Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4640/20 (M. K.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Mjera obezbjeđenja
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4640/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4640/20, rješavajući apelaciju Murfete Krasnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Murfete Krasnić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 800688 20 Mož od 18. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Murfeta Krasnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edin Tabučija, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. decembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 800688 20 Mož od 18. marta 2020. godine. Apelantica je također zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedenog rješenja Kantonalnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i JP „Željeznice Federacije BiH“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor 18. januara 2021. godine, a Kantonalni sud 19. januara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 800688 19 Mo od 7. januara 2020. godine određena je mjera osiguranja na način da se zabranjuje iseljenje apelantice iz stana preciziranog u rješenju ( u daljnjem tekstu: predmetni stan). Rješenjem je određeno da ova mjera traje do donošenja konačne odluke po pokrenutoj apelanticinoj tužbi ili dok sud ne donese drugu odluku. U obrazloženju je navedeno da je 25. oktobra 2019. godine apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja, s prijedlogom da sud odredi mjeru osiguranja kojom se zabranjuje iseljenje apelantice iz predmetnog stana. Općinski sud je u vezi s tim obrazložio da je utvrdio da se apelantica sa suprugom koji je bio invalid i teško bolestan (u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) u toku rata uselila u predmetni stan dok je u stanu još bila nositeljica stanarskog prava Advija Babić. Nakon smrti Advije Babić, predmetni stan je proglašen napuštenim, da bi zatim rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove od 14. aprila 1995. godine predmetni stan bio dodijeljen apelanticinom predniku na privremeno korištenje u trajanju od godinu dana. Obrazloženo je i da apelantica i danas živi u predmetnom stanu, da je apelanticin prednik umro 11. oktobra 2019. godine, te da je vlasnik predmetnog stana tuženi. Dalje je obrazloženo da se pred Upravom za stambena pitanja KS po zahtjevu tuženog vodio postupak vraćanja predmetnog stana tuženom kao vlasniku i iseljenja apelantice iz predmetnog stana, te da je 28. septembra 2016. godine navedena uprava donijela rješenje kojim se dozvoljava vraćanje predmetnog stana tuženom, utvrđuje da apelanticin prednik (koji je u to vrijeme bio živ) predmetni stan koristi po osnovu rješenja od 14. aprila 1995. godine, te da mu se utvrđuje prestanak privremenog prava korištenja predmetnog stana. Također je navedeno da je apelanticin prednik podnio tužbu protiv tuženog 11. novembra 2016. godine. Općinski sud je istakao da provedeni dokazi ukazuju da se iseljenje apelantice iz predmetnog stana vodi u skladu sa zakonom, međutim sporno je da li je usmjereno na ostvarivanje legitimnog cilja i da li je nužno u demokratskom društvu, odnosno da li je u suprotnosti sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a koja ima prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo.

6. Općinski sud je obrazložio da se apelanticin tužbeni zahtjev zasniva na utvrđenju da je predmetna nekretnina njen dom, dok se predložena mjera osiguranja odnosi na zabranu iseljenja apelantice iz predmetnog stana do donošenja konačne odluke po pokrenutoj tužbi, a što ukazuje da između tužbe i predložene mjere postoji funkcionalna veza. Općinski sud je istakao da se pravo na dom u značenju koje mu daje Evropska konvencija izvodi iz Ustava Bosne i Hercegovine prema kojima je dom nepovrediv, svakom se garantira poštovanje i pravna zaštita njegovog ličnog i porodičnog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Miješanje je, prema mišljenju tog suda, svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih lica, a značenje miješanja ima i presuda za iseljenje, čak i kada još nije izvršena. Općinski sud je obrazložio da su izuzeci od zabrane miješanja propisani članom 8. stav 2. Evropske konvencije, a može li neki o propisanih izuzetaka opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja. Općinski sud je istakao da u vezi s tim mora ispitati je li miješanje zasnovano na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li nužno u demokratskom društvu, a da se test razmjernosti provodi pomoću tri eliminaciona pitanja, pri čemu negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Evropskoj konvenciji, odnosno neopravdano. Općinski sud je naveo da se test razmjernosti sastoji od utvrđenja mogu li se predmetne prostorije smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom, pa zavisno od tog utvrđenja, ocjenjuje se je li miješanje bilo zasnovano na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te konačno ako jeste, je li mjera iseljenja bila nužna u demokratskom društvu. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, prema obrazloženju tog suda, koje se u suštini u ovom dijelu i ne osporava (činjenica posjeda te veze apelantice s predmetnim stanom) proizlazi da je apelantica ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost s predmetnim stanom, bez obzira na to što je stan korišten po osnovu rješenja o privremenom korištenju. Cijeneći provedene dokaze, Općinski sud je istakao da je mišljenja da miješanje tuženog nije nužno u demokratskom društvu, odnosno da legitimni interes tuženog da kontrolira svoje vlasništvo na predmetnom stanu dolazi na drugo mjesto, odnosno da miješanje (iseljenje) nije razmjerno potrebi apelantice s obzirom na status tuženog – javno preduzeće u državnom vlasništvu i da tuženi neće dobiti ništa vraćanjem stana u posjed u odnosu na ono što će apelantica izgubiti iseljenjem iz predmetnog stana. Prema obrazloženju tog suda, jasno je da, s jedne strane, postoji legitimno pravo tuženog da traži apelanticino iseljenje jer je utvrđeno da se apelantica u predmetnom stanu nalazi bez pravnog osnova, a pravo tuženog zasnovano je na zakonu.

7. Općinski sud je istakao da, međutim, u presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ćosić protiv Republike Hrvatske po pitanju opravdanosti iseljenja taj sud navodi sljedeće: „(...) gubitak doma najekstremniji je oblik miješanja u pravo na poštovanje doma. Svako lice izloženo riziku miješanja takve važnosti treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane nezavisnog suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz člana 8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu njegovo pravo biti u stanu treba prestati.(...).“ U vezi s tim Općinski sud je obrazložio da je apelantica dokazala da nema drugih nekretnina, da živi od penzije koju je naslijedila od svog muža (apelanticinog prednika), da u predmetnom stanu živi od 1995. godine, da ga je adaptirala i uredila, pa kada se to dovede u vezu sa članom 8. Evropske konvencije, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da miješanje nije nužno u demokratskom društvu. Općinski sud je istakao da je u konačnici apelantica dokazala i da su ispunjeni kumulativni uvjeti propisani članom 269. ZPP, odnosno učinila je vjerovatnim postojanje potraživanja, kao i opasnost da bi bez ove mjere tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, pa je taj sud usvojio predloženu mjeru osiguranja.

8. Protiv navedenog rješenja tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 P 800688 20 Mož od 18. marta 2020. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbio apelanticin zahtjev za donošenje mjere osiguranja precizirane u prethodnim tačkama ove odluke. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da, cijeneći provedene dokaze, Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da miješanje tuženog nije nužno u demokratskom društvu, odnosno da legitimni interes tuženog da kontrolira svoje vlasništvo na predmetnom stanu dolazi na drugo mjesto, odnosno da smatra da miješanje (iseljenje) nije razmjerno potrebi tuženog s obzirom na njegov status – javno preduzeće u državnom vlasništvu i da neće dobiti ništa vraćanjem stana u posjed u odnosu na ono što će apelantica izgubiti iseljenjem iz ovog stana, te da je apelantica dokazala da su ispunjeni kumulativni uvjeti propisani članom 269. ZPP. Kantonalni sud je, u vezi s tim, obrazložio da je odredbama člana od 271. do 273. ZPP propisano da se mjera osiguranja može odrediti radi osiguranja novčanog potraživanja, radi osiguranja potraživanja koje je upravljeno na određenu stvar ili njen dio i radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja. Odredbama člana 269. stav 1. ZPP, prema obrazloženju tog suda, propisani su obavezni kumulativni uvjeti za određivanje mjere osiguranja: prvi, ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i drugi, ako postoji opasnost da bi bez takve mjere osiguranja protivnik osiguranja mogao spriječiti, ili otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na drugi način štetno utjecati na prava predlagača osiguranja.

9. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, mjera osiguranja služi osiguranju tužbenog zahtjeva, pa zbog toga zakonodavac i propisuje kumulativne uvjete propisane odredbom člana 269. stav 1. ZPP, a da bi se ona mogla odrediti. Dakle, prema obrazloženju tog suda, cilj mjere osiguranja je osiguranje potraživanja ili prava koje je predmet tužbenog zahtjeva, te se mjera osiguranja mora stalno posmatrati u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom i nalaziti funkcionalna veza između tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Kantonalnog suda, tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje da predmetni stan predstavlja dom apelantice, koja je predlagač mjere osiguranja, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da apelantica mirno koristi predmetni stan za vrijeme svog života. Kantonalni sud je istakao da u vezi s tim smatra da nije pravilan zaključak prvostepenog suda, nakon ocjene izvedenih dokaza povodom predložene mjere osiguranja, da je apelantica učinila vjerovatnim postojanje potraživanja, koje je predmet tužbe, i opasnost da bi bez takve mjere osiguranja protivnik osiguranja-tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje prava. Kod utvrđenja da je protivnik-tuženi vlasnik predmetnog stana, koji je u ratu bio pod posebnim režimom raspolaganja i dodjele, koji je Gradski sekretarijat za stambene poslove proglasio napuštenim i dodijelio ga na privremeno korištenje apelanticinom predniku na period od godinu dana, da je u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova dozvoljeno vraćanje stana vlasniku, ovdje protivniku predlagača-tuženom, utvrđen prestanak privremenog korištenja stana apelanticinom predniku s obavezom napuštanja stana u roku od 15 dana i da je rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo postalo izvršno, da je nepravomoćnom odlukom Općinskog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanticinog prednika za utvrđenje da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Kantonalni sud smatra da je zahtjev tuženog za iseljenje apelantice iz predmetnog stana zasnovan na zakonu i da je pravo vlasnika da traži iseljenje lica koje koristi stan bez pravnog osnova legitimno. S obzirom na ova utvrđenja, Kantonalni sud, suprotno shvaćanju prvostepenog suda, smatra da apelantica kao predlagač mjere osiguranja nije učinila vjerovatnim postojanje prava, niti opasnost da bi, bez predložene mjere osiguranja, bilo otežano ostvarivanje njenog prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 3. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da joj sve do smrti njenog prednika nije bilo poznato da postoji problem oko pitanja vlasništva na predmetnom stanu, da je uložila velika novčana sredstva u njegovo održavanje i renoviranje, te da od povrata predmetnog stana u posjed i vlasništvo tuženi ne bi imao nikakve koristi jer se radi o državnom organu. Također smatra da je predmetna mjera osiguranja opravdana jer postoji velika mogućnost da apelantica uspije sa svojom tužbom protiv tuženog. Navodi da pri tome ne postoji pretendent na predmetni stan, te da je apelantica hronični reumatoidni bolesnik, da ima dijabetes i visok pritisak, a da ide zima i u jeku je borba protiv koronavirusa, i da bi u takvoj situaciji apelantica, koja nema drugih nekretnina, a ima 59 godina, bukvalno ostala na ulici. Zbog navedenog smatra da Ustavni sud treba donijeti i privremenu mjeru i naložiti odlaganje izvršenja rješenja Kantonalnog suda od 18. marta 2020. godine kojim je preinačeno prvostepeno rješenje i odbijen apelanticin zahtjev za donošenje mjere osiguranja kojim bi se zabranilo iseljenje apelantice iz predmetnog stana do donošenja odluke o apelanticinom tužbenom zahtjevu, a sve do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti.

12. Tuženi je naveo svoje viđenje merituma predmeta u vezi s vlasništvom na predmetnom stanu te istakao da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 269. stav 1.

(1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagač osiguranja a na prijedlog protivnika osiguranja, učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.

Član 272.

(1) Radi osiguranja potraživanja koje je upravljeno na određenu stvar ili njen dio mogu se odrediti slijedeće mjere osiguranja:

1) zabrana protivniku osiguranja otuđenja, sakrivanja, opterećenja ili raspolaganja imovinom na koju je upravljeno potraživanje. Ako se imovina nalazi u Bosni i Hercegovini, ova zabrana će se zabilježiti u odgovarajućim javnim registrima;

2) čuvanje imovine na koju se odnosi zabrana iz tačke 1. ovog stava i to polaganjem u depozit suda, ako je to moguće, ili predajom u posjed trećoj osobi; 3)zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini na koju je upravljeno potraživanje ili nalog protivniku osiguranja da obavi određene radnje potrebne da bi se sačuvala imovina ili da bi se održalo postojeće stanje stvari;

4) ovlaštenje predlagaču osiguranja da poduzme određene aktivnosti.

(2) Odredbe st. 3. i 4. člana 271. ovog zakona primjenjuju se i u slučaju osiguranja potraživanja upravljenih na određenu stvar ili jedan njen dio.

(3) Mjere osiguranja iz ovog člana ne smiju u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njima obezbjeđuje.

Član 273.

(1) Radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći slijedeće mjere osiguranja:

1) zabrana protivniku osiguranja da poduzima određene aktivnosti ili nalog da poduzme određene aktivnosti u cilju održavanja postojećeg stanja ili sprječavanja nastanka štete suprotnoj stranci;

2) ovlaštenje predlagaču osiguranja da poduzme određene aktivnosti;

3) povjeravanje određene imovine protivnika osiguranja trećoj osobi na čuvanje i staranje;

4) odlaganje postupka izvršenja po prijedlogu trećih osoba, pod uslovima predviđenim zakonom kojim se ureduje izvršni postupak; i 5)druge mjere koje sud odredi kao neophodne za osiguranje tužbenog zahtjeva predlagača osiguranja.

(2) Odredba člana 271. stav 3. na odgovarajući način se primjenjuje i na mjere osiguranja iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 800688 20 Mož od 18. marta 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 21. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelantica pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njena prava iz člana II/3.e), k) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na određivanje mjere osiguranja, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

24. U vezi s apelanticinim navodima Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svojim rješenjem od 7. januara 2020. godine odredio mjeru osiguranja na način da se zabranjuje iseljenje apelantice iz predmetnog stana do donošenja konačne odluke o apelanticinoj tužbi protiv tuženog ili dok sud ne donese drugu odluku. Nakon toga, rješavajući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je rješenjem, koje je osporeno predmetnom apelacijom, preinačio navedeno rješenje i odbio predloženu mjeru osiguranja uz obrazloženje da apelantica nije, shodno odredbi člana 269. stav 1. ZPP, učinila vjerovatnim svoje potraživanje ili pravo, ni da bi bez donošenja mjere osiguranja protivnik osiguranja-tuženi mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje prava, a s obzirom na to da apelantica bespravno stanuje u predmetnom stanu, da je taj stan dodijeljen njenom predniku na privremeno korištenje na period od godinu dana još 14. aprila 1995. godine te da je postupak iseljenja apelantice u skladu sa zakonom s obzirom na to da je predmetni stan odlukom nadležnog organa vraćen u posjed i vlasništvo tuženom.

25. Dovodeći navedene činjenice predmeta u kontekst s citiranim odredbama ZPP, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, pravomoćnom sudskom odlukom predmetni stan vraćen u posjed tuženom i da se postupak iseljenja po toj presudi vodi u skladu sa zakonom. Ustavni sud smatra da sama činjenica da apelantica vodi drugi postupak po svojoj tužbi protiv tuženog radi utvrđivanja stjecanja stanarskog prava na predmetnom stanu, a koji još uvijek nije pravomoćno okončan, ne predstavlja dokaz u smislu odredbi člana 269. stav 1. ZPP, koji bi učinio vjerovatnim apelanticino pravo ili osnovanim njeno potraživanje. Ustavni sud zapaža da je ishod navedenog postupka još uvijek neizvjestan, pri čemu iz činjenica predmeta proizlazi i da je prvostepenom presudom apelanticin, odnosno tužbeni zahtjev njenog prednika, odbijen kao neosnovan. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepeno rješenje i odbio apelanticin prijedlog za donošenje mjere osiguranja. U vezi s tim Ustavni sud naglašava i da se suština osporene odluke svodi na određivanje mjere osiguranja, te da od mjere osiguranja ne zavisi ishod postupka, niti je takva mjera trajnog već privremenog karaktera. Dakle, apelantica konkretnom apelacijom nije osporila meritornu odluku u vezi s tužbenim zahtjevom kojim se, između ostalog, tražilo i njeno iseljenje iz predmetnog stana, već odluku o određivanju mjere osiguranja. Iz navedenog razloga Ustavni sud se i ne može upuštati u analiziranje bilo kojeg apelanticinog prava u vezi s predmetnim stanom, pa ni prava na dom, kako je to bespotrebno učinio Općinski sud u svom rješenju, koje je Kantonalni sud osporenim rješenjem preinačio. Ovo stoga jer se mjerom osiguranja, kako je već rečeno, predmet ne rješava meritorno, već se radi o procesnoj mjeri koja se određuje u skladu s naprijed citiranim odredbama ZPP, a u situaciji kada je izvjesno da bi strankama u toku trajanja postupka bez određivanja takve mjere mogla nastati neotklonjiva šteta, a što u konkretnom predmetu apelantica nije dokazala. Uzimajući u obzir navedeno i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud apelanticine navode smatra neosnovanim.

26. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

27. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršeni i pravo na dom i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to apelanticino pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

28. Nema kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, pozivanjem na odredbu člana 269. stav 1. ZPP, preinačio rješenje Općinskog suda kojim je bila određena mjera osiguranja zabrane iseljenja apelantice iz predmetnog stana na način da je tu mjeru odbio jer apelantica nije učinila vjerovatnim svoje pravo ili potraživanje i kada se takvom odlukom ne rješava suština tužbenog zahtjeva kojim se tražilo apelanticino iseljenje iz predmetnog stana, u kojem slučaju bi Ustavni sud mogao razmatrati pitanja u vezi s postojanjem eventualnih apelanticinih prava vezanih za predmetni stan.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4640/20 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio