Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4682/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4682/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4682/19, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 104913 18 Rev od 17. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 104913 18 Rev od 17. septembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 104913 11 Ps od 12. decembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade štete po osnovu isplaćenih naknada na ime utvrđenih poreznih obaveza isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, kao neosnovan.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete, nastale neispunjenjem ugovornih obaveza od tužene, koju je apelant pretrpio u visini utvrđenih poreznih obaveza izlaznog PDV za period od 1. januara 2009. godine do 30. septembra 2010. godine. Nadalje, Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza 9. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) po osnovu kojeg je apelant tuženoj prenio pravo korištenja na nekretninama bivšeg Rudnika „Lipnica“ u Lipnici bez naknade na određeno vrijeme u trajanju od 15 godina, u svrhu realizacije projekta osnivanja Razvojno poduzetničkog centra- Inkubator „Lipnica“ u Lipnici koje čini kompleks objekata i zemljišta pojedinačno nabrojanih u Ugovoru. Također, utvrđeno je da je članom 6. stav 2. Ugovora određeno da je tužena saglasna da snosi sve troškove u vezi prenosa prava korištenja po tom ugovoru, te da je od strane revizora firme ,,Džaferović“ d.o.o. Sarajevo, koja je izvršila reviziju finansijskih izvještaja apelanta 31. decembra 2008. godine, apelant upozoren da je u obavezi da izvrši obračun izlaznog PDV za prenos prava korištenja na nekretninama koji je izvršen po osnovu navedenog Ugovora.
4. Isto tako, utvrđeno je da je na osnovu zapisnika o kontroli od 18. januara 2010. godine sačinjenog od strane Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreznih obveznika (u daljnjem tekstu: UIO BiH) apelantu po osnovu prenosa prava korištenja na nekretninama osnovom relevantnih odredbi Zakona o PDV utvrđena porezna obaveza za period od 1. januara do 30. novembra 2009. godine u novčanom iznosu preciziranom u presudi. Nadalje, utvrđeno je da je zapisnikom o kontroli UIO BiH od 10. decembra 2010. godine za kontrolisani period od 1. decembra 2009. godine do 30. septembra 2010. godine utvrđena obaveza apelanta po osnovu izlaznog PDV za prenos prava na predmetnim nekretninama u novčanom iznosu preciziranom u presudi. Također, utvrđeno je da je apelant po osnovu rješenja o razrezu porezne obaveze sačinio knjižne obavijesti na ime tužene od 14. maja 2010. godine, te od 21. februara 2011. godine kojim je pozvao tuženu da plati za njega obračunati porez u ukupnom novčanom iznosu preciziranom u presudi. Isto tako, utvrđeno je da iz uplatnica od 6. i 12. aprila 2010. godine, te 10. januara 2011. godine proizlazi da je apelant po osnovu rješenja i naloga za prinudnu naplatu uplatio UIO BiH novčani iznos preciziran u presudi, kao i da je obaveza plaćanja PDV uvedena tek Zakona o PDV koji je stupio na snagu 17. maja 2005. godine, godinu dana nakon zaključenja predmetnog ugovora.
5. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključujući da činjenica što je apelant po zaključenom Ugovoru platio izlazni PDV, ne može sama po sebi činiti zakonsku osnovu za naknadu sporne štete od strane tužene, kada iz okolnosti zaključenog Ugovora bez naknade i njegovih odredbi ne proizlazi postojanje obaveze tužene da za apelanta plati izlazni PDV.
6. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 104913 14 Pž od 12. januara 2018. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 104913 18 Rev od 17. septembra 2019. godine revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao odredbu člana 262. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da bi došlo do odgovornosti za štetu po naprijed navedenoj zakonskoj odredbi potrebno je da između štetnika (jednog ugovarača) i oštećenog (drugog ugovarača) već postoji obligacioni odnos, nastao na osnovu zaključenog ugovora, da iz tog odnosa proizlazi i određena obaveza, pa ukoliko nije izvršena, da je iz tog osnova drugom ugovaraču proizišla šteta, kada tek dolazi do odgovornosti za štetu jednog od ugovarača. Nadalje, istaknuto je da je u postupku utvrđeno da je odredbom člana 6. Ugovora ugovoreno da će tužena snositi troškove u vezi sa prenosom prava korištenja na nekretninama, međutim iz ove odredbe kako je definisana i formulisana ne proizlazi da se tužena obavezala snositi poreske obaveze koje proizlaze iz zaključenog Ugovora za apelanta. Dakle, ukazano je da se tužena nije Ugovorom obavezala platiti obaveze po osnovu poreza na promet usluga koji se naplaćivao u vrijeme zaključenja Ugovora po Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga, a pogotovo se nije obavezala platiti PDV po Zakonu o PDV koji se primjenjuje od 17. maja 2005. godine.
9. Nadalje, Vrhovni sud je istakao kako iz odredbe člana 6. Ugovora, kao i iz cijelog ugovora i njegovih odredbi, ne proizlazi da se tužena obavezala platiti bilo koje poreske obaveze u ime i za račun apelanta, pa time niti PDV, koji je tek uveden i regulisan donošenjem Zakona o PDV, koji u vrijeme zaključenja Ugovora nije ni bio zakonom utvrđen kao obaveza određenih poreskih obveznika, to se ne može prihvatiti stav revizije, da je krivnjom tužene došlo do umanjenja imovine apelanta. Naime, ukazano je da je to zbog toga što iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužena svojim radnjama prouzrokovala štetu za apelanta, odnosno da je njemu šteta nastala povredom ugovornih obaveza od strane tužene. Isto tako, navedeno je da do drugačije odluke ne dovodi ni pozivanje apelanta na načelo slobode ugovaranja, kroz navode da je nedopustivo da imovinu koristi tužena, a da apelant koji je tuženoj dao imovinu na korištenje bez naknade plaća PDV. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer je apelant imao mogućnost da prilikom zaključenja ugovora sa tuženom ugovori jasno i određeno plaćanje svih poreskih obaveza pa i onih koje budu nastajale u budućnosti po osnovu zaključenog Ugovora, kao i da nakon što je upozoren od strane revizorske kuće na obavezu plaćanja PDV za prijenos nekretnina na tuženu, zatraži raskid ugovora ili da zaključi aneks kojim bi se ugovorila obaveza tužene na plaćanje za apelanta izlaznog PDV.
10. Također, Vrhovni sud je naveo da tužena nema zakonsku obavezu plaćanja PDV, jer djelatnost tužene ne predstavlja trgovinsku niti privrednu djelatnost, niti čini djelatnost koja bi konkurisala djelatnosti kojom se bavi apelant ili firme u privatnom vlasništvu, već njena djelatnost spada u djelokrug rada organa lokalne samouprave, pa kao državni organ nije obveznik PDV, zbog čega se u smislu odredbi Zakona o PDV ne smatra obveznikom PDV, ni ako obavlja promet dobara i usluga u okviru djelatnosti i transakcija u koje ulazi kao organ uprave, a što je bilo u predmetnom slučaju. Isto tako, ukazano je da je apelant prilikom zaključenja ugovora bio dužan postupati sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno bio je dužan i morao je znati da je obaveza plaćanja poreskih obaveza po osnovu zaključenog Ugovora zakonska obaveza apelanta. U vezi s tim, navedeno je da je apelant na obavezu plaćanja PDV upozoren još u izvještaju revizorske kuće koji je sačinjen prije kontrole od strane UIO BiH, te je imao mogućnost već tada zatražiti raskid ugovora ili zaključenje aneksa kojim bi se ugovorila obaveza plaćanja poreza, što apelant nije učinio. Dakle, navedeno je da svoju obavezu plaćanja PDV nije mogao prenijeti na tuženu bez ugovaranja u ugovoru klauzule o prijenosu na tuženu te zakonske obaveze apelanta.
11. Isto tako, kako je Ugovorom apelant tuženoj prenio pravo korištenja na nekretninama bivšeg Rudnika ,,Lipnica“ u Lipnici bez naknade, ukazano je da nije ni moglo doći do ispostavljanja fakture tuženoj u kojoj bi bio sadržan PDV, zbog čega ni u takvoj situaciji nema krivice tužene kao nužne pretpostavke za odgovornost za štetu u smislu odredbe člana 262. stav (2) ZOO. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da nesporno proizlazi da tužena nije povrijedila ugovorne obaveze iz zaključenog Ugovora bez naknade na određeno vrijeme u trajanju od 15 godina, kada obaveza plaćanja izlaznog PDV za apelanta, nije za tuženu proizlazila iz odredbi zaključenog ugovora, pa je pravilan stav nižestepenih sudova da se nisu stekli uvjeti za odgovornost tužene za naknadu potraživane štete, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno odlučiti kada su odbili tužbeni zahtjev.
12. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, apelant tvrdi da se uvidom u izvedene dokaze nedvojbeno može utvrditi da je apelant u više navrata obavještavao tuženu o utvrđenoj poreznoj obavezi te tražio od tužene da tu obavezu izmiri, međutim tužena nije postupila po zahtjevu apelanta, te je apelant bio prinuđen izmiriti iznos navedenih poreskih obaveza, na koji način je došlo do umanjenja imovine apelanta krivnjom tužene zbog neispunjenja ugovornih obaveza. Također, apelant ukazuje da sudovi spornu ugovornu odredbu, član 6. Ugovora, pogrešno tumače, jer je evidentno da se apelant zaključivanjem Ugovora i navedenom ugovornom odredbom htio osloboditi od svih eventualnih troškova prenosa, pa tako i poreznih i drugih obaveza obzirom da je nekretninu ustupio bez naknade, dok je tužena to prihvatila potpisivanjem Ugovora i zauzvrat dobila korištenje nekretnine besplatno. Dakle, apelant navodi da su sudovi zauzeli nezakonite stavove bez da su uopće dovoljno dobro razmotrili odredbu člana 6. Ugovora u odnosu na odredbu člana 99. ZOO.
Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 99.
(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Član 262. stav (2) (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpio.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud nalazi da je u postupku apelant, pored ostalog, odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete po osnovu isplaćenih naknada na ime utvrđenih poreznih obaveza isplati novčani iznos, sve bliže označeno u izreci prvostepene presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojim ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević