Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4258/20 (S. P.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4258/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4258/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Slobodan Planinčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Planinčić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 055887 20 Rev od 21. jula 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Planinčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 26. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 055887 20 Rev od 21. jula 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 055887 17 P 2 od 25. marta 2019. godine (vrijednost predmeta spora 30.100,00 KM) odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništava punomoć, pobliže označena izrekom predmetne presude, kojom je apelant 26. aprila 1999. godine ovlastio za zastupanje S.K. iz Sarajeva, jer nije ovjerena pred nadležnim sudom u R BiH, pa je suprotna odredbi člana 90. Zakona o obligacionim odnosima i člana 9. Zakona o prometu nekretnina, kao i da je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo kupoprodajni ugovor zaključen u Sarajevu 30. juna 1999. godine između apelanta, zastupanog po ništavoj punomoći od 26. aprila 1999. godine i tuženog (Dž.H.), pa da je dužan tuženi da trpi da se na osnovu predmetne presude u zemljišnim knjigama izvrši upis prava vlasništva apelanta na stanu pobliže označenom izrekom predmetne presude, kao i da mu tuženi preda predmetni stan u posjed, slobodan od stvari i lica. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.060,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 25. marta 2019. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 P 055887 19 Gž 3 od 9. decembra 2019. godine predmetnu žalba odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 9. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 055887 20 Rev od 21. jula 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, shodno odredbama člana 316. stav (2) ZPP. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom tužbenom zahtjevu kojim apelant traži da se utvrdi da je ništava predmetna punomoć kojom je apelant 26. aprila 1999. godine ovlastio za zastupanje A.K., pa se u takvim okolnostima, po prirodi stvari, pravo na izjavljivanje revizije prosuđuje s obzirom na vrijednost predmeta spora koja je naznačena u tužbi. Vrhovi sud je takođe naveo da je apelant u tužbi podnesenoj sudu 27. avgusta 2008. godine označio vrijednost predmeta spora 1.000,00 KM, pa kod takvih procesnih okolnosti znači da uslov za dopustivost revizije iz člana 237. stav (2) ZPP nije ostvaren. Vrhovi sud je ukazao da činjenica da je apelant na pripremnom ročištu održanom 28. avgusta 2017. godine označio vrijednost predmeta spora 30.100,00 KM nije od uticaja na dopuštenost revizije, imajući u vidu odredbe člana 316. stav (1) i 321. stav (2) ZPP. Vrhovni sud je dalje ukazao da je tužilac, po pitanju označavanja vrijednosti predmeta spora, prekludiran podnošenjem tužbe sudu, te jedino sud ima ovlašćenje da u okolnostima iz člana 321. stav (3) ZPP odredi vrijednost predmeta spora, a u konkretnom predmetu to nije slučaj. Vrhovni sud je takođe ukazao da je takav pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 9. oktobra 2019. godine, a da se po pitanju označavanja vrijednosti predmeta spora očitovao i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP-33/18 od 27. novembra 2019. godine na način da je odbio kao neosnovanu apelaciju kojom je osporavan prednji stav tog suda. Vrhovni sud je zaključio, iz naprijed navedenih razloga, da predmetnu reviziju primjenom člana 247. stav (1) ZPP treba odbaciti kao nedopuštenu.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te od Ustavnog suda traži da ukine osporeno rješenje i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, pa kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, dok apelant predmetnom apelacijom nije osporio konačnu odluku donesenu u predmetnom postupku. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u istom odlučivalo isključivo o procesnom pitanju, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević