Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-57/21 (D. M.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-57/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-57/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Davor Markotić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davor Markotić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 285379 17 G ž od 11. listopada 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 285379 14 Mal od 13. lipnja 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Markotić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Ljubuškoga, kojega zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 285379 17 G ž od 11. listopada 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 285379 14 Mal od 13. lipnja 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4374/19 od 17. prosinca 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv Presude Kantonalnoga suda od 11. listopada 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Mal 285379 20 Rev od 15. travnja 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskoga suda od 13. lipnja 2017. godine naloženo je tuženiku (Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.640,00 KM za razdoblje od 31. ožujka 2012. godine do 15. lipnja 2013. godine, kao i da mu isplati iznos od 368,21 KM sa zakonskom kamatom, od 31. ožujka 2013. godine pa do isplate. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev u iznosu većem od dosuđenoga, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 11. listopada 2019. godine priziv apelanta odbijen je kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena. Nadalje, odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav priziva.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je predmetom postupka zahtjev apelanta za isplatu zakonske zatezne kamate na nesporno isplaćeni iznos na ime naknade materijalne štete od 1.640,00 KM za razdoblje od dana nastanka štete pa do dana isplate, kao i zahtjev za naknadu preostaloga dijela štete u iznosu od 879,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio, u cijelosti prihvativši kao stručan i objektivan nalaz i mišljenje vještaka, da je na vozilu apelanta nastala šteta u ukupnome iznosu od 2.008,21 KM, pa je na temelju odredbi čl. 8 . st. 1. i 6. i čl. 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obvezatnom osiguranju od odgovornosti dosudio apelantu preostali iznos štete od 368,21 KM (2.008,21 KM (iznos štete prema nalazu i mišljenju vještaka) – 1.640,00 KM (kao nesporno isplaćeni dio štete) = 368,21 KM). Kantonalni je sud istakao shodno odredbama čl. 433. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) je propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava. Kantonalni je sud istakao da su stoga navodi apelanta o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju ne mogu biti predmetom ispitivanja u prizivnome postupku. Kantonalni je sud istakao da suprotno navodima priziva, prvostupanjski je sud savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, i na taj način utvrdio činjenično stanje. Kantonalni je sud istakao da stoga prvostupanjski sud nije niti mogao cijeniti dokaz u vidu ponude ovlaštenoga servisa „Guma M“ d.o.o., jer ta isprava nije pročitana kao dokaz u prvostupanjskome postupku, već je dostavljena tek uz priziv. Kantonalni je sud istakao da nasuprot prizivnim navodima prvostupanjski sud u postupku provođenja dokaza vještačenjem po vještaku strojarske struke nije počinio niti povrede odredaba čl. 148 – 155. ZPP, a osobito ne odredbe čl. 155. st. 1. ZPP kojim je propisano da ukoliko vještak dostavili nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili proturječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja. Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda slijedi da je vještak u cijelosti odgovorio na postavljeni predmet i obujam vještačenja, kao i da je jasno i potpuno odgovorio na primjedbe iznesene od strane apelanta. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud imajući u vidu uspjeh stranaka i odredbe čl. 383., 386. st. 2. i 396. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova korištenja osobnoga vozila odvjetnika apelanta i troškovi odsustva odvjetnika iz ureda. Kantonalni je sud istakao da je apelant iz Ljubuškoga, da je ured njegova odvjetnika u Ljubuškome, a da je štetna radnja počinjena na području Mostara, da je štetna posljedica nastupila u mjestu prebivališta apelanta (Ljubuškom), a da je sjedište tuženika u Sarajevu. Kantonalni je sud istakao da je apelant u konkurenciji navedenih okolnosti, pored suda opće mjesne nadležnosti, tužbu mogao shodno odredbama čl. 32. ZPP podnijeti i Općinskome sudu u Mostaru ili Ljubuškome, kao sudovima čije je sjedište najbliže uredu izabranoga odvjetnika i mjestu prebivališta apelanta. Kantonalni je sud istakao da je stoga apelant imao pravo izbora kod donošenja odluke o angažiranju odvjetnika van sjedišta postupajućega suda, ali da se posljedice takvoga izbora ne mogu staviti na teret tuženiku. Kantonalni je sud istakao da ukupni pripadajući nužni i opravdani troškovi apelanta iznose 644,85 KM, a tuženika 676,68 KM. Kantonalni je sud istakao da, imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbi ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise jer je „drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbe ZPP odbio žalbu apelanta u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda“, te istječe da je „provedeno vještačenje paušalno i nije u skladu sa strukom, budući da vještak nije uzeo u obzir svu raspoloživu dokumentaciju“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud podsjeća da je, glede navoda o troškovima postupka, u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije nalazio proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP-592/18 od 6. lipnja 2018. godine, AP-1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP-695/20 od 22. travnja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević