Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4756/20 (M. K.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4756/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4756/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milka Klisarić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka e) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milka Klisarić zbog duljine trajanja postupka koji je okončan Presudom Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 021260 18 Uvp od 29.
listopada 2020. godine, zbog toga što se radi o pitanju o kojemu je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proistječe da ima osnove za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milka Klisarić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 021260 18 Uvp od 29. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Klisarić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Šipova, podnijela je 30. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021260 18 Uvp od 29. listopada 2020. godine, kao i zbog duljine trajanja postupka koji je okončan tom presudom.
2. Rješenjem Fonda zdravstvenoga osiguranja (u daljnjemu tekstu: tuženik) – Kancelarija Banjaluka od 15. ožujka 2017. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelantičinog prednika (LJ.K.) za refundaciju troškova nabavke medicinskoga sredstva (pelene za odrasle).
3. Rješenjem tuženika od 29. svibnja 2017. godine priziv apelantice izjavljen na rješenje od 15. ožujka 2017. godine odbijen je kao neutemeljen i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno.
4. Presudom Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) od 14. veljače 2018. godine tužba apelantice je uvažena i rješenje tuženika od 29. svibnja 2017. godine je poništeno i upravna stvar riješena tako da se uvažava priziv apelantice izjavljen na rješenje prvostupanjskoga organa, i to rješenje je poništeno, te apelantici priznato pravo na refundaciju sredstava utrošenih za nabavku medicinskih sredstava u vidu pelena za odrasle za razdoblje od 1. prosinca 2014. godine do 29. veljače 2016. godine u iznosu koji je naznačen u zahtjevu. Nadalje, odlučeno je da presuda u svemu zamjenjuje osporeno rješenje.
5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda uvažen je zahtjev tuženika za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 14. veljače 2018. godine, te je presuda preinačena tako da se tužba odbija kao neutemeljena.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je predmetom upravne stvari zahtjev prednika apelantice (njenoga supruga LJ.K.), kojim je zatražio refundaciju novčanih sredstava u određenome iznosu na ime nabavke medicinskih sredstava za razdoblje od 1. prosinca 2014. godine do 29. veljače 2016. godine. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev prednika apelantice uz obrazloženje da uz zahtjev nije priložena dokumentacija potrebna za odobrenje refundacije u smislu odredbe čl. 56. st. 1. toč. d.) Pravilnika o sadržaju, obujmu i načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu (u daljnjemu tekstu: Pravilnik), odnosno da nije dostavio originalne račune koji glase na ime, kao dokaz da je imenovani platio za nabavku pelene za odrasle potraživani iznos. Vrhovni je sud istakao da je pravilan zaključak upravnih organa, budući da uz zahtjev ali niti tijekom postupka nisu dostavljeni dokazi o izvršenim uplatama novčanih sredstava, odnosno nisu dostavljeni računi koji glase na ime, kao dokaz da su prednik apelantice odnosno članovi njegove obitelji zbilja platili nabavku pelena. Vrhovni je sud istakao da fiskalni računi koji su dostavljeni uz zahtjev se ne mogu prihvatiti kao dokaz, prije svega jer ne glase na ime, a uz to su loše fotokopije, te se radi samo o tri računa u mnogo manjem iznosu pod potraživanoga. Vrhovni je sud istakao da iz iznijetih razloga ovaj sud nalazi da su pobijanom presudom ostvareni razlozi iz čl. 35. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjemu tekstu: ZUS), pa se zahtjev tuženika uvažava na temelju odredbi čl. 40. st. 1. i 2. ZUS.
7. Apelantica je, prije podnošenja ove apelacije, 30. prosinca 2019. godine, podnijela apelaciju Ustavnome sudu, koja se u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnoga postupka, odnosila na isto pitanje koje se pokreće i u predmetnoj apelaciji. Ustavni sud je na sjednici od 12. siječnja 2021. godine, odlučujući o apelaciji broj AP-5025/19 podnesenoj 30. prosinca 2019. godine donio Odluku o dopustivosti br. AP-5025/19, kojom je predmetnu apelaciju odbacio se kao nedopuštena u odnosu na duljinu trajanja postupka koji je okončan Presudom Vrhovnoga suda od 29. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući „da je Vrhovni sud pozivajući se na čl. 56. Pravilnika, Pravilnik direktno primijenio i stavio se iznad prava koja štiti Ustav BiH i Europska konvencija.“. Osim toga, apelantica se žali na duljinu trajanja predmetnoga postupka koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka e) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka e) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnove za ponovno odlučivanje;
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Ustavni sud već odlučivao
10. Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnoj apelaciji, u odnosu na navode o duljini trajanja postupka, pokreće ista pitanja koja su bila predmet njezine ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojemu je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proistječe da ima osnove za ponovno odlučivanje.
b)Prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojemu je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proistječe da ima osnove za ponovno odlučivanje, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević