Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2239/19 (F. V.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2239/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2239/19, rješavajući apelaciju Fuada Velića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Velića podnesena protiv obavijesti Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj T09 0 KTP 0116583 19 2 od 30. aprila 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Fuad Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv akta – obavijesti Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T09 0 KTP 0116583 19 2 od 30. aprila 2019. godine o neprovođenju istrage.

2. Apelant je 29. augusta 2017. godine Tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv Dževada Nekića, generalnog revizora Ureda za reviziju institucija u FBiH, uz koju je dostavio priloge na okolnost da mu je kao uposleniku Ureda uskraćeno pravo na korištenje godišnjeg odmora. Tužilaštvo je, kako je obrazloženo, nakon analize prijave i dostavljene dokumentacije, donijelo odluku broj T09 0 KTPO 0116583 17 od 26. septembra 2017. godine prema kojoj se istraga protiv Dževada Nekića neće provoditi, jer je očigledno da prijavljena djela nisu krivična djela Zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 1. KZ FBiH, niti da se može izvesti zaključak o postojanju nekog drugog krivičnog djela protiv službene ili druge odgovorne funkcije.

3. Povodom apelantove pritužbe protiv odluke o neprovođenju istrage, Ured glavne kantonalne tužiteljice Tužilaštva je odlukom broj T09 0 KTP 0116583 17. od 12. decembra 2017. godine apelantovu pritužbu uvažio smatrajući da je osnovana, pa je prethodna odluka da se istraga neće provoditi ocijenjena preuranjenom i predmet vraćen postupajućem tužiocu u rad.

4. U ponovnom postupku Tužilaštvo je donijelo o odluku neprovođenju istrage broj T09 0 KTPO 0116583 17 2 od 27. decembra 2018. godine protiv Dževada Nekića, Dženane Omeragić, Muhameda Pašukanovića, Anisa Ajdinovića i Nasihe Biberović jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljene osobe počinile krivično djelo. U obrazloženju je, nakon navođenja zakonskih definicija krivičnih djela na koje je apelant ukazao u svojoj prijavi, prikupljenih materijalnih dokaza i saslušanih svjedoka, pojedinačno za svaku od prijavljenih osoba, zaključeno da ne postoji ni jedna okolnost koja bi ukazivala na postojanje osnova sumnje da su prijavljene osobe počinile krivična djela, pa je donijeta odluka da se istraga neće provoditi.

5. Apelant je protiv navedene odluke podnio pritužbu Uredu tužioca. Ured glavne tužiteljice Tužilaštva je aktom broj T09 0 KTP 0116583 19 2 od 30. aprila 2019. godine obavijestio apelanta da je Ured Glavne kantonalne tužiteljice nakon razmatranja predmetnog spisa i pritužbe, pritužbu odbio kao neosnovanu. U obavijesti je navedeno da je Ured Glavne tužiteljice, nakon uvida u kompletan spis, naročito u dokaze koje je cijenio postupajući Tužitelj, utvrdio da je odluka da se istraga obustavi pravilna i zakonita. Istaknuto je da se u pritužbi ponovo osporava odluka Tužilaštva tvrdnjom da nisu cijenjeni dokazi koji su dostavljeni uz krivičnu prijavu, a naročito „o procesu iz 2000. godine protiv Dževada Nekića“. S tim u vezi je istaknuto da je postupajući tužilac prilikom donošenja odluke o neprovođenju istrage cijenio one dokaze i informacije koji su relevantni za ocjenu postojanja osnova sumnje da li su izvršena prijavljena krivična djela te da je poduzetim radnjama u konkretnom slučaju utvrdio sve okolnosti vezane za navode iz krivične prijave, pravilno ih ocijenivši kao neosnovane, jer u konkretnom slučaju nema osnova sumnje da su izvršena krivična djela.

Navodi iz apelacije

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama o neprovođenju istrage povrijeđeno njegovo pravo iz čl. II/3.b), d), f) i g) Ustava BiH odnosno čl. 3. 5, 8. i 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. U opširnim navodima iz apelacije je elaborirano da je Tužilaštvo odlukama o neprovođenju istrage protiv prijavljenih osoba arbitrarno i paušalno odlučilo jer su po apelantovom mišljenju u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za procesuiranje tih osoba povodom krivičnih djela za koja ih je prijavio. Smatra da je zbog toga podvrgnut ponižavajućem tretmanu, pri čemu je Tužilaštvo napravilo niz propusta jer nije cijenilo dokaze od suštinske važnosti koje je dostavio uz krivičnu prijavu.

Relevantni propisi

8. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10,8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca.

Član 47.

Preduzimanje radnji Tužilac preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili preko lica koja su na osnovu zakona obavezna da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku.

Član 50.

Davanje uputstava U okviru djelokruga svoga rada glavni federalni tužilac može u konkretnim predmetima davati potrebna obavezna uputstva tužilaštvima u Federaciji.

Član 231.

Naredba o provođenju istrage (4)O neprovođenju istrage, kaoi o razlozimaza to tužitelj će obavijestiti oštećenog i podnositelja prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu u roku od osam dana uredu tužitelja.

Član 239.

Obustavljanje istrage (1) Tužitelj će naredbom obustaviti istragu ukoliko se ustanovi da:

a) djelo koje je počinio osumnjičeni nije krivično djelo,

b) postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost osumnjičenog osim u slučaju iz člana 220. ovog Zakona,

c) nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinio krivično djelo,

d) djelo je obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje.

(2) O obustavi istrage kao i o razlozima za obustavu istrage tužitelj će u pisanoj formi obavijestiti oštećenog koji ima prava predviđena u članu 231. ovog Zakona kao i osumnjičenog, ako je ispitan, i osobu koja je prijavila krivično djelo.

(3) Tužitelj u slučajevima iz stava (1) tačka c) ovog člana može ponovo otvoriti istragu ako se dobiju nove činjenice i okolnosti koje ukazuju da postoje osnovi sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo.

9. Zakon o Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/02 i 19/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 1.

(1) Glavni federalni tužilac nadzire rad kantonalnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog federalnog tužioca, kantonalna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera.

Član 20. stav 1.

(1) U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni federalni tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva kantonalnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred kanto-nalnim i općinskim sudovima, kad god glavni federalni tužilac ima razloga da posumnja da kantonalna tužilaštva nisu primijenila krivični zakon Federacije, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče arbitrarnog i paušalnog odlučivanja Tužilaštva prilikom odbijanja pritužbe protiv odluke o neprovođenju istrage, zbog čega je podvrgnut ponižavajućem tretmanu te da je Tužilaštvo napravilo niz propusta jer nije cijenilo dokaze od suštinske važnosti koje je dostavio uz krivičnu prijavu.

13. Ustavni sud konstatuje da je povodom apelantove krivične prijave, Tužilaštvo donijelo naredbu o neprovođenju istrage 27. decembra 2018. godine koja je potvrđena odlukom Ureda glavne tužiteljice Tužilaštva 30. aprila 2019. godine. Iz navedenog kao i dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant u smislu člana 231. stav 4. ZKP FBiH zbog nezadovoljstva odlukom o neprovođenju istrage iskoristio svoje zakonsko pravo podnošenja pritužbe Uredu tužilaca o kojoj je odlučeno na način da je pritužba odbijena kao neosnovana. Ustavni sud zapaža da rješenje o odbijanju apelantove pritužbe ne sadrži pouku o pravnom lijeku niti ZKP FBiH sadrži posebne odredbe o tome.

14. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je članom 9. stav 1. Zakona o Federalnom tužilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine propisano da „Glavni federalni tužilac nadzire rad kantonalnih tužilaštava u cilju garantovanja zakonitosti i efikasnosti postupaka. Na zahtjev glavnog federalnog tužioca, kantonalna tužilaštva dostavljaju izvještaje o predmetima sa detaljnim opisom preduzetih mjera“, dok je članom 20. stav 1. tog zakona propisano: „U okviru djelokruga svog rada određenog članom 9. ovog zakona, glavni federalni tužilac može davati opća ili pojedinačna obavezna uputstva kantonalnim tužilaštvima, sprovoditi krivične istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god glavni federalni tužilac ima razloga da posumnja da kantonalna tužilaštva nisu primijenila krivični zakon Federacije, ili da se gonjenje krivičnih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužilaštva.“

15. Ustavni sud primjećuje da iz citiranih odredaba proizilazi da je apelant, u smislu navedenih odredaba, nakon prijema rješenja kojim je njegova pritužba odbijena, neovisno od činjenice što o tome nije poučen, imao zakonom predviđenu mogućnost da podnese pritužbu Federalnom tužilaštvu FBiH radi ispitivanja da li je u konkretnom krivičnom predmetu pravilno primijenjen KZ. Također, Ustavni sud konstatira da iz citiranih odredaba proizilazi da istim nije propisan rok u kojem se eventualno može podnijeti pritužba Federalnom tužilaštvu FBiH.

16. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje na svoju noviju praksu u kojoj je rješavajući pravno pitanje koje se može primijeniti i na konkretan slučaj donio Odluku broj AP-407/19 od 23. juna 2020. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 407/19, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je apelaciju odbacio kao neosnovanu jer apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu. Naime, u toj odluci Ustavni sud je naveo da:

28. Ustavni sud ističe da Federalno tužiteljstvo, u skladu s odredbom člana 20. Zakona o Federalnom tužiteljstvu ima široka ovlaštenja u pogledu nadzora nad radom Kantonalnih tužiteljstva (Glavni federalni tužitelj može davati opće ili pojedinačne obvezne upute kantonalnim tužiteljstvima, provoditi kaznene istrage i gonjenje pred kantonalnim i općinskim sudovima, kad god Glavni federalni tužitelj ima razloga da posumnja da kantonalna tužiteljstva nisu primijenila Kazneni zakon Federacije, ili da se gonjenje kaznenih djela ne može efikasno sprovesti u nadležnosti kantonalnog tužiteljstva).

29. U Izvještaju o radu Federalnog tužiteljstva Federacije BiH za 2019. godinu (dostupno na: www.ft-fbih.pravosudje.ba) na str. 14. i 15. stoji: „Ostvarivanje funkcije nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u FBiH, koja se implementira kroz ovlaštenja glavnog federalnog tužitelja, njegovih zamjenika i federalnih tužitelja, je jedna od osnovnih funkcija Federalnog tužiteljstva… U postupku rješavanja pritužbi podnositelja prijave i/ili oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o neprovođenju istrage (član 231. st. 3. i 4. ZKP FBiH), odnosno u postupku rješavanja pritužbi oštećenog na konačnu odluku glavnog kantonalnog tužitelja o obustavi istrage (član 239. stav 2. ZKP FBiH), federalni tužitelji, u cilju ispitivanja osnovanosti pritužbe, pribavljaju kazneni predmet kantonalnog tužitelja i tom prilikom vrše nadzor da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen Kazneni zakon FBiH (član 20. Zakona o Federalnom tužiteljstvu FBiH). O ishodu rješavanja pritužbe obavještava se podnositelj pritužbe i kantonalno tužiteljstvo.“

30. Ustavni sud zapaža da je u članu 239. ZKP FBiH eksplicitno propisano da oštećeni, nakon dobivanja u pismenoj formi odluke o obustavi istrage, ima prava propisana u članu 231. istog zakona, prema kojem oštećeni ima pravo na takvu odluku podnijeti pritužbu Uredu tužitelja. S druge strane, u ZKP FBiH ne postoji odredba koja bi eksplicitno propisivala pravni lijek nakon odluke Ureda tužitelja po pritužbi oštećenog. Također, u Zakonu o Federalnom tužiteljstvu Federacije BiH nema odredbi kojima bi eksplicitno bilo regulirano obraćanje oštećenog sa pritužbom na rad kantonalnog tužiteljstva, ali su u čl. 9. i 20. ovog zakona jasno utvrđene nadležnosti Federalnog tužiteljstva u pogledu nadzora nad radom kantonalnih tužiteljstava u pojedinim predmetima. [...]„

17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da odstupi od zauzetog stava u citiranom predmetu, obzirom da je apelant prema relevantnim odredbama Zakona o Federalnom tužilaštvu FBiH (čl. 9. i 20) kojima nije propisan nikakav poseban rok za podnošenje, imao na raspolaganju efektivni pravni lijek, propisan zakonom, a to je pritužba Federalnom tužilaštvu FBiH protiv odluke Ureda Glavne tužiteljice Tužilaštva donesene po njegovoj pritužbi na odluku o neprovođenju istrage. Ustavni sud smatra da je korištenje ovog pravnog lijeka, osim što je propisan zakonom i u najboljem interesu apelanta, obzirom na nadležnost koju ima Federalno tužilaštvo FBiH u provođenju nadzora nad radom Kantonalnog tužilaštva, koje je u najboljoj situaciji da procijeni navode apelanta i eventualno poduzme odgovarajuće mjere.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2239/19 (F. V.) | Sudska praksa | Aktio