Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/20 (Interkomerc d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4540/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4540/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Interkomerc d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Interkomerc d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 Ip 042589 20 Pž 2 od 7. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Interkomerc d.o.o. Mostar (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Mladenka Puljić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 15. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Ip 042589 20 Pž 2 od 7. listopada 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskoga suda u Čapljini (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) od 20. travnja 2020. godine obustavljen je postupak ovrhe protiv ovršenika (M.B., L.P., V.B., R.B., Z.S., A.R., S.D., J.P., N.B.), te su ukinute sve provedene ovršne radnje u odnosu na iste. Nadalje, odlučeno je da se nastavlja postupak ovrhe u odnosu na ovršenika N&D d.o.o. Čapljina. Nadalje, određeno je da će nakon pravomoćnosti toga rješenja, Zemljišnoknjižni ured Općinskoga suda izvršiti brisanje ubilježbe rješenja o dopuni rješenja o ovrsi Općinskoga suda od 29. svibnja 2014. godine, izvršena na temelju zaključka o ovrsi Općinskoga suda od 7. listopada 2014. godine, i to za M.B., V.B., J.P.,

Z.S., S.D., A.R., N.B. i L.B.

3. Rješenjem o dopuni (naprijed navedenoga rješenja Općinskoga suda od 20. travnja 2020. godine) od 28. srpnja 2020. godine obustavljen je postupak ovrhe protiv treće osobe (Ž.R.) i ukinute su sve provedene ovršne radnje. Nadalje, odlučeno je da se postupak ovrhe nastavlja protiv ovršenika N&D d.o.o. Čapljina. Nadalje, određeno je da će nakon pravomoćnosti dopunskoga rješenja, Zemljišnoknjižni ured Općinskoga suda, izvršiti brisanje ubilježbe rješenja o dopuni rješenja o ovrsi općinskoga suda od 29. svibnja 2014. godine, izvršene na temelju zaključka o ovrsi Općinskoga suda od 7. listopada 2014. godine za Ž.R.

4. Osporenim rješenjem Kantonalnoga suda od 7. listopada 2020. godine priziv apelanta kao tražitelja ovrhe je odbijen kao neutemeljen i pobijana rješenja Općinskoga suda su potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je apelant 19. svibnja 2011. godine podnio prijedlog za ovrhu, radi naplate svojega potraživanja određenoga pravomoćnom presudom zbog propuštanja Općinskoga suda u Mostaru od 7. travnja 2010. godine, predlažući izvršenje na nekretninama ovršenika. Kantonalni je sud istakao da je rješenje o ovrsi doneseno 9. listopada 2012. godine, da je ubilježba rješenja o ovrsi u zemljišnu knjigu upisana tek po zaključku suda od 25. listopada 2013. godine, nakon odlučivanja o prigovorima apelanta i ovršenika na rješenje o ovrsi i nastupanja pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi. Kantonalni je sud istakao da nadalje slijedi da je po traženju suda apelant uređivao prijedlog za ovrhu, tako da je ovrha predložena na konkretnim etažnim jedinicama, da je apelant dostavio z.k. izvatke za svih 10 etažnih jedinica na kojima je predložena ovrha, da nije bilo upisanih nikakvih tereta niti na jednoj od etažnih jedinica, predbilježbi, niti neriješenih plombi, da je određena ovrha i na predloženim etažnim jedinicama, rješenjem Općinskoga suda od 29. svibnja 2014. godine, da je ubilježbu ovrhe na ovim nekretninama sud odredio zaključkom od 7. listopada 2014. godine. Kantonalni je sud istakao da nadalje slijedi da je prodaju etažnih jedinica na kojima je određena ovrha sud odredio zaključkom od 16. siječnja 2015. godine, nakon procjene vrijednosti istih, kada su treće osobe, sada ovršenici i treća osoba, počeli ulagati prigovore, te da je sud obustavio postupak ovrhe rješenjem od 23. kolovoza 2017. godine, koje rješenje je po prizivu apelanta ukinuto rješenjem Kantonalnoga suda od 3. travnja i predmet vraćen ovršnomu sudu na ponovni postupak. Kantonalni je sud istakao da je u ponovnome postupku prvostupanjski sud ponovno obustavio postupak ovrhe rješenjem od 20. travnja 2020. godine i dopunskim rješenjem od 28. srpnja 2020. godine, pozivajući se pri tomu na odluku Ustavnoga suda br. AP-772/19 od 17. prosinca 2019. godine. Kantonalni je sud istakao da iz navedene odluke Ustavnoga suda proistječe da je apelant u tomu predmetu, kupio stan više godina prije podnošenja prijedloga za ovrhu, da se kao vlasnik upisao nakon više godina trajanja ovršenoga postupka, te da je apelant u tomu predmetu koristio stan, te da je taj stan jedini dom apelanta. Kantonalni je sud istakao da i u konkretnomu slučaju novooznačeni ovršenici, ili njihovi pravni prednici, na temelju pravnoga posla - ugovora o kupoprodaji nekretnine, isplatom kupoprodajne cijene i ulaskom u posjed, neometano koristeći iste, postali su savjesni vanknjižni vlasnici tih nekretnina, godinama prije pokretanja ovršnoga postupka. Kantonalni je sud istakao da bi provođenjem rješenja ovrhe na etažnim dijelovima, sukladno dopuni rješenja o ovrsi od 29. svibnja 2014. godine, bilo nezakonito miješanje u imovinu ovršenika, protivno odredbi čl. 72. st. 3. Zakona o ovršnome postupku.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći „da je rješenje o ovrsi zabilježeno u zemljišne knjige na ZK izvacima na kojima je kao vlasnik bio upisan samo ovršenik N&D d.o.o. Čapljina, i to sa dijelom 1/1 bez upisanih tereta niti na jednoj etažnoj jedinici“, te „da sud je svojim naredbama prisilio apelanta na uređenje prijedloga za ovrhu, mada je doneseno rješenje koje je postalo pravomoćno i ovršno, i tako doveo do toga da umjesto jednoga ovršenika (N&D d.o.o. Čapljina) imamo 10 ovršenika“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/20 (Interkomerc d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio