Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4568/20 (A. V.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4568/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4568/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Adem Veladžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Veladžić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457235 15 Rs ž od 15. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457235 14 Rs od 26. veljače 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Veladžić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 19. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457235 15 Rs ž od 15. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457235 14 Rs od 26. veljače 2015. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-793/20 od 22. travnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Kantonalnoga suda od 15. siječnja 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 457235 20 Rev od 29. rujna 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 26. veljače 2015. godine obvezana je tuženica (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija) da apelantu isplati određeni iznos na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezana tuženica da naknadi apelantu troškove parničnoga postupka u iznosu od 561,00 KM.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 15. siječnja 2020. godine apelantov priziv je djelomično uvažen pa je pobijana presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, na način da se tuženica obvezuje da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 842,00 KM.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 387. st. 1. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi strani sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnica. Kantonalni je sud istakao da cijeni da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak, ne treba da budu veći od troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane odvjetnika sa područja nadležnoga suda, jer slobodan odabir odvjetnika na području cijele BiH istodobno ne podrazumijeva i obvezatno obračunavanje troškova u većemu iznosu, ukoliko odvjetnik dolazi van područja sjedišta suda. Kantonalni je sud istakao da je u konkretnomu slučaju tužbeni zahtjev glasio na isplatu razlike u ishrani tijekom rada u ukupnome iznosu od 1.676,57 KM, te kako se radi o jednostavnome predmetu iz radnih odnosa sa malom vrijednosti spora, angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, ne može se smatrati neophodnim za vođenje parnice. Kantonalni je sud istakao da je stoga prvostupanjski sud pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troška koji su njegovomu odvjetniku nastali temeljem odsustva iz ureda i zbog prijevoza na relaciji Ljubuški – Sarajevo. Kantonalni je sud istakao da cijeni da apelant, pak, ima pravo na naknadu troškova nastalih zbog zastupanja na ročištu za glavnu raspravu. Kantonalni je sud istakao da je održano pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te da činjenica da su održani istoga dana ne predstavlja razlog da se apelantu ne dosude troškovi za oba ročišta. Kantonalni je sud istakao da stoga apelantu sukladno čl. 13. st. 1. toč. b. i c. Odvjetničke tarife pripada 100% nagrade iz čl. 12. OT, odnosno po 240,00 KM za obje radnje.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da „su prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedili odredbe čl. 387. ZPP, proizvoljnim i apsolutno nezakonitim tumačenjem odredbi ZPP koji reguliraju troškove postupka, na štetu apelanta“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP-592/18 od 6. lipnja 2018. godine, AP-1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP-695/20 od 22. travnja 2020. godine, AP-4239/20 od 22. prosinca 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4568/20 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio