Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4487/20 (B. Š.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4487/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4487/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Špoljarević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Špoljarević protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 293563 20 Pžp od 2. listopada 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 293563 18 Pr od 5. prosinca 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Špoljarević (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tuzle, kojega zastupa Predrag Herbez odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 11. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 293563 20 Pžp od 2. listopada 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 293563 18 Pr od 5. prosinca 2019. godine. Apelant je na traženje Ustavnoga suda dopunio apelaciju podneskom od 28. prosinca 2020. godine.

Uvodna napomena

2. Rješenjem Uprave za indirektno - neizravno oporezivanje BiH, Regionalni centar Banjaluka, Odsjek za carinske postupke, Grupa za carinske postupke (u daljnjemu tekstu: UINO BiH) od 22. studenoga 2018. godine izvršena je izmjena podataka i naknadna naplata razlike manje plaćenih dadžbina u carinskoj prijavi od 13. listopada 2016. godine za apelanta.

3. Rješenjem Osnovnoga suda od 5. prosinca 2019. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Okružnoga suda od 2. listopada 2020. godine, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz čl. 6. st. 1. toč. a) i čl. 9. st. 1. Zakona o carinskim prekršajima, za koje prekršaje su mu na temelju istih zakonskih propisa utvrđene novčane kazne u iznosima od po 200,00 KM, pa mu je primjenom odredbi čl. 48. Zakona o prekršajima izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 350,00 KM, te mu je na temelju čl. 61. ZOP i čl. 19. Zakona o carinskim prekršajima pored novčane kazne izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja i to rabljeno putno motorno vozilo marke Citroen, predmetno vozile bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, carinske vrijednosti 4.925,22 KM, te je određeno da će se ukoliko roba ne bude pronađena naplatiti njezina protuvrijednost, koju mjeru će po pravomoćnosti rješenja izvršiti UINO BiH, te o izvršenoj zaštitnoj mjeri obavijestiti sud. Nadalje, apelant je obvezan na plaćanje troškova prekršajnoga postupka u određenome iznosu. Nadalje, apelant je poučen da ukoliko propusti rok za plaćanje, novčana kazna i troškovi postupka biti će naplaćeni prinudnim putem, a ako se i na taj način ne naplati, novčana kazna biti će zamijenjena kaznom zatvora.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je apelant kao deklarant posredstvom špedicije „World No1“ d.o.o. Gradiška u postupku carinjenja predmetnoga vozila, uz carinsku prijavu od 13. listopada 2016. godine priložio fakturu bez broja od 30. ožujka 2016. godine, koju je izdao prodavatelj „Das Welt Auto“ iz Austrije, na ime apelanta. Okružni je sud istakao da su navedenu fakturu odnosno njezinu vjerodostojnost carinski organi Austrije naknadnom provjerom u cijelosti osporili. Okružni je sud istakao da je u toj fakturi bilo navedeno da je vozilo kupljeno 30. ožujka 2016. godine, odnosno prije stupanja na snagu Odluke o najnižim tehničkim zahtjevima za novoproizvedena i rabljena vozila pri homologaciji tipa vozila i homologaciji pojedinačnog vozila, te za dijelove, uređaje i opremu vozila pri homologaciji, te je apelantu na temelju toga u postupku carinjena izdata potvrda o usklađenosti pojedinačnog vozila od 10. listopada 2016. godine. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja prekršaja koji su mu stavljeni na teret. Okružni je sud istakao da iz akta carinskih organa Austrije od 14. prosinca 2017. godine, nesumnjivo proistječe da navedena kompanija i navedena adresa iz fakture ne postoje, da su carinski organi vršili i dodatne provjere, te pronašli posljednjega vlasnika predmetnoga vozila (I.D.), koji je izjavio da je predmetno vozilo prodao prijatelju M.P. iz Tuzle, bez bilo kakvoga računa, kao i da nije upoznat s navedenom kompanijom kao niti apelantom, kao i da datum na fakturi ne bi mogao biti točan jer je on prodao automobil 1. listopada 2016. godine i odjavio ga u Austriji 6. listopada 2016. godine. Okružni je sud istakao da to proistječe i iz fotokopije prometnoga dokumenta Austrije, koji je također izveden kao dokaz. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 4. toč. 18) Zakona o carinskoj politici propisano da deklarant znači osoba koja podnosi carinsku prijavu u svoje ime ili osoba u čije se ime ona podnosa, a da je odredbom čl. 107. st. 1. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici propisano da bez odsutanje od moguće primjene kaznenih propisa, podnošenje carinskim organima prijave porpisane od strane deklaranta (tj. u ovome slučaju apelanta), ili njegovoga zastupnika, tu osobu prema važećim propisima čini odgovornom za točnost podataka navedenih u prijavi, vjerodostojnost priloženih dokumenata i pridržavanje svih obveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak. Okružni je sud istakao da, kako sukladno navedenim odredbama, apelant odgovora za točnost svih podataka iz carinske prijave, kao i vjerodostojnost priloženih dokumenata, te kako je šedicija u ime apelanta uz carinsku prijavu priložila fakturu čija je vjerodostojnost osporena, kao i potvrdu o homologaciji vozila koja je pribavljena na temelju toga vjerodostojnoga dokumenta, a ne I.D. (prema odgovoru carinskih organa Austrije posljednji vlasnik predmetnoga vozila) kako to prizivom neutemeljeno želi ukazati apelant, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice od kojih ovisi primjena materijalnoga propisa, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 6. st. 1. toč. a) i čl. 9. st. 1. Zakona o carinskim prekršajima. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da mu je u konkretnomu slučaju suđeno dva puta po istom osnovu. Naime, apelant navodi da je rješenjem UINO BiH od 22. studenoga 2018. godine obvezan na plaćanje manje plaćenih neizravnih poreza u određenome novčanome iznosu, te da je nakon plaćanja istih Carinska ispostava Gradiška podnijela Osnovnome sudu zahtjev za pokretanje prekršajnoga postupka, koji je rezultirao osporenim rješenjem Okružnoga suda. Apelant navodi da naprijed navedeno znači da je apelant dva puta kažnjen po istom osnovu na način da je platio razliku neizravnih poreza, te je obavezan na plaćanje novčane kazne i oduzeta mu je ocarinjena roba odnosno njezina protuvrijednost.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim pitanjima Europski sud za ljudska prava (u daljnjemu tekstu: Europski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. siječnja 2014. godine), zatim u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. srpnja 2009. godine), a također i Ustavni sud (slijedeći praksu Europskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske) u predmetu broj AP-133/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-133/09 od 30. ožujka 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 38/12). Europski je sud u predmetu Maresti protiv Hrvatske, pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi, Europski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. veljače 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukoga suđenja ili kažnjavanja u smislu članka 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila kaznenopravna?; b) Je li djelo zbog kojega je apelant kazneno gonjen isto (idem)?; te c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis)?

9. Primjenjujući naprijed navedene standarde na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je rješenjem UINO BiH od 22. studenoga 2018. godine izvršena izmjena podataka i naložena naknadna naplata razlike manje plaćenih dadžbina u carinskoj prijavi od 13. listopada 2016. godine za apelanta, a da je rješenjem rješenjem Osnovnoga suda od 5. prosinca 2019. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Okružnoga suda od 2. listopada 2020. godine, apelant oglašen odgovornim za prekršaj zbog davanja netočnih podataka u carinskoj prijavi. Ustavni sud primjećuje da se, u konkretnomu slučaju, a suprotno navodima apelanta, ne radi o dvostrukome kažnjavanju u smislu članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, te se naprijed navedeno rješenje UINO BiH od 22. studenoga 2018. godine, doneseno u upravnome postupku, kojim je apelantu naložena naplata manje plaćenih dažbina, ne može smatrati „kaznom“, za razliku od postupka okončanoga rješenjem Okružnoga suda od 2. listopada 2020. godine, u kojemu apelant jeste kažnjen zbog prekršaja u svezi s podnošenjem netočne carinske prijave i u kojemu mu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4487/20 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio