Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4587/19 („Interkont Komerc“ d.o.o. Banjaluka i S. Z.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4587/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4587/19, rješavajući apelacije „Interkont Komerc“ d.o.o. Banjaluka i Spasoje Zeljkovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Interkont Komerc“ d.o.o. Banjaluka i Spasoje Zeljkovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 245273 19 Rev od 11.

septembra 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Interkont Komerc“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvoapelant), zastupan od strane zakonskog zastupnika, direktora Spasoje Zeljkovića, podnio je 30. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 245273 19 Rev od 11. septembra 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4587/19.

2. Prvoapelant i Spasoje Zeljković (u daljnjem tekstu: drugoapelant, odnosno apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, također su, 5. decembra 2019. godine podnijeli još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 245273 19 Rev od 11. septembra 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4736/19.

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv iste presude koje se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-4587/19 i AP-4736/19, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4587/19.

4. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 245273 16 P od 12. jula 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi ugovor o jemstvu sa pravnim licem od 18. juna 2010. godine zaključen između prvoapelanta i Komercijalne banke a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i ugovor o jemstvu sa fizičkim licem od 18. juna 2010. godine zaključen između drugoapelanta i prvotužene. Također, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi ugovor o jemstvu sa pravnim licem od 11. juna 2012. godine zaključen između prvoapelanta i prvotužene i ugovor o jemstvu sa fizičkim licem od 11. juna 2012. godine zaključen između drugoapelanta i prvotužene. Isto tako, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi ugovor o jemstvu sa pravnim licem od 4. maja 2015. godine zaključen između prvoapelanta i prvotužene i ugovor o jemstvu sa fizičkim licem od 4. maja 2015. godine zaključen između drugoapelanta i prvotužene. Nadalje, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata da im tuženi, tj. prvotužena i „Voćar Komerc“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: drugotuženi) solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Istovremeno, obavezani su apelanti da prvotuženoj nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu, bliže označenom u izreci presude, dok je u preostalom dijelu, koji predstavlja razliku između traženih i dosuđeni troškova zahtjev prvotužene za troškovima postupka odbijen.

5. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je po provedenom postupku utvrđeno da su prvoapelant i prvotužena zaključili ugovor o jemstvu od 18. juna 2010. godine, te da su drugopelant i prvotužena zaključili ugovor o jemstvu od 18. juna 2010. godine, kojima su se apelanti obavezali da će u korist prvotužene, na njen zahtjev, ispuniti sve obaveze koje je drugotuženi obavezan ispuniti na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu zaključenog sa prvotuženom od 18. juna 2010. godine. Nakon toga, utvrđeno je da su prvotužena i drugotuženi zaključili ugovor o dugoročnom kreditu od 11. juna 2012. godine i da je taj kredit bio obezbjeđen, između ostalog, ugovorom o jemstvu zaključenim između prvoapelanta i prvotužene od 11. juna 2012. godine, te ugovorom o jemstvu zaključenim između drugoapelanta i prvotužene od 11. juna 2012. godine, kojim su apelanti obavezali da će u korist prvotužene, na njen zahtjev, ispuniti sve obaveze drugotuženog po osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 11. juna 2012. godine. Također, utvrđeno je da su nakon toga prvotužena i drugotuženi zaključili ugovor o dugoročnom kredit od 4. maja 2015. godine, radi refinansiranja ranijih kredita drugotuženog kod prvotužene i radi nabavke obrtnih sredstava. Isto tako, utvrđeno je da je i taj ugovor, između ostalog, obezbjeđen ugovorom o jemstvima koje je prvotužena zaključila sa apelantima 4. maja 2015. godine, kojim su se obavezali da će u korist prvotužene, kao povjeritelja na njen zahtjev ispuniti sve obaveze koje je drugotuženi obavezan ispuniti na osnovu ugovora o dugoročnom kreditu od 4. maja 2015. godine.

6. Nadalje, utvrđeno je da je drugotuženi samostalno izmirivao svoje obaveze sve do 2015. godine kada je došao u docnju, da su apelanti kao jemci bili upoznati sa svim odredbama ugovora o kreditu, a posebno da su kod refinansiranja sredstava ugovora o kreditu bili upoznati o osnovnim elementima i finansijskom stanju glavnog dužnika, jer iz iskaza drugoapelanta proizlazi da je ugovor o jemstvu potpisao nakon što je prethodno razgovarao sa predstavnicima drugotuženog koji su mu dali čvrsta obećanja da će kredit vratiti i prije roka, te da su im sredstva potrebna za investicije. Također, iz tog iskaza slijedi da već unazad pet godina plaća obaveze po tom kreditu i to nakon što banka zaprijeti blokadom računa. Isto tako, utvrđeno je da iz iskaza zakonskog zastupnika drugotuženog, proizlazi da je treći kredit podigao kada je stanje preduzeća bilo loše, te da je tom prilikom jemcu rekao da mu je potrebna pomoć da prevaziđe nastale probleme, ali da ga nije upoznao sa stanjem u preduzeću jer je mislio da će se to prevazići. Nadalje, utvrđeno je da su apelanti podnijeli tužbu prvostepenom sudu 14. septembra 2016. godine, tražeći da se ponište, ugovor o jemstvu sa pravnim licem od 4. maja 2015. godine zaključen između prvoapelanta i prvotužene i ugovor o jemstvu sa fizičkim licem od 4. maja 2015. godine zaključen između drugoapelanta i prvotužene. U vezi s tim, utvrđeno je da su apelanti podneskom od 4. oktobra 2017. godine, pored postavljenog zahtjeva, postavili i zahtjev da se ponište navedeni ugovori o jemstvu sa pravnim licem, odnosno sa fizičkim licem od 18. juna 2010. godine i 11. juna 2012. godine zaključeni između prvoapelanta i prvotužene, odnosno drugoapelanta i prvotužene.

7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da zahtjev apelanata za poništenje navedenih ugovora o jemstvu sa pravnim licem, odnosno sa fizičkim licem od 18. juna 2010. godine i 11. juna 2012. godine zaključenih između prvoapelanta i prvotužene, odnosno drugoapelanta i prvotužene, nije osnovan, jer su apelanti prekludirani u svom pravu da traže poništenje predmetnih ugovora, u smislu odredaba člana 117. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kod činjenice da su tužbu za poništenje navedenih ugovora o jemstvu podnijeli 4. oktobra 2017. godine. Nadalje, Osnovni sud je istakao da apelanti kao jemci nisu bili u zabludi u pogledu ličnosti glavnog dužnika, tj. drugotuženog, odnosno njegovog imovnog stanja i sposobnosti da izvršava obaveze po osnovu ugovora o kreditu zaključenog sa prvotuženom, pa je, s pozivom na odredbe člana 61. ZOO, odbio zahtjev apelanata za poništenje ugovora o jemstvu sa pravnim licem od 4. maja 2015. godine zaključenog između prvoapelanta i prvotužene i ugovora o jemstvu sa fizičkim licem od 4. maja 2015. godine zaključenog između drugoapelanta i prvotužene.

8. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 245273 18 Gž od 21. decembra 2018. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda, potvrđena. Također, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev prvotužene za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, sve bliže označeno u izreci presude.

9. Vrhovni sud je 11. septembra 2019. godine donio Presudu broj 71 0 P 245273 19 Rev, kojom je odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Istovremeno, odbijen je i zahtjev prvotužene za naknadu troškova odgovora na reviziju.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao odredbe čl. 111. i 117. ZOO i naveo kada se ima u vidu, da su apelanti tužbom podnesenom prvostepenom sudu 4. oktobra 2017. godine tražili poništenje predmetnih ugovora o jemstvu zaključenih 18. juna 2010. godine i 11. juna 2012. godine, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su apelanti prekludirani u svom pravu da traže poništenje predmetnih ugovora o jemstvu. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer su zahtjev za poništenje podnijeli po proteku roka od tri godine od dana kada su ti ugovori zaključeni, zbog čega se njihov zahtjev za poništenje navedenih ugovora ukazuje neosnovanim. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 61. ZOO i istakao kada se ima u vidu, da iz predmetnih ugovora o jemstvu od 4. maja 2015. godine jasno proizlazi, da su apelanti kao jemci upoznati da garantuju za kreditno zaduženje drugotuženog po osnovu ugovora o kreditu koji je drugotuženi zaključio sa prvotuženom i da su upoznati sa svim detaljima tog ugovora, pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da se apelanti u pogledu ugovora o jemstvu zaključenih 4. maja 2015. godine ne mogu pozivati na zabludu u pogledu ličnosti dužnika, tj. drugotuženog, da nisu znali da je on prezadužen. Naime, ukazano je da ovo tim prije, što iz ugovora o kreditu zaključenog između drugotuženog i prvotužene od 4. maja 2015. godine proizilazi, da se taj ugovor zaključuje radi refinansiranja ranijih kredita drugotuženog kod prvotužene i radi nabavke obrtnih sredstava.

11. Drugim riječima, navedeno je da sama činjenica da je drugotuženi zaključio ugovor o kreditu sa prvotuženom 4. maja 2015. godine radi otplate ranijih kreditnih zaduženja, a što je bilo poznato apelantima kao jemcima, ukazuje da oni nisu bili u zabludi u pogledu ličnosti dužnika, odnosno njegovog imovnog stanja, jer da je drugotuženi bio finansijski obezbjeđen, ne bi zaključio ugovor o kreditu radi refinasiranja ranijih kreditnih zaduženja. Također, istaknuto je da na ovakav zaključak ne utiču revizioni prigovori, da je prvotužena prilikom odobrenja kredita drugotuženom, 4. maja 2015. godine, bila dužna da ispita njegov bonitet, jer takvi eventualni propusti prvotužene mogu samo njoj da štete, povećanjem rizika da joj kredit ne bude vraćen i nemaju nikakvog uticaja na jemca, koji svojom slobodnom voljom i pažnjom dobrog domaćina, odnosno privrednika, pristaje da zaključi ugovor o jemstvu.

12. Iz navoda predmetnih apelacija proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrde da su očigledno nesavjesnim postupanjem prvotužene dovedeni u zabludu o ličnosti drugotuženog kao korisnika kredita, tj. glavnog dužnika, koja zabluda predstavlja bitnu zabludu u smislu člana 61. ZOO jer da su apelanti znali da je kreditni bonitet korisnika kredita loš, a prvotužena nije pravilno ispitala kreditnu sposobnost drugotuženog, oni ne bi zaključili predmetne ugovore o jemstvu. Dakle, apelanti navode da zabluda u koju su dovedeni postupanjem, odnosno propuštanjem postupanja od strane prvotužene u kreditnom procesu je bila od uticaja na volju apelanata za zaključenjem navedenih ugovora. Shodno tome, apelanti tvrde da je pogrešan stav sudova da je jemac bio taj koji je trebao vršiti procjenu sposobnosti glavnog dužnika, da li on može vratiti kredite. Najzad, apelanti ukazuju da je u konkretnom slučaju sasvim jasno da se radi o neodgovornom odobravanju kredita, tj. zataškavanju podataka o insolventnosti glavnog dužnika kao i kreditne sposobnosti glavnog dužnika.

Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 61. st. (1) i (2) (1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po nameri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.

(2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahteva.

Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno Član 117.

(1) Pravo zahtevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud prije svega nalazi da je u postupku odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti, između ostalog, tražili da se ponište navedeni ugovori o jemstvu od 18. juna 2010. godine, 11. juna 2012. godine i 4. maja 2015. godine zaključeni između prvoapelanta i prvotužene, odnosno drugoapelanta i prvotužene. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4587/19 („Interkont Komerc“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio