Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4709/20 (H.S.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Privatni život
  • Miješanje u privatni život
  • Krivični postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Mjere zabrane
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4709/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4709/20, rješavajući apelaciju H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.S. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 035796 20 Kv 11 od 13. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću Nedžad E. Beća iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 035796 20 Kv 11 od 13. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 4. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 11. i 12. januara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 09 0 K03579620Kpp 2 od 30. oktobra 2020. godine u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta i drugih osumnjičenih lica, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. i stav 1. u vezi sa čl. 55. i 54. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), odlučivano je o kontroli mjera zabrane, na osnovu člana 140. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) izrečenih apelantu. Tim rješenjem je za osumnjičenog apelanta utvrđeno „da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, i to mjere zabrane sastajanja, kontaktiranja ili povezivanja sa svjedokom u ovom predmetu na bilo koji način, uključujući i približavanje sa istim na udaljenosti od 50 metara, i to svjedokom D.A. […].- Naloženo je apelantu javljanje nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta svakih petnaest dana, i to javljanje u MUPKS, IV PU, PS Novi Grad, o čemu je ovlašteno službeno lice dužno voditi evidenciju, te redovno obavještavati Kantonalni sud, a u slučaju da dođe do saznanja da apelant na bilo koji način prekrši izrečenu mjeru zabrane, o tome je dužan odmah obavijestiti Kantonalni sud (tačka 1). U slučaju da prekrši izrečene mjere zabrane, apelantu se može odrediti pritvor“ (tačka 2). Izrečena mjera zabrane, u skladu sa članom 140b. stav 5. ZKPFBiH, može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora, a kontrola opravdanosti će se vršiti svaka dva mjeseca (tačka 3).

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo 10. marta 2020. godine pod brojem T 09 0 KTO 0147762 20 podnijelo tom sudu prijedlog za određivanje mjera u smislu člana 140a. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, i to: zabranu sastajanja sa određenim licima i obavezno javljanje nadležnoj PU prema mjestu boravišta. Kantonalni sud je rješenjem od 11. marta 2020. godine apelantu izrekao predložene mjere zabrane.

7. Kantonalni sud je naveo da je, vršeći ovu kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane, utvrdio da iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje mjera proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a kako je to detaljno obrazloženo rješenjem o izrečenim mjerama zabrane. Istaknuto je da se razvojem konkretnog krivičnog postupka nisu promijenile okolnosti pod kojima su mjere zabrane određene, kasnije produžene u odnosu na postojanje osnovane sumnje da je i apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Kantonalni sud je ukazao da je dužan, slijedom obaveze propisane članom 140b. stav 6. ZKPFBiH, razvojem konkretnog krivičnog postupka ispitati da li su primijenjene mjere još potrebne, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, okolnosti propisane čl. 140. i 140a. ZKPFBiH, odnosno da li su se okolnosti pod kojima su mjere izrečene promijenile i da li je protek vremena kao pravna činjenica rezultirao prestankom nekih okolnosti pod kojima su one izrečene. Imajući navedeno u vidu, Kantonalni sud je ocijenio da li su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju, pa, u vezi sa navedenim, utvrđeno je da su izrečene mjere zabrane apelantu u obimu u kojem su navedene tačkom 1. izreke ovog rješenja još uvijek potrebne.

8. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da na apelantovoj strani postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da će vršiti utjecaj na svjedoke u ovom predmetu. Ovo zbog toga što postoji osnovana sumnja koja se temelji na do sada prikupljenim dokazima da su navedeni osumnjičeni kao članovi grupe koju je formirao, kako se osnovano sumnja, svaki sa svojom ulogom i preduzetim radnjama radi činjenja predmetnih krivičnih djela. Apelant se tereti kao član grupe i nesumnjivo ima interes da izbjegne vlastitu krivičnu odgovornost, te se osnovano može pretpostaviti da će s tim ciljem utjecati na svjedoka koji još nije saslušan, a koji ima neposredna saznanja o inkriminacijama koje se njemu stavljaju na teret. Svjedok D.A. tek treba dati izjavu u svojstvu svjedoka službenicima FUP-a i tužiocu, a ocjenjujući da se radi o konzumentu opojne droge koji je od osumnjičenog Dž.H. u više navrata kupovao opojnu drogu koju mu je, po telefonskim komunikacijama pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, ali i po apelantovom iskazu po instrukcijama Dž.H. prenosio upravo apelant, kako se to osnovano sumnja. S obzirom na mogući utjecaj na svjedoka D.A., koji, kao što je već navedeno, tek treba biti saslušan, Kantonalni sud je ocijenio da je i dalje neophodna izrečena mjera zabrane.

9. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prilikom ove kontrole mjera zabrane vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 137. stav 2. ZKPFBiH da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, kao i odredbe člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje slobodu pojedinca štite kao njegovo osnovno pravo. Stoga, kako je ocijenjeno, mjere zabrane izrečene i kontrolirane ovim rješenjem ne stavljaju prevelik teret na apelanta s obzirom na to da mu je zabranjeno sastajanje sa jednim licem, svjedokom u ovom krivičnom predmetu, te određeno javljanje u nadležnu PU svakih 15 dana.

10. Vijeće Kantonalnog suda je, odlučujući o žalbi apelantovog branioca, izjavljenoj protiv rješenja od 30. oktobra 2020. godine, donio Rješenje broj 09 0 K 035796 20 Kv 11 od 13. novembra 2020. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u žalbi apelantovog branioca ukazano da je članom 140a. ZKPFBiH propisano da, kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više mjera zabrane, dakle, vidljivo je da moraju postojati okolnosti koje ukazuju na to da postoje opravdani razlozi za izricanje mjere zabrane, ali da u konkretnom slučaju te okolnosti ne postoje, niti ih je sud naveo. Također je ukazano da sam zaključak suda da je apelant učestvovao u činjenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret nije dovoljan osnov u tom smislu za „produženje“ mjera zabrane, te s obzirom na navedeno, istaknuto je da sud niti jednom rečenicom nije obrazložio zbog čega je izrekao „mjeru zabrane“ javljanja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta. U tom smislu je istaknuto da je apelant zaposleno lice kojem predstavlja realan teret javljanje u PU prema uputi suda. Zbog navedene mjere, on mora izlaziti sa posla, te time dodatno otežavati sebi i svojoj porodici egzistenciju, a zbog izlaska sa posla trpi štetu, a iznos štete zavisi od mjesta rada, budući da je građevinski radnik. Smatra da dio obrazloženja koji se odnosi na zabranu sastajanja sa određenim licima nema nikakve logične veze sa razlozima zbog kojih se izriče mjera obaveznog javljanja u policijsku stanicu zbog čega se ne može izvesti zaključak da se isti dio obrazloženja odnosi i na izrečenu mjeru obaveznog javljanja nadležnoj PU.

12. Po ocjeni vijeća, sudija za prethodni postupak je osnovano donio odluku kojom su produžene mjere zabrane apelantu navedene u izreci pobijanog rješenja, a koja navodima žalbe nije dovedena u pitanje. U tom smislu je navedeno da iz sadržaja pobijanog rješenja, i po ocjeni vijeća, proizlazi da prema apelantu i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, i to mjera zabrane sastajanja, kontaktiranja ili povezivanje sa svjedokom D.A., kao i javljanje nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, a što je sudija za prethodni postupak pravilno ocijenio.

13. Također, po ocjeni vijeća, žalbeni prigovor u vezi sa nalogom da se apelant obavezno javlja nadležnoj PU je neosnovan, jer navodi iz žalbe nisu povezani sa postojanjem pravne osnove za produženje ove mjere.

14. Pri tome vijeće je naglasilo da je pobijanim rješenjem vršena samo kontrola daljeg trajanja izrečenih mjera zabrane u smislu odredbe člana 140. stav 6. ZKPFBiH prilikom koje sudija za prethodni postupak ispituje da li su primijenjene mjere još potrebne, odnosno da li su izmijenjene okolnosti u pogledu njihovog daljeg trajanja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Navodi sadržaj izrečene mjere zabrane, te ističe da u rješenju nema obrazloženja zbog čega mu je izrečena „mjera zabrane javljanja nadležnoj policijskoj stanici“. Stav Kantonalnog suda da iz sadržaja pobijanog rješenja proizlazi da prema apelantu i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrana koje su određene smatra u potpunosti neobrazloženim. Ističe da je zaposlen kao građevinski radnik, te da mu predstavlja realan teret javljanje PU prema uputi suda, jer mora izlaziti sa posla, te time dodatno otežavati sebi i svojoj porodici egzistenciju. Naime, čak i ako je sud izveo navedeni zaključak, bio je obavezan da detaljno navede razloge zbog kojih smatra da postoji opravdanost „izricanja“ navedenih mjera zabrane. Posebno ukazuje da je u žalbi od 6. novembra 2020. godine ukazao sudu da pobijano rješenje ne sadrži niti jednu rečenicu obrazloženja koja se odnosi na mjeru zabrane obaveznog javljanja PU. Navedeni prigovor drugostepeni sud je naveo samo u dijelu u kojem je ukazao na žalbene navode, ali nije uzeo kao svrsishodno da utvrdi očiti propust prvostepenog suda. Navodi da je u pogledu dodatnog uvjeta (pored osnova sumnje da je djelo počinjeno) koji mora postojati na strani osumnjičenog da bi mu sud ograničio ustavno pravo na slobodno kretanje, prvostepeni sud naveo da se radi o licu koje je zainteresirano za ishod krivičnog postupka, kao i da jedini svjedok koji ga inkriminira nije još uvijek saslušan u istrazi. Prvi zaključak suda je tačan, ali za predmetni slučaj beznačajan zbog toga što je svaki osumnjičeni uvijek i zainteresiran za iskaze svjedoka i ishod postupka, ali to nikako ne znači da predmetni osumnjičeni ima namjeru utjecati na svjedoka. Sam zaključak suda da je apelant učestvovao u učinjenju krivičnog djela koje mu se stavlja na teret nije dovoljan osnov u tom smislu za produžavanje mjera zabrane. Nadalje, smatra da dio navedenog obrazloženja koji se odnosi na zabranu sastajanja sa određenim licima nema nikakve logične veze sa razlozima zbog kojih se izriče mjera obaveznog javljanja u policijsku stanicu zbog čega se ne može izvesti zaključak da se isti dio obrazloženja odnosi i na izrečenu mjeru obaveznog javljanja nadležnoj PU. Navedene mjere izrečenu su, prema navodima suda, zbog postojanje sumnje da će apelant utjecati na svjedoka u ovoj pravnoj stvari koji još uvijek nije saslušan.

b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja pobijanog rješenja proizlazi da prema apelantu i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane, i to mjera zabrane sastajanja, kontaktiranja ili povezivanje sa svjedokom D.A., kao i javljanje nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, a što je sudija za prethodni postupak pravilno ocijenio. U pogledu naloga da se apelant obavezno javlja nadležnoj PU, istaknuto je da žalbeni navodi koje navodi branilac u žalbi da je apelant zaposlen, da mora izlaziti s posla, da trpi štetu, a kojim se osporava ovaj nalog, nije povezan sa postojanjem pravne osnove za produženje ove mjere, odnosno nije od utjecaja na izmjenu ili ukidanje mjera zabrane, posebno zbog toga što se radi o paušalnim i nedokumentiranim navodima. Posebno je naglašeno da je pobijanim rješenjem vršena samo kontrola daljeg trajanja izrečenih mjera zabrane u smislu odredbe člana 140. stav 6. ZKPFBiH prilikom koje sudija za prethodni postupak ispituje da li su primijenjene mjere još potrebne, odnosno da li su izmijenjene okolnosti u pogledu njihovog daljeg trajanja.

17. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su u pobijanim rješenjima pravilno i potpuno izvedeni zaključci u pogledu ispunjenosti svih uvjeta potrebnih za produženje mjera zabrane u odnosu na apelanta. U odlukama su potpuno i pravilno utvrđene sve činjenice i okolnosti i jasno su dati razlozi o postojanju osnovane sumnje i ispunjenosti uvjeta za produženje mjera zabrane, i to zabrane sastajanja sa svjedokom i obaveze javljanja nadležnom državnom organu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

"Odjeljak 4 - Mjere zabrane" "Član 140a. stav (1) tač. c) i d) i stav (2) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i (2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Član 140b. st. (1), (3), (5) i (6) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. […].

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

Član 140c. st. (4) i (5) Sadržaj mjera zabrane (4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenoj osobi.

(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom tijelu sud će odrediti službenu osobu kojoj se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 035796 20 Kv 11 od 13. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, budući da je apelacija podnesena 28. decembra 2020. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Prije razmatranja apelacionih navoda Ustavni sud konstatira da je konkretni krivični postupak koji se vodi protiv apelanta i drugih osumnjičenih trenutno u fazi istrage, koju provodi Kantonalno tužilaštvo pod brojem T 09 0 KTO 0147762. Dalje, konstatira da je Kantonalni sud 11. marta 2020. godine apelantu izrekao mjere zabrane, propisane članom 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Dakle, apelantu je počev od 11. marta 2020. godine zabranjeno sastajanje, kontaktiranje ili povezivanje sa svjedokom D.A. u ovom krivičnom predmetu na bilo koji način, uključujući i približavanje njemu na udaljenost od 50 metara, te mu je naređeno da se svakih 15 dana javlja nadležnoj policijskoj stanici. Kantonalni sud je, vršeći dvomjesečnu kontrolu mjera zabrane, osporenom odlukom u ovom predmetu utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja izrečenih mjera zabrane. Apelant smatra da mu je takvom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

24. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera/naredbe apelantu navode apelanta ispitati sa aspekta prava na privatni život.

Pravo na privatni i porodičan život, dom i prepisku

25. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

26. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

27. Ustavni sud ukazuje da svaki krivični postupak povlači određene posljedice za privatni život pojedinca kojem je na teret stavljeno izvršenje određenih inkriminiranih radnji. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uvjetom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije, jer je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-c, stav 31).

28. Ustavni sud smatra da činjenica zabrane sastajanja i komuniciranja s određenim licima (svjedocima ili drugim osumnjičenim licima), te naredba da se apelant javlja svakih 15 dana nadležnoj policijskoj stanici predstavljaju miješanje javne vlasti u pravo na privatni život, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud podsjeća da je sud dužan, nakon izricanja mjera zabrane, slijedom obaveze propisane članom 140b. stav 6. ZKPFBiH razvojem konkretnog krivičnog postupka, svaka dva mjeseca ispitati da li su primijenjene mjere još potrebne, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da li su se okolnosti pod kojima su mjere izrečene promijenile i da li je protek vremena kao pravna činjenica rezultirao prestankom nekih okolnosti pod kojima su one izrečene. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPFBiH, Kantonalni sud ispitao da li su mjere zabrane, koje su na snazi od 11. marta 2020. godine, još potrebne i zaključio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost njihovog daljnjeg trajanja.

30. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio činjenicu da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odlučio da ostaju na snazi mjere zabrane - zabrane sastajanja sa svjedokom D.A. i naredba da se svakih 15 dana javlja nadležnoj policijskoj stanici. Kantonalni sud je svoju odluku obrazložio stavom da je iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje mjera utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a kako je to detaljno obrazloženo rješenjem o izrečenim mjerama zabrane, te da na strani apelanta postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da će vršiti utjecaj na svjedoka u ovom predmetu. Naime, ukazano je da se apelant tereti kao član grupe koja je formirana, kako se osnovano sumnja, s ciljem činjenja predmetnih krivičnih djela, te da nesumnjivo ima interes da izbjegne vlastitu krivičnu odgovornost, zbog čega se osnovano može pretpostaviti da će s tim ciljem utjecati na svjedoka koji još nije saslušan, a koji ima neposredna saznanja o inkriminacijama koje se njemu stavljaju na teret. Dalje, Kantonalni sud je naveo da svjedok D.A. tek treba dati izjavu u svojstvu svjedoka službenicima FUP-a i tužiocu, a ocjenjujući da se radi o konzumentu opojne droge koji je od osumnjičenog Dž.H. u više navrata kupovao opojnu drogu koju mu je, po telefonskim komunikacijama pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, ali i po apelantovom iskazu, po instrukcijama Dž.H. prenosio upravo apelant, kako se to osnovano sumnja. S obzirom na mogući utjecaj na svjedoka D.A. koji tek treba biti saslušan, Kantonalni sud je ocijenio da je i dalje neophodna izrečena mjera zabrane. Imajući navedeno u vidu, sud je ocijenio da su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju, pa je u vezi sa navedenim utvrđeno da su izrečene mjere zabrane prema apelantu u obimu u kojem su navedene tačkom 1. izreke ovog rješenja još uvijek potrebne. Potom je i vanraspravno vijeće Kantonalnog suda ispitalo apelantovu žalbu i žalbene navode koji su skoro identični apelacionim navodima, ali nije ustanovilo da je žalba osnovana za šta je dato kratko i jasno obrazloženje. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju.

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da su mjere zabrane apelantu izrečene po odredbama ZKPFBiH (ostale mjere zabrane - član 140a. stav 1. tač. c) i d)) u okviru krivičnog postupka kojim je propisana mogućnost da, „kada okolnosti slučaja na to ukazuju“, sud može izreći jednu ili više mjera zabrane, uključujući zabranu sastajanja sa određenim licima (tačka c) i naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu (tačka d). Nadalje, odredbama ZKPFBiH (član 140b. stav 2) je propisano da, „kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora“. Dakle, mjere zabrane, njihovo izricanje je propisano odredbama ZKPFBiH i one su „alternativa“ mjeri pritvora, te se, dakle, izriču umjesto pritvora i imaju isti cilj kao pritvor, ali manje pogađaju osumnjičenog/optuženog. Slijedom toga, proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na privatni život propisano zakonom.

32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

33. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da cilj koji se želi postići mjerama ograničenja prava i sloboda treba da se ocijeni nužnim u krivičnom postupku, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem neometanog vođenja krivičnog postupka, što je i redovni sud naveo, pri tome ukazujući na fazu u kojoj je sada postupak i šta je dalje potrebno uraditi, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te one ne predstavljaju pretjeran teret za apelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji.

34. Stoga, imajući u vidu da je apelant na slobodi, te da su mu u konkretnom slučaju izrečene mjere koje su po svojoj naravi blažeg karaktera nego mjera pritvora, Ustavni sud smatra da mjera zabrane sastajanja s jednim licem (svjedokom), te naredba da se svakih 15 dana javlja u policijsku stanicu predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem efikasnog i uspješnog vođenja krivičnog postupka, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni život, jer izrečene mjere, i po mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju „pretjeran teret“ za apelanta koji trpi usljed njih.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da odlukom kojom je u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta i drugih osumnjičenih lica, prilikom kontrole mjera zabrane, na osnovu člana 140. stav 6. ZKPFBiH, utvrđeno „da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane […]“ kojim je apelantu zabranjeno sastajanje s određenim licem (svjedokom D.A.), te obaveza da se svakih 15 dana javlja nadležnoj policijskoj stanici kojim se osigurava efikasno vođenje predmetnog krivičnog postupka nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantu zabranjeno sastajanje sa određenim licem, te obaveza da se svakih 15 dana javlja nadležnoj policijskoj stanici, jer je miješanje javnih vlasti u ovo pravo zasnovano na zakonu (član 140a. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH) i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja (efikasnog vođenja krivičnog postupka), pri čemu je u okolnostima konkretnog slučaja ostvarena razumna proporcionalnost između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4709/20 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio