Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2580/19 (E. Z.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2580/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2580/19, rješavajući apelaciju Edina Zeca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Edina Zeca.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 007757 18 Gž 2 od 29. marta 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Edinu Zecu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Edinu Zecu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Zeca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 007757 18 Gž 2 od 29. marta 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Zec (u daljnjem tekstu: apelant), s privremenim boravkom u Njemačkoj, kojeg zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 17. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 007757 18 Gž 2 od 29. marta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužitelja Save Šarca (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 20. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 20. oktobra do 13. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Tužitelj je 8. marta 2001. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Presudom Osnovnog suda broj 54/01 od 13. decembra 2001. godine utvrđeno je da je tužitelj u apelantovu porodičnu kuću preciznije označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni objekat) za adaptaciju uložio svoja sredstva i rad u iznosu od 14.069,16 KM, pa se dosljedno tome apelant obavezuje da tužitelju naknadi vrijednost uloženih sredstava i rada u navedenom iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Okružni sud u Srpskom Sarajevu je Rješenjem broj Gž-141/02 od 10. marta 2003. godine apelantovu žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda od 13. decembra 2001. godine ukinuo i predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

7. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 89 0 P 007757 09 P 2 od 26. marta 2013. godine odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade troškova isplati iznos od 14.069,16 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. marta 2001. godine pa do konačne isplate. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu na ime parničnih troškova isplati precizirani novčani iznos, a odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 89 0 P 007757 14 Gž od 14. maja 2014. godine tužiteljeva tužba je uvažena i presuda Osnovnog suda od 26. marta 2013. godine ukinuta tako što je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Ponovni postupak okončan osporenom presudom

9. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 89 0 P 007757 14 P 2 od 2. jula 2018. godine obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade troškova isplati iznos od 12.454,45 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 17. oktobra 2017. godine pa do konačne isplate, i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 8.194.30 KM. Istom presudom odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant na ime naknade troškova isplati iznos od 1.614,71 KM, kao i da mu apelant isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 8. marta do 17. oktobra 2017. godine na iznos od 14.069.16 KM, a od 17. oktobra 2017. godine na iznos od 1.614,71 KM. Također je odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa do iznosa od 9.257,00 KM.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Tužitelj je u tužbi naveo da je izbijanjem ratnih dejstava u BiH s porodicom iz Sarajeva izbjegao u Pale, gdje nije imao riješeno stambeno pitanje, da mu je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, Odsjek Pale (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješenjem od 14. novembra 1996. godine dodijelilo na privremeno korištenje nedovršeni predmetni objekat u apelantovom vlasništvu, koji je dijelio s Vojkom Simeunovićem. Budući da je na privremeno korištenje dobio dio navedenog objekta, prizemlje, u kojem je projektnom dokumentacijom bio predviđen poslovni prostor, tužitelj navodi da je morao izvesti određene radove da bi prostor doveo u stanje upotrebljivo za stanovanje, tako da je napravio pregradne zidove da bi napravio dnevni boravak, kuhinju, kupatilo, da je uveo vodu u kuhinju i kupatilo, da je kupatila morao opremiti, te postaviti prozore. Dakle, tužitelj tvrdi da je u sve navedene radnje uložio sredstva u iznosu od 14.069,16 KM.

11. Ocjenom provedenih dokaza, iskaza parničnih stranaka, svjedoka Tanje Gavrilović, uvidom u nalaz vještaka građevinske struke Dragana Jevtića, uvidom u materijalne dokaze, rješenje Ministarstva, utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelju dodijeljen na privremeno korištenje dio predmetnog objekta, apelantovo vlasništvo, koji je dijelio s Vojkom Simeunovićem. Iz nalaza vještaka proizlazi da vrijednost izvedenih radova koju je tužitelj uložio u dio predmetnog objekta da bi ga doveo u stanje funkcionalno za stanovanje iznosi 14.069,16 KM. U toku postupka, na apelantov prijedlog, vještakinja građevinske struke Branka Salamadija provela je vještačenje, te je u svom nalazu konstatovala da bi vrijednost „korisnih radova“ na objektu iznosila 12.454,45 KM, tj. radova koje je potrebno izvršiti radi vraćanja prizemlja tog objekta u prvobitnu namjenu – poslovni prostor. Osnovni sud je također utvrdio da je apelantu predmetni objekat vraćen u posjed rješenjem Ministarstva 2. februara 2001. godine, nakon čega je apelant taj objekat zamijenio za objekat vlasništvo Jovana Šalipura koji se nalazi na Breci u Sarajevu, u koje posjede zamijenjenih objekata su ušli 2001. godine. Iz iskaza svjedokinje Tanje Gavrilović (kćerka Jovana Šalipura) proizlazi da je po izvršenoj zamjeni i ulasku u posjed predmetnog objekta utvrđeno da radovi koje je tužitelj izveo na tom objektu ne odgovaraju projektnoj dokumentaciji i građevinskoj dozvoli jer je sprat kuće predviđen kao stambeni objekat, a prizemlje poslovni prostor. Dakle, otac navedene svjedokinje je, kako ona navodi, predmetni objekat zatekao u stanju koje ne odgovara projektnoj dokumentaciji.

12. Poklonivši vjeru nalazu vještaka građevinske struke Branki Salamdija, Osnovni sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 12.454,45 KM, što predstavlja vrijednost korisnih radova koje je tužitelj izveo na predmetnom objektu. U vezi s tim je ukazao na sadržaj odredbe člana 35. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), kojim je regulisano da lice čije je pravo prestalo prema članu 3. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, odredbom člana 223. ZOO-a regulisano je da poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog tog posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio osnovanim tužiteljev tužbeni zahtjev u vezi s vrijednosti korisnih radova koje je tužitelj izveo na predmetnom objektu pa je obavezao apelanta da isplati tužitelju iznos 12.454,45 KM. U preostalom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev je odbio kao neosnovan s obrazloženjem da radovi koje je izveo za pregrađivanje prizemlja predstavljaju uvećanu vrijednost objekta samo za tužitelja, a ne i objektivno uvećanje vrijednosti s obzirom na namjenu prizemlja i potrebu za dovođenje objekta u prvobitnu namjenu rušenjem postavljanog pregradnog zida. Odluku o zakonskim zateznim kamatama Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 227. stav 1. ZOO-a tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate počev od 17. oktobra 2017. godine, kada je apelant konačno mogao saznati za visinu naknade koju je dužan da isplati tužitelju, dok je tužitelju odbio zahtjev za naknadu zakonskih zateznih kamata počev od 8. marta do 17. oktobra 2017. godine na ukupan utuženi iznos od 14.069,16 KM, a od 17. oktobra 2017. godine na iznos od 1.614,71 KM (odnosno na iznos za koji je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev). Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe čl. 386. stav 2. i 396. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 007757 18 Gž 2 od 29. marta 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 2. jula 2018. godine u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade troškova isplati iznos od 12.454,45 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. oktobra 2017. godine pa do konačne isplate, kao i da se tužitelju naknade troškovi postupka u iznosu od 8.194,30 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove nastale u žalbenom postupku u iznosu od 120,00 KM.

14. Okružni sud je naveo da apelant osporava prvostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim je ukazao da u okolnostima predmetnog slučaja nije sporno da je tužitelj koristio predmetni objekat kao privremeni korisnik na osnovu rješenja Ministarstva od 14. novembra 1996. godine, te da je taj objekat vraćen apelantu u posjed 2001. godine, u stanju u kakvom ga je primio od tužitelja, pa ga je on zamijenio s Jovanom Šalipurom, tj. za kuću njegovo vlasništvo koja se nalazi u naselju Breka – Sarajevo. Okružni sud je također utvrdio da nije sporno da predmetni objekat u momentu kada ga je tužitelj dobio na privremeno korištenje nije bio završen i da je tužitelj bio prinuđen da ga osposobi za stanovanje, a nalazom vještaka građevinske struke Dragana Jevtića utvrđeno je da vrijednost uloženih sredstava i rada na predmetnom objektu iznosi ukupno 14.069,16 KM. Okružni sud je također naveo da je pitanje neophodnih troškova privremenom korisniku propisano odredbom člana 35. Zakona o prestanku primjene. Prema mišljenju suda, tužitelj je preduzimao radove neophodne za osposobljavanje predmetnog objekta za stanovanje, na osnovu čega je zaključio da tužitelj u smislu odredbe člana 223. stav 1. ZOO-a ima pravo na naknadu nužnih i korisnih izdataka koje je pri tome imao i koji, prema nalazu vještakinje Branke Salamdija, kojem nalazu je sud poklonio vjeru kao objektivnom i stručnom, iznose 12.454,45 KM. Pri određivanju vrijednosti uloženih radova sudski vještak je imao u vidu da su neki radovi nekvalitetno izvedeni i da je ugrađena polovna stolarija i sanitarije, pa je za odgovarajući procenat umanjio vrijednost izvedenih radova i ugrađenog materijala. Također je navedeno da se istovremeno svi izvedeni radovi smatraju korisnim i da je njihovim izvođenjem došlo do povećanja vrijednosti predmetnog objekta. Dakle, Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je tužitelj predmetni objekat koristio mimo rješenja Ministarstva jer je kao nesporno utvrđeno da je dio objekta koji je tužitelj dobio na privremeno korištenje bio u fazi izgradnje, dakle bez elementarnih uslova za stanovanje, pa smatra da su svi izvedeni radovi bili nužni radi obezbjeđenja minimalnih uslova za život jedne porodice i istovremeno korisni, a na koju okolnost se, prema ocjeni ovog suda, decidirano izjasnio sudski vještak građevinske struke, čiji nalaz apelant nije argumentovano osporio.

15. Okružni sud je odbio kao neosnovane i apelantove žalbene navode da mu je zbog tužiteljevih radova na objektu pričinjena šteta zato što zbog izvedenih radova ne može u punom obimu koristiti svoja vlasnička prava, odnosno da je u obavezi da ponovnim prepravkama predmetni objekat – poslovni prostor dovede u prvobitno stanje u skladu s projektom i namjenom, imajući u vidu činjenicu da apelant nije više vlasnik tog objekata jer ga je zamijenio za stambeni objekat na Breci u vlasništvu Jovana Šalipura. Dakle, upravo zbog činjenice da je apelant predmetni objekat zamijenio u stanju u kakvom ga je preuzeo od tužitelja, dakle sa svim radovima koje je tužitelj izveo, Okružni sud smatra neosnovanim apelantove žalbene navode da je pretrpio štetu zbog nekvalitetno izvedenih radova. Odluku o naknadi troškova žalbenog postupka tužitelju Okružni sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav l. ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U vezi s ovim navodima apelant smatra da se osporena presuda zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je tužitelju predmetni objekat dodijeljen na privremeno korištenje shodno Zakonu o korištenju napuštene imovine, a s ciljem zbrinjavanja njegove porodice, dakle tužitelju nije izdato nikakvo odobrenje za bilo kakvu dogradnju mimo predviđene projektne dokumentacije, tako da na izvođenje bilo kakvih radova na objektu nije imao pravo. Smatra da mu je izvedenim radovima samo nanesena šteta. Stoga apelant tvrdi da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta proizvoljno primijenili materijalno pravo jer radovi koje je tužitelj izveo na predmetnom objektu ne predstavljaju nužne radove, već naprotiv, predstavljaju korisne radove samo za korisnika njegove imovine, te jer je građeno samo u interesu korisnika, a nikako u interesu vlasnika objekta. Apelant se dalje žali na dužinu trajanja predmetnog postupka koji je, kako navodi, trajao preko 18 godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

b)Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud apelantove navode smatra neosnovanim, te ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda.

19. Osnovni sud je naveo da je odluka ovog suda donesena na osnovu upute drugostepenog suda, koja odluka je potvrđena presudom Okružnog suda. Dakle, smatra da su neosnovani apelantovi navodi na koje ukazuje u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tužitelj apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. Ističe da su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo s aspekta pravičnog suđenja, da su detaljno i argumentovano obrazložili primjenu materijalnog prava, pri čemu su se izjasnili i odgovorili na sve prigovore koje je apelant isticao tokom trajanja predmetnog postupka. V.Relevantni propisi

21. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10):

Član 35. stav 1.

Lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 3. ovog zakona, a koje je uložilo svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/85 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima): Naknada troškova Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrednosti u trenutku vraćanja.

Prava poslovođe bez naloga Član 223. stav 1.

(1) Poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale, ima pravo zahtevati da ga onaj čiji je posao vršio oslobodi svih obaveza koje je zbog toga posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, kao i da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 0 P 007757 18 Gž 2 od 29. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava, kao što je u konkretnom slučaju, uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).

a)U odnosu na osporene odluke

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Okružnog suda jer smatra da se zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

34. U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zapaža da su sudovi odlučivali o pravu tužitelja kao privremenog korisnika dijela predmetnog objekta na naknadu neophodnih troškova uloženih u apelantov predmetni objekat u smislu člana 35. Zakona o prestanku primjene, a u vezi s odredbama ZOO-a na koje upućuje navedena odredba. Navedeni troškovi su se odnosili na izvođenje radova na adaptaciji dijela predmetnog objekta u apelantovom vlasništvu (poslovnog prostora) radi dovođenja objekta u stanje neophodno za stanovanje. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je tužitelju dat na privremeno korištenje dio predmetnog objekta koji je prema projektnoj dokumentaciji predviđen da služi kao poslovni prostor. S obzirom na to da u vrijeme dodjele izgradnja predmetnog objekta nije bila završena, tužitelj je bio primoran da uloži svoja sredstva kako bi taj objekat doveo u stanje koje je uslovno za stanovanje. Visinu naknade štete koju je apelant dužan isplatiti tužitelju sudovi su utvrdili na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, dakle koji iznos se odnosio isključivo na nužne troškove neophodne adaptacije navedenog objekta (izgradnju kuhinje, kupatila, ugradnju stolarije, dovod vode u kuhinju i kupatilo).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su presudom prvostepenog suda koja je potvrđena presudom Okružnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku redovni sudovi zaključili da je tužitelj pravo privremenog korištenja dijela apelantovog predmetnog objekta stekao na zakonit način rješenjem Ministarstva. U datim okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova da tužitelju kao savjesnom posjedniku predmetnog objekta, u smislu člana 35. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa članom 223. ZOO-a, pripada naknada nužnih troškova u visini utvrđenoj nalazom sudskog vještaka, koje je imao na dijelu predmetnog objekta, odnosno za radove koje je preduzimao i koji su bili neophodni da bi se navedeni objekat osposobio za stanovanje njegove porodice. Dakle, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u obrazloženju da je tužitelj kao savjestan posjednik u svemu postupao kako su tadašnje okolnosti zahtijevale i u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud, također, smatra da je Okružni sud obrazložio da je apelant predmetni objekat preuzeo od tužitelja bez zahtjeva da ga dovede u prvobitno stanje u kakvom je bio kada je tužitelju dat na privremeno korištenje, nakon čega je izvršio zamjenu svog objekta za objekat u vlasništvu Jovana Šalipura, u stanju u kakvom ga je preuzeo od tužitelja. Iz navedenog slijedi da se apelant prećutno saglasio s radovima koje je tužitelj izveo na predmetnom objektu i da ih je odobrio jer je od tužitelja preuzeo predmetni objekat a da pri tome nije tražio da ga vrati u prethodno stanje. Dovodeći u kontekst navedena utvrđenja redovnih sudova s citiranim relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na to da je u predmetnom postupku okončanom osporenom odlukom došlo do proizvoljnosti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno do proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da u datim okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na činjenična utvrđenja (koja, mada ih apelant problematizuje, zapravo i nisu sporna) i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i ZOO-a na kojim je zasnovana osporena odluka, nema proizvoljnosti koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj odluci.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi s primjenom materijalnog prava. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

37. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužiteljevom tužbom 8. marta 2001. godine, a da je okončan osporenom presudom Okružnog suda od 29. marta 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima trajao 18 godina i 20 dana.

Analiza dužine trajanja postupka

40. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju parnični postupak vođen povodom tužiteljeve tužbe radi naknade troškova na ime ulaganja u predmetni objekat, a koji postupak nije hitne prirode. Zatim, imajući u vidu pitanja koja je predmet pokretao i okolnost da je proveden obiman dokazni postupak (proveden veći broj materijalnih dokaza, izvršeno vještačenje po dva različita vještaka građevinske struke, saslušane su parnične stranke i veći broj svjedoka), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Također, imajući u vidu apelacione navode, kao i odgovore na apelaciju, odnosno dokumente dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog parničnog postupka.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom u prvoj fazi postupka od tužiteljevog podnošenja tužbe 8. marta 2001. godine do donošenja prvostepene presude trajao devet mjeseci, ali da je ta odluka ukinuta rješenjem Okružnog suda nakon jedne godine i tri mjeseca (od dana donošenja prvostepene presude). U ponovnom postupku Osnovni sud je prvostepenu presudu donio nakon 10 godina i 16 dana (od donošenja rješenja Okružnog suda), ali je i ta presuda rješenjem Okružnog suda, koje je doneseno nakon jedne godine i nepuna tri mjeseca (od donošenja prvostepene presude), ukinuta i predmet ponovo vraćen na ponovno odlučivanje. Nadalje, prvostepeni sud je u ponovnom postupku odlučio u roku od četiri godine i dva mjeseca, a drugostepeni sud u roku od devet mjeseci (od donošenja prvostepene presude). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da odgovornost za dužinu predmetnog postupka prevashodno snosi Osnovni sud (pred kojim je postupak u tri navrata ukupno trajao skoro 15 godina), dok je drugostepeni sud odluke o žalbi donosio u relativno primjerenim rokovima. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dva puta (rješenjem od 10. marta 2003. godine i 14. maja 2014. godine) ukidao presude prvostepenog suda i predmet vraćao tom sudu na ponovno suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinaca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

42. Imajući u vidu da redovni sudovi uopće nisu ponudili bilo kakve razloge o dužini predmetnog postupka, te uzevši u obzir sve činjenice, posebno da je predmet u više navrata vraćan na ponovni postupak, Ustavni sud, cijeneći postupak u cjelini, smatra da ukupna dužina predmetnog postupka od 18 godina i 20 dana nije srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da ne zadovoljava standard iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za što u najvećoj mjeri odgovornost snosi prvostepeni sud i u više navrata vraćanje predmeta na ponovni postupak.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.

46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacionih prigovora u vezi s povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao 18 godina i 20 dana, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo, u više navrata, vraćanje predmeta na ponovni postupak.

49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, te primjeni materijalnog prava od Okružnog suda koji je dao detaljne razloge zbog čega su udovoljili tužiteljevom tužbenom zahtjevu i uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i ZOO-a obavezali apelanta da tužitelju na ime ulaganja u predmetni objekat isplati određeni novčani iznos, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2580/19 (E. Z.) | Sudska praksa | Aktio