Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4701/20 (V. G.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4701/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4701/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vladimir Galić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Galić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 07 0 U 013016 18 Uvp od 3. rujna 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 07 0 U 013016 16 U od 6. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Galić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 23. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 013016 18 Uvp od 3. rujna 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013016 16 U od 6. travnja 2018. godine.

2. Rješenjem tuženika (Federalni zavod mirovinskoga i invalidskoga osiguranja) – Kantonalna administrativna služba Mostar od 23. travnja 2015. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanta za priznavanje prava na starosnu mirovinu na temelju Uredbe o stjecanju prava na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšega Federalnoga ministarstva obrane (u daljnjemu tekstu tzv. Uredba III).

3. Rješenjem tuženika od 10. srpnja 2015. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv prvostupanjskoga rješenja od 23. travnja 2015. godine. U obrazloženju osporene odluke tuženik je istakao da je apelant 12. siječnja 2015. godine podnio zahtjev za obnovu postupka u predmetu priznavanja prava na starosnu mirovinu na temelju Uredbe III. Tuženik je istakao da, iako je apelant svoj zahtjev naznačio kao zahtjev za obnovu postupka, ne radi se o obnovi postupka okončanoga rješenjem u upravnome postupku u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o upravnom postupku, već se radi o novome zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu na temelju Uredbe III. Tuženik je istakao da je apelant takav zahtjev prvobitno podnio 17. lipnja 2008. godine, koji je odbijen kao neutemeljen rješenjem prvostupanjskoga organa od 15. prosinca 2011. godine.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 6. travnja 2018. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta podnesena protiv osporenoga rješenja tuženika od 10. srpnja 2015. godine.

5. Presudom Vrhovnoga suda od 3. rujna 2020. godine zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je Ustavni sud Federacije BiH donio presudu U-40/10, koja je objavljena 6. lipnja 2011. godine, kojom je utvrđeno da Uredba III nije sukladna Ustavu Federacije BiH, pa je prvostupanjski sud zaključio da nadležni organi nisu mogli primijeniti odredbe Uredbe III, bez obzira kada je zahtjev podnesen, jer više nije postojao propis na temelju kojega bi se moglo odlučivati o podnesenome zahtjevu apelanta, radi čega su osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje, po ocjeni nižestupanjskoga suda zakoniti i pravilni, pa je prvostupanjski sud tužbu odbio kao neutemeljenu. Vrhovni je sud istakao da donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnoga zakona o postupku, koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari, zbog čega je i zahtjev za preispitivanje sudske odluke također neutemeljen. Vrhovni je sud istakao da je nižestupanjski sud kroz obrazloženje pobijane presude dao potpune i jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud, osobito imajući u vidu da su sukladno odredbi čl. IV.C.12.b) Ustava Federacije BiH odluke Ustavnoga suda Federacije BiH konačne i obvezujuće, što podrazumijeva da od dana objavljivanja odluke Ustavnoga suda Federacije BiH je onemogućeno primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije sukladan Ustavu Federacije BiH. Vrhovni je sud istakao da iz spisa predmeta proistječe da je apelant u međuvremenu (27. studenoga 2015. godine) podnio novi zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu mirovinu po odredbama Zakona o prijevremenome umirovljenju branitelja domovinskoga rata, te da je doneseno prvostupanjsko rješenje od 13. prosinca 2017. godine. Vrhovni je sud istakao da imajući u vidu naprijed izneseno, te da se prema odredbi čl. 41. st. 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjemu tekstu: ZUS), zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je ostale navode zahtjeva ocijenio neutemeljenim, primjenom čl. 46. st. 1. ZUS.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi „da je svoj zahtjev podnio 2008. godine, u vrijeme kada je Uredba III bila na snazi, i u to vrijeme je ispunjavao sve uvjete za stjecanje prava na mirovinu pod povoljnijim uvjetima. Kantonalna administrativna komisija je apelantov zahtjev negativno riješila 2011. godine (nakon donošenja gore navedene odluke Ustavnoga suda Federacije BiH), čak i pored izričitih odredbi Zakona o upravnom postupku koje kažu da se zahtjev stranke mora riješiti unutar roka od 30 dana“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4798/18 od 11. listopada 2018. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6667/18 od 15. srpnja 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, na www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4701/20 (V. G.) | Sudska praksa | Aktio