Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2778/19 (K.D. i M.P.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Brak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ostavinski postupak
- Ostavina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2778/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2778/19, rješavajući apelaciju K. D. i M. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija K. D. i M. P.
podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 O 035639 19 Gž 2 od 11. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. K. D. iz Štutgarta, Savezna Republika Njemačka, i M. P. iz Kloštara Ivanića, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelantkinje), koje zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 O 035639 19 Gž 2 od 11. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i T. M. (u daljnjem tekstu: supruga/supruga ostavioca) zatraženo je 16. i 19. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je 23. oktobra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 21. oktobra 2020. godine. Supruga ostavioca u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Otac apelantkinja P. K. (u daljnjem tekstu: ostavilac) zaključio je 18. januara 2005. godine bračni ugovor sa suprugom. Navedenim ugovorom ostavilac i supruga su uredili imovinskopravne odnose u pogledu postojeće i buduće imovine tako što su ugovorili kako nemaju nikakvih prava na imovini drugog partnera koja je stečena do 15. aprila 2004. godine, a i poslije tog datuma. Nadalje su ugovorili da će na imovini koju su stekli nakon 15. aprila 2004. godine biti „samovlasnici zavisno od toga ko je ulaganje, odnosno trošak imao izuzev ukoliko se ulaganjem imovine bude poboljšavala ili povećavala vrijednost već postojeće imovine jer će u tom slučaju dotadašnji vlasnik i posjednik osnovne imovine ostati u cijelosti i vlasnik svega što je naknadno uloženo“. Zatim su ugovorili da u slučaju ranije smrti ostavioca da će supruga imati pravo na penziju iza njegove smrti. Takođe su ugovorili kako neće imati nikakvih prava na imovini drugog partnera „koju je ovaj stekao ili će je steći nakon 15. aprila 2004. god., a na osnovu darovanja, nasljeđivanja ili sličnim načinom sticanja“.
6. Ostavilac je umro 28. maja 2013. godine i iza njega je pokrenut ostavinski postupak pred Opštinskim sudom u Virovitici (odnosno javnim bilježnikom), u kojem postupku je supruga 18. jula 2013. godine dala nasljednu izjavu kojom se odrekla bilo kakvog nasljedstva iza ostavioca, koje joj po zakonu pripada, kao i potraživanja nužnog nasljednog dijela iza ostavioca.
7. Supruga ostavioca je kod Opštinskog suda u Virovitici pokrenula parnicu kojom je tražila da se poništi nasljedna izjava od 18. jula 2013. godine, a koji tužbeni zahtjev je odbijen presudom navedenog suda od 25. novembra 2014. godine (koja presuda je potvrđena presudom drugostepenog suda od 15. oktobra 2015. godine).
Osporeni ostavinski postupak
8. Na osnovu smrtovnice Matičnog ureda Opštine Mrkonjić Grad od 19. juna 2014. godine pred Osnovnim sudom je pokrenut ostavinski postupak iza ostavioca.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj 75 0 O 035639 17 O 2 od 1. novembra 2017. godine prekinuo ostavinski postupak iza ostavioca i njegovu suprugu uputio da pokrene parnicu (u roku od 30 dana od dana prijema rješenja) radi osporavanja bračnog ugovora od 18. januara 2005. godine, uz upozorenje da ako ne pokrene parnicu u ostavljenom roku da će nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju spisa, bez obzira na zahtjev nasljednice (supruge ostavioca) u pogledu kojeg je ona upućena na parnicu.
10. Apelantkinje su podneskom od 25. decembra 2017. godine predložile Osnovnom sudu da „donese rješenje u ovoj pravnoj stvari jer nakon prekida postupka supruga ostavioca nije pokrenula parnicu“.
11. Osnovni sud je 10. januara 2019. godine donio Rješenje o nasljeđivanju broj 75 0 O 035639 18 O 3 kojim je utvrdio šta čini zaostavštinu ostavioca (nepokretna i pokretna imovina bliže opisana u izreci navedenog rješenja), te je za zakonske nasljednike na zaostavštini proglasio suprugu ostavioca i apelantkinje sa dijelom od po 1/3.
12. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da su apelantkinje navele da supruga ostavioca nije nasljednik u ovom postupku jer se ona izjavom datom pred javnim bilježnikom u Hrvatskoj odrekla svog nasljednog dijela, te je i bračnim ugovorom zaključenim sa ostaviocem ugovoreno da ona nema nikakvih prava na imovini ostavioca stečenoj do 15. aprila 2004. godine. Zatim je istakao da je supruga ostavioca dostavila nasljedničku izjavu datu pred javnim bilježnikom od 18. jula 2017. godine u kojoj je izjavila da se prihvata svog nasljednog dijela, a tokom postupka je istakla da nasljednička izjava koju je ranije dala ne može biti prihvaćena u tom postupku jer se ona odnosi na ostavinski postupak koji se vodio u Hrvatskoj.
13. Osnovni sud je ukazao da je supruga ostavioca nasljednik u konkretnom postupku iz razloga što se njena izjava o odricanju imovine od 18. jula 2013. godine ne može prihvatiti u konkretnom postupku jer iz njenog sadržaja proizlazi da se odnosi isključivo na ostavinski postupak koji se vodio pred sudom u Virovitici, odnosno javnim bilježnikom, kao i na ostavinsku masu utvrđenu u tom postupku. U vezi s tim je ukazao da su, u skladu sa članom 96 Zakona o vanparničnom postupku, sudovi u Republici Srpskoj isključivo nadležni za raspravljanje zaostavštine na nepokretnostima koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, pa se nasljedničke izjave date isključivo za potrebe drugih postupaka, odnosno drugu imovinu, ne mogu uzeti u obzir u konkretnom postupku. Takođe je ukazao da se imovinski odnosi regulisani bračnim ugovorom od 18. januara 2005. godine ne odnose na pravo supruge da bude nasljednik svog supruga-ostavioca. Naime, predmetnim ugovorom je regulisan status bračne tekovine i on se ne odnosi na nasljednopravne odnose supružnika, niti se bračni drug može odreći nasljeđa koje nije otvoreno, već to u skladu sa članom 158 Zakona o nasljeđivanju mogu učiniti samo potomci ostavioca, i to sporazumom sa pretkom koji je ovjeren od sudije ili notara. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je istakao da je i supruga ostavioca nasljednica, te je u skladu s njenom nasljednom izjavom od 18. jula 2017. godine, kao i izjavama apelantkinja, a primjenom člana 9 Zakona o nasljeđivanju, odlučio kao u izreci rješenja.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 O 035639 19 Gž 2 od 11. aprila 2019. godine odbijena je žalba apelantkinja i potvrđeno prvostepeno rješenje o nasljeđivanju.
15. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da su u predmetnom ostavinskom postupku sporna nasljedna prava na zaostavštini ostavioca koja se nalazi na području Republike Srpske, kod nesporne činjenice da su bračnim ugovorom od 18. januara 2005. godine (ovjerenim pred notarom) ostavilac i supruga regulisali svoje imovinskopravne odnose. Nadalje je istakao da je u predmetnoj vanparničnoj stvari rješenjem prvostepenog suda od 1. novembra 2017. godine prekinut ostavinski postupak iza ostavioca radi osporavanja bračnog ugovora zaključenog 18. januara 2005. godine, te supruga ostavioca upućena da pokrene parnicu u roku od 30 dana od prijema rješenja saglasno odredbi člana 127 stav 2 tačka d) Zakona o vanparničnom postupku, sa upozorenjem da ako ne pokrene parnicu u ostavljenom roku sud će nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju spisa. Zatim je ukazao da je prvostepeni sud u nastavku postupka, postupajući po stanju spisa, donio rješenje kojim je raspravio pravo zakonskih nasljednika saglasno odredbi člana 9 Zakona o nasljeđivanju, uvažavajući nasljedničke izjave supruge ostavioca i apelantkinja (koje su izjavile da se prihvataju nasljeđa na zaostavštini koja je predmet raspravljanja iza ostavioca, koja im po zakonu pripada).
16. Okružni sud je ukazao šta je propisano odredbama člana 271 st. 4 i 5 Porodičnog zakona, te je istakao da Porodičnim zakonom nije određen predmet bračnog ugovora i da svaki sporazum koji nije protivan prisilnim propisima je dopušten, tako da se u bračno-imovinskim odnosima afirmiše autonomija volje supružnika kao ugovornih strana, odnosno sloboda ugovaranja bez nametanja zakonskog imovinskog režima. Nadalje je istakao da je, s obzirom na cilj i karakter bračnog ugovora, prvostepeni sud pravilno zaključio da se bračnim ugovorom uređuju imovinskopravni odnosi ugovornih strana na postojećoj ili budućoj imovini bračnih supružnika, te da se bračnim ugovorom ne može odricati od nasljeđa. Naime, odredba člana 158 stav 1 Zakona o nasljeđivanju propisuje da odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva, a izuzetno od odredbe stava 1 tog člana potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom sa pretkom odreći nasljeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka (stav 2), pa se žalbom bez osnova osporavaju nasljedna prava supruge ostavioca pozivom na postojanje bračnog ugovora. Zatim je istakao da nije sporno da se nasljedničkom izjavom od 18. jula 2013. godine u ostavinskom postupku iza ostavioca pred Opštinskim sudom u Virovitici supruga ostavioca odrekla bilo kakvog nasljedstva iza ostavioca, koje joj po zakonu pripada, kao i potraživanja nužnog nasljednog dijela. Međutim, odricanje od nasljeđa odnosi se na zaostavštinu ostavioca koja se nalazi na području Republike Hrvatske, pa odredba člana 159 stav 1 Zakona o nasljeđivanju (o neopozivosti jednom date nasljedničke izjave), suprotno navodima žalbe, nije relevantna za raspravljanje zaostavštine iza ostavioca u ovom vanparničnom postupku, kao ni presuda Opštinskog suda u Virovitici od 25. decembra 2014. godine (koja je potvrđena presudom od 15. oktobra 2015. godine), kao ni činjenica da supruga ostavioca nije osporila pravnu valjanost predmetnog bračnog ugovora.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantkinje smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelantkinje su istakle da je u osporenom rješenju Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 127 i 130 Zakona o vanparničnom postupku i čl. 127, 129 i 158 Zakona o nasljeđivanju. Nadalje su obrazložile da je Osnovni sud rješenjem od 1. novembra 2017. godine uputio suprugu ostavioca na parnicu da ospori bračni ugovor od 18. januara 2005. godine, te kako ona nije pokrenula parnicu, odustala je od osporavanja valjanosti takvog ugovora. U vezi s tim su istakle da je Okružni sud zanemario navedenu činjenicu na koji način je proizvoljno primijenio navedene članove Zakona o vanparničnom postupku, te su ukazale na odluke Ustavnog suda br. AP 3885/12 od 23. decembra 2013. godine, AP 348/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 2690/08 od 21. jula 2011. godine. Naime, sud je u ostavinskom postupku rješavao o spornom pitanju koje je moglo biti riješeno samo u parnici, a nakon prekida postupka nikad nije doneseno rješenje o nastavku postupka. Apelantkinje su istakle da i pored te činjenice Okružni sud zauzima stav da se predmetnim bračnim ugovorom supruga ostavioca nije mogla odreći nasljeđa. Takođe su istakle da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbu člana 158 Zakona o nasljeđivanju pozivajući se na stav 1), a da odredba stava 2) jasno propisuje da se potomak može odreći nasljeđa koje bi mu pripadalo, odnosno predmetni bračni ugovor je valjan i nije osporen, a on zadovoljava formu sporazuma o odricanju nasljeđa. Naime, ovu odredbu pominje Okružni sud, ali se ne daje obrazloženje zbog čega sud nije prihvatio odricanje od nasljeđa supruge ostavioca dato u bračnom ugovoru sačinjenom kod javnog bilježnika. Takođe, apelantkinje su navele hronologiju predmetne pravne stvari, bliže navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju, te da su apelacioni navodi neosnovani, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije.
20. Osnovni sud je istakao da je u rješenju o nasljeđivanju dao detaljne razloge i obrazloženje pri kojima ostaje u cijelosti, te da apelantkinje u apelaciji nisu iznosile nove navode, već su samo ponovile svoje argumente o kojim je sud odlučio tokom postupka. V.Relevantni propisi
21. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 96. stav 1.
(1)Za raspravljanje zaostavštine lica koje je u satu smrti imalo prebivalište u Republici Srpskoj, a koje je državljanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, u pogledu nepokretne imovine koja se nalazi u Republici Srpskoj i u pogledu njegove pokretne imovine, bez obzira gdje se nalazi, isključivo je nadležan sud u Republici Srpskoj.
Član 127. stav 1.
(1)Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti učesnike da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred nadležnim organom uprave, ako su među učesnicima sporne činjenice od kojih ovisi neko njihovo pravo.
Član 130. st. 2. i 4.
(2)Ako sud prekine postupak, odredit će rok u kome treba pokrenuti parnicu pred sudom, odnosno nadležnim organom uprave, koji ne može biti duži od 30 dana.
(4)Ako učesnik u određenom roku ne postupi po rješenju suda, nastavit će se raspravljanje zaostavštine i, ako učesnik do završetka tog postupka ne podnese dokaz da je pokrenuo parnicu pred sudom, odnosno postupak pred nadležnim organom uprave, dovršit će se raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je učesnik upućen na parnicu pred sudom, odnosno na postupak pred nadležnim organom uprave.
22. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 – ispravka i 91/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav 1.
Nasljedni redovi (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, na osnovu zakona, umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov supružnik, njegovi roditelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i babe i njihovi potomci i njegovi ostali preci.
Član 9.
Prvi nasljedni red (1)Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov supružnik.
(2)Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove.
Član 158. st. 1. i 2.
Odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno (1)Odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog djejstva.
(2)Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom sa pretkom odreći od nasljeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka.
Član 159. stav 1.
Neopozivost izjave o odricanju ili o primanju nasljedstva i njen poništaj (1)Izjava o odricanju od nasljeđa ili o primanju nasljeđa, ne može se opozvati.
23. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 271. st. 4. i 5.
(4)Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko-pravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.
(5) Bračni ugovor mora biti notarski obrađen.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 75 0 O 035639 19 Gž 2 od 11. aprila 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinje su primile 13. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantkinje smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem odlučivalo o pravu apelantkinja na nasljeđivanje zaostavštine iza ostavioca, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinje u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukom Okružnog suda donesenom u osporenom ostavinskom postupku. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelantkinje, u suštini, smatraju da je navedeni sud u predmetnom ostavinskom postupku proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise.
33. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena žalba apelantkinja i potvrđeno rješenje o nasljeđivanju kojim su za zakonske nasljednike na zaostavštini ostavioca proglašeni supruga ostavioca i apelantkinje sa dijelom od po 1/3, a u skladu sa članom 9 Zakona o nasljeđivanju (koji propisuje da prvi nasljedni red čine djeca i supružnik ostavioca, te da nasljeđuju jednake dijelove). Zatim, Ustavni sud zapaža da apelantkinje smatraju da u konkretnom slučaju supruga ostavioca ne može biti nasljednik imajući u vidu predmetni bračni ugovor, da nije pokrenula parnični postupak u kojem bi osporila taj ugovor (iako je rješenjem Osnovnog suda upućena da pokrene parnični postupak), te imajući u vidu nasljedničku izjavu od 18. jula 2013. godine kojom se odrekla nasljeđa. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju razmotrio te žalbene navode i jasno i detaljno obrazložio zašto oni ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju.
35. Naime, u vezi s apelacionim navodima da je Okružni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, Ustavni sud primjećuje da iz člana 130 st. 2 i 4 Zakona o vanparničnom postupku proizlazi da u slučaju kada sud prekine postupak i uputi učesnika na parnicu, a učesnik u ostavljenom roku ne postupi po rješenju suda, da će se nastaviti raspravljanje zaostavštine i dovršiti bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je učesnik upućen na parnicu pred sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Osnovnog suda od 1. novembra 2017. godine prekinut predmetni ostavinski postupak iza ostavioca i njegova supruga upućena na parnicu radi osporavanja bračnog ugovora od 18. januara 2005. godine, uz upozorenje da ako ne pokrene parnicu u ostavljenom roku da će nastaviti ostavinski postupak i odlučiti prema stanju spisa. Zatim, Ustavni sud zapaža da supruga ostavioca nije postupila po navedenom rješenju u ostavljenom roku, pa je Osnovni sud, na prijedlog apelantkinja iznesen u podnesku od 25. decembra 2017. godine, nastavio predmetni ostavinski postupak i donio predmetno rješenje o nasljeđivanju prema stanju spisa. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da u ostavinskom postupku nije raspravljano o valjanosti bračnog ugovora od 18. januara 2005. godine (radi čijeg osporavanja je supruga ostavioca upućena da pokrene parnični postupak), Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni Zakona o vanparničnom postupku od redovnih sudova u osporenom ostavinskom postupku. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su apelantkinje, u vezi s apelacionim navodima koji se odnose na primjenu Zakona o vanparničnom postupku, ukazale na odluke Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3885/12 od 23. decembra 2013. godine, AP 348/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 2690/08 od 21. jula 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), a koje odluke se ne mogu dovesti u vezu s konkretnim predmetom jer ne proizlazi da se radi o identičnim okolnostima, niti se u navedenim odlukama odlučivalo o prigovorima koje apelantkinje ističu u predmetnoj apelaciji (u predmetima br. AP 3885/12 i AP 348/15 apelanti su samo osporavali dužinu trajanja ostavinskih postupaka, a u predmetu broj AP 2690/08 apelant je osporavao, pored dužine trajanja ostavinskog postupka, i rješenja kojim je prekinut predmetni ostavinski postupak i apelant upućen na parnicu jer je smatrao da u tom slučaju nije postojao spor o činjenicama zbog kojeg bi se ostavinski postupak mogao prekinuti i stranke uputiti na parnični postupak).
36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenom rješenju jasno obrazložio, između ostalog, da se shodno odredbama člana 271 stav 4 Porodičnog zakona bračnim ugovorom mogu urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini, te da Porodičnim zakonom nije određen predmet bračnog ugovora, pa da svaki sporazum koji nije protivan prisilnim propisima je dopušten. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud konstatovao da je s obzirom na cilj i karakter bračnog ugovora prvostepeni sud pravilno zaključio da se bračnim ugovorom ne može odricati nasljeđa. Naime, Okružni sud je navedeno doveo u vezu s odredbama člana 158 st. 1 i 2 Zakona o nasljeđivanju, koje odredbe propisuju da odricanje od nasljeđa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva, odnosno da samo potomak koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se sporazumom sa pretkom odreći nasljeđa koje bi mu pripalo poslije smrti pretka. Dovodeći u vezu navedene odredbe s datim obrazloženjem u osporenoj odluci, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Okružnog suda da apelantkinje bez osnova osporavaju nasljedna prava supruge ostavioca pozivom na postojanje bračnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da izuzetak propisan u članu 158 stav 2 Zakona o nasljeđivanju (na koji se apelantkinje pozivaju ističući da predmetni bračni ugovor zadovoljava formu sporazuma o odricanju od nasljeđa) propisuje izuzetak kojim se „potomak“ može sporazumom sa pretkom odreći nasljeđa koje bi mu pripalo poslije smrti, a iz čega proizlazi da se navedeni izuzetak (pod zakonom propisanim uslovima u članu 158 Zakona o nasljeđivanju) odnosi samo na potomke, a ne na supružnike. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio i da se nasljednička izjava od 18. jula 2013. godine odnosi na zaostavštinu ostavioca koja se nalazi na području Republike Hrvatske, pa da odredba člana 159 stav 1 Zakona o nasljeđivanju (o neopozivosti jednom date nasljedničke izjave) nije relevantna za raspravljanje zaostavštine iza ostavioca u konkretnom vanparničnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje i da je Osnovni sud u obrazloženju rješenja o nasljeđivanju, koje je kao pravilo potvrdio Okružni sud osporenim rješenjem, jasno ukazao da u skladu sa članom 96 Zakona o vanparničnom postupku, sudovi u Republici Srpskoj isključivo nadležni za raspravljanje zaostavštine na nepokretnostima koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, pa se nasljedničke izjave date isključivo za potrebe drugih postupaka, odnosno drugu imovinu, ne mogu uzeti u obzir u konkretnom postupku. Dovodeći u vezu navedene odredbe zakona sa obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenom ostavinskom postupku, kao i činjenicu da je nasljednička izjava od 18. jula 2013. godine data u ostavinskom postupku koji se vodio pred Opštinskim sudom u Virovitici, te da je supruga ostavioca u predmetnom ostavinskom postupku dala nasljedničku izjavu da se prihvata svog nasljednog dijela, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku da nasljednička izjava od 18. jula 2013. godine nije relevantna za raspravljanje zaostavštine iza ostavioca u predmetnom ostavinskom postupku.
37. Dakle, Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, kojom je potvrdio predmetno rješenje o nasljeđivanju, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na štetu apelantkinja.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinja o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
39. Apelantkinje se u apelaciji pozivaju i na kršenje člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povrede ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinje povredu prava na imovinu, u suštini, dovode u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, pri zaključku u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Okružni sud u osporenom rješenju za svoj stav o neosnovanosti navoda kojim se osporavaju nasljedna prava supruge ostavioca dao jasne i precizne razloge uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević