Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2696/19 (R. V.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pristup sudu
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2696/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-2696/19, rješavajući apelaciju Rose Vladičić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rose Vladičić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 029129 18 Rev od 16. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rosa Vladičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 27. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 Rs 029129 18 Rev od 16. maja 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Ustavni sud je prethodno odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-204/15 od 11. oktobra 2017. godine, usvojio apelanticinu apelaciji podnesenu 15. januara 2015. godine, utvrdio da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te je ukinuo presudu Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj15 0 U 002221 14 U od 16. decembra 2014. godine, kao konačnu odluku donesenoj u toj pravnoj stari, i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud je zaključio da je „redovni sud u konačnici u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelanticinu štetu zaključivši da se pravo na odlazak u penziju pod povoljnijim uvjetima ostvaruje ex lege, iako iz relevantnih odredbi Zakona o PIO i očitovanja zakonodavca proizlazi da se radi opravu osiguranika koje se ostvaruje samo na zahtjev osiguranika.“
3. Presudom Okružnog suda broj15 0 U 002221 14 U 2 od 9. novembra 2017. godine, donesenom u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, apelanticina tužba je uvažena i osporeni upravni akt poništen.
4. Iz činjenica predmeta nadalje proizilazi da je nakon toga rješenjem Ministarstva pravde Republike Srpske od 4. januara 2018. godine uvažena apelanticina žalba, te poništeno rješenje Kazneno popravnog zavoda Foča od 25. juna 2014. godine, a da je nakon toga Zavod donio rješenje od 10. januara 2018. godine kojim je apelantica vraćena na posao i raspoređena na radno mjesto vaspitača počev od 11. januara 2018. godine.
Parnični postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda
5. Apelantica je, 5. februara 2018. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih Ministarstvo pravde Republike Srpske i Kazneno popravnog zavoda Foča (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi), radi isplate naknade po osnovu izgubljene plate zajedno sa pripadajućim doprinosima i troškovima postupka. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 029129 18 Rs od 3. maja 2018. godine, koja je ispravljena rješenjem Osnovnog suda broj 94 0 Rs 029129 18 Rs od 6. juna 2018. godine (u pogledu greške u pisanju imena apelantice), usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i obavezani su tuženi da apelantici solidarno isplate novčani iznos preciziran u izreci presude na ime neisplaćenih plata za period od 15. jula 2014. godine do 10. januara 2018. godine, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe (5. februara 2018. godine). Tuženi su, dalje, obavezani da apelantici za navedeni period obračunaju i uplate nadležnim fondovima pripadajuće doprinose, kao i da joj solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih i apelantica je obavezana da tuženim isplati novčani iznos preciziran u izreci presude na ime primljene otpremnine, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica ranije vodila upravni postupak odnosno spor za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Naime, apelantica je izjavila žalbu na rješenje drugotuženog od 25. juna 2014. godine kojim joj je prestao radni odnos, jer je ispunila uslove za ostvarivanje prava na penziju, dok je rješenjem prvotuženog odbijena njena žalba. Nakon toga, apelantica je tužbom protiv rješenja prvotuženog pokrenula upravni spor. Međutim, presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) njena tužba je odbijena. Osnovni sud je, dalje, naveo da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj AP-204/15 od 11. oktobra 2017. godine utvrđeno da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuta je presuda Okružnog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak u kojem je u konačnici, pravosnažnom presudom Okružnog suda od 14. novembra 2017. godine, poništeno rješenje drugotuženog od 25. juna 2014. godine i apelantici je ponovo rješenjem KPZ Foča uspostavljen radno-pravni status sa danom 11. januar 2018. godine.
7. Dalje, Osnovni sud je ukazao na sadržaj člana 201. stav 4. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 1/16 – u daljnjem tekstu: novi Zakon o radu), te je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica za visinu i obim povreda iz radnog odnosa saznala dostavljanjem pravosnažne presude Okružnog suda od 14. novembra 2017. godine (kojim je poništeno rješenje drugotuženog od 25. juna 2014. godine), odnosno uručenjem rješenja drugotuženog od 10. januara 2018. godine (kojim je apelantici ponovo uspostavljen radno-pravni status od 11. januara 2018. godine). Imajući u vidu da je apelantica tužbu podnijela 5. februara 2018. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba blagovremeno podnesena. Također, Osnovni sud je usvojio i protivtužbeni zahtjev tuženih u skladu sa odredbom čl. 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odlučio kao u izreci presude, obzirom da je danom vraćanja na rad apelantice kod drugotuženog otpao pravni osnov po kojem joj je isplaćen novčani iznos (otpremnina).
8. Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 029129 18 Rsž od 19. oktobra 2018. godine žalba tuženih je odbijena dok je žalba apelantice usvojena i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu na način što su tuženi obavezani da na dosuđeni iznos po osnovu izgubljene plate (za precizirani period i iznos) plate zakonske zatezne kamate počev od dospjeća svakog pojedinačnog iznosa neisplaćene plate, kao i da tuženi, apelantici, na ime troškova parničnog postupka solidarno isplate veći novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan prigovor tuženih da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je pogrešno tumačena odredba člana 201. novog Zakona o radu, budući da je apelantica u zakonskom roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu, a to je 11. januar 2018. godine, kada joj je ponovo uspostavljen radno-pravni status, zatražila sudsku zaštitu u vidu naknade po osnovu izgubljene plate za sporni period, te je u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. S druge strane, Okružni sud je istakao da naknade koje se obračunavaju periodično ne spadaju u povremena potraživanja, nego u potraživanja čija se visina periodično obračunava tako da se isplata zatezne kamate, za period docnje u plaćanju ovih naknada može zahtijevati počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa do isplate, zbog čega je i preinačena prvostepena presuda u tom dijelu. Obzirom da je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari, Okružni sud je u skladu sa odredbama čl. 396. i 397. Zakona o parničnom postupku preinačio i odluku o troškovima postupka.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 029129 18 Rev od 16. maja 2019. godine usvojena je revizija tuženih, ukinute su drugostepena i prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu iz tužbe i tužba je odbačena, dok je apelantica obavezana da tuženim naknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice zaključivši da je apelantica blagovremeno podnijela tužbu 5. februara 2018. godine, u smislu odredaba člana 201. stav 4. novog Zakona o radu, jer je za povredu prava po osnovu izgubljenih plata saznala 11. januar 2018. godine, kada joj je ponovo uspostavljen radno-pravni status, a takva činjenična utvrđenja i zaključak prvostepenog suda je prihvatio i drugostepeni sud. Međutim, Vrhovni sud je naveo da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne u tom dijelu.
12. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme prestanka radnog odnosa apelantici 14. jula 2014 godine (ispravno 15. jula 2014. godine) na snazi bio Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07 – u daljnjem tekstu: stari Zakon o radu), te je ukazao na sadržaj odredbe člana 105. starog Zakona o radu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije primala platu od 14. jula 2014. godine (ispravno 15. jula 2014. godine) kada joj je prestao radni odnos, zbog čega je revizijom pravilno ukazano da je apelantica već tada znala za povredu svojih prava na isplatu plate, odnosno da je tužbu za zaštitu tih prava mogla podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava tj. od dana dostavljanja rješenja o prestanku radnog odnosa do 14. jula 2015. godine. Obzirom da je apelantica tužbu za zaštitu svojih prava koja se tiču isplate plate za sporni period (od 15. jula 2014. godine do 11. januara 2018. godine) podnijela 5. februara 2018. godine, Vrhovni sud je naveo da je revizijom pravilno ukazano da je apelantica prekludirana u svom pravu na sudsku zaštitu, što je imalo za posljedicu gubitak prava čiju zaštitu je tražila neblagovremeno podnesenom tužbom.
Apelacioni navodi
13. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno, da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da se rok za podnošenje tužbe trebao računati od dana kada je apelantici uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa (2014. godina). Naime, apelantica smatra da se rok za podnošenje tužbe treba računati od dana kada joj je uručena odluka Okružnog suda (15. novembra 2017. godine) odnosno, od dana kada joj je ponovo uspostavljen radno-pravni status (11. januara 2018. godine), te navodi da je tužba blagovremeno podnesena u roku od jedne godine u skladu sa odredbom člana 105. starog Zakona o radu. Također, apelantica smatra da joj je povrijeđen i princip pravne sigurnosti, te navodi da je Vrhovni sud odstupio od svoje dosadašnje prakse koja se tiče blagovremenosti tužbe u radnom sporu. S tim u vezi, apelantica se pozvala na odluke Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 014446 13 Rev od 23. aprila 2015. godine i broj 94 0 Rs 014447 12 Rev od 18. juna 2015. godine koje je dostavila uz apelaciju.
Relevantni propisi
14. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povredio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podneti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise, kao i na tvrdnju da je povrijeđen princip pravne sigurnosti, jer je Vrhovni sud odstupio od svoje dosadašnje prakse koja se tiče blagovremenosti tužbe u radnom sporu i pozivaju se na odluke Vrhovnog suda iz 2015. godine.
18. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, Vrhovni sud, za razliku od Osnovnog i Okružnog suda, ocijenio da je tužba apelantice neblagovremena i pri tome se pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu jasno obrazložio da se rok za podnošenje tužbe računa od dana kada je apelantici prestao radni odnos, budući da je tada saznala za povredu svojih prava koja se tiču plate , te da je tužbu mogla podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu. Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu da je apelantica tužbu podnijela nakon proteka zakonom propisanih rokova, Vrhovni sud zaključio da je apelantica prekludirana u pravu na sudsku zaštitu, što je imalo za posljedicu gubitak prava čiju zaštitu je tražila neblagovremeno podnesenom tužbom.
20. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP-3766/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP- 3766/19 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je zaključio da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud dao jasne, precizne i detaljne razloge zbog kojih je apelantu onemogućen pristup sudu, a na koji način nije ugrožena sama bit tog apelantovog prava, kao i razloge zbog kojih je, pod uticajem prakse Vrhovnog suda, odstupio od ranije ustaljene prakse u sporovima sa istim činjeničnim i pravnim pitanjima. U navedenom predmetu apelantova tužba je, također, odbačena kao neblagovremena uz obrazloženje da se rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, propisan odredbom člana 118. Zakona o radu-prečišćeni tekst, ima računati od dana dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, jer je apelant tada imao saznanje da će mu biti uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečnu zaradu u spornom periodu, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je utvrđena nezakonitost otkaza.
21. Vezano za navode apelantice u vezi odluka Vrhovnog suda broj 94 0 Rs 014446 13 Rev od 23. aprila 2015. godine i broj 94 0 Rs 014447 12 Rev od 18. juna 2015. godine Ustavni sud ukazuje da iz činjenica u naprijed citiranom predmetu broj AP-3766/19 proizlazi da je Okružni sud naveo „da je u međuvremenu, Vrhovni sud koji je jedini nadležan da svojim odlukama obezbjeđuje jednaku primjenu zakona, izmijenio navedena pravna stanovišta u pogledu vremena saznanja radnika za povredu prava na isplatu plata koje nastaju i dospijevaju nakon pravosnažnosti odluke o prestanku radnog odnosa, na način da je zauzeo pravni stav da je radnik imao saznanje o povredi prava zbog neisplaćivanja plata već od dostavljanja rješenja o otkazu ugovora o radu, te da je u situacijama kao što je predmetna odbacivao tužbe kao neblagovremene (Rješenje broj 71 0 Rs 210620 18 Rev od 31. januara 2019. godine i Rješenje broj 72 0 Rs 047369 19 Rev od 15. maja 2019. godine).“
22. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, a posebno praksu u predmetu AP-3766/19, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević