Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-28/21 (M. L.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-28/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-28/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mevludin Lović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mevludin Lović protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 72 0 Pr 075285 20 Pžp od 10. studenoga 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Gradišci broj 72 0 Pr 075285 19 Pr od 24. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevludin Lović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Gradiške, kojega zastupa Jadranko Stupar, odvjetnik iz Gradiške, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Pr 075285 20 Pžp od 10. studenoga 2020. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Gradišci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Pr 075285 19 Pr od 24. lipnja 2020. godine.

2. Rješenjem Osnovnoga suda od 24. lipnja 2020. godine apelant je oglašen krivim što je 11. studenoga 2018. godine na magistralnoj cesti Banjaluka – Gradiška, prouzročio prometnu nezgodu, na način da je upravljao putničkim motornim vozilom marke „Peugeot“, te dolaskom u mjesto Dubrave na raskrsnici magistralne ceste skrenuo svojim motornim vozilom ulijevo, a da nije propustio putničko motorno vozilo „VW“ Golf kojim je upravljao Đ.M., a koje vozilo je dolazilo iz suprotnoga smjera i na raskrsnici zadržavalo pravac svojega kretanja, pri čemu je apelant svojim motornim vozilom udario u prednji dio drugoga vozila, koje se odbilo van kolovoza i pri tome udarilo u betonskožičanu ogradu u vlasništvu E.M. i betonskometalnu ogradu u vlasništvu Z.M, čime je apelant počinio prekršaj iz čl. 49. st. 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, pa je primjenom čl. 235. st. 1., 3. i 4. toč. 4. istoga Zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM. Nadalje, određeno je da se na temelju čl. 235. st. 3. istoga Zakona apelantu izriče zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od jednoga mjeseca, s tim da se primjenom čl. 246. istoga Zakona ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne učini novi prekršaj. Nadalje, određeno je da se apelantu na temelju čl. 235. st. 4. istoga Zakona određuje jedan kazneni bod.

3. Rješenjem Okružnoga suda od 10. studenoga 2020. godine odbijen je kao neutemeljen priziv branitelja apelanta i potvrđeno je rješenje Osnovnoga suda od 24. lipnja 2020. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da se prizivnim navodima apelanta ukazuje na to da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnom povredom postupka, koje se manifestira u tomu da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanoga rješenja povrijedio pravo na pravilno vođenje postupka propisano čl. 105. Zakona o prekršajima (u daljnjemu tekstu: ZOP), jer činjenice i dokazi izvedeni pred sudom ne mogu da se dovedu pod odgovornost apelanta. Okružni je sud istakao da su prizivni navodi u cijelosti neutemeljeni. Okružni je sud istakao da se prizivnim navodima spori pravilnost činjeničnoga utvrđenja i zaključak prvostupanjskoga suda da je apelant izvršio predmetni prekršaj. Okružni je sud istakao da apelant tvrdi suprotno, odnosno da je vozač „Golfa“ upravljao svojim motornim vozilom brzinom većom od 60 km/h, točnije brzinom od 95 km/h, te svojom „bahatom vožnjom“ utjecao na nastanak nezgode. Okružni je sud istakao da ovi prizivni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke, o čemu su u obrazloženju prvostupanjskoga rješenja dati valjani razlozi koje prihvata i ovaj sud. Okružni je sud istakao da naime odredbom čl. 106. st. 1. ZOP propisano da je pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenice, koje nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Okružni je sud istakao da u svezi s tim prvostupanjski sud je na svoju slobodne ocjene, a na temelju svih provedenih dokaza, prvenstveno materijalnih dokaza predstavnika ovlaštenoga izdavatelja naloga, pravilno zaključio da je apelant izvršitelj predmetnoga prekršaja. Okružni je sud istakao da imajući u vidu sve navedeno, tijekom prvostupanjskoga postupka nesporno je utvrđeno da su se u radnjama apelanta stekla obilježja predmetnoga prekršaja, te je i po mišljenju ovoga suda, prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o prekršajnoj odgovornosti apelanta pravilno utvrdio činjenično stanje. Okružni je sud istakao da je bitno istaknuti da je obrana apelanta angažirala vještaka prometne struke (P.K.), te da prvostupanjski sud nije prihvatio nalaz vještaka u cijelosti, nakon čega je ovlašteni organ predložio da sud angažira neutralnoga vještaka. Okružni je sud istakao da je po odluci suda angažiran vještak prometne struke (R.G.), koji je na usmenome pretresu izjavio da je prilikom skretanja ulijevo tehnički neodrživo da apelant nije uočio vozilo iz suprotnoga smjera, te da je po njegovoj procjeni udaljenost drugoga vozila bila oko 44 metra, da su postojali dnevni uvjeti vožnje, te preglednost puta u pravcu oko 780 metara, te je i po njegovome mišljenju radnja apelanta uzročno vezana za nastanak predmetne nezgode. Okružni je sud istakao da je neutemeljen i prizivni navod da je postupajući sudac odbio da se na usmenome pretresu kao svjedok sasluša A.D., jer iz zapisnika o usmenome pretresu održanome pred prvostupanjskim sudom proistječe da je vidljivo da branitelj apelanta nije osigurao prisustvo ovoga svjedoka i kao razlog naveo da se isti nalazi u Švedskoj, te da dostavlja izjavu koju je ovjerio kod općinske uprave. Okružni je sud istakao da kako apelant nije predlagao niti izvodio dokaze kojima bi doveo u sumnju navode iz prekršajnoga naloga, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalni propis o prekršajima kada je radnje apelanta cijenio kao prekršaj iz čl. 49. st. 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „da je prvenstveno prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZOP na način da je povrijedio osnovno pravilo prekršajnog postupka, a to je pravično vođenje postupka, jer činjenice i dokazi izvedeni pred sudom nikako ne mogu da se podvedu pod odgovornost apelanta“, te istječe „da je rješenje Okružnoga suda doneseno jedan dan prije zakonom propisanog roka zastarjelosti vođenja prekršajnoga postupka, te kada je spis zaprimljen u sud određeno je da će jedan sudija postupati u predmetu, dok je nakon što je dostavljena odluka evidentno da je odluku donio sasvim drugi sudija, iz čega apelant želi istaći da se ovdje radi o požurivanju predmeta, bez ozbiljnije pravne analize…na uštrb pravičnog suđenja“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOP. Nadalje, Ustavni sud zapaža da postoji nezadovoljstvo apelanta odlukom Okružnoga suda, glede kojih apelant u predmetnoj apelaciji navodi, u kontekstu pravičnoga suđenja, da je „kada je spis zaprimljen u sud određeno je da će jedan sudija postupati u predmetu, dok je nakon što je dostavljena odluka evidentno da je odluku donio sasvim drugi sudija“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenoga prava, nije Ustavnome sudu predočio razloge, niti dostavio dokaze kojima bi opravdao svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je promjenom suca u predmetnome postupku, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-28/21 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio