Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3528/19 (Javna ustanova Osnovna škola "Danilo Borković")

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3528/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3528/19, rješavajući apelaciju Javne ustanove Osnovna škola "Danilo Borković" Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Javne ustanove Osnovna škola "Danilo Borković" Gradiška podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 048221 18 Gž2 od 3. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 048221 18 P2 od 12. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Javna ustanova Osnovna škola "Danilo Borković" (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. septembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 048221 18 Gž 2 od 3. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 048221 18 P2 od 12. jula 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i E.S. (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 14. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 23. novembra 2020. godine, a Osnovni sud 11. januara 2021. godine, dok tužiteljka nije dostavila odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 048221 15 P od 15. septembra 2016. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke i obavezana apelantkinja da joj na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 12.600,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova, straha i umanjenja opšte životne aktivnosti, kao i da tužiteljki naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom, preciziranom u presudi, a počev od 15. septembra 2016. godine pa do isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljke je odbijen kao neosnovan.

6. Protiv navedene presude i apelantkinja i tužiteljka su podnijele žalbe Okružnom sudu, koji je Rješenjem broj 72 0 P 048221 17 Gž od 24. januara 2018. godine žalbe uvažio, ukinuo osporenu presudu Osnovnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna analiza sprovedenih dokaza a što je kao rezultat imalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

7. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 048221 18 P2 od 12. jula 2018. godine kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke i obavezana apelantkinja da joj na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 14.000,00 KM i naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom, precizirane u presudi, a počev od dana donošenja te presude pa do isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljke je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelantkinja 6. juna 2014. godine organizovala školski izlet svojih učenika na planinu Borja, kod motela „Hajdučke vode“, opština Teslić, na kojem se nalazila i tužiteljka koja je u to vrijeme bila učenica četvrtog razreda osnovne škole kod apelantkinje. Utvrđeno je da se tužiteljka, kako je i sama priznala u svom iskazu, bez javljanja svojoj razrednoj nastavnici, poimenično navedenoj u presudi, zajedno sa još nekoliko školskih drugova popela na obližnje brdo iznad motela „Hajdučke vode“ na kojem se zadržala izvjesno vrijeme, a potom se, silazeći niz brdo, saplela i pala, te zadobila više tjelesnih povreda. Navedeno je i da je na osnovu vještačenja obavljenog od sudskog vještaka medicinske struke, poimenično navedenog u presudi, utvrđeno da je tužiteljka u ovom događaju pretrpjela osobito teške i po život opasne povrede u vidu razderine kože u desnoj tjemenoj regiji sa prelomom lobanjskih kostiju, epiduralnim krvarenjem (između tvrde moždanice i lobanjskih kostiju) i da je tužiteljka, usljed ovog povređivanja, pretrpjela umanjenje opšte životne sposobnosti od 30%.

8. Nadalje je obrazloženo da je, ocjenjujući izjave saslušanih svjedoka, i to izjavu razredne nastavnice tužiteljke koju je dala 26. maja 2016. godine pred tim sudom, kao i njenu izjavu od 18. juna 2018. godine, te upoređujući ove izjave sa izjavama svjedoka, poimenično navedenih u presudi, Osnovni sud zaključio da se izjava razredne nastavnice tužiteljke iz 2016. godine ne može prihvatiti kao vjerodostojna, jer se te izjava razlikuje u bitnim činjenicama u odnosu na izjavu koju je dala na ročištu od 18. juna 2018. godine i jer se njena izjava razlikuje i u odnosu na izjavu svjedoka, poimenično navedenih u presudi. Kako je obrazložio taj sud, razredna nastavnica tužiteljke je na ročištu od 26. maja 2016. godine istakla da su nastavnici strogo naredili učenicima da ne smiju ići na strminu i da je to ona ponovila i svojim učenicima, dok je u izjavi od 18. juna 2018. godine istakla da je vidjela brdo, ali da nije rekla djeci da ne smiju ići, jer „ni u snu nije pomislila da bi oni išli na to brdo“. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da proizilazi da razredna nastavnica tužiteljke, koja je bila zadužena da vodi nadzor nad razredom kojeg je pohađala tužiteljka, nije izrekla upozorenje svojim učenicima da ne smiju ići na strminu koja se nalazila u neposrednoj blizini. Navedena izjava se, prema obrazloženju tog suda, bitno razlikuje u odnosu na izjavu svjedoka D.Š., koja je u svojoj izjavi datoj na ročištu od 26. juna 2016. godine istakla da je S. R., kao vođa puta, upozorila nastavnike da se na djecu mora strogo paziti, da je čula da i ostali nastavnici prenose to upozorenje učenicima iz svojih razreda, te da je čula konkretno da razredna nastavnica tužiteljke upozorava svoj razred da ne može ići na brdo, te je identičnu izjavu dala na ročištu od 18. juna 2018. godine. Imajući u vidu da je razredna nastavnica tužiteljke na ročištu od 18. juna 2018. godine izjavila da nije upozorila učenike svoga razreda da ne smiju ići na strminu, a da je bila dužna izreći jasnu, izričitu i obavezujuću zabranu učenicima da se ne smiju penjati na strminu koja se nalazila u blizini, te da je takvo propuštanje radnika apelantkinje u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, te je, prema zaključku Osnovnog suda, apelantkinja odgovorna za štetni događaj i posljedice koje su nastupile za tužiteljku. Osnovni sud je istakao i da iz izvedenih dokaza proizilazi zaključak da radnik apelantkinje-razredna nastavnica tužiteljke - u datim okolnostima nije postupila kako je trebalo, a kako je trebalo postupati u datim okolnostima izjasnila su se poimenično navedena lica. Prema obrazloženju tog suda, iz izjava tih lica i Pravilnika o izvođenju ekskurzija, izleta i nastave u prirodi (u daljnjem tekstu: Pravilnik) proizilazi da je u datim okolnostima radnik apelantkinje-razredna nastavnica tužiteljke - bila duža preduzeti sve mjere i aktivnosti kojim bi se spriječio štetni događaj, što, po mišljenju tog suda, ona nije učinila zbog čega je apelantkinja i odgovorna za štetu koju je tužiteljka pretrpjela u štetnom događaju od 6. juna 2014. godine.

9. Iz izvedenih dokaza, kako je obrazložio taj sud, proizilazi da se strmina nalazila u blizini mjesta gdje su učenici bili stacionirani i obavljali svoje aktivnosti, što znači da je, prema mišljenju tog suda, svaki nastavnik bio dužan učenike upozoriti konkretnim upozorenjem i zabranom penjanja, ograničavajući kretanje učenika prema toj strmini, jer penjanje po takvoj strmini, koja u naravi predstavalja ski-stazu, predstavlja opasnu aktivnost, te izostanak izričite zabrane i ograničenja predstavlja propust za koji je apelantkinja odgovorna. Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza, dakle, proizilazi da se tužiteljka penjala na uzvišenje zajedno sa svjedocima, bez dozvole razredne nastavnice, olako vjerujući da je ona dopustila odlazak na brdo, odnosno na strminu, te stoga, prema mišljenju tog suda, slijedi zaključak da je tužiteljka u toj situaciji postupila sa nedovoljno pažnje i opreza u čemu se ogleda njezin doprinos koji je taj sud procijenio na 20%. Procjenjujući doprinos tužiteljke od 20%, kako je obrazloženo, taj sud je imao u vidu izjavu tužiteljke, izjavu svjedoka poimenično navedenih u presudi, životnu dob tužiteljke, te kako je utvrdio doprinos tužiteljke nastanku štetnog događaja (član 192 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), to je Osnovni sud obrazložio da je umanjio utvrđene iznose naknade štete za 20%, te je dosudio tužiteljki iznose naknade nematerijalne štete precizirane u presudi. Takođe je navedeno da je taj sud imao u vidu da se štetni događaj dogodio 2014. godine, a da se nematerijalna šteta dosuđuje po kriterijumima i mjerilima važećim na dan presuđenja, pa je stoga u odnosu na raniju ukinutu odluku dosudio nešto veće iznose, nalazeći da dosuđeni iznosi predstavljaju adekvatnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, pretrpljeni bol i strah, te je slijedom iznesenog a primjenom odredaba čl. 170, 192 i 200 ZOO donesena presuda kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude i apelantkinja i tužiteljka su podnijele žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 72 0 P 048221 18 Gž 2 od 3. juna 2019. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen kao neosnovan tužiteljkin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, takse na žalbu i troškova zastupanja pred tim sudom, kao i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbe i zastupanja pred tim sudom. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je zakonom ustanovljena pravna pretpostavka o postojanju krivice tužene za štetu koju je pretrpjela tužiteljka i da ona nije oborena dokazima koje je tužena sprovela tokom postupka. Navedeno je da je čl. 81 i 83 Porodičnog zakona propisana dužnost roditelja da se brinu o zaštiti života i zdravlja svoje maloljetne djece i o njihovom obrazovanju i osnovnom školovanju koje je po zakonu obavezno. Kako je obrazloženo, za vrijeme izvođenja nastave u osnovnom obrazovanju djeca se nalaze u školi sa čim su, shodno Zakonu o osnovnom obrazovanju, izjednačeni školski izleti a roditelji povjeravaju svoju maloljetnu djecu na brigu i staranje školskoj ustanovi koja je za to vrijeme, kao i roditelji, posredstvom svojih zaposlenih radnika, dužna da se brine o zaštiti njihovog života i zdravlja. Ostvarivanje ove zakonske dužnosti, prema obrazloženju Okružnog suda, podrazumijeva efikasan i stalni nadzor nad aktivnostima učenika, primjeren njihovom uzrastu. Imajući u vidu uzrast tužiteljke od 11 godine u vrijeme povređivanja, kako je obrazložio taj sud, učenicima tog uzrasta nije bilo dovoljno samo izreći usmene naloge, zabrane ili preporuke o ponašanju tokom izleta nego je bio nužan efikasan i stalni nadzor nad njihovim aktivnostima i ponašanjem primjeren njihovom uzrastu kako bi se ispunila zakonska obaveza o zaštiti života i zdravlja djece, njihovom obrazovanju i vaspitanju. Kako je obrazloženo, zbog navedenog, taj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i uzeo u obzir doprinos tužiteljke nastanku štete, srazmjerno tom doprinosu obavezao apelantkinju da joj nadoknadi nematerijalnu štetu po njenim pojedinačnim osnovima kao u izreci presude. Prema obrazloženju tog suda, pojedinačno dusuđeni iznosi štete, a time i njen ukupan iznos su, i po ocjeni tog suda, adekvatni pretrpljenim duševnim bolovima zbog umanjene životne aktivnosti tužiteljke, jačini pretrpljenih fizičkih bolova, odnosno straha koji kako pojedinačno, tako i u ukupnom iznosu ne pogoduju težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom naknade nematerijalne štete, a sve saglasno članu 200 ZOO. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 1 Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da su njeni zaposlenici, uključujući razrednu nastavnicu tužiteljke, svoj posao na spornom izletu obavljali u skladu sa svim pravilima, te da su se redovni sudovi pogrešno pozvali na Porodični zakon koji se ne može primijeniti na konkretan slučaj s obzirom na to da iz njega ne proizilazi obaveza nastavnika da se stara o učenicima. Smatra da je 100% krivica na tužiteljki i da je ona sama odgovorna za sve što se desilo. Navodi i da redovni sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili osporene odluke i da su diskriminisali apelantkinju na taj način, jer ničim nije dokazana njena odgovornost. Navodi i da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da roditelji tužiteljke nikada nisu pokrenuli postupak naplate premije osiguranja na koju učenici imaju pravo, već da traže naknadu od apelantkinje, te da je sudija izvjestilac u ovom predmetu detaljno proučio predmet i dao izdvojeno mišljenje na odluku, što, prema apelantkinjinom mišljenju, dokazuje da su odluke redovnih sudova nepravilne.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantkinjinog prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

13. Osnovni sud je naveo da su u postupku sprovedeni svi potrebni dokazi i da je izvršena njihova ocjena u skladu sa zakonom, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154 st. 1. i 3.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 170. st. 1. i 2.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.

Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje,sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

15. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 71/09, 104/11 i 33/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

(1)Škola donosi godišnji program rada kojim se utvrđuju:

a)sadržaj rada, b)vrijeme,

v) mjesto,

g) način,

d) nosioci ostvarivanja nastavnog plana i programa i

đ) izleti, ekskurzije i škola u prirodi, kros (jesenji i proljetni), odnosno sportski dan.

(2)Školski odbor usvaja godišnji program rada škole.

(3)Škola dostavlja godišnji program rada škole najkasnije do 20.

septembra tekuće godine Ministarstvu, Republičkom pedagoškom zavodu, osnivaču, ako je privatna škola, i skupštini grada, odnosno skupštini opštine.

(4)Ministarstvo za svaku školsku godinu utvrđuje obrazac godišnjeg programa rada za osnovne škole.

(5)Ministar donosi pravilnik o izvođenju izleta, ekskurzija i škole u prirodi.

Član 47.

(1)Škola u okviru svojih mogućnosti za učenike organizuje prošireni program, koji podrazumijeva:

a)produženi boravak, b)jutarnje čuvanje,

v) slobodne aktivnosti,

g) fakultativnu nastavu,

d) školu u prirodi i

đ) pripremne aktivnosti za djecu u godini prije polaska u prvi razred.

(2)U okviru produženog boravka učenicima se obezbjeđuje čuvanje tokom kojeg se odvijaju različite sportske i kulturno-umjetničke aktivnosti, učenje, izrada domaćih zadataka i izvršavanje drugih obaveza, a u skladu sa opštim aktima škole.

(3) Ministar donosi uputstvo o organizovanju proširenog programa.

(4)Škola može organizovati rad školske kuhinje.

(5)Ministar donosi pravilnik o uslovima rada školske kuhinje.

16. Pravilnik o izvođenju izleta, ekskurzija i škole u prirodi („Službeni glasnik RS“ broj 67/09) koji je bio na snazi u relevantnom vremenskom periodu a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) Izleti, ekskurzije i škola u prirodi izvode se na području Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika) i Federacije BiH (u daljem tekstu: Federacija). (2) Ministarstvo prosvjete i kulture (u daljem tekstu: Ministarstvo) može dati odobrenje za izvođenje ekskurzije i van granica Republike i Federacije na osnovu priloženog programa o stručnoj opravdanosti ekskurzije.

(3) Školama koje se nalaze u pograničnim područjima Ministarstvo može na osnovu priloženog programa o stručnoj opravdanosti dati saglasnost za realizovanje izleta van granica Republike i Federacije.

(4) Ukoliko se pojedine škole opredijele za realizovanje izleta i ekskurzije van granica Republike i Federacije, dužne su prije započinjanja aktivnosti (u septembru i oktobru) zatražiti pismenu saglasnost Ministarstva.

(5) Zahtjev za saglasnost sadrži:

a) plan i program izvođenja izleta, odnosno ekskurzije i

b) ciljeve i zadatke izleta, odnosno ekskurzije.

(6) Potpunu odgovornost za organizaciju i realizovanje izleta, ekskurzije i škole u prirodi snosi stručni tim škole, i to:

a) za organizaciju i ugovaranje direktor i

b) za druge vidove zaštite djece i realizovanje predviđenih programa sva punoljetna lica koja prate učenike na izletu, ekskurziji i školi u prirodi.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda, 45/09 – Odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 222. stav 1.

Odluke drugostepenog suda donose se poslije vijećanja glasanjem.

Član 223. stav 2.

Za svaku odluku vijeća potrebna je većina glasova.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 048221 18 Gž 2 od 3. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 8. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 6. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/4 i II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 stav 1, 13 i 14 Evropske konvencije.

23. S obzirom na to da je apelantkinja javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati apelantkinjine navode u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

27. Dovodeći u kontekst navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta i relevantnim propisima, Ustavni sud zapaža da su redovi sudovi za svoja odlučenja, suprotno apelantkinjinim navodima, dali jasna i argumentovana obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali jasnu analizu sprovedenih dokaza pri čemu su sve dokaze ocijenili posebno i u međusobnoj vezi, te nakon toga izveli zaključak da je apelantkinja odgovorna za štetu koju je tužiteljka pretrpjela. Ustavni sud, nadalje, zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, ona nije odgovorna u smislu u kojem su to redovni sudovi zaključili. Iz člana 5 Pravilnika nedvosmisleno proizilazi potpuna odgovornost svih punoljetnih lica koja prate učenike na izletu, ekskurziji i školi u prirodi za druge vidove zaštite djece. Takođe, kako su to obrazložili i redovni sudovi, iz odredaba člana 170 ZOO proizilazi da za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Kako je u konkretnom slučaju u postupku utvrđeno da odgovorno lice, radnik, apelantkinje -u ovom slučaju razredna nastavnica tužiteljke-nije postupila sa dužnom pažnjom, niti je u datim okolnostima reagovala na odgovarajući način radi zaštite ne samo tužiteljke nego i ostalih učenika, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 154 i 170 ZOO i člana 5 Pravilnika koje se odnose na odgovornost apelantkinje za nematerijalnu štetu koju je tužiteljka pretrpjela i kada je obavezala apelantkinju da, shodno odredbama člana 200 ZOO, naknadi nematerijalnu štetu tužiteljki. Pri tome Ustavni sud nagalašava da, suprotno apelantkinjinim navodima, činjenica da je tužiteljka bila osigurana i kod osiguravajućeg društva od kojeg je mogla naplatiti osiguranu premiju zbog povređivanja ne isključuje pravo tužiteljke da u sudskom postupku traži i naknadu štete od odgovornog lica koje je u konkretnom slučaju apelantkinja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da činjenica da je jedan od članova drugostepenog sudskog vijeća (sudija izvjestilac) izdvojio svoje mišljenje, jer je ono u suprotnosti sa odlukom, ne pretpostavlja da je odluka nezakonita ili nepravilna, kako to apelantkinja smatra. Ovo stoga što se, shodno odredbi člana 223 ZPP, odluke vijeća donose većinom glasova, a ne jednoglasno. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud smatra apelantkinjine navode neosnovanim.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

29. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. U pogledu ovih navoda Ustavni sud ima u vidu domen zaštite člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što „je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status“), te činjenicu da je apelantkinja javna ustanova, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelantkinju prekršili član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizilazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizička lica. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su, shodno odredbama čl. 154, 170 i 200 ZOO i člana 5 Pravilnika, obavezali apelantkinju na naknadu nematerijalne štete tužiteljki zbog povređivanja u toku trajanja izleta koji je apelantkinja organizovala a na kojem radnik apelantkinje-razredna nastavnica tužiteljke-nije preduzela odgovarajuće mjere radi zaštite i čuvanja učenika, uključujući i tužiteljku, kada su redovni sudovi dali argumentovana obrazloženja za svoje odluke pri čemu su dali jasnu analizu svih sprovedenih dokaza, kada činjenica da je tužiteljka mogla naplatiti premiju osiguranja zbog povređivanja i od osiguravajućeg društva nema uticaja na pravo tužiteljke da traži naknadu i od apelantkinje kao odgovorne za pretrpljene povrede i kada se odluke drugostepenog vijeća donose većinom glasova, a ne jednoglasno.

31. Nema kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelantkinju kao javnu ustanovu prekršili član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, koji se s obzirom na domen zaštite može vezati isključivo za fizička lica.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3528/19 (Javna ustanova Osnovna škola "Danilo… | Sudska praksa | Aktio