Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2994/19 (L. V.)

Odluka donesena 16. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dioničar
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2994/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2994/19, rješavajući apelaciju Ljubiše Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sudija Helen Keller, sudija na sjednici održanoj 16. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubiše Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubiša Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 18. jula 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio postupak izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji. Apelant je 30. septembra i 15. novembra 2019. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2994/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene UniCredit banke a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 16. oktobra 2020. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv tužene radi utvrđenja, Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 71 0 P 214567 17 P 2 od 26. februara 2018. godine kojom je utvrđeno (stav 1 izreke) da je apelant kao pravni sljednik PP „Vuković Impex“ Srbac 14. decembra 1993. godine kupovinom akcija od „Banjalučke banke“ d.d. Banjaluka, kao pravnog prethodnika tužene, stekao pravo svojine na 1.000 redovnih akcija XI emisije akcija (u daljnjem tekstu: predmetne akcije). Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tužena donese odluku o emisiji hartija od vrijednosti i sprovede postupak emitovanja javne ponude za upis 1.000 akcija u korist apelanta bez naknade, da po sprovedenom postupku dostavi podatke o broju i pravima iz akcija Komisiji za hartije od vrijednosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) radi sprovođenja promjene podataka u Registru akcionara tužene kao emitenta, te donošenja rješenja o upisu prava svojine na 1.000 akcija tužene u korist apelanta, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. 2 i 3 izreke).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je prvobitno (10. juna 2016. godine) donio presudu kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, koja je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 24. marta 2017. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Dalje, Osnovni sud je nakon ocjene izvedenih dokaza (materijalnih dokaza i saslušanja apelanta kao parnične stranke) utvrdio da je PP „Vuković Impex“ 14. decembra 1993. godine kupilo 1.000 redovnih akcija „Banjalučke banke“ d.d. Banjaluka „za iznos od pet stotina hiljada milijardi dinara“, da je navedena uplata na ime dionica banke uknjižena 30. decembra 1993. godine, te da je nakon revalorizacije po Uredbi o novom dinaru banka izvršila preračunavanje starih u nove dinare tako da je vrijednost uplate dionica apelantovog pravnog prednika „iznosila 0,344 novih dinara“. Dalje, utvrđeno je da je banka prelaskom na novi dinar sa liste dioničara izbrisala sve dioničare čija je vrijednost dionica manja od jednog novog dinara, te da su nakon likvidacije PP „Vuković Impex“ sva imovinska prava (po osnovu uplate dionica) u cijelosti prenesena na apelanta kao osnivača PP „Vuković Impex“. Zatim, iz apelantovog iskaza proizlazi da je pravni prednik tužene nudio da njegovo preduzeće otkupi 1.000 redovnih akcija kako bi lakše moglo dobiti kredit i poslovati i da je virmanski platio tadašnjih 500.000 milijardi dinara, te da je bio upisan kao dioničar banke i da mu dionice nikada nisu predate, niti ih je tražio.

8. Osnovni sud je kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelantov pravni prednik upisao i uplatio određen novčani iznos na ime dionica (sada: akcija) pravnog prednika tužene, nakon čega je upisan u knjigu dioničara, te da mu je o izvršenom upisu dionica banka izdala potvrdu u smislu odredbe čl. 96 i 100 Zakona o preduzećima (tada važećeg zakona). Osim toga, Osnovni sud je kratko ukazao na pojam „dionice“, te je naveo da je u konkretnom slučaju emisija dionica izvršena u vrijeme važenja Zakona o vrijednosnim papirima (ispravno: Zakon o hartijama od vrijednosti, „Službeni list SFRJ“ br. 64/89 i 29/90; u daljnjem tekstu: stari ZHV) osvrnuvši se na odredbe navedenog zakona (čl. 9, 13 i 20). Dalje, Osnovni sud je zaključio da je apelant kao osnivač i vlasnik likvidiranog društva PP „Vuković Impex“ aktivno legitimisan da postavi predmetni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegov pravni prednik, kupovinom akcija od pravnog prednika tužene i upisom predmetnih akcija u knjigu akcionara, stekao svojstvo dioničara (akcionara) i pravo svojine na akcijama, što je tužena kao emitent bila dužna da registruje u skladu sa članom 5 Zakona o Centralnom registru hartija od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Zakon o Centralnom registru), te da je stupanjem na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 18/99 i 37/01; koji je stupio na snagu 23. jula 1998. godine) apelantov prednik stekao dionice u nematerijalizovanom obliku na osnovu kojih ostvaruje određena prava u skladu sa zakonom i odlukom o emisiji. Činjenica da tužena nije postupala u skladu s navedenim zakonom ne utiče na stečena prava apelanta, slijedom čega je Osnovni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelant stekao pravo svojine na 1.000 redovnih akcija XI emisije akcija. Osnovni sud je istakao da je pravni stav u pogledu obaveze tužene kao emitenta da hartije od vrijednosti (koje je apelantov prednik stekao još 1993. godine) registruje u skladu sa Zakonom o Centralnom registru izražen u Odluci Vrhovnog suda broj 71 0 P 192008 17 Rev od 12. decembra 2017. godine.

9. S druge strane, budući da je utvrđeno da je tužena bila u obavezi da dionice deponuje najkasnije u roku od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti (najkasnije do 23. jula 1999. godine), što je izjednačeno s registracijom hartija od vrijednosti, Osnovni sud je zaključio da je apelant mogao tražiti samo da se obaveže tužena da na osnovu sudske odluke (akta suda) izvrši upis prava na akcijama (dionicima) u odgovarajućim registrima u skladu s navedenim Zakonom o hartijama od vrijednosti. S obzirom na to da apelant naprijed navedeno nije zahtijevao, to je Osnovni sud odbio kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tužena donese odluku o emisiji hartija od vrijednosti i sprovede postupak emitovanja javne ponude za upis 1.000 akcija u korist apelanta bez naknade, te da po sprovedenom postupku dostavi podatke o broju i pravima iz akcija Komisiji radi sprovođenja promjene podataka u Registru akcionara tužene kao emitenta, kao i donošenje rješenja o upisu prava svojine na 1.000 akcija tužene u korist apelanta. Imajući u vidu vrijednost predmetnog spora, uspjeh apelanta i tužene u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

10. Odlučujući o žalbama stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 214567 18 Gž 2 od 14. septembra 2018. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu tako što je obavezao tuženu da dostavi podatke o broju i pravima iz akcija apelanta Komisiji radi sprovođenja promjene podataka u Registru akcionara tužene kao emitenta i da donese rješenja o upisu prava svojine na 1.000 akcija tužene u korist apelanta. U ostalom dijelu Okružni sud je odbio apelantovu žalbu, dok je u cijelosti odbio žalbu tužene i prvostepenu presudu u ostalom odbijajućem i usvajajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu potvrdio, te je obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove postupka, dok je odbio kao neosnovane zahtjeve apelanta i tužene kojim su tražili naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je, suprotno žalbenim navodima tužene, prvostepeni sud izvedene dokaze stranaka cijenio u skladu s odredbom člana 8 ZPP i za svoju odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva (stav 1 izreke) dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je apelant dokazao da je kod prednika tužene upisan kao dioničar, da je izvršio uplatu predmetnih dionica i da je bio na listi akcionara XI emisije akcija na dan 30. decembar 1993. godine. Osim toga, iz činjenica proizlazi da je još apelantov prednik posjedovao upisane dionice u nematerijalizovanom obliku, što je bio jedini način sticanja dionica u tom periodu, te da je apelantov prednik kupovinom i upisom predmetnih dionica pravnog prednika tužene postao njihov vlasnik, kada je upisao i uplatio određen novčani iznos na ime dionica pravnog prednika tužene, koji ga je na osnovu toga upisao u knjigu svojih akcionara.

12. S druge strane, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, odlučujući o tužbi za utvrđenje, donio deklaratornu presudu koja se ograničava samo na utvrđenje prava svojine na akcijama (stav 1 izreke), dok je odbijen drugi dio tužbenog zahtjeva uz zaključak da je tužena bila u obavezi da dionice deponuje najkasnije u roku od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti (najkasnije do 23. jula 1999. godine), što je izjednačeno sa registracijom hartija od vrijednosti. Dakle, s obzirom na to da je kod takvog stanja stvari apelant mogao tražiti samo da se obaveže tužena da se na osnovu sudske odluke izvrši upis prava na akcijama (dionicima) u odgovarajućim registrima, da to apelant nije tražio, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu (stav 2 izreke), uz obrazloženje da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva u skladu s odredbom člana 2 stav 1 ZPP. Međutim, Okružni sud je naveo da se apelantovom žalbom osnovano ukazuje da je u konkretnom slučaju utvrđivanje njegovog prava, bez naloga tuženoj na činidbu, odluka prvostepenog suda samo deklarisala zakonsku dispoziciju (obaveze tužene u skladu s odredbama Zakona o hartijama od vrijednosti) i kao takva je neizvršiva. Naime, prema mišljenju Okružnog suda, usvajanjem apelantovog glavnog zahtjeva za utvrđenje prava svojine, ima mjesta i nalaganju činidbe tuženoj da dostavi podatke o broju i pravima iz akcija Komisiji (radi sprovođenja promjene podataka u Registru), kao i donošenju rješenja o upisu prava svojine na 1.000 akcija tužene u korist apelanta (stav 2 izreke).

13. Suprotno navedenom, Okružni sud je zaključio da nema mjesta usvajanju apelantovog zahtjeva da se obaveže tužena da donese odluku o emisiji predmetnih akcija i sprovođenju postupka njihovog emitovanja budući da je taj dio zahtjeva po prirodi stvari sadržan u stavu 1 izreke prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu kao u izreci, te shodno tome preinačio je i odluku o troškovima postupka u skladu s odredbama člana 397 stav 2 u vezi sa čl. 386 stav 1 i 387 stav 1 ZPP, Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i uspjehom stranaka.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine usvojena je revizija tužene, preinačena je drugostepena presuda tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, dok je uvažena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda u usvajajućem dijelu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je presudom obavezan da tuženoj naknadi troškove cjelokupnog postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da pobijana odluka drugostepenog suda nije pravilna. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelant svoj zahtjev zasniva na tome da je njegov pravni prednik, kupovinom dionica od pravnog prednika tužene i njihovim upisom u knjigu akcionara, stekao svojstvo dioničara (akcionara) i pravo svojine na dionicama (akcijama) koje je tužena kao emitent bila dužna da registruje (u skladu sa članom 5 Zakona o Centralnom registru). Dalje, zahtjevom je apelant tražio da sud utvrdi da je (kao pravni sljednik PP „Vuković Impex“ Srbac) kupovinom predmetnih akcija od pravnog prednika tužene apelant stekao pravo svojine na njima, da tužena donese odluku o emisiji akcija od vrijednosti i sprovede postupak emitovanja javne ponude za upis predmetnih akcija u njegovu korist, te sprovede promjenu podataka u svom registru akcionara i upiše pravo svojine na predmetnim akcijama u njegovu korist. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantov prednik prestao likvidacijom 2009. godine kada su na apelanta kao osnivača likvidacionog dužnika (rješenjem od 27. aprila 2009. godine) prenesena eventualna imovinska prava po osnovu uplate dionica u iznosu od pet stotina milijardi dinara u prednika tužene. Vrhovni sud je obrazložio postupak likvidacije navodeći da je svrha tog postupka prikupljanje imovine likvidacionog dužnika, njeno unovčenje, raspodjela povjeriocima s ciljem namirenja njihovih potraživanja i prestanak odnosno brisanje privrednog društva iz registra privrednih subjekata. Dalje, Vrhovni sud navodi da je emisija dionica u konkretnom slučaju izvršena u vrijeme važenja starog ZHV kojim je propisano da je vrijednosni papir pismena isprava koja glasi na ime i na donosioca (član 8), da je dionica isprava o svojini na sredstvima uloženim u preduzeće, banku, drugu finansijsku organizaciju, organizaciju za osiguranje i drugo pravno lice koje može sticati dobit (član 13) na osnovu koje njen imalac stiče pravo učešća u dobiti. Zatim, zavisno od vrste dionice može se imati pravo na učešće u upravljanju, te pravo na dio ostvarene dobiti – dividendu (član 17), da prava i obaveze iz hartije od vrijednosti nastaju kada izdavalac hartiju od vrijednosti preda kupcu (član 9 stav 2), da se odlukom o izdavanju dionica može predvidjeti izdavanje potvrde kojom se potvrđuje da imalac posjeduje broj dionica označen u potvrdi koja se može koristiti kao legitimacija za učešće u skupštini dioničara (član 20 st. 3 i 4).

16. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme kada je apelantov prednik uplatio sredstva za 1.000 dionica 1993. godine dionica bila vrijednosni papir u materijalizovanom obliku i predstavljala je pismenu ispravu koja glasi na ime ili na donosioca, dok su prava i obaveze iz vrijednosnog papira nastajali kada izdavalac vrijednosni papir preda kupcu. S obzirom na to da je nesporno utvrđeno da apelantovom predniku nisu nikada predate predmetne dionice, revizijom se osnovano prigovara da apelantov prednik u smislu odredbe člana 9 stav 2 starog ZHV nije stekao prava na dionicama prednika tužene. Sama potvrda da je apelantov prednik izvršio uplatu 1.000 redovnih dionica nije dokaz da je to preduzeće steklo pravo svojine na dionicama, već je, ukoliko mu dionice nisu predate, mogao tražiti predaju dionica od banke kada bi postao njihov vlasnik i mogao ostvarivati prava iz tih hartija od vrijednosti (pravo na isplatu dividende). Dakle, budući da apelantov prednik nije postao vlasnik dionica, to nije postojala obaveza banke da predmetne dionice deponuje kod Centralnog registra najkasnije u roku od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti (najkasnije do 23. jula 1999. godine), zaključio je Vrhovni sud. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti „rješenje“ Vrhovnog suda od 12. decembra 2017. godine, na koje se prvostepeni sud poziva u pogledu obaveze emitenta da hartije od vrijednosti deponuje kod Centralnog registra, zato što se u konkretnom slučaju radi o drugačijem činjeničnom stanju od onog u navedenom predmetu (u kojem nije bilo sporno da su predniku tužilaca predate dionice i isplaćivana dividenda, dok su tužioci tražili naknadu štete zato što emitent nije deponovao hartije od vrijednosti u Centralni registar u roku od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti). S obzirom na to da su odluke nižestepenih sudova preinačene, Vrhovni sud je odlučio o troškovima cijelog postupka na osnovu odredbe člana 397 stav 2, u vezi sa članom 386 stav 1 i članom 387 ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je istakao da mu je „proizvoljnom primjenom prava“ oduzeto pravo da u parničnom postupku utvrdi da je na osnovu pravnog posla – kupoprodajom stekao pravo svojine na predmetnim akcijama, odnosno da mu je oduzeto pravo svojine na akcijama tužene. Apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, za koja smatra da su pravilna, posebno u pogledu činjenice da je njegov pravni prednik kupio predmetne akcije tužene i za njih platio kupoprodajnu cijenu (za šta je tužena izdala „potvrdu o upisu i uplati dionica“). Takođe, apelant ističe da je Vrhovni sud, suprotno zaključku nižestepenih sudova, pogrešno zaključio da apelantovom predniku nikada nisu predate predmetne dionice (akcije) i samim tim apelant nije stekao pravo svojine na njima i prava iz dionica (akcija), te da je trebao tražiti od tužene predaju dionica (akcija). U vezi s tim, apelant je ukazao na pogrešnu primjenu odredbi starog ZHV na koje se pozvao Vrhovni sud u svojoj odluci (čl. 9 stav 2 i 20 st. 3 i 4), te smatra da je Vrhovni sud trebao cijeniti odredbu člana13 stav 1 u vezi sa članom 9 stav 1 navedenog zakona, odnosno da niti jednom odredbom navedenog zakona nije predviđeno da kupac dionica traži da mu se one predaju. Osim toga, apelant smatra da tužena tokom postupka ničim nije dokazala da je imala pravo da izvrši bilo kakve denominacije domaće valute i revalorizaciju iznosa koji je apelant uplatio na ime cijene za navedene dionice (akcije), odnosno da apelantovog prednika izbriše sa liste akcionara tužene i propusti da predmetne dionice (akcije) deponuje kod Centralnog registra. Iz navedenog proizlazi da je proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda u odnosu na „Presudu“ Vrhovnog suda broj 71 0 P 192008 17 Rev od 12. decembra 2017. godine kojom je zauzet pravni stav u vezi s obavezom tužene kao emitenta da hartije od vrijednosti koje je stekao prednik tužene 1993. godine registruje u Centralni registar. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda i potvrdi drugostepenu odluku (ili vrati predmet na ponovni postupak drugostepenom sudu), te da obaveže tuženu da mu u svakom slučaju (pored ostalih troškova postupka) nadoknadi troškove sastavljanja apelacije. U dopunama apelant je dostavio odluku Vrhovnog suda od 12. decembra 2017. godine, te je ukazao na zauzeti stav iz dostavljene odluke i navode tužene vezane za taj stav u drugom predmetu koji apelant vodi protiv tužene.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci u kojoj su dati razlozi za takvu odluku, te smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi navedenih prava.

19. Tužena je u odgovoru ukazala na hronologiju predmetnog postupka koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, te je istakla da predmetna apelacija nije osnovana. U vezi s tim, tužena je ukazala na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe starog ZHV na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Tužena je istakla da redovni sudovi u predmetnom postupku nisu povrijedili apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložila da se predmetna apelacija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

21. Zakon o hartijama od vrednosti („Službeni list SFRJ“ br. 64/89 i 29/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Hartija od vrednosti, u smislu ovog zakona, jeste pismena isprava koja glasi na ime ili na donosioca.

Član 9.

Izdavalac hartije od vrednosti dužan je da izvršava sve obaveze iz hartije od vrednosti, u roku i na način koji su predviđeni zakonom ili odlukom o njihovom izdavanju.

Prava i obaveze iz hartije od vrednosti nastaju kada izdavalac hartiju od vrednosti preda kupcu ili njegovom ovlašćenom zastupniku.

II. DEONICA

Član 13.

Deonica je isprava o vlasništvu na sredstvima uloženim u preduzeće, banku, drugu finansijsku organizaciju, organizaciju za osiguranje i drugo pravno lice koje može sticati dobit.

Imalac deonice stiče pravo učešća u dobiti, a zavisno od vrste deonice može imati i pravo na učešće u upravljanju.

Član 20. st. 3. i 4.

Odlukom o izdavanju deonica može se predvideti izdavanje potvrde kojom se potvrđuje da imalac poseduje broj deonica označen u potvrdi.

Potvrda iz stava 3. ovog člana može se koristiti samo kao legitimacija za učešće u skupštini deoničara sa određenim brojem glasova.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 214567 18 Rev od 8. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja svojstva dioničara apelantovog prednika na predmetnim dionicama tužene, odnosno apelantovog prava svojine na predmetnim dionicama, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.

31. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

33. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, primjenom člana 250 stav 1 ZPP, uvažio reviziju tužene i preinačio drugostepenu presudu tako da je u konačnici odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zašto je usvojena revizija tužene, odnosno zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

34. Naime, Ustavni su zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi (između ostalog i odlučne činjenice da predmetne dionice-akcije nisu nikada predate apelantovom predniku), u konačnici odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentovano obrazložio neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, ističući da je apelantov prednik prestao likvidacijom 2009. godine kada su na apelanta kao osnivača likvidacionog dužnika (rješenjem od 27. aprila 2009. godine) prenesena eventualna imovinska prava po osnovu uplate dionica u iznosu od pet stotina milijardi dinara u prednika tužene. Zatim je obrazložio postupak likvidacije navodeći da je svrha tog postupka prikupljanje imovine likvidacionog dužnika, njeno unovčenje, raspodjela povjeriocima s ciljem namirenja njihovih potraživanja i prestanak odnosno brisanje privrednog društva iz registra privrednih subjekata. Nadalje, da je emisija dionica u konkretnom slučaju izvršena u vrijeme važenja starog ZHV kojim je propisano da je dionica isprava o svojini na sredstvima uloženim u preduzeće, banku, drugu finansijsku organizaciju, organizaciju za osiguranje i drugo pravno lice koje može sticati dobit (član 13), na osnovu koje njen imalac stiče pravo učešća u dobiti. U vrijeme kada je apelantov prednik uplatio sredstva za 1.000 dionica 1993. godine dionica je bila vrijednosni papir u materijalizovanom obliku i predstavljala je pismenu ispravu koja glasi na ime ili na donosioca, dok su prava i obaveze iz vrijednosnog papira nastajali kada izdavalac vrijednosni papir preda kupcu.

35. U vezi s tim, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da apelantovom predniku nikada nisu predate predmetne dionice, apelantov prednik u smislu odredbe člana 9 stav 2 starog ZHV nije stekao prava na dionicama prednika tužene. Sama potvrda da je apelantov prednik izvršio uplatu 1.000 redovnih dionica nije dokaz da je to preduzeće steklo pravo svojine na dionicama, već je, ukoliko mu dionice nisu predate, mogao tražiti predaju dionica od banke kada bi postao njihov vlasnik i mogao ostvarivati prava iz tih hartija od vrijednosti (pravo na isplatu dividende). Budući da apelantov prednik nije postao vlasnik dionica, nije postojala obaveza banke da predmetne dionice deponuje kod Centralnog registra najkasnije u roku od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o hartijama od vrijednosti (najkasnije do 23. jula 1999. godine).

36. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke takođe naveo zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti stav iz odluke Vrhovnog suda od 12. decembra 2017. godine budući da u toj odluci Vrhovnog suda nije bilo sporno da su predniku tužilaca predate dionice i isplaćivana dividenda, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu presudu zasnovao na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i starog ZHV, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

39. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, koji je dao detaljne razloge zbog čega je u konačnici u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i starog ZHV s obzirom na to da apelantovom predniku nikada nisu predate dionice za koje je izvršio uplatu, pa on nije ni stekao prava na dionicama prednika tužene, a imao je mogućnost tražiti predaju dionica od banke kada bi postao njihov vlasnik i mogao ostvarivati prava iz dionica, te u konačnici nije postojala obaveza banke da predmetne dionice deponuje kod Centralnog registra, pa dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Na osnovu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić