Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4716/20 (Ć.H.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povjeravanje djeteta
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4716/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4716/20, rješavajući apelaciju Ć. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ć. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 036164 20 U od 7.
oktobra 2020. godine, Rješenja Federalnog Ministarstva rada i socijalne politike broj UPII 05-31/6-6/20 S.Č. od 12. februara 2020.
godine i Rješenja JU Kantonalni centar za socijalni rad – Služba socijalne zaštite Općine Vogošća broj 35/VIII-09-544-135/19 P.P. od 16. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ć. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 036164 20 U od 7. oktobra 2020. godine, Rješenja Federalnog Ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII 05-31/6-6/20 S.Č. od 12. februara 2020. godine i Rješenja JU Kantonalni centar za socijalni rad – Služba socijalne zaštite Općine Vogošća (u daljnjem tekstu: Služba) broj 35/VIII-09-544-135/19 P.P. od 16. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe je zatraženo 3. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su u periodu od 7. do 19. januara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na prijedlog potpredsjednika Mate Tadića, Ustavni sud je odlučio da on neće učestvovati u radu i odlučivanju zbog postojanja razloga iz člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. U ponovnom postupku Rješenjem Službe broj 35/VIII-09-544-135/19 P.P. od 16. decembra 2019. godine određeno je da će mldb. dijete I. H., rođen 2. jula 2012. godine u Sarajevu, općina Centar, od oca (apelanta) Ć. H. i majke S. H., od dana prijema tog rješenja, živjeti sa majkom S. H. u Vogošći na navedenoj adresi, privremeno do donošenja pravomoćne sudske presude o razvodu braka (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke je određeno da je apelant dužan doprinositi za izdržavanje mldb. I. H. novčani iznos od 500,00 KM od dana prijema rješenja do donošenja pravomoćne sudske presude o razvodu braka, te da je obavezan novčani iznos na ime izdržavanja mldb. djeteta uplaćivati do svakog petog u mjesecu za prethodni mjesec na broj tekućeg računa majke mldb. djeteta S. H., koja je dužna apelantu po prijemu tog rješenja dostaviti broj računa. Stavom III izreke je određeno da će se odnosi i neposredni kontakti mldb. djeteta I. H. s apelantom održavati prve sedmice u mjesecu od srijede, po završetku školskih obaveza, do četvrtka do 20.00 sati, druge sedmice u utorak i četvrtak po završetku školskih obaveza do 20.00 sati i petak od 18.00 sati do nedjelje do 18.00 sati, pa tako naizmjenično, na način da će apelant u naznačeno vrijeme preuzimati i vraćati dijete sa adrese stanovanja majke ili na drugom mjestu u skladu s potrebama i prethodnim dogovorom roditelja mldb. djeteta. Također je određeno da će dijete održavati redovne telefonske razgovore s apelantom za vrijeme boravka kod majke, kao i sa majkom za vrijeme boravka s apelantom. Nadalje je određeno da će za vrijeme vjerskih i drugih praznika dijete boraviti s apelantom po jedan dan (prvi dan Bajrama u godini i drugi dan drugog Bajrama u godini, jedne godine, a naredne godine obrnutim redoslijedom). Zatim je određeno da će za vrijeme školskih raspusta dijete boraviti s apelantom pola zimskog raspusta i pola ljetnog raspusta u skladu s prethodnim dogovorom roditelja oko tačnih termina. Stavom IV rješenja je određeno da odluke iz st. I, II i III izreke važe do pravomoćnosti sudske presude o razvodu braka, dok je stavom V izreke određeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da se apelant i majka mldb. I. H. u toku postupka posredovanja nisu izmirili i nisu sporazumjeli s kim će živjeti mldb. I. H., o načinu održavanja ličnih odnosa mldb. djeteta s roditeljem s kojim neće živjeti i izdržavanju mldb. djeteta, te da je Služba, postupajući po službenoj dužnosti, donijela rješenje od 25. jula 2019. godine kojim je mldb. I. H. povjerila na zaštitu i vaspitanje majci S. H., odredila način održavanja ličnih odnosa, kontakata mldb. djeteta s apelantom i visinu izdržavanja koje će apelant doprinositi. Ministarstvo je, postupajući po apelantovoj žalbi, svojim rješenjem od 9. oktobra 2019. godine poništilo rješenje Službe od 25. jula 2019. godine i predmet vratilo Službi na ponovni postupak. Služba se pozvala na član 50. Porodičnog zakona ističući da ako bračni partneri ne postignu sporazum ili postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će u skladu sa stavom 2. navedenog člana na zahtjev ovlaštenog lica ili po službenoj dužnosti odlučiti o tim pitanjima i ta odluka je privremena do pravomoćnosti odluke o razvodu braka. Služba je u ponovnom postupku postupila po uputama Ministarstva iz rješenja od 9. oktobra 2019. godine i sačinila dopunu socijalne anamneze od 6. decembra 2019. godine, pribavila dopunu mišljenja pedagoga od 4. decembra 2019. godine, dopunu nalaza i mišljenja psihologa od 21. novembra 2019. godine, potvrdu Udruženja fudbalski klub ,,Unis“ 1948-2019 Vogošća od 21. oktobra 2019. godine, zatim izjave roditelja mldb. djeteta na zapisnike od 31. oktobra 2019. godine, sačinila službenu zabilješku od 21. oktobra 2019. godine, te donijela zaključak stručnog tima od 11. decembra 2019. godine. Na osnovu navedenih, kao i ranije pribavljenih dokaza i utvrđenih činjenica Služba je donijela navedeno rješenje. U zaključku stručnog tima Službe od 11. decembra 2019. godine je navedeno da je on na osnovu cjelokupnog stanja spisa, provedenih prethodnih radnji u postupku, dopune socijalne anamneze, mišljenja psihologa i pedagoga, mišljenja da je u najboljem interesu mldb. I. H. da živi sa majkom, uz redovne lične i neposredne kontakte između apelanta kao oca i djeteta, na način da se oni održavaju, kako je navedeno u izreci rješenja. Također je navedeno da se prilikom odlučivanja o kontaktima vodilo računa o apelantovim radnim obavezama, djetetovim školskim i vanškolskim aktivnostima, uzrastu, navikama i potrebama djeteta, te da će se na taj način određenim kontaktima u cijelosti održati emotivna veza između apelanta i djeteta, koja je bitna za razvoj djeteta.
8. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja Službe odbijena je Rješenjem Ministarstva broj UPII 05-31/6-6/20 S.Č. od 12. februara 2020. godine. U obrazloženju rješenja u vezi s navodima žalbe koji se odnose na to da je prvostepeni organ u ponovnom postupku donio rješenje kojim je gotovo na identičan način, uz neznatne razlike u pogledu termina, odlučio o povjeravanju mldb. djeteta na zaštitu i vaspitanje i načinu održavanja ličnih odnosa mldb. djeteta s ocem, kao i u rješenju od 25. jula 2019. godine, Ministarstvo je istaklo da prvostepeni organ novo rješenje donosi prema rezultatu cjelokupnog postupka, ranije vođenog i upotpunjenog, a koje može biti isto, ali i drugačije u izreci od ranije donesenog rješenja koje je poništeno. Shodno navedenom, imajući u vidu da su u ponovnom postupku ponovo uzete na zapisnik izjave roditelja mldb. djeteta, da je dopunjena socijalna anamneza o prilikama u kojima žive roditelji i mldb. dijete, da su pribavljene dopune nalaza i mišljenja pedagoga i psihologa u kojem je navedeno da je razgovor s mldb. I. H. vođen u porodičnom i individualnom setingu, kroz intervju i uz pomoć tehnika projekcije, da je izvršena provjera apelantovih navoda o neprimjerenom ponašanju majke i nane po majci prema mldb. djetetu, da je izvršena ocjena materijalnih prilika roditelja i potreba mldb. djeteta, da su se stručni radnici prvostepenog organa izjasnili na navode apelantove žalbe o okolnostima smrti oca majke djeteta, kao i o CD-u koji je apelant priložio, te da se iz njih vidi koji su to razlozi bili odlučujući za donošenje odluke kao u prvostepenom rješenju. Stoga je Ministarstvo smatralo da nisu osnovani navodi žalbe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da su povrijeđeni materijalni propisi i pravila upravnog postupka, te je stoga, na osnovu člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku, žalbu odbilo kao neosnovanu.
9. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 036164 20 U od 7. oktobra 2020. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je sud zakazao i održao javnu raspravu 7. oktobra 2020. godine, kojoj je prisustvovao apelant, zatim zainteresirano lice S. H., majka mldb. djeteta, dok raspravi nije prisustvovalo tuženo Ministarstvo koje je uredno obaviješteno o održavanju rasprave.
10. Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni organ, postupajući po uputama datim u rješenju Ministarstva od 9. oktobra 2019. godine, postupio po datim uputama i sačinio dopunu dokaznog postupka kako je navedeno u rješenju. Dalje iz spisa predmeta, kako je utvrdio sud, proizlazi da je dopunjena socijalna anamneza (po uputama drugostepenog organa), iz koje proizlazi da u odnosu na ranije pribavljene socio-anamnestičke podatke nije došlo do promijenjenih okolnosti u materijalnom, zdravstvenom statusu, uvjetima i mjestu stanovanja roditelja i mldb. djeteta. Shodno tome, socijalni radnik prvostepenog organa je i dalje mišljenja da mldb. I. H. treba povjeriti majci na zaštitu i vaspitanje, a da s ocem ostvaruje redovne kontakte. Iz dopuna mišljenja pedagoga i psihologa utvrđeno je da su oba roditelja emotivno privržena mldb. djetetu i da su usmjerena na zadovoljavanje njegovih potreba. Također se vidi da je u toku obavljenog razgovora s mldb. I. H. utvrđeno da je vezan za oba roditelja, ali da iskazuje želju da malo više vremena provodi s ocem. Istaknuto je da su pedagog i psiholog ostali pri ranije datom mišljenju da mldb. I. H. treba da živi sa majkom, a da s ocem ostvaruje redovne kontakte tokom sedmice, vikenda, praznika, zimskog i ljetnog raspusta. Dalje je istaknuto da je psiholog navedeni stav obrazložio time da je majka roditelj koji brzo i lako diferencira potrebe djeteta, usmjerena je na dosljedne vaspitne principe, jasno uspostavlja granice u djetetovom ponašanju – balansira nivoom djetetovih aktivnosti, okupira i usmjerava emocije i gradi samopouzdanje i samokontrolu kod djeteta. Pored toga, svi stručni radnici prvostepenog organa su mišljenja da anamnestički podatak o načinu smrti oca majke djeteta nije faktor roditeljskog funkcioniranja majke djeteta, te da se, prema ocjeni psihologa, ne evidentiraju reakcije značajne za njeno trenutno psihičko zdravlje i stabilnost. Iz dopune socijalne anamneze, dopune mišljenja pedagoga i dopune mišljenja psihologa, kao i zaključka stručnog tima prvostepenog organa, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi da se u razgovoru s mldb. djetetom cijenio odnos majke i drugih srodnika prema mldb. djetetu, s naglaskom na apelantove navode o njihovom neprimjerenom ponašanju. Iz navedenog se, kako je istaknuto, vidi da je mldb. I. H. negirao da je od ukućana ili članova porodice bio ugrožen na način da bi mu trebala zaštita, te da je u tom dijelu razgovora bio opušten, veseo i razdragan, a da pregled i analiza CD materijala dostavljenog prvostepenom organu nisu praksa ni poznata metodologija rada u tim postupcima. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ u ponovnom postupku ponovo obavio razgovor s roditeljima mldb. djeteta i da su oni na zapisnike prvostepenog organa dali izjave na sve okolnosti predmetnog slučaja.
11. U odnosu na apelantovu obavezu da doprinosi izdržavanju djeteta, Kantonalni sud je naveo da je prilikom određivanja visine iznosa koji će apelant doprinositi na ime izdržavanja mldb. I. H. prvostepeni organ uzeo u obzir da su potrebe mldb. osmogodišnjeg djeteta u skladu s razvojnom dobi zdravog školskog djeteta u vidu potreba svakodnevnog ambijenta života, prehrane, prilagođenih odjevnih stvari, higijene, užine u školi, obavljanja školskih aktivnosti, troškovima potreba za trening (prevoz i oprema) i drugih aktivnosti mldb. djeteta u slobodno vrijeme s roditeljima i vršnjacima, školskog pribora, udžbenika, prisustva eventualno dodatnoj naobrazbi, a sve u skladu sa standardom života roditelja, uvida u platne liste roditelja mldb. djeteta i utvrđivanja njihovih stvarnih mogućnosti. Također je navedeno da je prvostepeni organ pri tome uzeo u obzir i navode iz dopune socijalne anamneze da je apelant u prethodnom periodu uredno ispunjavao svoju obavezu izdržavanja i da je, pored navedenog, doprinosio izdržavanju i u vidu plaćanja troškova treninga mldb. I. H., kupovine udžbenika, potrebnog školskog pribora, garderobe i sl. Shodno navedenom, prema mišljenju Kantonalnog suda, u najboljem interesu mldb. I. H. je da nastavi živjeti sa majkom uz redovne lične i neposredne kontakte između apelanta i djeteta, kao i da apelant doprinosi izdržavanju mldb. djeteta u utvrđenom iznosu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ispravno je određena visina doprinosa izdržavanja mldb. djeteta od strane apelanta. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ ispravno postupio kada je donio svoju odluku shodno članu 50. Porodičnog zakona, a tuženi organ kada je odbio žalbu kao neosnovanu.
12. Kantonalni sud je, cijeneći navode tužbe da je apelantu onemogućeno učestvovanje u postupku, zaključio da su istaknuti navodi neosnovani jer je apelant saslušan na sve okolnosti u vezi s mldb. djetetom, iznio je svoje viđenje, a o čemu je sačinjen i zapisnik prvostepenog organa od 31. oktobra 2019. godine. Utvrđeno je da su navedenu izjavu prvostepeni i tuženi organ uzeli u obzir i cijenili u sklopu svih dokaza. U odnosu na navod apelantove tužbe da mu nije dostavljena dopuna mišljenja pedagoga i dopune mišljenja psihologa, kao i zaključka stručnog tima prvostepenog organa, Kantonalni sud je smatrao da on nije od utjecaja na rješenje stvari jer organi starateljstva nisu u obavezi da dostavljaju navedena mišljenja. Pored toga, zaključeno je da je apelant s navedenim mišljenjima upoznat kroz prvostepeno rješenje (gdje su ona interpretirana), a u svakom slučaju navedena odluka je privremena i traje dok sud u parničnom postupku pravomoćno ne razvede brak kada će sud odlučiti i o svim pitanjima u vezi s mldb. djetetom.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
14. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naveo je da prvostepeni organ apelantu kao stranci nije pružio mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i dokazima bitnim za donošenje rješenja. Naime, prvostepeni organ je nakon saslušanja stranaka sačinio dopune socijalne anamneze, dopunjeno je mišljenje pedagoga i nalaz psihologa, o čemu apelant nije imao mogućnost da se izjasni tokom prvostepenog postupka. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni organ je propustio da roditelje mldb. djeteta, shodno odredbi člana 8. stav 1. Zakona o upravnom postupku, kao stranke u postupku, upozna s dokazima koje je proveo u postupku donošenja pobijanog rješenja, kako bi se o njima izjasnili i eventualno ih pobijali i drugim dokazima. Naveo je da je nakon prijema rješenja Službe, 23. decembra 2019. godine podnio zahtjev da mu se kao stranci shodno članu 79. Zakona o upravnom postupku dostave dokazi na kojima se zasniva rješenje, koje je primio 30. decembra 2019. godine. Nadalje, apelant smatra da u provedenom postupku nisu pravilno ocijenjeni dokazi koje je apelant dostavio u pogledu načina smrti oca majke mldb. I. H. i u pogledu toga davanja neistinitih iskaza majke djeteta. Apelant je istakao da je dostavio dokaze, akt MUP-a Zeničko-dobojskog kantona – PU Olovo iz kojeg se vidi da je smrt oca majke mldb. I. H. posljedica suicida izvršenog vatrenim oružjem 1997. godine, a ne posljedica eksplozije nagazne mine kako je neistinito navela majka mldb. I. H. Apelant, također, smatra da osporenim odlukama nije obrazloženo kako je utvrđen iznos koji je apelant dužan plaćati za izdržavanje djeteta, niti su cijenjene apelantove ekonomske mogućnosti zbog kojih bi mogao bolje zadovoljavati potrebe djeteta u slučaju da živi s apelantom. Apelant smatra da su organi uprave i sud trebali donijeti odluku da mldb. I. H. živi s apelantom do donošenja pravomoćne presude o razvodu braka i da bi u najboljem interesu mldb. djeteta bilo da živi sa ocem. b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i da taj sud ostaje pri razlozima koje je dao u osporenoj presudi kojom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. Predložio je da se apelacija odbije.
16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je u postupku donošenja osporenog rješenja tog upravnog organa utvrđeno je da je prvostepeni organ prilikom donošenja rješenja od 16. decembra 2019. godine postupio po uputama tog ministarstva iz rješenja od 9. oktobra 2019. godine i pribavio potrebne dokaze, između kojih i apelantovu izjavu na zapisnik od 31. oktobra 2019. godine. Iz provedenih dokaza je također utvrđeno da je apelant kroz socio-anamnestičku obradu, psihološku i pedagošku obradu, aktivno učestvovao u postupku donošenja rješenja prvostepenog organa od 16. decembra 2019. godine, kojom prilikom mu je, u skladu s odredbom člana 8. stav 1. Zakona o upravnom postupku, omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Tako su izvršene i provjere njegovih navoda o neprimjerenom ponašanju majke i nane po majci prema mldb. djetetu, stručni radnici prvostepenog organa su se izjasnili na apelantove navode o okolnostima smrti oca majke djeteta, kao i o CD-u koji je apelant priložio. Zbog navedenog, Ministarstvo smatra da činjenično stanje u predmetnom slučaju nije bilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da nisu povrijeđeni materijalni propis i pravila upravnog postupka.
17. Služba je u odgovoru navela da je taj organ proveo sve procesne radnje i da je donio rješenje koje je u konačnici potvrđeno odlukom Ministarstva i Kantonalnog suda.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
(1) Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire, ovlašćena osoba nastojat će da se oni sporazumiju o tome sa kim će živjeti njihovo maloljetno dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje nakon punoljetstva, o njegovim osobnim odnosima sa roditeljem sa kojim neće živjeti, o njegovom izdržavanju i o ostalim sadržajima roditeljskog staranja.
(2) Ako bračni partneri ne postignu sporazum iz stava 1. ovog člana, ili postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev ovlašćene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o pitanjima iz stava 1. ovog člana.
(3) Odluka iz stava 2. ovog člana važi do pravomoćnosti odluke o razvodu braka. (4) Žalba protiv odluke iz stava 2. ovog člana ne odlaže njeno izvršenje.
Član 142. stav 2 (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 145. stav 1.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
Član 149.
(1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.
(2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.
20. Konvencija o pravima djeteta [koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Za svrhe ove Konvencije, dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i pogodnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 036164 20 U od 7. oktobra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni upravni i postupak upravnog spora tiče privremenog povjeravanja i izdržavanja mldb. djeteta do donošenja pravomoćne sudske presude o razvodu braka, dakle, predmeta građanskopravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1285/20 od 6. maja 2020. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava u postupku koji se odnosio na privremeno određivanje s kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete, održavanju kontakata s apelantom, te načinu izdržavanja do donošenja pravomoćne sudske odluke o razvodu braka.
30. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom upravnom i postupku upravnog spora organi uprave i redovni sud u konačnici donijeli odluke kojima je privremeno do pravomoćnosti odluke suda o razvodu braka odlučeno o odnosima mldb. djeteta i njegovih roditelja, to jest apelanta i majke mldb. djeteta. Osporene odluke su donesene na osnovu člana 50. Porodičnog zakona koji propisuje da ako bračni partneri ne postignu sporazum o tome s kim će živjeti njihovo maloljetno dijete, o njegovim ličnim odnosima s roditeljem sa kojim neće živjeti, o njegovom izdržavanju i o ostalim sadržajima roditeljskog staranja organ starateljstva će na zahtjev ovlaštenog lica ili po službenoj dužnosti odlučiti o tim pitanjima. Ustavni sud zapaža da je navode koje je istakao u apelaciji apelant već isticao tokom provedenog postupka i da su u žalbenom i postupku upravnog spora o njima već odlučivali organ uprave i redovni sud. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica ne čine proizvoljnim. Suprotno apelantovim navodima o kršenju člana 8. Zakona o upravnom postupku jer mu nije data mogućnost da se izjasni o svim dokazima Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je apelant saslušan na sve okolnosti u vezi s mldb. djetetom, da je pri tome iznio svoje viđenje, o čemu je sačinjen i zapisnik Službe od 31. oktobra 2019. godine. Također proizlazi da je navedena apelantova izjava cijenjena kao dokaz u sklopu ostalih dokaza. U odnosu na apelantove navode da mu nije dostavljena dopuna mišljenja pedagoga i dopune mišljenja psihologa, kao i zaključka stručnog tima Službe Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao navedene apelantove prigovore i zaključio da oni nisu od utjecaja na rješenje stvari jer organi starateljstva nisu u obavezi da dostavljaju navedena mišljenja. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da su apelantu navedeni dokazi dostavljeni na njegov zahtjev, da je s njima upoznat kroz prvostepeno rješenje, zatim da se o njima izjasnio u podnesenoj žalbi i konačno da je na javnoj raspravi pred Kantonalnim sudom imao mogućnost da iznese svoje argumente u odnosu na provedene dokaze. Osim toga, osporene odluke su privremenog karaktera jer će o navedenim pitanjima konačno odlučivati sud u postupku razvoda braka, a koji je u toku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku cijenjen dokaz koji je apelant podnio u vezi s uzrokom smrti oca majke mldb. djeteta i u vezi s tim navoda majke mldb. djeteta, o čemu su organi uprave i Kantonalni sud dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud dovoljno i jasno obrazložio odluku kojom je utvrđena obaveza i iznos na ime izdržavanja mldb. djeteta. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.
33. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispoštovane i garancije iz čl. 3. i 12. Konvencije o pravima djeteta, te da su organi uprave i redovni sud svoje odluke isključivo zasnovali na interesima mldb. djeteta, koje je saslušano pred nadležnim organom Službe, ali da su organi uprave i redovni sud donijeli odluke na osnovu svih dokaza izvedenih na te okolnosti. Ustavni sud zapaža da je organ starateljstva u socijalnoj anamnezi utvrdio da iz dopuna mišljenja pedagoga i psihologa proizlazi da su oba roditelja emotivno privržena mldb. djetetu i da je u toku obavljenog razgovora sa mldb. I. H. utvrđeno da je vezan za oba roditelja, ali da iskazuje želju da malo više vremena provodi s ocem. Kod tako utvrđenih činjenica pedagog i psiholog su ostali pri ranije datom mišljenju da mldb. I. H. treba da živi sa majkom, a da s apelantom ostvaruje redovne kontakte tokom sedmice, vikenda, praznika, zimskog i ljetnog raspusta, te da će se na taj način određenim kontaktima u cijelosti održati emotivna veza između apelanta i djeteta, koja je bitna za razvoj djeteta. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema (ni) kršenja prava iz Konvencije o pravima djeteta budući da su prilikom donošenja osporenih odluka organi uprave i redovni sud vodili računa prvenstveno o interesima mldb. djeteta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 266/19 od 12. marta 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama organa uprave i Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
35. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava u konkretnom upravnom postupku, koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka (žalbe u upravnom postupku i tužbe za pokretanje upravnog spora) nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je i ovaj dio apelacije neosnovan. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su organi uprave i redovni sud, pri donošenju odluka o povjeravanju i izdržavanju zajedničkog mldb. djeteta, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelantu bili dostupni pravni lijekovi koje je i koristio i o kojima su odlučili organ uprave i redovni sud u postupku upravnog spora.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević