Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4377/20 (M. M.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4377/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4377/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Marijan Markija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marijan Markija protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 009962 17 Uvp od 17. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 009962 16 U od 4. januara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijan Markija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Branka Praljak advokat iz Novog Travnika, podnio je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 009962 17 Uvp od 17. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 009962 16 U od 4. januara 2017. godine.

2. Rješenjem Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Općine Fojnica Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 30. maja 2016. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za izdavanje-izmjenu uvjerenja o okolnostima stradavanja.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 30. maja 2016. godine, Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je rješenjem od 19. septembra 2016. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 009962 16 U od 4. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv tuženog (drugostepenog organa) radi poništenja rješenja tog organa od 19. septembra 2016. godine.

5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 4. januara 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 06 0 U 009962 17 Uvp od 17. septembra 2020. godine predmetni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog upravnog spisa proizlazi da je apelant podnio zahtjev u kojem traži da mu se u potvrdi o okolnostima stradavanja riječ „povrijeđen“ zamijeni sa riječi „ranjen“, jer „to predstavlja pogrešku“, te jer je time uskraćen u pogledu njegovog stradalničkog statusa, kao i da je u predmetnom zahtjevu naveo da novom potvrdom „nema namjeru tražiti neka prava i status, nego samo da se pravilno upiše da je stradalnik od ranjavanja“. Dalje, da je prvostepeni organ uprave, postupajući po zahtjevu apelanta, u predmetnom postupku izveo sve dokaze koje je predložio apelant, kao i ostale dokaze koji se tiču stradavanja apelanta (uvjerenja, nalaze i mišljenja ljekara, saslušanje svjedoka i dr.) nakon čega je donio prvostepeno rješenje (koje rješenje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa). Vrhovni sud je dalje naveo da je, imajući u vidu činjenicu da je Odjel za obranu u Općini Fojnica izdao uvjerenje od 15. novembra 2004. godine (kojim je potvrđeno da je apelant, kao pripadnik „VP 1781 Fojnica“ povrijeđen 11. novembra 1992. godine u Paklarevu, da ga je prilikom eksplozije granate zasula zemlja i kamenje po očima i glavi), te da su okolnosti o stradavanju-povredi apelanta potvrđene uvjerenjem od 26. marta 2013. godine i da je pravilno ocijenjena i obrazložena vjerodostojnost izjava saslušanih svjedoka (s obzirom da se iz navedenih izjava ne može sa sigurnošću utvrditi vrsta stradavanja), pravilno prvostepeni sud odbio tužbu apelanta. Vrhovni sud je takođe naveo da, s obzirom da apelant ne raspolaže dokazima koji bi mogli biti pravni osnov za izmjenu podataka u službenoj evidenciji, a iz priložene medicinske dokumentacije iz doba stradavanja za apelanta se upotrebljavaju i izraz „povrijeđen“ i izraz „ranjen“, te imajući u vidu da je apelant ostvario svoja prava koja mu pripadaju prema Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, neosnovano apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da u osporenim presudama nije dat odgovor na njegov prigovor da je on, od eksplozije granate, zapravo ranjen, te da u konkretnom slučaju nije bilo riječi o njegovom „povrjeđivanju“, nego o „ranjavanju“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4377/20 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio