Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2427/19 (M. Đ.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2427/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2427/19, rješavajući apelaciju Mensura Đakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mensura Đakića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 024207 19 Krž 2 od 8. marta 2019. godine i S1 1 K 024207 17 Krl od 10. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mensur Đakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Distrikta Brčko BiH, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 024207 19 Krž 2 od 8. marta 2019. godine i S1 1 K 024207 17 Krl od 10. septembra 2018. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „zabranilo izvršenje“ presude Suda BiH do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o podnesenoj apelaciji. Apelacija je dopunjena 16. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2427/19 od 4. jula 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. juna 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 1. i 5. jula 2019. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 024207 17 Krl od 10. septembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 30. istog zakona, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je potvrđenom optužnicom Tužilaštava apelantu stavljeno na teret da je kao komandant de facto i de iure nad pripadnicima I bataljona 108. brigade HVO-a, koji su učestvovali u napadu na selo Bukvik, posmatrao iz neposredne udaljenosti pripadnika te brigade kako izvršava ubistvo tri ranjena zarobljena lica srpske nacionalnosti i da je nakon toga, uz znanje i svijest da je njegov podređeni učinio krivično djelo, propustio da preduzme nužne i razumne mjere da učinilac krivičnog djela bude kažnjen. Dalje je navedeno da su tokom pretresa izvedeni dokazi saslušanjem velikog broja svjedoka, pročitani zapisnici o saslušanju dva svjedoka, saslušani vještaci (dva) te su na prijedlog apelantove odbrane saslušani svjedoci (četiri) i vještak vojne struke. Također su u dokazni materijal uvršteni materijalni dokazi optužbe i odbrane.
8. Na str. od 16. do 20. obrazloženja presude navedeni su dokazi povodom kojih je sud odstupio od pravila neposrednog izvođenja dokaza u smislu člana 273. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te procesne odluke povodom isključenja javnosti s dijela glavnog pretresa koji su opravdavali interesi zaštite pojedinih svjedoka u smislu člana 235. ZKPBiH. U nastavku su obrazloženi razlozi odbijanja određenih dokaznih prijedloga optužbe (strana 21. presude) te intervencije suda u pogledu izmjena u činjeničnom opisu optužnice. U tom pravcu je navedeno da je u činjeničnom opisu optužnice napravljena određena izmjena kako bi izreka presude odgovarala utvrđenom činjeničnom stanju, uz ograničenja propisana odredbom člana
280. ZKPBiH u smislu poštovanja objektivnog identiteta optužbe tako što su iz činjeničnog opisa izostavljeni dijelovi koji nisu potvrđeni provedenim dokazima. Osim toga, načinjene su korekcije blanketnog propisa navedenog u optužnici na način da je umjesto kršenja „člana 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima“ navedeno kršenje „zajedničkog člana 3. uz ženevske konvencije“ imajući u vidu opis i kvalifikaciju djela u potvrđenoj optužnici, pri čemu je postupljeno u okviru zakonskih ovlaštenja koje nisu na apelantovu štetu.
9. Prvostepeno vijeće je, imajući u vidu sadržaj člana 3. ženevskih konvencija, koji predstavlja zaštitu od postupanja suprotnih vrijednostima zaštićenim međunarodnim humanitarnim pravom zaključilo da je apelant bio svjestan da je kažnjivo svako postupanje suprotno međunarodnom humanitarnom i običajnom pravu, bez obzira na status zaštićenog objekta (civili ili ranjenici, odnosno ratni zarobljenici). Sud je, osim toga, imao u vidu da je apelant od trenutka podizanja optužnice bio upoznat s krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret, konkretno s činjenicom da je odgovoran za radnje koje je počinio njegov podređeni jer su radnje podređenog (ubistvo tri lica) zabranjeno djelo prema zaštićenom dobru za vrijeme oružanog sukoba koje štite sve ženevske konvencije iz 1949. godine u zajedničkom članu 3. pod istim uvjetima. Zatim su razmotreni standardi pri generalnoj ocjeni dokaza u postupku (str. od 24. do 30. obrazloženja presude), te standardi komandne odgovornosti u okviru KZSFRJ u vezi s načinom izvršenja djela prema članu
142. KZSFRJ. U tom pravcu je ponovljeno da se apelant tereti da kao komandant bataljona nije preduzeo razumne i nužne mjere da kazni počinioca krivičnog djela ubistva za vrijeme oružanog napada na selo Bukvik, iz kojeg propusta proizlazi apelantova krivična odgovornost. Apelantov propust da preduzme radnje koje proizlaze iz njegove dužnosti vijeće je analiziralo kroz član 30. KZSFRJ koji predstavlja osnov odgovornosti za krivično djelo počinjeno nečinjenjem. U tom pravcu je navedena zakonska odredba člana 30. KZSFRJ prema kojoj se krivično djelo može izvršiti činjenjem i nečinjenjem, pri čemu činjenje podrazumijeva aktivno djelovanje, a nečinjenje pasivno držanje, odnosno propuštanje da se preduzme neka djelatnost i spriječi nastupanje štetne posljedice. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje obrazloženo, da sprečavanje nastanka štetne posljedice ili kažnjavanje za posljedicu koja je već nastupila predstavlja dužnost onoga koji ima takva svojstva ili je nosilac obaveza i ovlaštenja koja ga čine garantom nepovredivosti zaštićenog dobra. Stoga je zaključeno da je prema članu 142. KZSFRJ radnja izvršenja propisana kao aktivno djelovanje ali dovedena u vezu sa članom 30. KZSFRJ prema kojoj je nečinjenje jedan od načina izvršenja djela, proizlazi da je lice koje ima određene dužnosti i obaveze propustilo da djeluje onda kada je to neophodno i kada se to od njega zahtijeva. Osnov za primjenu komandne odgovornosti zbog nečinjenja prvostepeno vijeće je obrazložilo primjenom međunarodnog prava koje je u vrijeme počinjenja krivičnog djela bilo primjenjivo na teritoriji svih republika bivše Jugoslavije. U vezi s tim je naglašeno da je u periodu koji je relevantan za konkretan predmet međunarodno pravo poznavalo institut komandne odgovornosti za ratne zločine počinjene tokom međunarodnog oružanog sukoba, da pojam odgovorne komande predstavlja integralni dio zabrane činjenja određenih radnji u toku unutrašnjeg oružanog sukoba koju nameće zajednički član 3. ženevskih konvencija, te je ukazalo na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) prema kojoj pojam odgovorne komande predstavlja integralni dio zabrane činjenja određenih radnji u toku unutrašnjeg oružanog sukoba.
10. U vezi s tim je ukazano na izvedene dokaze kojima je utvrđeno da je I bataljon bio vojna jedinica u okviru 108. brigade HVO-a koji je organiziran na principu subordinacije s jasno određenim zadacima i da iz odgovorne komande zapravo proizlazi komandna odgovornost u okviru jedinica HVO-a. U dijelu presude koji se tiče činjeničnog utvrđenja pojedinačno su analizirani opći elementi koji se odnose na bitna obilježja predmetnog krivičnog djela za čije izvršenje je apelant osuđen, i to: da je djelo počinioca suprotno pravilima međunarodnog prava; da je kršenje počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije; da su civili, odnosno lica koja ne učestvuju neposredno u oružanom sukobu ili su položila oružje ili su onesposobljena za borbu zaštićeni objekt. U tom pravcu su interpretirani iskazi svjedoka koji su u postupku saslušani na naprijed navedene okolnosti i materijalni dokazi koji upućuju na zaključak o postojanju oružanog sukoba na širem području teritorije Brčkog i da su ubijeni civili imali status zaštićene kategorije lica u smislu zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija. U vezi s tim je napomenuto da je apelantova odbrana tokom postupka osporila status ovih lica tvrdnjom da se radi o pripadnicima Vojske RS koji su u vrijeme lišenja života bili ranjeni i pružali otpor te da se nalaze na spisku poginulih boraca Vojske RS. U tom pravcu je vijeće ocijenilo ovaj dokaz, ali u kontekstu svih ostalih izvedenih dokaza iz kojih nesumnjivo proizlazi da su u pitanju ranjenici, dakle lica onesposobljena za borbu, a ne vojnici koji su zarobljeni u toku borbenih dejstava, te da stoga spadaju pod zaštitu zajedničkog člana 3. uz ženevske konvencije.
11. Imajući u vidu da optužnicom nije obuhvaćen neposredni izvršilac krivičnog djela, već apelant kao komandant za kojeg optužnica tvrdi da je odgovoran za nečinjenje, odnosno propuštanje da preduzme nužne i razumne mjere da se počinilac kazni, u nastavku presude su analizirani dokazi iz kojih, prema ocjeni vijeća, proizlazi izvršenje krivičnog djela i apelantova odgovornost. U vezi s tim je navedeno da apelantova odbrana nije osporila da je apelant bio komandant I bataljona 108. brigade, niti da je upravo ta jedinica izvodila vojna dejstva 14. i 15. septembra 1992. godine na području sela Bukvik. Činjenica da su 15. septembra 1992. godine tri ranjena zarobljena lica srpske nacionalnosti u improviziranoj ambulanti ubili pripadnici 108. brigade utvrđena je dokazima – saslušanjem velikog broja svjedoka optužbe i odbrane, te njihovim saglasnim izjavama u pogledu odlučnih činjenica koje se tiču statusa ranjenih lica i načina njihovog ubistva. Pri tome je sud imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, sačinjenog nakon ekshumacije posmrtnih ostataka ubijenih, iz kojeg proizlazi da je njihova smrt posljedica djelovanja vatrenog oružja. Apelantova odbrana, kako je dalje obrazloženo, nije sporila činjenicu da su ranjenici zatečeni u improviziranoj bolnici, ali je tvrdila da su ubijena lica ratni zarobljenici koji su pružali otpor i kao takvi predstavljali legitimni vojni cilj, prezentirajući za takve tvrdnje dokaz – izvještaj Armije RBiH prema kojem se ta lica nalaze na spisku poginulih boraca Vojske RS. U vezi s ovom spornom činjenicom izvedeni su dokazi na osnovu kojih je, kako je obrazloženo, van razumne sumnje utvrđeno da ubijena lica u improviziranoj bolnici nisu pružala otpor i nisu pucala, pa je irelevantnom ocijenjena činjenica da su se njihova imena nalazila na spisku poginulih boraca. U tom pravcu su na str. od 50. do 52. presude opširno interpretirani iskazi saslušanih svjedoka iz kojih proizlazi da ranjena lica nisu pružala otpor, da su prilikom vojne operacije 108. brigade HVO-a zatečena živa i da su ubijena pucanjem iz vatrenog oružja. Budući da je u optužnici navedeno da je ubistvo počinio „NN“ pripadnik I bataljona 108. brigade HVO-a i da je apelant imao de iure i de facto kontrolu nad počiniocem, u nastavku su analizirani dokazi (borbeni izvještaji i depeše) iz kojih proizlazi da je postojala vojna organizacija i formacija, da je apelant bio komandant I bataljona koji je sastavni dio 108. brigade, da je neposredno rukovodio vojnim aktivnostima na području Bukvika u periodu 14. i 15. septembra 1992. godine i da je u to vrijeme počinjena zabranjena radnja, odnosno da su pripadnici I bataljona ubili tri lica.
12. Apelantu se, kako je dalje obrazloženo, stavlja na teret počinjenje krivičnog djela nečinjenjem kao komandantu I bataljona, pa njegova odgovornost nije direktan oblik odgovornosti, niti se apelant smatra krivično odgovornim za zločine koje su počinili njegovi podređeni samo zbog toga što je bio na poziciji nadređenog. Da bi se smatrao odgovornim, kako je dalje navedeno, mora postojati i njegovo lično zanemarivanje zločina. U vezi s tim prvostepeno vijeće je imalo u vidu jurisprudenciju MKSJ, uz zaključak da je komandna pozicija nad počiniocem ono što čini pravni osnov za dužnost nadređenog da djeluje i prema tome i njegovu odgovornost za nečinjenje, uz kumulativno ispunjenje tri uvjeta: postojanje odnosa nadređeni-podređeni; element svijesti: nadređeni je znao ili je mogao znati da je podređeni počinio zločin; i nadređeni nije preduzeo neophodne i razumne mjere da kazni počinioca krivičnog djela. U nastavku je na str. od 54. do 63. pojedinačno analiziran svaki od naprijed navedenih elemenata uz interpretiranje iskaza velikog broja saslušanih svjedoka i navođenje materijalnih dokaza, te je zaključeno da je apelant jedini imao ovlaštenje da naređuje ili preduzme neophodne mjere na terenu kritičnog dana u selu Bukvik; da je bio u neposrednoj blizini improvizirane ambulante i mogao vidjeti i čuti da se iz nje ne pruža nikakav otpor koji bi njegovi vojnici trebali neutralizirati, te da je mogao vidjeti trenutak kada njemu podređeni vojnik puca u tri ranjena lica, dakle da je znao ili mogao znati da je počinjena nedozvoljena radnja u vrijeme kada je apelant de facto rukovodio akcijom; da nije ispunio obavezu u pravcu preduzimanja aktivnosti za kažnjavanje počinioca, konkretno da o počinjenom zločinu obavijesti komandu iznad sebe i traži da se o počinjenom zločinu provede istraga. Na taj način bi, kako je zaključeno, izvršio svoju obavezu kao komandant i istovremeno preventivno djelovao na svoje potčinjene i druge pripadnike vojske da se klone činjenja nedozvoljenih radnji i kršenja međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba. Pri utvrđenju naprijed navedenih elemenata, prvostepeno vijeće je imalo u vidu sve izvedene dokaze optužbe i odbrane, nalazeći da su svjedoci događaj opisali uvjerljivo, s manje ili više detalja, i da su u pogledu odlučnih činjenica njihovi iskazi saglasni.
13. U obrazloženju presude prvostepeno vijeće se posebno osvrnulo na nalaze vještaka vojne struke koje je izvela optužba i odbrana uz zaključak da su oba nalaza saglasna u pogledu pravila pri formiranju vojnih jedinica, s posebnim osvrtom na prava i dužnosti komandanta bataljona. U tom pravcu je istaknut zajednički zaključak vještaka prema kojem je komandant bataljona odgovoran za pravilnu i zakonitu upotrebu jedinica koje učestvuju u akciji kojom rukovodi, te da je o eventualnom počinjenju krivičnog djela od strane podređenog pripadnika jedinice komandant bataljona bio dužan, kroz redovni ili vanredni borbeni izvještaj, obavijestiti linijom komandovanja komandu brigade.
14. U pogledu apelantove krivične odgovornosti i krivičnopravne sankcije prvostepeno vijeće je istaklo da su izvedeni dokazi u vezi s radnjama i odgovornošću apelanta cijenjeni u svjetlu komandne odgovornosti koja ne predstavlja direktnu odgovornost, već odgovornost nadređenog za zločine koje su počinili njegovi podređeni, uz lično zanemarivanje zločina. U tom kontekstu prvostepeno vijeće je podsjetilo da je apelant linijom komandovanja bio u obavezi izvijestiti pretpostavljene da vojnik koji je ubio tri zarobljena lica bude kažnjen, a kako to nije učinio, prvostepeno vijeće je izvelo zaključak da je odgovoran za počinjenje krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 30. istog zakona. Prilikom odmjeravanja kazne vijeće je imalo u vidu sve okolnosti koje utječu na visinu kazne, te je apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine smatrajući da je srazmjerna težini djela i apelantovoj ulozi i učešću u izvršenju krivičnog djela.
15. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 024207 19 Krž 2 od 8. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepene presude, dok je žalba Tužilaštva uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni tako što je apelant za izvršenje krivičnog djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
16. U obrazloženju presude navedeni su razlozi apelantove žalbe, i to: bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom da se žalba usvoji, drugostepena presuda preinači i apelant oslobodi optužbe. Nakon što je pobijana presuda ispitana u granicama žalbenih razloga i člana 306. ZKPBiH, apelaciono vijeće je zaključilo da je apelantova žalba neosnovana, a žalba Tužilaštva osnovana u dijelu odluke o kazni.
17. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora da je prvostepeni sud prekoračio optužbu i onemogućio pripremu odbrane, apelaciono vijeće je ukazalo na odredbu člana 280. stav 1. ZKPBiH kojom je propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. U vezi s tim je istaknuto da pravilnim tumačenjem ove odredbe, naročito u dijelu koji se odnosi na objektivni identitet kao najčešći prigovor koji se žalbom ističe, nesumnjivo je da se govori o identitetu radnji koje se apelantu stavljaju na teret, odnosno samog činjeničnog opisa, a ne i o pojedinim činjeničnim preciziranjima izvršenim od strane suda koja imaju podlogu u izvedenim dokazima. Činjeničnom intervencijom, kako je zaključeno, nije doveden u pitanje inkriminirani događaj, niti se radi o odlučnoj činjenici kojom bi bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela. Naime, radi se o bližem označavanju vremena izvršenja djela na osnovu dokaza kojim je prvostepeni sud poklonio vjeru, pri čemu nije izvršena modifikacija od strane prvostepenog suda u činjeničnom opisu, niti izlazi van njegovog okvira. Apelaciono vijeće je zaključilo da, suprotno žalbenim navodima, nije došlo do prekoračenja optužbe, odnosno do povrede objektivnog identiteta između optužbe i presude na čemu žalba insistira jer se radi o potpuno istom događaju iz prošlosti, pri čemu je djelo u odnosu na objektivni identitet ostalo nepromijenjeno.
18. U pogledu neosnovanosti prigovora da izreka presude nije razumljiva, odnosno da se u izreci presude ne navodi pravni opis krivičnog djela, apelaciono vijeće je ukazalo na odredbu člana 285. stav 1. tačka b) ZKPBiH kojom je propisano da presuda kojom se optuženi proglašava krivim mora sadržavati zakonski naziv krivičnog djela i odredbe krivičnog zakona koje su primijenjene. Iz izreke presude je vidljivo da sadrži zakonom propisane elemente – izričito navedeno da je apelant počinio krivično djelo iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 30. KZSFRJ. U vezi s neosnovanošću prigovora u pogledu nepreciznosti radnje izvršenja za koju je apelant odgovoran, apelaciono vijeće je podsjetilo da je odredba člana 142. KZSFRJ složena zakonska definicija s višestruko postavljenim alternativnim dispozicijama radnji izvršenja koje je zakonodavac smjestio u jednu cjelinu, propisujući u njenoj konačnici i jedinstvenu sankciju za svaku od tih radnji, čime nijednoj od njih nije dao poseban primat ili je pak kvalificirao kao određeni posebni oblik odgovornosti. Stoga, nije bilo neophodno da se te radnje ističu u pravnom opisu djela. Pri tome je u okolnostima konkretnog slučaja, kako je obrazložilo apelaciono vijeće, iz činjeničnog supstrata kao ključnog dijela izreke presude apelantu kao optuženom licu bilo jasno koje su to radnje koje nije smio počiniti, pa je pravni opis djela logičan nastavak podvođenja takvih radnji pod zakonsku definiciju – naziv krivičnog djela. Slijedom navedenog, neosnovanim su ocijenjeni prigovori odbrane da je izreka presude nerazumljiva zato što nije navedena neka od alternativnih dispozicija iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.
19. U pogledu neosnovanosti prigovora usmjerenih na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, apelaciono vijeće je ukazalo da okosnicu žalbe odbrane čini osporavanje kredibiliteta svjedoka Š. L., te istrajavanje na činjenici da je sporna kuća u kojoj je bila improvizirana bolnica bila legitiman vojni cilj. Međutim, apelaciono vijeće je analizom pobijane presude zaključilo da je prvostepeni sud odlučio pravilno jer iz cjelokupne ocjene dokaza van razumne sumnje proizlazi da je apelant tempore criminis bio u neposrednoj blizini kuće u kojoj je bila improvizirana bolnica, shodno čemu je imao znanje i svijest o počinjenom krivičnom djelu. Apelantovo prisustvo i vremensku vezu s inkriminiranim događajem su, osim svjedoka Š. L., na čiju kredibilnost žalba ukazuje, potvrdili i drugi saslušani svjedoci pa je, suprotno prigovorima žalbe, zaključeno da se radi o kredibilnom svjedoku čiji je iskaz potvrđen iskazima ostalih saslušanih svjedoka, između ostalog dr. M. P. i autentičnim snimkom apelanta u kojem govori o ulasku i zauzimanju sela Bukvik. Iz svih provedenih dokaza, koji, prema stavu apelacionog vijeća, čine nepobitan osnov za donošenje meritorne odluke o apelantovoj krivici, ne proizlazi ni najmanja indicija da se radilo o neophodnom neutraliziranju navodnog otpora iz improvizirane bolnice, odnosno objektu iz kojeg bi mogla proizaći opasnost, a koja okolnost bi eventualno opravdala ofanzivno djelovanje vojske. Slijedom navedenih činjenica, apelaciono vijeće je zaključilo da su pripadnici vojne jedinice kojom je komandovao apelant bili u objektivnoj mogućnosti spoznavanja statusa kuće u kojoj se nalazila improvizirana bolnica, ali su prešli u nedozvoljenu zonu postupanja, te je jedan od njih iz krajnje bezobzirnosti počinio predmetno krivično djelo. Apelaciono vijeće je napomenulo da sumnja u civilni status žrtava obavezuje na odnos prema njima shodno obavezama zagarantiranim međunarodnim pravom, pri čemu se ima poštovati i načelo proporcionalnosti kao jedno od običajnih pravila međunarodnog humanitarnog prava prema kojem je zabranjen svaki napad iz kojeg mogu proizaći slučajni gubici civilnih života, povrede civila, štete na civilnim objektima ili kombinaciju ovih dejstava koja bi bila nesrazmjerno velika u odnosu na konkretnu i direktnu vojnu prednost koja se predviđa. Stoga je apelaciono vijeće u potpunosti prihvatilo zaključak iz pobijane presude (par. 220. i 222. prvostepene presude).
20. Shodno žalbenim prigovorima, apelaciono vijeće je preispitalo činjenice koje se tiču apelantove odgovornosti u vezi s činjeničnim opisom djela. U tom pravcu je navedeno da se odbrana u žalbi posebno bavila nalazima vještaka, kao i pravilima bataljona. Pri tome su, prema ocjeni apelacionog vijeća, potpuno zanemareni jasno iznijeti stavovi prvostepenog suda u vezi sa saglasnim dijelovima vještaka optužbe i odbrane u iznošenju pravila i zakonskih odredbi formiranja vojnih jedinica, kao i prava i dužnosti komandanta bataljona. Suprotno prigovorima odbrane, vještaci su u nalazima saglasni da je komandant bataljona odgovoran za pravilnu i zakonitu upotrebu jedinica koje učestvuju u akciji kojom rukovodi, te da je dužan da o eventualnom počinjenju krivičnog djela od strane podređenog obavijesti komandu brigade, i to linijom komandovanja kroz redovni ili vanredni borbeni izvještaj. Stoga je, prema ocjeni apelacionog vijeća, prvostepeni sud odlučio pravilno kada je konkretne okolnosti inkriminiranog događaja doveo u vezu s apelantovom obavezom tempore criminis iz kojeg proizlazi njegova krivična odgovornost.
21. U nastavku je apelaciono vijeće obrazložilo zbog čega je neosnovan prigovor apelantove odbrane o povredi načela zakonitosti u vezi s predmetnim krivičnim djelom počinjenim nečinjenjem. U tom kontekstu je navedena odredba člana 306. ZKPBiH iz koje proizlazi obaveza da se žalbeni prigovor posmatra u cjelini, te je napomenuto da komandna odgovornost predstavlja derivat zločina koje počine njihovi izvršioci i da nadređeni ne mora učestvovati u onome što je actus reus osnovnog djela, ali je dovoljno da je njegov propust doprinio tome da je izvršilac prošao nekažnjeno, kakva je situacija u konkretnom slučaju. Krivica apelanta kao nadređenog je direktno povezana s počinjenjem osnovnog krivičnog djela od strane njegovog podređenog/njegovih podređenih, i to na način da je svojim propustom spram podređenog ,,u pogledu“ izvršenog zločina (propustom kažnjavanja) doveo do prećutne saglasnosti, odnosno odobravanja zločina počinjenog od strane podređenog/podređenih. Imajući u vidu apelantovu obavezu na koju su ukazali vještaci vojne struke, a to je da je linijom komandovanja redovnim ili vanrednim borbenim izvještajem trebao izvijestiti komandu brigade o izvršenom zločinu, odnosno da je odgovoran za zakonito djelovanje jedinice kojom komanduje, proizlazi da je njegov propust proizveo posljedice kako prema stavu običajnog prava tako i prema nacionalnom zakonodavstvu. Dužnost nadređenog, u konkretnom slučaju apelanta, bila je da se predmetni zločin istraži, te ako se krivac/krivci identificiraju, da budu kažnjeni, pri čemu apelant nije bio obavezan da sam tako nešto uradi, ali je imao mogućnost da takvu obavezu delegira ili neposredno nadređenim ili drugim podređenim kojima je to u opisu zadataka. Međutim, apelant je propustio izvršiti tu obavezu, čime je propustio svoju dužnost činjenja.
22. Konačno, razmatrajući pitanje apelantove krivice u vezi s odlukom o kazni, apelaciono vijeće je ocijenilo da je prvostepeni sud pogriješio kada je apelantu za predmetno krivično djelo i utvrđenu krivicu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine jer takva kazna ne zadovoljava svrhu zbog koje se izriče, te da je neosnovano izrečena ispod zakonskog minimuma. Prvostepeni sud je, prema mišljenju apelacionog vijeća, cijenio druge, a ne bitne elemente pri izvršenju djela, te je faktički kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da apelant nije naredio, pomagao, podstrekavao ili sam učestvovao u izvršenju djela. U tom kontekstu je naglašeno da se sankcija formira prema predmetnom krivičnom djelu i svim okolnostima koje se vežu uz krivično djelo, kao i ličnost počinioca, pa se apelantovo ponašanje u konkretnom slučaju trebalo cijeniti u odnosu na posljedice koje su nastupile, prije svega u vezi sa zanemarivanjem dužnosti jer u konkretnoj situaciji kao nadređeni nije kaznio, zbog čega je došlo do izvršenja zločina. U tom pravcu je, prema mišljenju apelacionog vijeća, prije svega trebalo odrediti težinu osnovnog djela i obim u kojem je nečinjenje apelanta u svojstvu nadređenog doprinijelo izvršenju zločina koje je prvostepeni sud propustio ocijeniti i stoga pogriješio u konačnoj odluci o sankciji. Apelaciono vijeće je naglasilo da rang ili visok položaj u hijerarhiji prema doktrini o odgovornosti nadređenog ne mora istovremeno biti i osnov za osuđujuću presudu i otežavajući faktor pri izricanju kazne. Međutim, specifičnost konkretnog predmeta se ogleda u činjenici apelantovog neposrednog prisustva tempore criminis, faktički na licu mjesta izvršenju krivičnog djela koje, stoga, u odnosu na odgovornost treba razlikovati od situacija u kojima nadređeni nije neposredno prisutan izvršenju djela. S obzirom na to da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da vrijeme i mjesto izvršenja osnovnog djela apelanta kao komandanta veže za neposredno prisustvo izvršenju djela, koje se mora sagledati u svjetlu ohrabrenja neposrednog učinioca da izvrši zločin, zaključeno je da je apelantu neophodno izreći kaznu zatvora u dužem trajanju, te da kazna zatvora u trajanju od osam godina odgovara težini inkriminacije, stepenu apelantove krivice te svrsi kažnjavanja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
24. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelant je u opširnoj apelaciji istakao nedostatke koji se odnose na činjenično stanje (pogrešno i nepotpuno utvrđeno), primjenu prava (proizvoljna) i nedostatke u pogledu obrazloženja presude (nedovoljno i neadekvatno). U tom kontekstu apelant suštinski ukazuje na nedostatke pri ocjeni dokaza, i to kako kod utvrđenja postojanja općih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen, tako i kod utvrđenja njegove radnje u inkriminiranom periodu, cijeneći da su pogrešni i pri tome neadekvatno obrazloženi, što je u krajnjem rezultiralo osuđujućom presudom na njegovu štetu, pri čemu je zanemareno načelo zakonitosti. U vezi s tim ističe da je proglašen krivim da je počinio krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ nečinjenjem, a kako nečinjenje ne predstavlja bitni element predmetnog krivičnog djela, utvrđenje sudova u osporenim presudama, prema apelantovom mišljenju, predstavlja nepostojeću pravnu konstrukciju, a stoga i kršenje odredbi krivičnog zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Suštinski, smatra da je proizvoljno proglašen krivim jer bitni element predmetnog krivičnog djela nije nečinjenje, kako su sudovi pogrešno utvrdili, već upravo suprotno tome – ko naredi ili ko izvrši, a takvo postupanje ili ponašanje ne proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja.
25. Osim toga, ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava ističući da je u konkretnoj krivičnoj stvari prekoračena optužba od strane suda. U vezi s tim opširno obrazlaže činjenični opis optužnice i izreku pobijane presude, smatrajući da učinjene intervencije u pogledu vremenskog određenja „u ranim jutarnjim satima“ spram „u toku dana“ nisu nevažne izmjene, već da su direktno povezane s utvrđenjem njegove krivice i da je u pitanju suštinska izmjena optužnice, čime mu je uskraćeno pravo na odbranu. Osim toga, smatra da je izreka presude nerazumljiva jer ne navodi pravni opis krivičnog djela, kako bi u konačnici znao ne samo za šta je optužen, već i za koje je djelo (koju radnju) osuđen. Ukazuje na nedostatak odlučnih činjenica i u vezi s tim pogrešne ocjene dokaza, smatrajući da u konkretnom predmetu nije van razumne sumnje utvrđena odlučna činjenica da li je prilikom izvršenja djela od strane NN počinioca bio prisutan u neposrednoj blizini ili ne. Sudovi su, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, naročito iskaz ključnog svjedoka Š. L. U tom pravcu u apelaciji se opširno interpretiraju iskazi pojedinih saslušanih svjedoka i iznose zaključci suprotni onim koji su izneseni u osporenim presudama, za koje apelant smatra da su proizvoljni. Stoga smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđena načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
26. Apelant dalje ukazuje da mu je u konkretnom slučaju proizvoljno odmjerena kazna i da je u tom kontekstu diskriminiran zbog svog nacionalnog porijekla. U tom pravcu napominje da je nemoguće prihvatiti da drugostepeno vijeće nije našlo niti jedan osnov za ublažavanje kazne i da nije cijenjena niti jedna olakšavajuća okolnost, već mu je, iako nikog nije ubio, izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina. U tom kontekstu interpretira neke od pravomoćnih presuda prema kojima su počiniocima krivičnih djela ratnih zločina koji su ubili veliki broj ljudi izrečene kazne u malo dužem trajanju od kazne koja je njemu izrečena. Stoga smatra i da je odmjeravanje kazne bilo arbitrarno.
27. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na povredu iz člana 7. Evropske konvencije, ukazujući na nepostojanje bitnih elemenata krivičnog djela prema zakonu na osnovu kojeg je osuđen, konkretno nemogućnost izvršenja krivičnog djela nečinjenjem.
b)Odgovori na apelaciju
28. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana jer su u postupku koji se vodio protiv apelanta ispoštovane sve ustavne i konvencijske odredbe. U tom pravcu ukazuje da osporena odluka nije donesena na arbitraran i proizvoljan način, da je obrazloženje jasno, čime je ispoštovano apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. Činjenica da finalan zaključak apelantu ne odgovara ne može implicirati diskriminaciju na način kako se navodi u apelaciji. Sud BiH napominje da je shodno članu 2. ZKPBiH njegova isključiva nadležnost odmjeravanje sankcije, te takva diskrecija ne može biti narušena bilo kakvim drugim postupkom, dokle god je sankcija izrečena u zakonitom postupku, za djelo u nadležnosti suda i u skladu s okvirima za kažnjavanje predviđenim materijalnim zakonom. Apelantovi navodi kojima se ukazuje na druge odluke sudova nemaju utjecaj na stavove izražene u konkretnom predmetu jer pravosudni sistem u BiH ne poznaje precedentno pravo, niti je vezan za odluke u drugim predmetima. Odmjeravanje sankcije nije puki matematički izračun broja žrtava, već zavisi od niza drugih okolnosti koje sud, kao jedini legitiman i u skladu s materijalnim zakonom, cijeni. Stoga je apelacija ocijenjena neosnovanom i predloženo je da se odbije.
29. Tužilaštvo BiH ističe da je apelacije neosnovana i da nije povrijeđeno nijedno od prava iz Ustava i Evropske konvencije. Sud je u konkretnom slučaju obrazložio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, te ocjena dokaza u konkretnom slučaju ne samo da nije proizvoljna nego predstavlja primjer kako se vrši ocjena dokaza. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Način izvršenja krivičnog djela Član 30.
(1) Krivično djelo može se izvršiti činjenjem ili nečinjenjem.
(2) Krivično djelo može biti izvršeno nečinjenjem samo kad je učinilac propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2.
Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:
KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.
(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.
(3) Za krivična djela koja su u nadležnosti Suda samo taj sud može izreći krivičnopravnu sankciju u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu, ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 285.
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,
b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene,
c) kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama Krivičnog zakona oslobađa od kazne, (...)
Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
32. Ukaz o ratifikaciji Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata („Službeni list FNRJ“ broj 24/50); Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine:
Sukobi koji nemaju međunarodni karakter Član 3.
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:
1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu.
U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:
a)povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(…) VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 024207 19 Krž 2 od 8. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.b) Evropske konvencije, člana 7. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
[…]
40. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, naročito iskaze svjedoka, način na koji ih je sud ocijenio, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i shodno tome utvrdio činjenično stanje, zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na odbranu, načelo pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo i zbog čega mu je, kako smatra, neosnovano izrečena visoka kazna.
42. U vezi s tim Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
43. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je također naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).
44. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća da je apelant sve prigovore koje je istakao u apelaciji prethodno isticao pred prvostepenim vijećem Suda BiH, a zatim ponovio u žalbi protiv prvostepene presude. U tom pravcu je, kako proizlazi iz obrazloženja presude apelacionog vijeća, prije svega razmotren prigovor prekoračenja optužbe i u pravcu neosnovanosti navedenog prigovora ukazano na odredbu člana 280. stav 1. ZKPBiH kojom je propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Činjeničnom intervencijom u pogledu bližeg označavanja vremena (umjesto u ranim jutarnjim satima navedeno u toku dana), kako je obrazloženo u osporenoj presudi, nije dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela, već je označavanje vremena proisteklo iz dokaznog postupka, pri čemu nije izvršena modifikacija od strane prvostepenog suda u činjeničnom opisu, niti izlazi van njegovog okvira. Stoga je zaključeno da nije došlo do prekoračenja optužbe, odnosno do povrede objektivnog identiteta između optužbe i presude jer se radi o potpuno istom događaju iz prošlosti, pri čemu je djelo u odnosu na objektivni identitet ostalo nepromijenjeno.
45. Zatim je razmotren prigovor prema kojem je izreka presude protivrječna razlozima presude u pogledu svih bitnih elemenata krivičnog djela i da izreka presude nije razumljiva jer nije naveden pravni opis krivičnog djela za koje je apelant u konačnici proglašen odgovornim i zbog toga osuđen. Apelaciono vijeće je u vezi s tim ukazalo na odredbu člana 285. stav 1. tačka b) ZKPBiH podsjećajući da je iz izreke presude vidljivo da sadrži zakonom propisane elemente – izričito navedeno da je apelant počinio krivično djelo iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 30. KZSFRJ. Što se tiče prigovora o nepreciznosti radnje izvršenja za koju je apelant proglašen odgovornim (nečinjenje), apelaciono vijeće je podsjetilo da su u odredbi člana 142. KZSFRJ postavljene alternativne dispozicije radnji izvršenja u jednoj cjelini s jedinstvenom sankcijom za svaku od tih radnji, zbog čega nije neophodno da se te radnje ističu u pravnom opisu djela. Slijedom navedenog, neosnovanim su ocijenjeni prigovori odbrane da je izreka presude nerazumljiva zato što nije navedena neka od alternativnih dispozicija iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.
46. U pogledu neosnovanosti prigovora istaknutog u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, apelaciono vijeće je podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja i zaključke iz prvostepene presude koji su proistekli nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, između ostalih i interpretacije iskaza svih saslušanih svjedoka (odbrane i optužbe), te zaključak o odlučnim činjenicama proisteklim iz dokaza koje je sud prihvatio, pri čemu je jasno navedeno u kojim dijelovima su i na koje okolnosti dokazi podudarni (iskazi svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka), te je kao ključno cijenjeno apelantovo znanje i svijest o počinjenom djelu budući da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tempore criminis bio u neposrednoj blizini kada je jedan pripadnik brigade kojom je komandovao počinio predmetno krivično djelo. Utvrđenja do kojih su sudovi došli nakon analize i ocjene dokaza, naročito u vezi s apelantovom odgovornošću u vezi s činjeničnim opisom djela počinjenog nečinjenjem.
47. Apelaciono vijeće je ukazalo na dijelove nalaza i mišljenja vještaka vojne struke (optužbe i odbrane) iz kojih proizlazi da je komandant bataljona odgovoran za pravilnu i zakonitu upotrebu jedinica koje učestvuju u akciji kojom rukovodi, te dužnosti da o eventualnom počinjenju krivičnog djela od strane podređenog obavijesti komandu brigade, i to linijom komandovanja kroz redovni ili vanredni borbeni izvještaj. Apelantova dužnost kao nadređenog je bila da se predmetni zločin istraži, delegirajući je neposredno nadređenim ili drugim podređenim kojima je to u opisu zadataka, a kako je to propustio izvršiti propustio je obaviti svoju dužnost činjenja, zbog čega je proglašen odgovornim i osuđen.
48. U pogledu prigovora o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena prezumpcija nevinosti, niti načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova odgovornost i zbog čega je u konačnici osuđen.
49. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na uskraćivanje prava na odbranu zbog izmjene optužbe, nedostatke u pogledu činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica te kršenja presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U vezi s tim Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak koji se protiv apelanta vodio, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
50. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije, te zaključuje da je apelacija u ovom dijelu neosnovana. Pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona
51. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
52. Apelant je problematizirao pitanje primjene člana 7. Evropske konvencije u pogledu utvrđene krivice i odluke o kazni, ističući da navedeni član nije ograničen samo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na štetu optuženog lica, već garantira načelo da samo zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu. Smatra da je proglašen krivim za krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ nečinjenjem, a da iz sadržaja ove odredbe proizlazi da nečinjenje ne predstavlja bitni element predmetnog krivičnog djela, da utvrđenje sudova u osporenim presudama predstavlja nepostojeću pravnu konstrukciju, a stoga i kršenje odredbi krivičnog zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju.
53. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće posebno pažljivo ispitalo žalbene prigovore Tužilaštva u pogledu apelantove krivice i odluke o kazni, cijeneći da je prvostepeni sud pogriješio kada je apelantu za predmetno krivično djelo i utvrđenu krivicu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, uz zaključak da u prvostepenom postupku nisu cijenjeni bitni već ostali elementi krivičnog djela i da je kazna neosnovano izrečena ispod zakonskog minimuma. U tom kontekstu je apelaciono vijeće ponovilo bitne elemente konkretnog krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 30. istog zakona (nečinjenje), ukazujući da se sankcija formira prema predmetnom krivičnom djelu, svim okolnostima u vezi s izvršenjem djela, posljedicama koje su nastupile izvršenjem djela i u vezi s ličnošću počinioca. U tom pravcu apelaciono vijeće je je naglasilo da se specifičnost konkretnog predmeta ogleda u činjenici apelantovog neposrednog prisustva tempore criminis izvršenju krivičnog djela, koje u odnosu na odgovornost treba razlikovati od situacija u kojima nadređeni nije neposredno prisutan izvršenju djela te da je neophodno apelantu izreći kaznu zatvora u trajanju koje odgovara težini inkriminacije, stepenu apelantove krivice te svrsi kažnjavanja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom krivičnom postupku primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i da je apelantu izrečena sankcija u okviru zakonom propisanog raspona.
54. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da se navodi u ovom dijelu suštinski odnose na pitanja koja su razmotrena u prethodnim odlukama u vezi s pravom na pravično suđenje Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije, također, neosnovani. Zabrana diskriminacije
55. Apelant, također, ukazuje na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije smatrajući da je u pogledu izrečene kazne diskriminiran zbog svog nacionalnog porijekla. Ustavni sud primjećuje da apelant zapravo navode o povredi ovog prava dovodi u usku vezu s pravom na pravično suđenje, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Imajući u vidu zaključak u vezi s pravom na pravično suđenje i kažnjavanje na osnovu zakona iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da praksa iz drugih predmeta na koju se apelant pozvao ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. Naime, apelantu je sankcija izrečena u zakonitom postupku, za djelo u nadležnosti suda i u skladu s okvirima za kažnjavanje predviđenim materijalnim zakonom, pri čemu sankcija zavisi od niza okolnosti koje u postupku cijeni sud.
56. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 7. Evropske konvencije, također neosnovani.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.b) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je obrazloženo da nema prekoračenja optužnice. U vezi s tim nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu načelo in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
59. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravom na kažnjavanje na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije jer je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava doveo u vezu s konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost i izrečena sankcija u zakonitom postupku, za djelo u nadležnosti suda i u skladu s okvirima za kažnjavanje predviđenim materijalnim zakonom, pri čemu ne proizlazi da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević