član 9. st. (1) i (3) (Zabranjena roba) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 30.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako lažnim prikazivanjem činjenica ostvari ili pokuša ostvariti uvoz ili izvoz robe, čiji je uvoz ili izvoz zabranjen, ili je ograničen posebnim propisima (član 34. ZCPBiH).

(3) Za radnje iz stava (1) ovog člana kaznit će se fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 200 KM do 5.000 KM.

Član 19. st. (1) i (3) (Oduzimanje robe) (1) Roba koja je predmet prekršaja iz čl. 3., 4., 5., 6., 7., člana 8. stav (1) tačka a), člana 9., člana 10. stav (1) tačka b), člana 12. stav (1) tačka a) i roba koja je predmet prekršaja iz člana 17. ovog Zakona, ako je učinilac prekršaja izvršio neku od radnji predviđenih u čl. 3., 4., 5., 6.,7.,članu 8. stav (1) tačka a), članu 9., članu 10. stav (1) tačka b) i članu 12. stav (1) tačka a), oduzet će se.

(3) Ako se roba ne pronađe, od učinioca prekršaja naplatit će se njena protuvrijednost koja, prema odredbama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, predstavlja carinsku vrijednost i provest će se postupak naplate uvoznih i izvoznih dažbina u smislu tog zakona.

15. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 63/14, 36/15 - OUS, 110/16 i 100/17) Oduzimanje predmeta Član 61. stav (1) (1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su svojina okrivljenog.

16. Pravilnik o homologaciji vozila, dijelova uređaja i opreme vozila („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 41/08) Član 4.

Vozila, dijelovi uređaja i oprema vozila koja se uvoze u Bosnu i Hercegovinu (BiH) moraju biti podvrgnuta homologaciji u skladu sa odredbama ovog pravilnika i tehničkim specifikacijama da bi mogla biti uvozno ocarinjena, a vozila, dijelovi, uređaji i oprema koji su proizvedeni u BiH moraju biti podvrgnuta utvrđivanju usklađenosti u skladu sa odredbama ovoga pravilnika prije stavljanja na tržište ili njihove prve registracije u BiH.

17. Odluka o najnižim tehničkim zahtjevima za novoproizvedena i korištena vozila pri homologaciji tipa vozila i homologaciji pojedinačnog vozila, te za dijelove, uređaje i opremu vozila pri homologaciji tipa („Službeni glasnik BiH“, broj 17/16) Član 1.

Ovom Odlukom se propisuju najniži tehnički zahtjevi za novoproizvedena i korištena vozila u procesima homologacije tipa vozila i homologacije pojedinačnog vozila, te za dijelove, uređaje i opremu vozila (u daljem tekstu: "dijelovi") u procesu homologacije tipa.

Član 9.

Vozila koja su na teritoriju Bosne i Hercegovine dospjela ili je njihova narudžba izvršena do dana stupanja na snagu ove Odluke moraju na dan prijave za carinjenje ispunjavati zahtjeve prema Odluci o najnižim tehničkim zahtjevima za novoproizvedena i korištena vozila pri homologaciji tipa vozila i homologaciji pojedinačnog vozila ("Službeni glasnik BiH", broj 89/10, 09/12), za šta je potrebno priložiti odgovarajuće dokaze.

Član 15. stav 1.

Ova odluka stupa na snagu 01. aprila 2016. godine.

18. Odluka o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 63a/04, 60/06 i 57/08) Član 107. stav (1) 1. Bez odstupanja od moguće primjene kaznenih propisa, podnošenje carinskom uredu prijave potpisane od strane deklaranta ili njegovog zastupnika, tu osobu, prema važećim propisima, čini odgovornom za:

• tačnost podataka navedenih u prijavi;

• vjerodostojnost priloženih dokumenata; i

• pridržavanje svih obaveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak.

19. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) Član 5. stav (2) tačka a)

2. Takvo zastupanje može da bude:

(a) direktno, kada zastupnik postupa u ime i za račun drugog lica; ili

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o carinskim prekršajima, Zakona o prekršajima, Zakona o carinskoj politici, Pravilnika, Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima i Odluke o provedbenim propisima, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je predmetno vozilo kupljeno i dospjelo u Bosnu i Hercegovinu poslije stupanja na snagu Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima („Službeni glasnik BiH“, broj 17/16), odnosno da je izvršena homologacija za vozilo sa EURO 3 standardom, koje ne zadovoljava uslove date u važecoj Odluci o najnižim tehničkim zahtjevima, na koji način je apelant lažno prikazao činjenice prilikom uvoza predmetnog vozila. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, u odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na to da se izvršenje zaštitne mjere nije moglo povjeriti UIO BiH, Ustavni sud, podsjeća da je ista pravna pitanja razmatrao u predmetima br. 2515/17, AP-3018/18 i AP-385/19 (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-2515/17 od 31. januara 2018. godine, AP-3018/18 od 27. februara 2019. godine i AP-385/19 od 8. maja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud uočava da je u navedenim predmetima, koji su okončani osporenim rješenjima Okružnog suda, apelantima zbog počinjenih prekršaja iz Zakona o carinskim prekršajima izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, te da je određeno da će navedenu mjeru izvršiti UIO BiH , kao i da je Ustavni sud navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i/ili prava na imovinu ocijenio kao prima facie neosnovane. Također, u odnosu na pozivanje apelanta na Presudu Suda BiH broj S1 3 U 019471 15 U od 24. januara 2017. godine, Ustavni sud primjećuje da apelant navedenu odluku nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ni razmatrati te apelantove navode. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević