Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4791/19 (Dejan komerc d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4791/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4791/19, rješavajući apelaciju Dejan komerc d.o.o. Doboj na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejan komerc d.o.o.
Doboj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 113351 19 Rev od 20. septembra 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 113351 18 Pž od 13.
marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 113351 15 Ps od 21. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan komerc d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnio je 10. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 113351 19 Rev od 20. septembra 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 113351 18 Pž od 13. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 113351 15 Ps od 21. juna 2018. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 113351 15 Ps od 21. juna 2018. godine obavezan je apelant da tužitelju „Knjaz Miloš“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug po osnovu isporučene robe u ukupnom iznosu (u daljnjem tekstu: iznos 1) po ispostavljenim fakturama sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i za određene vremenske periode, sve bliže označeno u izreci presude. Istovremeno, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su ništave i ne proizvode pravna dejstva određene odredbe ugovora o distribuciji i aneksa 1 tog ugovora, koji su zaključeni između parničnih stranaka 1. januara 2010. godine, sve bliže označeno u izreci presude. Također, odbijen je i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu po osnovu naknade štete zbog primjene ništavih odredbi ugovora i povrede pravila konkurencije isplati za određene vremenske periode određene iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve bliže označeno u izreci presude. Nadalje, odbijen je i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu isplati po osnovu izvršenih usluga transporta određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužitelj isplati po osnovu sticanja bez osnova određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude. Najzad, obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da tužitelj zahtjevom u tužbi traži obavezivanje apelanta da mu plati na ime isporučene robe po fakturama za određeni vremenski period iznos 1, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svake fakture do isplate. Također, ukazano je da apelant protivtužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da su ništave odredbe ugovora o distribuciji i aneksa ugovora, kojim mu je ograničena teritorija distribucije robe tužitelja i odredba da se roba može nabavljati isključivo od tužitelja i kojom je odobren rabat 2 %, pod uslovom da apelant ne sarađuje sa konkurentskim firmama. Isto tako, navedeno je da apelant protivtužbenim zahtjevom traži naknadu štete po osnovu ništavosti pobijanih odredbi ugovora, te plaćanje usluga prevoza robe do sjedišta apelanta i isplatu po osnovu sticanja bez osnova.
4. Također, Okružni privredni sud je istakao da je raspravljajući o zahtjevima parničnih stranaka na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tužitelj i apelant 1. januara 2010. godine zaključili ugovor o distribuciji robe iz prodajnog asortimana tužitelja na određeno vrijeme, do 31. decembra 2012. godine sa mogućnošću produženja i da je poslovni odnos produžen i u 2013. godini, kao i da su tog dana zaključili i I aneks ugovora, 1. jula 2011. godine i II aneks ugovora o distribuciji robe. Nadalje, navedeno je da su ugovorom „utanačili“ način distribucije robe tužitelja, precizirano u presudi, i ograničili teritoriju na kojoj apelant može vršiti distribuciju navedenih proizvoda, kao i da se apelant ugovorom obavezao obezbijediti prevoz robe od inostranog proizvođača (iz Aranđelovca, Republika Srbija), a da će - ako tužitelj obezbijedi prevoz te troškove obračunati apelantu u skladu sa ugovorom. Isto tako, ukazano je da je ugovorom predviđeno da se plaćanje vrši po ispostavljenim fakturama i da je vještak finansijske struke u nalazu navela da je u periodu od 1. januara 2011. godine do 31. decembra 2013. godine tužitelj apelantu fakturisao vrijednost robe u određenom iznosu da je apelant platio određeni iznos, sve precizirano u presudi, i da je ostao dug u određenom iznosu, tj. iznos 1, koji je ovdje predmet spora.
5. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da su parnične stranke bile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o kupoprodaji (član 454. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), da je tužitelj u skladu sa odredbama čl. 12., 17. i 262. ZOO dokazao da je svoju obavezu iz ugovora izvršio i da je legitimisan da zahtijeva izvršenje obaveze od strane apelanta. Okružni privredni sud je naveo da je stoga, prihvatajući nalaz vještaka finansijske struke u pogledu visine zahtjeva tužitelja i nalazeći da u smislu odredbe člana 374. ZOO, nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja tužitelja (jer je najstarije potraživanje po osnovu računa, čije plaćanje se ovdje traži iz maja 2012. godine, a tužba je podnesena 23. marta 2015. godine), tužbeni zahtjev tužitelja usvojio. S druge strane, u pogledu valjanosti odredaba ugovora čiju ništavost traži apelant protivtužbenim zahtjevom, Okružni privredni sud je istakao da je ugovor zaključen na osnovu slobodno iskazane volje ugovornih strana i da nema osnova u odredbi člana 103. ZOO, za ništavost pobijanih odredbi ugovora, a time ni za naknadu štete po osnovu ništavosti tih odredbi ugovora. Nadalje, navedeno da predmet i osnov navedenog ugovora nisu nedopušteni i da odredbe ugovora kojima se određuje teritorija distribucije robe i uslovi pod kojima apelant kao distributer može ostvariti rabat, nisu u suprotnosti sa Zakonom o konkurenciji. Isto tako, ukazano je da saglasno ugovoru o distribuciji troškove prevoza snosi apelant, a da u skladu sa teretom dokazivanja on nije dokazao suprotno, te da iz nalaza navedenog vještaka ne proizlazi da je apelant platio više nego što je primio robe i da stoga nema osnova u odredbi člana 210. ZOO, ni potraživanje apelanta po ovom osnovu. Okružni privredni sud je naveo da je iz navedenih razloga zahtjev iz protivtužbe odbio.
6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 113351 18 Pž od 13. marta 2019. godine žalba apelanta je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja i troškovima postupka. Naime, prvostepena presuda je preinačena na način što je obavezan apelant da tužitelju isplati ukupan iznos (u daljnjem tekstu: iznos 2), koji je niži od iznosa 1 dosuđenog prvostepenom presudom, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i za određene vremenske periode, kao i da mu naknadi troškove postupka u nižem iznosu od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, sve bliže označeno u izreci presude, dok je preko dosuđenog iznosa na ime glavnog duga i troškova postupka zahtjev tužitelja odbijen. Istovremeno, žalba apelanta u preostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu o protivtužbenom zahtjevu, a potvrđeno je i rješenje od 14. septembra 2018. godine (kojim je odbačena kao nedopuštena žalba apelanta protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za oslobađanje od troškova postupka).
7. Viši privredni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelanta, ali ne i zaključke u pogledu usvajajućeg dijela zahtjeva tužitelja, pa je žalbu apelanta djelimično usvojio, prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio i tužitelju dosudio iznos 2, a preko tog iznosa je zahtjev odbio, dok je žalbu apelanta u preostalom dijelu odbio i presudu u odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva potvrdio. Naime, Viši privredni sud je naveo da iz nalaza navedenog vještaka proizlazi, da je u 2013. godini apelantu isporučena i od strane apelanta plaćena roba po određenim računima u određenom iznosu, sve precizirano u presudi, a da je osnovan zahtjev za plaćanje računa iz perioda od 28. juna do 28. septembra 2012. godine, u iznosu 2.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 113351 19 Rev od 20. septembra 2019. godine revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao relevantne odredbe ZOO i istakao da tužitelj svoj zahtjev zasniva na ugovoru, računima i analitičkim karticama koje, po ocjeni tog suda, imaju svojstvo isprave i predstavljaju dokaz o činjenicama koje tužitelj tvrdi i nalazom vještaka finansijske struke iz kojeg proizlazi, da su sve fakture praćene carinskim deklaracijama, otpremnicama i fakturama špeditera i dokazima da je prevoz uvezene robe vršio vozač apelanta. Nasuprot navedenom, ukazano je da apelant, osim uopćenog osporavanja dokazne snage navedenih dokaza, naročito analitičkih kartica tužitelja, sudu nije prezentovao ni jedan dokaz koji bi navedene dokaze doveo u sumnju, niti je na poziv vještaka da dostavi dokumentaciju u vezi predmeta spora to učinio, slijedom čega su dokazi na kojima tužitelj zasniva svoj zahtjev, i po ocjeni tog suda, pravno relevantni dokazi za presuđenje.
10. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je na navedeni zaključak bez značaja revizioni prigovor (koji je apelant isticao i u toku postupka), da je tužitelj na osnovu analitičkih kartica za 2011. godinu neosnovano zadužio apelanta za određeni iznos, preciziran u presudi, bez knjigovodstvene dokumentacije i za taj iznos uvećao obavezu apelanta. Izjašnjavajući se na ovaj prigovor, ukazano je da je vještak finansijske struke istakla da se dug (koji preostaje) u toku kalendarske godine, prenosi kao početno stanje duga u narednoj godini. Također, navedeno je da su u knjigovodstvu tužitelja vođene analitičke kartice za apelanta iz kojih proizlazi da je apelant platio robu po određenim računima, avansnim plaćanjem, u određenom iznosu, sve precizirano u presudi, i kako se sporno potraživanje tužitelja odnosi na tačno određene (u izreci drugostepene presude naznačene) račune u ukupnom iznosu, tj. iznosu 2, čiji sadržaj apelant nije doveo u sumnju, ovaj revizioni prigovor, i po ocjeni Vrhovnog suda, ne doprinosi drugačijem presuđenju. Dakle, s obzirom na navedeno i imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se tiču tereta dokazivanja, Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud odlučio kada je prihvatajući navedene dokaze, pravno relevantnim dokazima za odluku u ovom sporu, prvostepenu presudu u dijelu odluke o zahtjevu tužitelja preinačio, kao u izreci drugostepene presude.
11. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi za svoje odluke o protivtužbenom zahtjevu apelanta, dali argumentovane i valjane razloge zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa se ukazuje bespredmetnim ponavljanje datih razloga u tom dijelu, tim prije kada se ima u vidu da se revizionim prijedlogom predlaže, da se pobijana presuda preinači u odbijajućem dijelu zahtjeva apelanta tako da se usvoji njegov zahtjev po osnovu reklamacije robe u određenom iznosu, čime se revizija iscrpljuje. Naime, ukazano je da u sporu o prodaji stvari sa materijalnim nedostacima (član 479. ZOO), kupac je dužan blagovremeno obavijestiti prodavca o vidljivim nedostacima, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada (član 481. ZOO). U vezi s tim, ukazano je da kupcu (ovdje apelantu), pored jednog od prava iz člana 488. stav (1) ZOO, kojim se kupac stvari koristi, s obzirom na utvrđenu odgovornost prodavca robe (ovdje tužitelj), pripada i pravo na naknadu štete (član 488. stav (2) ZOO), budući da je taj zahtjev vezan za kršenje (nekog od) prava iz stava (1) člana 488. ZOO. Imajući u vidu da apelant zahtjevom nije ni tražio naknadu štete po ovom osnovu i da sud, u smislu odredbe člana 2. ZPP sudi u granicama tužbenog zahtjeva, ukazano je da pozivanje na navedene zakonske odredbe i ukazivanje na reklamacione zapisnike nabrojane u reviziji, ne doprinosi drugačijem ishodu ovoga spora.
12. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da se proizvoljno tumačenje odredaba člana 488. ZOO ogleda u tome što revizioni sud proizvoljno tumači da apelant kao kupac mora prvo tražiti naknadu štete da bi ostvario pravo na sniženje cijene iz člana 488. stav (1) tačka 2) ZOO. Dakle, apelant ukazuje da su redovni sudovi, obavezujući apelanta da plati neispravnu robu, uskraćujući pravo na sniženje cijene, proizvoljno primijenili navedenu zakonsku odredbu kojom je propisano da kupcu koji je reklamirao proizvode pripada pravo na sniženje cijene. Također, apelant navodi da je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude bila i bitna povreda odredaba parničnog postupka, koju je revizioni sud napravio ne primjenjujući odredbu člana 134. ZPP, kojom je propisano da je stranka dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. U vezi s tim, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju tužitelj nije dostavio knjigovodstvenu dokumentaciju na osnovu koje je tužitelj na analitičkoj kartici neosnovano zadužio apelanta za određeni iznos.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud nalazi da je u postupku apelant, pored ostalog, obavezan da tužitelju isplati dug po osnovu isporučene robe, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ništave i ne proizvode pravna dejstva određene odredbe ugovora o distribuciji i aneksa 1 tog ugovora, te da mu tužitelj po osnovu naknade štete zbog primjene ništavih odredbi ugovora i povrede pravila konkurencije, po osnovu izvršenih usluga transporta i po osnovu sticanja bez osnova, isplati određene iznose, sve bliže označeno u izreci prvostepene i drugostepene presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević