Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4741/19 (P. N.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Mjenica
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4741/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4741/19, rješavajući apelaciju Petra Nikačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Nikačević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 49 0 I 027994 19 Rev od 12. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 027994 18 Gž od 16. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 I 027994 15 P od 6. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Nikačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana Savić advokat iz Bijeljine, podnio je 9. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 I 027994 19 Rev od 12. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 027994 18 Gž od 16. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 I 027994 15 P od 6. aprila 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 49 0 I 027994 15 P od 6. aprila 2018. godine obavezan je apelant da tužiocu (UniCredit Bank d.d. Mostar) plati iznos od 138.906,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. oktobra 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužilac 13. oktobra 2014. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi prinudne naplate iznosa od 138.906,07 KM, koje izvršenje je sud dozvolio rješenjem od 15. oktobra 2014. godine, te da je na navedeno rješenje apelant izjavio prigovor koji je sud usvojio rješenjem od 27. avgusta 2015. godine i odredio da se izvršenje odgađa i da se postupak ima nastaviti po odredbama Zakona o parničnom postupku. Općinski sud je utvrdio da su UniCredit Leasing d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiočev pravni prednik) i Nikačević Logistics d.o.o. Kiseljak 4. avgusta 2010. godine zaključili ugovor o lizingu radi finansiranja nabavke teretnog vozila, te da je u svrhu osiguranja potraživanja koja mogu nastati po navedenom ugovoru apelant izdao dvije mjenice sa ovlaštenjem za popunu. Takođe je utvrdio da je istog dana apelant sa tužiocem zaključio Ugovor o jamstvu kojim je apelant svojom imovinom, solidarno sa dužnikom, jamčio da će dužnik u cijelosti izmiriti obaveze prema povjeriocu iz osnovnog ugovora o lizingu, te da je u slučaju bilo kakvog kašnjenja sa ispunjenjem obaveze povjerilac ovlašten da traži od apelanta naplatu kompletnog iznosa dospjelog duga bilo popunjavanjem i predajom na naplatu bjanko mjenice ili iz bilo koje druge pokretne ili nepokretne apelantove imovine (član 4.). Nadalje je naveo da je tužiočev pravni prednik 6. juna 2011. godine pozvao apelanta da kao jamac izmiri obaveze po ugovoru o finansijskom lizingu, da je tužiočev pravni prednik 10. novembra 2011. godine donio odluku kojom je odobrio ponovno aktiviranje ugovora od 4. avgusta 2010. godine kojom je konstatovano da je korisnik lizinga izmirio sva dospjela a neizmirena dugovanja na dan raskida, te da su 10. novembra 2010. godine tužiočev pravni prednik i Nikačević Logistic d.o.o. zaključili Sporazum o obnavljanju ugovora o finansijskom lizingu od 4. avgusta 2010. godine. Općinski sud je utvrdio da je tužilac ugovor o lizingu konačno raskinuo 31. oktobra 2012. godine o čemu je obavijestio apelanta i dostavio mu konačni obračun raskida ugovora, te ga pozvao na ispunjenje obaveze u roku od osam dana uz upozorenje da će u protivnom pokrenuti sudski postupak. Nadalje je naveo da je tužilac 7. maja 2014. godine zapisnički konstatovao da su njegovi zaposlenici toga dana podnijeli apelantu na naplatu mjenicu serije AF 3207701 koja je glasila na iznos od 138.906,07 KM i konstatovali da navedena mjenica nije naplativa, te da je tužilac 5. septembra 2014. godine izvršio protest mjenice putem Općinskog suda u kome je navedeno da je 6. juna 2014. godine mjenica pokazana dužniku radi plaćanja i da mjenica nije naplaćena. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, te je ukazao da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao i da predmetna obaveza proizlazi iz izdate mjenice a ne iz ugovora o finansijskom lizingu ili ugovora o jamstvu, te da stoga apelant, shodno odredbi člana 18. Zakona o mjenici, ne može isticati prigovore iz osnovnog pravnog posla, s obzirom da nije bio sudionik osnovnog pravnog posla. Općinski sud je utvrdio da je apelant izdao mjenicu serije AF3207701 kao bjanko mjenicu, jer je na prednjoj strani mjenice jasno napisano njegovo ime uz naznaku matičnog broja i potpis izdavaoca, te da mjenica sadrži sve zakonom propisane bitne elemente i da je formalnopravno ispravna i podobna za korištenje u prometu. Pri tome je istakao da nije prihvatio apelantov prigovor kojim je tvrdio da nije izdao predmetnu mjenicu, s obzirom da tu tvrdnju apelant nije dokazao, iako je imao mogućnost dokazati provođenjem grafološkog vještačenja. Ukazao je da se bjanko mjenica popunjava u skladu sa međusobnim sporazumom mjeničnog povjerioca i dužnika, te da je ukoliko nema posebnog sporazuma imalac mjenice dužan mjenicu popuniti u skladu s uslovima i rokovima otplate iz osnovnog pravnog posla. S obzirom da je tužilac u konkretnom slučaju popunio predmetnu mjenicu u skladu sa odredbama osnovnog ugovora, Općinski sud je u cjelosti usvojio njegov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 027994 18 Gž od 16. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je podržao stanovište prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, te je istakao da je apelant tužiocu kao sredstvo osiguranja po ugovoru o finansijskom lizingu izdao predmetnu mjenicu i na taj način omogućio da zasebno naplaćuje potraživanje koje proizilazi iz mjenice. Ukazao je da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao, te da predmetna obaveza proizlazi iz izdate mjenice a ne iz ugovora o finansijskom lizingu ili ugovora o jemstvu, slijedom čega je zaključio da apelant ne može isticati prigovore vezane za ugovor o finansijskom lizingu jer nije ugovorna strana iz tog osnovnog pravnog posla. Stoga je je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je sud propustio da utvrdi raskid ugovora o lizingu i ugovora o jemstvu, odnosno ništavost osnovnog pravnog posla, jer se radi o mjeničnom sporu. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cjelosti usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na plaćanje duga u visini od 138.906,07 KM na koji iznos glasi mjenica, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 49 0 I 027994 19 Rev od 12. septembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je drugostepeni sud je pravilno primijenio odredbe čl. 3, 5. st. 3., 11. st. 1, 29. st. 1. i 80. st. l. Zakona o mjenici, u vezi sa čl. 234, 239. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, te se pozvao na razloge koje je drugostepeni sud naveo na strani 3. i 4. pasus 1. presude. Ukazao je da je mjenica, kao vrijednosni papir, pismena isprava kojom se njen izdavatelj obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu (član 234. ZOO), te da se potpisom mjenice stvara samostalan mjenično-pravni odnos prema imaocu mjenice jer je potraživanje iz vrijednosnog papira vezano za sam papir i pripada njegovom zakonitom imaocu (član 239. stav 1. ZOO), te je istakao da apelant nije platio dospjeli dug po mjenici, pa je mjenica protestirana zbog neisplate. Takođe je ukazao da Zakon o mjenici ne sadrži izričitu odredbu o bjanko mjenici, te da bi se na ovu vrstu mjenice posredno mogla primijeniti odredba člana 18. stav 2. Zakona o mjenici, kojom je propisana mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme njenog izdavanja nije bila potpuna, odnosno da trasant – dužnik mora ovlastiti imatelja bjanko mjenice - remitenta da ispuni potreban sadržaj mjenice, na koji način se bjanko mjenica mijenja u mjenicu kao hartiju od vrijednosti, te da je za bjanko mjenicu bitno da je potpisao trasant, odnosno njen izdavatelj. S tim u vezi je istakao da je apelant pismenom mjeničnom izjavom od 4. avgusta 2010. godine bezuslovno ovlastio tužioca na popunu predmetne mjenice izdate u svrhu osiguranja po Ugovoru o lizingu zaključenog između tužioca i pravnog lica Nikočević Logistics d.o.o. Kiseljak, a prema iznosu neplaćenog duga i dospjelosti. S obzirom da je na apelantu bio teret dokazivanja da je tužilac bjanko mjenicu popunio suprotno sadržini izjave od 4. avgusta 2010. godine, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da se u konkretnom slučaju ne radi o mjeničnom sporu sa pozivom na ugovor o jemstvu, kao i prigovor da je osnovni pravni posao (ugovor o finansijskom lizingu) ništav, te se s tim u vezi pozvao na obrazloženje drugostepenog suda navedeno na strani 3. i 4. drugostepene presude. U konačnici je naveo da su i ostali revizioni prigovori bili predmetom razmatranja drugostepenog suda, te je radi nepotrebnog ponavljanja uputio apelanta na obrazloženje drugostepene presude.
Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tužilac tražio da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu neplaćenih rata i ostalih troškova, iz čega po apelantovom mišljenju proizlazi da je pravni osnov tužiočevog potraživanja ugovor o jemstvu, a ne mjenica, te da je prvostepeni sud iz izreke presude izbacio taj dio i zaključio da se radi o mjeničnom sporu, iako je tokom postupka izveo kao dokaze ugovor o lizingu, ugovor o jemstvu i sve druge dokaze iz materijalno-pravnog odnosa. Navodi da je u mjeničnom sporu nužno da u tužbenom zahtjevu i u izreci presude bude naznačeno da se radi o potraživanju na osnovu tačno određene mjenice, što u konkretnom nije bio slučaj, jer tužilac disponira tužbenim zahtjevom i ima pravo da odluči da li će da pokrene mjenični ili građansko-pravni spor. Takođe navodi da je postupak vođen kao građansko-pravni spor i da je raspravljano o punovažnosti ugovora o lizingu, ugovora o jemstvu, osnovanosti i visini navedenog tužbenog zahtjeva, da bi sud u presudi odlučio da se radi o mjeničnom sporu, te da je na taj način je apelant lišen prava da raspravlja u postupku jer je raspravljao o jednim činjenicama, a sud odlučivao o drugim. Apelant navodi da je promjenom vrste spora tek u presudi, bez zahtjeva bilo koje stranke, sud onemogućio apelanta da raspravlja zbog čega je postupak bio u cjelosti nepravičan, a materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. U konačnici navodi da je u situaciji kada je apelant obavezan da izvrši isplatu po ugovoru o finansijskom lizingu i ugovoru o jemstvu koje nije zaključio on, nego njegov brat, a koji je kasnije raskinut i sporazumom između trećih lica „obnovljen“, bez ikakvog učešća i saglasnosti apelanta, a potom ponovo raskinut, očigledno došlo do neopravdanog miješanja u apelantovu imovinu, koja mješanje nije proporcionalno javnom interesu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su ukazali da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, proizašlom iz izvršnog postupka pokrenutog na osnovu bjanko mjenice serije AF 3207701, koju mjenicu, kao i ovlaštenje za njeno pupunjavanje, je apelant izdao tužiocu radi osiguranja potraživanja iz ugovora o finansijskom lizingu, te da je mjenica, kao hartija od vrijednosti, samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao koji je odvojen od osnovnog pravnog posla radi čijeg obezbijeđenja je izdata. S obzirom na navedeni zaključak o prirodi predmetnog spora, koji Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim, redovni sudovi su raspravljali o pitanjima koja su relevantna sa aspekta primjene Zakona o mjenici, te zaključili da predmetna mjenica sadrži sve bitne elemente da bi se po njoj moglo postupiti i da su preduzete potrebne mjenične radnje (prezentovanje mjenice na isplatu i protest mjenice). Stoga Ustavni sud smatra da apelant, čiji se apelacioni navodi zasnivaju na osporavanju zaključka redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o mjeničnom sporu i u isticanju prigovora iz osnovnog pravnog posla, nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 787/19 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević