Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4068/19 (H. Č.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4068/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4068/19, rješavajući apelaciju Hajrudina Čampare, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hajrudina Čampare podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 573246 17 Gž od 16. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 573246 16 Kom od 28. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrudin Čampara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 573246 17 Gž od 16. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 573246 16 Kom od 28. aprila 2017. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 11. novembra 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužioca KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 1. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su u periodu od 9. do 21. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac kao tražilac izvršenja podnio je 30. novembra 2004. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 25. maja 2011. godine određeno je predloženo izvršenje. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje od 11. septembra 2013. godine kojim je usvojen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, te je određeno da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom i da će se nakon pravomoćnosti rješenja predmet dostaviti Parničnom odjeljenju Općinskog suda na daljnji postupak, a izvršni postupak je odložen do okončanja parničnog postupka po tužbi. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 11. septembra 2013. godine, koja je rješenjem Kantonalnog suda od 11. februara 2016. godine odbijena, te je potvrđeno osporeno rješenje.
6. Apelant je 8. aprila 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka, te pogrešno i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
7. Rješavajući predmetnu apelaciju, Ustavni sud, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1868/16 kojom je djelimično usvojio predmetnu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak, koji se u tom trenutku nalazio pred Općinskim sudom na rješavanju po tužbi, pa je Općinskom sudu naloženo da po hitnom postupku okonča postupak po tužbi, te da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke. Osim toga, navedenom odlukom Ustavnog suda odbačena je apelantova apelacija u odnosu na povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koji se nalazio na rješavanju po tužbi pred Općinskim sudom, zbog toga što je bila preuranjena.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Mal 573246 16 Kom od 28. aprila 2017. godine obavezan je apelant da tužiocu isplati dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelant, iako je bio uredno obaviješten, nije pristupio na pripremno ročište, niti na ročište za glavnu raspravu. Dalje je ukazao da je uvidom u analitičku karticu na ime apelanta, koja je provedena kao dokaz u postupku, utvrđeno zaduženje apelanta za period od 19. februara do 15. jula 2004. godine. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 7. i 123. ZPP kojima je regulirano da postoji obaveza stranaka da dokažu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. Također je ukazao na odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Zatim je naveo da je članom 77. Odluke o vodovodu i kanalizaciji propisano da se za korištenje vode potrošene iz javnog vodovoda i korištenje javne kanalizacije plaća naknada po utvrđenoj jediničnoj cijeni, a na osnovu izvršenih očitanja vodomjera i ispostavljenih računa, dok je članom 82. stav 1. propisano da su potrošači dužni dostavljene račune za potrošenu vodu i korištenje kanalizacije izmiriti u roku od 15 dana od dana dostavljanja. Općinski sud je naveo da je tužilac u konkretnom slučaju dokazao osnovanost svog potraživanja, odnosno da je u utuženom periodu osigurao apelantu korištenje vode iz javnog vodovoda i korištenje javne kanalizacije, dok apelant kao korisnik usluge nije platio tužiocu naknadu za potrošenu vodu i korištenje kanalizacije u potraživanom novčanom iznosu. Općinski sud je naveo da nije osnovan prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim je ukazao da je odredbama člana 378. ZOO propisano da za jednu godinu zastarijeva, između ostalog, potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kada je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva. Zatim je naveo da je odredbama člana 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika, pred sudom ili drugim nadležnim organom, s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Shodno tome, Općinski sud je istakao da su tačni apelantovi navodi da je tužilac podnio tužbu sudu nakon proteka roka od jedne godine od dana dospjelosti potraživanja, ali da je prekinuo tok roka zastare potraživanja podnošenjem prijedloga za izvršenje od 30. novembra 2004. godine kojim je pokrenuo postupak pred sudom s ciljem ostvarenja potraživanja (prvi račun je od 19. februara 2004. godine). Dakle, Općinski sud je istakao da zastarni rok od jedne godine nije protekao.
10. Zatim je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da je analitička kartica tužiočeva privatna isprava, koja nije ni račun, ni izvod iz poslovnih knjiga tužioca, te kao takva ne može biti vjerodostojna isprava na osnovu koje bi sud mogao donijeti rješenje o izvršenju, niti se može podnijeti tužba. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 29. ZIP-a propisano da je vjerodostojna isprava, prema ovom zakonu, između ostalog, izvod iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, te da je vjerodostojna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da tužiočeva analitička kartica, tj. izvod iz poslovnih knjiga tužioca prema ovom zakonu jeste vjerodostojna isprava koja sadrži sve potrebne elemente. Općinski sud je ukazao da je ovakav stav zauzeo i Kantonalni sud u Odluci broj 09 0 I 0220927 14 Gži od 13. novembra 2015. godine. Također je naveo da nije osnovan apelantov prigovor da tužilac u analitičkoj kartici nije naveo obračun potrošnje budući da u analitičkoj kartici nije neophodno navoditi način obračuna duga. Općinski sud je ukazao da nije mogao cijeniti kao osnovane apelantove navode da tužilac nije pravilno obračunao potrošnju vode jer apelant u toku postupka nije izveo dokaze na osnovu čije ocjene bi sud mogao utvrditi ovu činjenicu, a što je bio dužan u skladu s raspravnim načelom sadržanim u članu 7. i članu 123. stav 1. ZPP.
11. Apelant je protiv prvostepene presude podnio žalbu, nakon čega je predmetni spis 6. juna 2017. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 573246 17 Gž od 16. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu. Dalje je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant dužan da isplati tužiocu dug po osnovu obaveze iz ugovornog odnosa. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio dokazanost tužbenog zahtjeva na osnovu analitičke kartice. Kantonalni sud je naveo da prema odredbama čl. 14. i 21. Zakona o računovodstvu i reviziji u Federaciji BiH analitička kartica spada u računovodstvene isprave. Također je naveo da je u skladu sa članom 134. stav 1. ZPP analitička kartica dokaz u postupku. Dalje je naveo da zakon ne propisuje da je analitička kartica javna isprava, pa se stoga na nju ne odnosi načelo pretpostavljene istinitosti (član 132. stav 1. ZPP), ali da u konkretnom slučaju, nezavisno od toga, ona ima snagu dokaza u odnosu na činjenicu neisplaćenih mjesečnih računa za utuženi period, a apelant nije dokazao da ih je izmirio. S obzirom na to da apelant, primjenom odredbe člana 126. ZPP, nije dokazao da je izmirio predmetni dug, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u skladu s odredbama člana 17. ZOO, te čl. 77. i 82. stav 1. Odluke o vodovodu i kanalizaciji obavezao apelanta da izvrši svoju obavezu i isplati dug po osnovu potrošnje vode. Kantonalni sud je naveo da nije osnovano apelantovo pozivanje na odredbe člana 45. stav 1. Zakona o potrošačima jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da obračun utroška vode nije sačinjen na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu, na koje okolnosti apelant nije predlagao dokaze.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelant je naveo hronologiju izvršnog postupka i parničnog postupka koji je vođen po tužbi pred Općinskim sudom. Apelant smatra da je sud povrijedio odredbe ZIP-a (čl. 3, 5, 22, 29, 36. i 49) i ZPP (čl. 3, 7, 10, 123, 191. stav 4, 209. i 231) budući da je proizvoljno cijenio dokaz – analitičku karticu kao vjerodostojnu ispravu, bez konkretnog i jasnog obrazloženja po apelantovom prigovoru i žalbama. Dalje je naveo da analitička kartica nije vjerodostojna isprava u smislu člana 29. ZIP-a i ne predstavlja račun i izvod iz poslovnih knjiga za cijenu usluga isporuke vode. Dalje je naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud propustili da utvrde da je izvršni postupak nezakonito pokrenut. Zatim je naveo da sud nije odlučio o njegovim navodima u prigovoru i žalbama, na koji način mu je onemogućen pristup sudu. Apelant je naveo da je nezakonito da isto vijeće Kantonalnog suda (sudije E. K. S., A. Š. i G. S.) kao drugostepenog suda odlučuje u izvršnom postupku i u parničnom postupku o istom tužbenom zahtjevu i između istih stranaka. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je ukazao da ukupna dužina trajanja izvršnog i parničnog postupka iznosi 13 godina i devet mjeseci (izvršni postupak 11 godina i dva mjeseca, a parnični postupak dvije godine i sedam mjeseci), te je predložio da mu Ustavni sud na ime naknade nematerijalne štete dosudi iznos od 3.600,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo kratku hronologiju postupka pred tim sudom, te je ukazao da nije mogao utjecati na kraće trajanje postupka s obzirom na to da predmete rješava prema prioritetnoj listi starih predmeta, odnosno po redoslijedu najstarijih primljenih tužbi. Također je naveo da donošenjem drugostepene presude nije došlo do povrede prava na imovinu.
16. Općinski sud je naveo da su tačni apelantovi navodi u pogledu hronologije predmetnog postupka. Općinski sud je ukazao da se navodi o povredi odredbi izvršnog i parničnog postupka zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i istovjetni su apelantovim žalbenim navodima koji su bili predmet ispitivanja od strane Kantonalnog suda.
17. Tužilac je ukazao da apelant paušalno navodi da je došlo do povrede zakonskih propisa od strane nadležnih sudova, pri tome prvenstveno pobija utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno tumači pojedine zakonske odredbe, prije svega ZIP. Dalje je naveo da apelant ne spori da je bio korisnik usluga, a pri tome ne priznaje činjenicu da se na osnovu zakona izvod iz poslovnih knjiga pružaoca komunalnih usluga smatra vjerodostojnom ispravom, dok samo osporavanje vjerodostojne isprave – analitičke kartice ne znači da je njen sadržaj fiktivan. Također je naveo da su sudovi ranije, u više istih i/ili sličnih slučajeva, presuđivali protiv apelanta u korist tužioca na osnovu analitičke kartice, pa je evidentno da je apelant svjestan svoje obaveze plaćanja komunalnih usluga. Zatim je ukazao da apelant zloupotrebljava prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom u pogledu prava na pravično suđenje, posebno prava na suđenje u razumnom roku, jer ima poziciju izvršenika i ne snosi štetne posljedice zbog dužine trajanja postupka. Tužilac je istakao da apelant izjavljivanjem pravnih lijekova odugovlači postupak kako bi kasnije zahtijevao isplatu novčanog iznosa na ime kompenzacije zbog dužine trajanja postupka.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 357. stav 1) tačka 5) (1) Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje):
5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat.
19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka
USBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 21. stav (1) Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno Član 29.
Vjerodostojna isprava (1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.
(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.
(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 573246 17 Gž od 16. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
28. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na isplatu duga, dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te povredi prava na pristup sudu i nepristrasnosti suda. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant ukazao da je nezakonito da isto sudsko vijeće Kantonalnog suda (sudije E. K. S., G. S. i A. Š.), kao drugostepenog suda, odlučuje u izvršnom postupku i parničnom postupku po istom tužbenom zahtjevu i između istih stranaka. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant ukazuje na nepristrasnost suda. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost.
31. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kao sud druge instance donosio odluke (vijeće u sastavu E. K. S., G. S. i A. Š.) o apelantovim žalbama u izvršnom i parničnom postupku. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u izvršnom postupku donio rješenje kojim je odlučio o apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda kojim je uvažen apelantov pravni lijek – prigovor protiv rješenja o izvršenju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u parničnom postupku donio presudu kojom je odlučeno o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu. Dakle, Kantonalni sud u izvršnom postupku nije odlučivao o tužbenom zahtjevu, kako je to apelant naveo, već je u izvršnom postupku odlučivao o žalbi kojom je apelant osporio rješenje prvostepenog suda kojim je usvojen upravo apelantov prigovor, nakon čega je predmetni spis dostavljen Općinskom sudu (Parnično odjeljenje) na daljni postupak po tužbi. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana
21. ZIP-a propisano da se u izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPP ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost (isključenje) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije, ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici, ili je donio odluku koja se pobija, ili je zastupao stranku kao advokat. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da navedeno sudsko vijeće Kantonalnog suda (niti neko od sudija iz tog vijeća) nije učestvovalo u donošenju odluka koje je apelant pobijao žalbama, već se radi o učestvovanju istog sudskog vijeća u donošenju odluka suda iste instance u dva žalbena postupka – izvršnom i parničnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu odredbi člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na subjektivnu pristrasnost sudskog vijeća Kantonalnog suda. Ovo stoga što se, kako je naprijed navedeno, subjektivna nepristrasnost pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže, što u konkretnom slučaju apelant nije učinio. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
32. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud zapaža da je apelant, u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda, obavezan da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime duga. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi zaključak da je tužilac u provedenom postupku dokazao osnovanost svog potraživanja po osnovu pružene komunalne usluge apelantu za određeni vremenski period, a za koju uslugu apelant nije platio naknadu. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je taj sud, prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu, imao u vidu relevantne odredbe ZPP, ZOO i Odluke o vodovodu i kanalizaciji, u skladu s kojima je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi zaključak da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je obavezao apelanta da tužiocu namiri predmetno dugovanje. Zatim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili i primjenom relevantnih odredbi ZIP-a, pa tako iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi zaključak da tužiočeva analitička kartica (izvod iz poslovnih knjiga), u skladu s odredbama člana 29. Zakona o izvršnom postupku, jeste vjerodostojna isprava i kao takva sadrži sve potrebne elemente. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, u osporenoj odluci odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje. Shodno navedenom, Ustavni sud u obrazloženjima odluka redovnih sudova ne može uočiti proizvoljnost kako u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, tako i u odnosu na primjenu pozitivno-pravnih propisa na apelantovu štetu.
34. U odnosu na apelantove navode da mu je onemogućen pristup sudu jer redovni sudovi nisu ispitali njegove navode, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke. Također, Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je Kantonalni sud donio osporenu odluku kojom je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom smislu neosnovani.
35. Osim toga, apelant je naveo da mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, u odnosu na apelantove navode da su izvršni postupak i parnični postupak ukupno trajali 13 godina i devet mjeseci, podsjeća da se apelant već obraćao Ustavnom sudu zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, te da je u Odluci Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1868/16 od 1. februara 2017. godine razmatran period od 30. novembra 2004. godine do donošenje odluke u tom predmetu (period od 12 godina). Stoga će predmet ovog postupka biti period od donošenja navedene odluke Ustavnog suda do donošenja Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 537246 17 Gž od 16. jula 2019. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je relevantan period koji će Ustavni sud cijeniti u okolnostima konkretnog predmeta dvije godine i nešto duže od pet mjeseci. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, nakon odluke Ustavnog suda, Općinskom sudu bilo potrebno tri mjeseca da donese prvostepenu presudu (28. april 2017. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu, koji je odlučivao o žalbi koju je protiv prvostepene odluke podnio apelant, bilo potrebno oko dvije godine i jedan mjesec da donese drugostepenu presudu, računajući od datuma dostavljanja predmeta na postupanje po žalbi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja od oko dvije godine i nešto duže od pet mjeseci, koliko je nakon donošenja odluke Ustavnog suda trajao parnični postupak na dvije sudske instance i u kojem periodu su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, nije prešla granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazivao na pristrasnost suda, te kada su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi procesnog i materijalnog prava (ZPP, ZIP, ZOO i Odluke o vodovodu i kanalizaciji). Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda nakon dvije godine i nešto duže od pet mjeseci, računajući od prethodne odluke Ustavnog suda, u kojem periodu su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, što se ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević