Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2798/19 („Agro voće“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2798/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-2798/19, rješavajući apelaciju „Agro voće“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Agro voće“ d.o.o.

Laktaši podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 114653 19 Pž od 24. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Agro voće“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 114653 19 Pž od 24. aprila 2019. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 114653 15 Ps od 30. oktobra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužilac Granolić Nevenko iz Banja Luke, s.p. „Poljoprivredna proizvodnja Granolić“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) traži da se apelant obaveže isplatiti iznos od 10.052,14 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom obavezan je tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio, između ostalog, da su Poljoprivredna zadruga „Vip Krajina“ (u daljnjem tekstu: Vip Krajina) i apelant bili u poslovnom odnosu koji podrazumijeva kupovinu i prodaju voća, te usluga prevoza robe. Nadalje, utvrđeno je da je Vip Krajina apelantu ispostavila račune na ime isporuke robe i usluga prevoza robe na ukupan iznos od 45.071,72 KM. Utvrđeno je da je apelant vršio nekoliko uplata u korist Vip Krajina, što je vidljivo iz knjigovodstvene evidencije Vip Krajina, ali da apelant svoj dug nije u potpunosti izmirio. Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da su Vip Krajina i tužilac 22. juna 2015. godine zaključili ugovor o cesiji kojim je potraživanje Vip Krajina prema apelantu u iznosu od 10.052,14 KM, preneseno na tužioca, na koji način je tužilac stekao pravo da potražuje navedeni dug od apelanta. U toku postupka je također utvrđeno da apelant nije dokazao da je platio dug svom povjeriocu Vip Krajina, ali je isticao da dug nije platio iz razloga što je tražio knjižno odobrenje za dugovani iznos zbog lošeg kvaliteta robe koju mu je isporučio Vip Krajina. Prema utvrđenju Okružnog privrednog suda apelant je dokazao da je bio posrednik između Vip Krajina i „Inter- Fruit“ Austrija iz razloga što je posjedovao certifikat Global-G.A.P, na osnovu kojeg se šljiva mogla izvesti u EU. Nadalje je utvrđeno da je spornu količinu šljiva apelant reklamirao 9. septembra 2013. godine, da predmetni reklamacijski zapisnik nije potpisan, niti ovjeren od strane Vip Krajina, da je šljiva koju je austrijski kupac reklamirao roba koju je isporučio apelant, a da je prethodno robu primio od Vip Krajina. Okružni privredni sud je naveo da tužilac nije sporio apelantove navode o tome da je on obavijestio Vip Krajina o lošem kvalitetu šljive koja je reklamirana, za koju količinu je Vip Krajina i dala knjižno odobrenje, ali da je tužilac tvrdio da za preostali dio šljive apelant nikad nije dostavio reklamaciju Vip Krajina, dok je apelant tvrdio da su svi znali za reklamaciju, da je apelant ispoštovao zakonski rok predviđen za obavještavanje prodavca o vidljivim nedostacima isporučene robe iz člana 481. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Konačno, Okružni privredni sud je utvrdio da je blokada računa Vip Krajina izvršena 6. augusta 2015. godine, dakle nakon zaključivanja ugovora o cesiji 22. juna 2015. godine, te je neosnovan apelantov zahtjev da se taj ugovor proglasi ništavim.

4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je zaključio da su Vip Krajina i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o prodaji robe propisan odredbom člana 454. ZOO i po osnovu ugovora o prevozu robe iz člana 648. ZOO, da je Vip Krajina prenijela svoje potraživanje na tužioca u skladu sa odredbom člana 436. ZOO. Okružni privredni sud je također zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da je platio dug svom povjeriocu Vip Krajina, ali je istaknuo da dug nije platio iz razloga što je tražio knjižno odobrenje za dugovani iznos zbog loše kvalitete robe koju mu je isporučio Vip Krajina. S obzirom na činjenicu da je sporni račun izdat 9. augusta 2013. godine, a da je austrijski kupac već 10. augusta 2013. godine zajedno sa apelantom potpisao knjižno odobrenje a nakon toga apelant je 9. septembra 2013. godine sačinio i ovjerio reklamacijski zapisnik uz priloge, te ponovo upozoren od strane austrijskog kupca da proslijedi knjižno odobrenje, jasno je da je apelant ispoštovao zakonski rok predviđen za obavještavanje prodavca o vidljivim nedostacima isporučene robe iz člana 481. st. 1. i 3. ZOO, zbog čega se apelant ne može teretiti za dug koji je nastao za uslugu Vip Krajina zbog na vrijeme istaknutog prigovora o lošem kvalitetu robe (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 9 do 11 obrazloženja).

5. Odlučujući o žalbi tužioca Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 114653 19 Pž od 24. aprila 2019. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelanta obavezao da tužiocu isplati dug u iznosu od 10.052,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Viši privredni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori osnovani. Pri tome, Viši privredni sud je ukazao na odredbe čl. 813. i 454. stav 1. ZOO-a, ocijenivši da se u žalbi osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant samo posrednik između Vip Krajina i „Inter-fruit“ Austrija i da se, pored takvog utvrđenja, prvostepeni sud poziva na odredbu člana 454. ZOO koja definiše ugovor o prodaji robe. S tim u vezi, Viši privredni sud je pojasnio da je Vip Krajina apelantu isporučivala šljive i za to izdavala račune, koje je većim dijelom apelant i platio, zbog čega je, prema ocjeni Višeg privrednog suda, između njih zaključen ugovor o prodaji robe, a ne o posredovanju.

7. Nadalje, Viši privredni sud je ocijenio da tužilac u žalbi osnovano navodi da apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 481. st. 1. i 3. ZOO (Pregled stvari i vidljivi nedostaci). Naime, u konkretnom slučaju, apelant je nakon prijema robe od prodavca Vip Krajina, istu pregledao i vršio pakovanje i otpremu prema inostranom kupcu, a sve prema standardu Global G.A.P, koji je neophodan za izvoz šljive na evropsko tržište. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, apelant je mogao uočiti nedostatke ako ih je šljiva imala, već pri prijemu i daljem pakovanju robe za izvoz, i u skladu sa citiranom zakonskom odredbom odmah prodavcu, odnosno Vip Krajina ukazati na eventualne nedostatke. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da reklamacijski zapisnik apelanta od 9. septembra 2013. godine nije potpisan od strane Vip Krajina i nije sačinjen u rokovima koji su propisani ZOO, niti je prodavac odmah obavješten o nedostacima, nakon što je inostrani kupac reklamirao spornu količinu izvezene šljive apelantu. U tom smislu, Viši privredni sud je pojasnio da je prvostepeni sud utvrdio da je sporni račun izdat 9. augusta 2013. godine, a da je austrijski kupac već 10. augusta 2013. godine zajedno sa apelantom potpisao knjižno odobrenje, a apelant je tek 9. septembra 2013. godine sačinio i ovjerio reklamacijski zapisnik. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant ispoštovao zakonski rok predviđen u odredbi člana 481. st. 1. i 3. ZOO. Viši privredni sud je dalje naveo da je tužilac u žalbi osnovano ukazao na činjenicu da apelant kao kupac nije dalje otpremao stvari bez pretovara, nego je predmetnu robu, miješao sa svojom robom i prepakivao u drugu ambalažu. Viši privredni sud je istaknuo da je tokom postupka utvrđeno da roba nije dolazila u originalnom pakovanju, nego u gajbama ili sličnom pakovanju, dakle radi se o otvorenom tipiziranom ambalažnom pakovanju uobičajenom za vrstu robe kao što su šljive, to znači ne radi se o originalnom pakovanju i stoga se kvalitet robe morao utvrditi odmah po prijemu i reklamirati odmah, a to dalje znači da se ne radi o skrivenim manama. Posebno kod činjenice da je apelant poslovao po standardima Global G.A.P. i da je morao da primijeti eventualne nedostatke na robi.

8. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o preinačenju obavezno pravnih odnosa kroz promjenu subjekta dobrovoljnom cesijom, odnosno da je na tužioca preneseno potraživanje koje Vip Krajina ima prema apelantu a po osnovu spornog računa za isporučenu robu, kao i da apelant nije dokazao da je platio dug svom povjeriocu Vip Krajina. Kod utvrđenja da apelant nije isplatio dug za isporučenu robu, Viši privredni sud je zaključio da je, na osnovu odredbi čl. 17. stav 1. i 262. stav 1. ZOO-a, a u vezi sa odredbama čl. 454. stav 1. i 436. stav 1. ZOO-a, obavezan da tužiocu na ime duga za isporučenu robu plati utuženi iznos od 10.052,14 KM.

Apelacioni navodi

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je tokom postupka dokazao da je šljiva imala skrivene nedostatke u smislu člana 482. ZOO-a i da je na vrijeme istaknuo prigovor o lošem kvalitetu šljive. Smatra da je drugostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza proizvoljno utvrdio činjenično stanje, koje je različito od činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud. Pored toga, apelant navodi da se njega teretiti za dug koji je nastao za uslugu Vip Krajini zbog na vrijeme istaknutog prigovora o lošem kvalitetu robe – šljive, te da je zbog svega navedenog drugostepena presuda neustavna i da je prekršila osnovna ustavna prava apelanta na pravičan postupak i na imovinu.

Relevantni propisi

10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pregled stvari i vidljivi nedostaci Član 481. st. (1) i (3) (1) Kupac je dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.

(3) Ako je kupac otpremio stvar dalje bez pretovara, a prodavcu je pri zaključenju ugovora bila poznata ili morala biti poznata mogućnost takve dalje otpreme, pregled stvari može biti odložen do njenog prispeća u novo mesto opredeljenja, i u tom slučaju kupac je dužan da prodavca obavesti o nedostacima čim je po redovnom toku stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o obligaciono-pravnom odnosu kupoprodaje između Vip Krajina kao prodavca i apelanta kao kupca u smislu člana 454. ZOO. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da apelant, nakon što je primio robu (šljivu) od Vip Krajina, nije obavijestio prodavca o vidljivim nedostacima na svari, odnosno u slučaju pretovara - o onim nedostacima za koje je, po redovnom toku stvari, mogao doznati od svojih klijenata, u smislu člana 481. st. 1. i 3. ZOO-a, iako je predmetnu robu pregledao, miješao sa svojom robom i prepakivao u drugu ambalažu, te vršio otpremu prema inostranom kupcu. Navedeno posebno imajući u vidu da je apelant poslovao po standardima Global G.A.P, koji je neophodan za izvoz šljive na evropsko tržište i da je morao da primjeniti eventualne nedostatke na robi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je sporni račun izdat 9. augusta 2013. godine, da je austrijski kupac već 10. augusta 2013. godine zajedno sa apelantom potpisao knjižno odobrenje, a apelant je tek 9. septembra 2013. godine sačinio i ovjerio reklamacijski zapisnik, na temelju čega je zaključio da apelant nije ispoštovao zakonski rok predviđen u odredbi člana 481. st. 1. i 3. ZOO, zbog čega ga je, u smislu odredbi čl. 17. stav 1. i 262. stav 1. ZOO-a, a u vezi sa odredbama čl. 454. stav 1. i 436. stav 1. ZOO-a, obavezao da tužiocu na ime duga za isporučenu robu plati utuženi iznos. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2798/19 („Agro voće“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio