Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2704/19 (M. D.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Izvršenje
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Revizija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2704/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2704/19, rješavajući apelaciju Milana Deurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Deurića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 157115 19 Gž 2 od 5. aprila 2019. godine u dijelu u kojem je naveden krajnji datum do kojeg je izvršenik obavezan da apelantu isplati naknade plata (30. april 2015. godine).

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Deurića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 157115 19 Gž 2 od 5. aprila 2019. godine u dijelu kojim je ukinuto Rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 157115 12 I od 29. marta 2017. godine (u dijelu kojim je naloženo izvršeniku da apelantu isplati neisplaćene plate za period od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine).

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Deurića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 I 157115 19 Rev od 17. januara 2020. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Deurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg je zastupao Dane Končar, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 157115 19 Gž 2 od 5. aprila 2019. godine.

2. Apelant je podneskom od 13. novembra 2019. godine obavijestio Ustavni sud da ga više ne zastupa advokat Dane Končar, te 28. februara i 21. septembra 2020. godine dostavio urgencije za rješavanje njegove apelacije.

3. Apelant je 25. marta 2020. godine dopunio apelaciju tako što je osporio i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 I 157115 19 Rev od 17. januara 2020. godine, koje je dostavio uz dopunu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/16 od 11. septembra 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) kao predmet broj 71 0 I 157115 17 I.

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, kao zakonskog zastupnika Republike Srpske – Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 1. i 18. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Okružni sud, Osnovni sud i izvršenikov zakonski zastupnik su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 28. decembra 2020. godine.

7. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 17. septembra 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju, a Okružni sud 6. januara 2021. godine dostavio spis predmeta broj 71 0 I 157115 17 I 2, koji je, nakon uvida, vraćen Okružnom sudu.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. Presudom Osnovnog suda broj RS-482/04 od 24. septembra 2007. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništena su kao nezakonita izvršenikova rješenja, kao i odluka Odbora državne uprave za žalbe, te naloženo izvršeniku da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i stručnim sposobnostima u roku od 15 dana od donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Presudom je dalje izvršenik obavezan da apelantu za period od 1. marta 2004. do 30. aprila 2007. godine isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata i ličnih primanja sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da ima status državnog službenika zaposlenog kod izvršenika od 1. marta 2004. godine pa dalje zbog nedostatka pravnog interesa.

10. Postupajući po izvršenikovoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 590 od 15. maja 2008. godine prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da izvršeniku naknadi troškove postupka.

11. Međutim, u revizionom postupku Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 092 od 4. februara 2010. godine usvojio apelantovu reviziju i preinačio presudu Okružnog suda tako što je odbio izvršenikovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda, te je obavezao izvršenika da apelantu nadoknadi troškove revizionog postupka.

12. Apelant je podnio prijedlog za izvršenje predmetnih presuda Osnovnom sudu u Vlasenici, koji je rješavan kod ovog suda po pravnim lijekovima koje su ulagale stranke do donošenja rješenja Osnovnog suda u Vlasenici od 21. avgusta 2012. godine kojim se Osnovni sud u Vlasenici proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovom postupku, te predmet ustupio Osnovnom sudu na daljnje rješavanje.

13. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 157115 12 I od 20. februara 2015. godine kojim je, na osnovu predmetnih presuda, odredio prinudno izvršenje protiv izvršenika u apelantovu korist, te naložio izvršeniku da apelanta vrati na rad i da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i stručnim sposobnostima, te odredio troškove izvršenja apelanta u određenom novčanom iznosu. Izvršenik je podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju, koji je Osnovni sud rješenjem od 18. maja 2015. godine odbio.

14. Postupajući po rješenju o izvršenju, izvršenik je 7. aprila 2017. godine donio rješenje o vraćanju na posao i raspoređivanju, kojim je apelanta vratio na posao i rasporedio na određeno radno mjesto sa danom 20. april 2017. godine.

Izvršni postupak okončan osporenom odlukom Okružnog suda

15. Apelant je 16. juna 2015. godine podnio Osnovnom sudu naknadni prijedlog za izvršenje za donošenje rješenja o izvršenju prije dovršetka postupka za vraćanje apelanta na rad (član 217 Zakona o izvršnom postupku, u daljnjem tekstu: ZIP) po rješenju o izvršenju od 20. maja 2015. godine radi isplate novčanih mjesečnih iznosa naknade plate koje bi apelant ostvario da je bio na radu u periodu od 1. maja do 15. novembra 2007. godine i razliku plate koju bi ostvario da je bio na radu kod izvršenika, a koju je ostvario kod drugog poslodavca od 16. novembra 2007. godine do „danas“, odnosno do dana vraćanja na rad kod izvršenika. U navedenom prijedlogu apelant je predložio da se protiv izvršenika na osnovu predmetnih presuda odredi prinudno izvršenje glavnog duga i troškova izvršenja, i to: određene novčane iznose na ime neisplaćenih neto plata – naknade plata u periodu od 1. maja do 15. novembra 2007. godine sa zakonskom zateznom kamatom, određene novčane iznose na ime neisplaćene razlike neto naknada mjesečnih plata koje bi apelant ostvario kod izvršenika i plate koju je ostvario kod drugog poslodavca za period od 16. novembra 2007. godine do 30. aprila 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama, te na ime naknade troškova po odluci suda, pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog računa na apelantov račun. Apelant je takođe predložio da se izvrši obračun uplata propisanih doprinosa i drugih obaveza na platu u korist nadležnih fondova počev od 1. marta 2004. godine do dana vraćanja na rad kod izvršenikovih organa.

16. Osnovni sud je dopisom od 31. januara 2017. godine dostavio apelantu izvršenikov odgovor kojim se izjasnio o apelantovom prijedlogu za sporazumno razrješenje spora radi apelantovog namirenja, te pozvao apelanta da predloži način sprovođenja izvršenja s obzirom na to da je prvobitni prijedlog za izvršenje bio samo apelantov povratak na posao.

17. Postupajući po prethodno navedenom pozivu Osnovnog suda, apelant je 22. februara 2017. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je predložio način sprovođenja izvršenja po naknadnom prijedlogu za izvršenje po članu 217 ZIP-a. U navedenom podnesku apelant je precizirao naknadni prijedlog za izvršenje tako što je predložio da Osnovni sud, na osnovu člana 217 ZIP-a, donese rješenje o izvršenju kojim se na osnovu predmetnih presuda određuje prinudno izvršenje glavnog duga i troškova izvršenja, i to: određene novčane iznose neisplaćenih apelantovih plata (naknada) u periodu od 1. maja do 15. novembra 2007. godine i od 29. novembra 2016. godine do 28. februara 2017. godine sa zakonskim zateznim kamatama (uz napomenu da apelantu od 1. marta 2017. godine pa do vraćanja na posao pripada pravo na punu platu jer je prema predmetnim presudama vraćen na posao), iznose manje isplaćenih plata apelantu u periodu od 16. novembra 2007. godine do 28. novembra 2016. godine kao razlike plata koje bi apelant primao da je nastavio raditi kod izvršenika i plata koje je primao kod poslodavca kod kojeg je zasnovao radni odnos u datom periodu sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime naknade troškova po odluci suda, pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog računa na apelantov račun. Apelant je takođe predložio da se izvrši obračun uplata propisanih poreza i doprinosa, te drugih obaveza na platu u korist nadležnih fondova počev od 1. maja 2007. godine do dana vraćanja na rad kod izvršenikovih organa.

18. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 157115 12 I od 29. marta 2017. godine kojim je odredio predloženo izvršenje po dopunskom prijedlogu.

19. Izvršenik je izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju. Osnovni sud je rješenjem od 20. marta 2018. godine usvojio izvršenikov prigovor i rješenje o izvršenju od 29. marta 2017. godine stavio van snage, obustavio izvršenje po dopunskom prijedlogu u cjelini i ukinuo sve provedene izvršne radnje, te uputio apelanta da svoja prava na naknadu plate za period od 30. aprila 2007. godine do povratka na rad ili naknadu štete za neisplaćene plate ostvaruje u parnici.

20. U žalbenom postupku, Okružni sud je rješenjem od 11. jula 2018. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo rješenje Osnovnog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

21. U ponovnom postupku Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 1 157115 17 I 2 od 16. januara 2019. godine odbio izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju po dopunskom prijedlogu za izvršenje od 29. marta 2017. godine i rješenje o izvršenju je u cijelosti ostalo na snazi.

22. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je izvršenik apelanta vratio na posao tek 19. aprila 2017. godine, ali da mu nije izvršio isplatu naknada plate za period od 30. aprila 2007. godine, do kojeg datuma je izvršnom ispravom određena isplata plata. Stoga je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev, u skladu sa članom 217 ZIP-a, da mu izvršenik izvrši isplatu naknade plate za period od 30. aprila 2007. godine do 19. aprila 2017. godine, sa danom kada ga je vratio na posao, te da se obračun naknade ima izvršiti na osnovu plate koju bi apelant (u presudi očitom omaškom navedeno „izvršenik“) primao da nije došlo do nezakonitog prestanka radnog odnosa. Istaknuo je da je izvršenik svoju obavezu iz izvršne isprave u pogledu isplate novčane naknade isplatio u cijelosti u ostavljenom paricionom roku, pa je stoga osnovan zahtjev za daljnju isplatu naknade plate za period od 1. maja 2007. godine do vraćanja na rad, tj. 19. aprila 2017. godine u određenom novčanom iznosu.

23. Postupajući po izvršenikovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 157115 19 Gž 2 od 5. aprila 2019. godine kojim je izvršenikovu žalbu djelimično uvažio, rješenje Osnovnog suda od 16. januara 2019. godine preinačio tako da je djelimično uvažio izvršenikov prigovor, Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 157115 12 I od 29. marta 2017. godine ukinuo u dijelu kojim je naloženo izvršeniku da apelantu isplati neisplaćene plate za period od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine i prijedlog za izvršenje odbio, dok je odbio izvršenikov prigovor u ostalom dijelu i rješenje o izvršenju od 29. marta 2017. godine u preostalom dijelu (kojim je određena isplata naknade plate za period od 15. maja 2008. godine pa do 30. aprila 2015. godine) održao na snazi.

24. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da prvostepeno rješenje nije pravilno u dijelu kojim je prvostepeni sud dozvolio izvršenje i naložio izvršeniku isplatu plata koju bi apelant ostvario da je radio u periodu od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine, kada je u postupku donošenja izvršnih isprava prvostepena presuda broj Rs 482/04 od 24. septembra 2007. godine postala pravosnažna. Dalje je naveo da je u ovom dijelu prvostepeni sud, odlučujući o izvršenikovom prigovoru, postupao suprotno uputama ovog suda iz rješenja od 11. jula 2018. godine, te donio rješenje suprotno odredbi člana 217 ZIP-a. U vezi s tim, obrazložio je da navedena odredba ZIP-a uređuje naknadu plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad kojom je stavom 1 propisano da tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. Kako predmetna zakonska odredba propisuje isključivo pravo tražioca izvršenja da može zahtijevati naknadu plate od pravosnažnosti odluke kojom je vraćen na rad, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno odredbi člana 217 stav 1 ZIP-a, rješenjem o izvršenju odredio da se apelantu isplate neisplaćene plate za period od 1. maja 2007. godine pa do pravosnažnosti predmetne presude 15. maja 2008. godine. Stoga je zaključio da je apelantov prijedlog u ovom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan jer ne raspolaže izvršnom odlukom za isplatu plata za taj period, niti mu navedena odredba ZIP-a dozvoljava da se rješenjem o isplati naknade plata može dozvoliti isplata za ovaj period i da na takav način apelant izdejstvuje rješenje o izvršenju, kako to propisuje odredba člana 217 stav 3 ZIP-a.

25. Okružni sud je naveo da je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje pravilno i izvršenikovi žalbeni navodi da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca i da su mu isplaćene sve plate za period od prestanka radnog odnosa pa do donošenja odluke prvostepenog suda ne utiču na apelantova prava da zahtijeva isplatu naknade plate, odnosno razliku plate za period dok je radio kod drugog poslodavca s obzirom na to da je on po pravosnažnoj i izvršnoj presudi blagovremeno podnio prijedlog za vraćanje na rad, kako to propisuje odredba člana 215 ZIP-a.

Osporeno rješenje Vrhovnog suda

26. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 I 157115 19 Rev od 17. januara 2020. godine odbačena je apelantova revizija podnesena protiv rješenja Okružnog suda od 5. aprila 2019. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema članu 14 stav 1 ZIP-a, protiv pravosnažnih odluka donesenih u izvršnom postupku nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova. Kako je apelant podnio reviziju protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja, protiv kojeg se revizija po zakonu ne može podnijeti, valjalo je primjenom odredbe člana 247 st. 1 i 2 u vezi sa članom 254 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članom 21 stav 1 ZIP-a reviziju odbaciti kao nedozvoljenu.

27. Iz spisa koji je, na traženje Ustavnog suda, dostavio Okružni sud proizlazi da je nakon podnošenja apelacije apelantov zastupnik 23. septembra 2019. godine podnio dopunski prijedlog za izvršenje (ispravljen podneskom od 24. septembra 2019. godine), u kojem je naveo da Trezor Ministarstva finansija Republike Srpske nije u cijelosti postupio po rješenju o izvršenju i izvršio je isplatu samo za period od 15. maja 2008. godine do 30. aprila 2015. godine, pa je pravosnažna presuda ostala neizvršena za period od 1. maja 2007. godine do 14. maja 2008. godine i za period od 1. maja 2015. godine do 19. aprila 2017. godine. U prijedlogu je dalje predloženo da Osnovni sud donese rješenje o dopunskom izvršenju kojim bi se odredilo prinudno izvršenje glavnog duga – iznosa apelantovih neisplaćenih plata za navedene periode i troškova izvršenja pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa izvršenikovog računa na apelantov račun, kao i obračun uplata propisanih poreza i doprinosa, te drugih obaveza na platu u korist nadležnih fondova za utužene periode. Takođe, i apelant je 25. septembra 2019. godine lično podnio dopunski prijedlog za izvršenje u istom tekstu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

28. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odredbe člana II/1 (Ljudska prava) i II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine, te „pravo na rad“.

29. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvao, apelant navodi da je osporenim rješenjem djelomično uvažena izvršenikova žalba, suprotno usaglašenom činjeničnom stanju u postupku koji je prethodio donošenju rješenja Osnovnog suda po izvršenikovom prigovoru. Dalje navodi da je osporeno rješenje u suprotnosti s rješenjem o izvršenju od 16. januara 2019. godine, koje se zasniva na izvršnoj ispravi koja ima jaču pravnu snagu – predmetnim presudama donesenim u parničnom postupku. Smatra da bi uskraćivanjem naknade plate za period od 1. maja 2007. godine do 14. maja 2008. godine, što su prouzrokovala službena i odgovorna lica, pretrpio materijalnu štetu i bila bi povrijeđena njegova prava. Ukazuje na pravno dejstvo presude Vrhovnog suda iz parničnog postupka u uspostavljanju kontinuiteta radnog odnosa po zakonu i smatra da je u neprekidnom radnom odnosu kod izvršenika. Apelant smatra da je osporenim rješenjem učinjeno nerazumljivim rješenje o izvršenju Osnovnog suda. Ističe da se pojavljuju protivrječnosti po kojima proizlazi da je ostao nepriznat period od 1. maja 2007. godine do 14. maja 2008. godine, te period od 1. maja 2015. godine do 19. aprila 2017. godine, dan apelantovog vraćanja na posao, pa se postavlja pitanje da li takve očigledne omaške ispraviti posebnim rješenjem u izvršnom postupku ili po dopunskom prijedlogu za izvršenje.

b) Odgovor na apelaciju

30. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci i smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava. Ističe da je o navedenom dao na zakonu zasnovane razloge, posebno na okolnosti da apelant nije imao izvršnu ispravu na osnovu koje bi mu se isplatila izgubljena zarada za period od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine, za koji period član 217 stav 3 ZIP-a nije predvidio mogućnost isplate u izvršnom postupku. Okružni sud smatra da nije bilo proizvoljne primjene prava kod donošenja osporenog rješenja, a slijedom toga ni povrede prava na koja se apelant poziva.

31. Osnovni sud smatra apelacione navode neosnovanim. Ističe da je prilikom određivanja prinusdnog izvršenja i njegovog provođenja postupao u skladu sa ZIP-om, a na osnovu apelantovog prijedloga.

32. Izvršenik smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17, 60/17, 115/17, 58/18 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 14. stav 1.

(1) Protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova.

Član 21. stav 1.

(1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 217.

(1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.

(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.

(3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima dejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze izvršenika i dejstvo rješenja o izvršenju.

(4) Izvršenik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi izvan snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno.

(5) Mjesečna nadoknada plate određuje se u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu. Mjesečna nadoknada obuhvata i plaćanje poreza, te drugih davanja po osnovi plate.

(6) Tražilac izvršenja može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom.

(7) Ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputiće tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom.

34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 2. stav 1.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda

37. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 I 157115 19 Rev od 17. januara 2020. godine kojim je odbačena apelantova revizija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

38. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

39. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

40. S obzirom na to da apelant smatra da mu je navedenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud, prvenstveno, odgovori na pitanje da li predmetni postupak po reviziji uživa zaštitu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi odluke Evropskog suda, Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47). U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenja Vrhovnog suda kojima je odbačena kao nedozvoljena njegova revizija u smislu odredbe člana 14 ZIP-a zbog toga što je izričito zabranjeno izjavljivanje revizije protiv pravosnažne odluke donesene u postupku izvršenja. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim rješenjem Vrhovnog suda nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu, u odnosu na navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 56/11 od 21. jula 2011. godine, tačka 12, dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

42. Stoga, imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 14 Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

43. Nadalje, Ustavni sud smatra da postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje ne pokreće pitanje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, niti se osporena odluka Vrhovnog suda može dovesti u vezu s pravom na rad, te su, stoga, i ovi apelantovi navodi ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. U vezi s apelantovim pozivanjem na odredbe čl. II/1 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da navedene odredbe upućuju na poštovanje prava i sloboda iz Evropske konvencije i njenih protokola, te da, zapravo, ne uspostavljaju nikakva posebna prava koja već nisu prethodno ispitana.

44. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 157115 19 Gž 2 od 5. aprila 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov zastupnik je primio 30. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. jula 2019. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

47. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom – rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odredbe člana II/1 (Ljudska prava) i II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine, te „pravo na rad“.

Pravo na pravično suđenje

48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

49. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

50. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo na osnovu pravosnažnih presuda radi isplate plata i uplate doprinosa, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

51. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe ZIP-a, te posebno ukazuje da je osporenim rješenjem učinjeno nerazumljivim rješenje o izvršenju Osnovnog suda. U vezi s tim, apelant ukazuje da su nastale protivrječnosti po kojima proizlazi da je ostao nepriznat period od 1. maja 2007. godine do 14. maja 2008. godine, te period od 1. maja 2015. godine do 19. aprila 2017. godine, dan apelantovog vraćanja na posao.

52. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

53. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

54. Ustavni sud zapaža da iz prezentovanih činjenica proizlazi da je apelant, na osnovu pravosnažnih presuda, pokrenuo izvršni postupak, prvo radi vraćanja na posao (koji nije predmet ove apelacije), a zatim i radi isplate plata u smislu člana 217 ZIP-a. Postupajući po ovom apelantovom prijedlogu, Osnovni sud je rješenjem o izvršenju dozvolio predloženo izvršenje, te je (u ponovnom postupku) odbio izvršenikov prigovor. Postupajući po izvršenikovoj žalbi, Okružni sud je donio osporeno rješenje kojim je rješenje Osnovnog suda preinačio tako da je djelimično uvažio izvršenikov prigovor, rješenje o izvršenju ukinuo u dijelu kojim je naloženo izvršeniku da apelantu isplati neisplaćene plate za period od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine i prijedlog za izvršenje odbio, dok je odbio izvršenikov prigovor u ostalom dijelu i održao na snazi rješenje o izvršenju od 29. marta 2017. godine u preostalom dijelu (kojim je određena isplata naknade plate za period od 15. maja 2008. godine pa do 30. aprila 2015. godine). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da je apelantov prijedlog za isplatu plata za period od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine valjalo odbiti kao neosnovan jer apelant ne raspolaže izvršnom odlukom za isplatu plata za taj period niti mu odredba člana 217 ZIP-a dozvoljava da se rješenjem o isplati naknade plata može dozvoliti isplata za ovaj period. S druge strane, Okružni sud je ukazao da je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje pravilno i izvršenikovi žalbeni navodi da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca i da su mu isplaćene sve plate za period od prestanka radnog odnosa pa do donošenja odluke prvostepenog suda ne utiču na apelantova prava da zahtijeva isplatu naknade plate, odnosno razliku plate za period dok je radio kod drugog poslodavca s obzirom na to da je on po pravosnažnoj i izvršnoj presudi blagovremeno podnio prijedlog za vraćanje na rad, kako to propisuje odredba člana 215 ZIP-a.

55. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 217 ZIP-a propisano da tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa (stav 1). Takođe je propisano da se prijedlog za naknadu može spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka, a rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima dejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje izvršenikove obaveze i dejstvo rješenja o izvršenju (st. 2 i 3). Navedenim članom je određeno da tražilac izvršenja može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom, te da ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputiće tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom (st. 6 i 7).

56. Dovodeći u vezu navedenu odredbu s apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud rješenje o izvršenju ukinuo u dijelu kojim je naloženo izvršeniku da apelantu isplati neisplaćene plate za period od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine i prijedlog za izvršenje odbio jer apelant, prema odredbi člana 217 ZIP-a, ima pravo na isplatu plata od pravosnažnosti odluke (izvršne isprave). Kako je prvostepena presuda broj Rs 482/04 od 24. septembra 2007. godine, na osnovu koje je određeno izvršenje, 15. maja 2008. godine postala pravosnažna, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije proizvoljno primijenio odredbu člana 217 ZIP-a kada je djelimično uvažio izvršenikov prigovor i ukinuo rješenje o izvršenju u ovom dijelu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao apelaciju koja se odnosila na ovo pravno pitanje, te u vezi s tim zaključio da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4577/14 od 15. juna 2017. godine, tačke 37 i 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).

57. Apelant, takođe, ukazuje da su osporenim rješenjem nastale protivrječnosti po kojima proizlazi da je ostao nepriznat period od 1. maja 2015. godine do 19. aprila 2017. godine, dana apelantovog vraćanja na posao.

58. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 143/15 od 25. oktobra 2017. godine, u kojoj je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog, između ostalog, neodlučivanja o zakonskoj zateznoj kamati i u odnosu na odluku o naknadi na ime korišćenja tuđe stvari, ukazao na praksu Evropskog suda, prema kojoj je dejstvo člana 6 stav 1 Evropske konvencije, inter alia, taj da „sudu” nametne obavezu sprovođenja odgovarajućeg ispitivanja podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku (vidi ibid., Van de Hurk protiv Holandije, stav 59 i Dulaurans protiv Francuske, broj predstavke 34553/97, stav 33, presuda od 21. marta 2000. godine). Pogreška prava ili činjeničnog stanja od nacionalnog suda koja je toliko očigledna da se može okarakterisati kao „očigledna pogreška”, to jest pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao napraviti, može biti takva da ometa pravednost postupka (vidi Bochan protiv Ukrajine, broj predstavke 22251/08, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 62, i Pavlović i ostali protiv Hrvatske, broj predstavke 13274/11, presuda od 2. aprila 2015. godine, stav 24). Nadalje, u navedenoj odluci, koja se ticala odlučivanja redovnih sudova u okviru protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud je zaključio da ni „Okružni sud niti Vrhovni sud nisu prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, odnosno reviziji uzeli u obzir apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti. Navedeno potvrđuje da Okružni sud i Vrhovni sud nisu pravilno primijenili član 2 ZPP-a, prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, kao ni član 176 ZPP-a prema kojem je trebalo da odluče o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja“. Takođe je zaključio da je „Vrhovni sud propustio sprovesti pravilno i razumno ispitivanje apelantovih podnesaka i u skladu s tim nije obezbijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, kako je propisano članom 6 stav 1 Evropske konvencije, u dijelu koji se ticao odluke o naknadi na ime korišćenja tuđe stvari.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 143/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačke 53 i 55, dostupna na www.ustavnisud.ba).

59. Takođe, Ustavni sud je u Odluci broj AP 846/09 zaključio da „budući da Kantonalni sud nije ispravio propust Opštinskog suda te ni on nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, i to kako one koji se tiču primjene materijalnog prava (ZOO-a, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH) tako i procesne (čl. 2 i 176 ZOO-a) koji ga obavezuju da se kreće u okviru postavljenog zahtjeva, odnosno da odluči o glavnoj stvari i sporednim tražbinama, što je u konkretnom slučaju očigledno propustio da učini, a što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 846/09 od 23. februara 2012. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba)

60. Dovodeći u vezu navedenu praksu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo podsjetiti da se, shodno članu 21 stav 1 ZIP-a, u izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ZPP-a, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, a da je odredbom člana 2 stav 1 ZPP-a propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

61. Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog dijela odluke proizlazi da je apelant 16. juna 2015. godine podnio Osnovnom sudu naknadni prijedlog za izvršenje, kojim je, između ostalog, tražio isplatu plata do 30. aprila 2015. godine. Nakon što je Osnovni sud uputio apelantu dopis kojim ga je pozvao da predloži način sprovođenja izvršenja s obzirom na to da je prvobitni prijedlog za izvršenje bio samo apelantov povratak na posao, apelant je 22. februara 2017. godine dostavio Osnovnom sudu podnesak kojim je predložio način sprovođenja izvršenja po naknadnom prijedlogu za izvršenje po članu 217 ZIP-a, iz kojeg proizlazi da je apelant zatražio isplatu plata i uplatu doprinosa do dana vraćanja na posao (19. april 2017. godine). Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju od 29. marta 2017. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje po dopunskom prijedlogu, bez navođenja bilo kakvih detalja oko isplate plata. Međutim, postupajući po izvršenikovom prigovoru (u ponovnom postupku), Osnovni sud je, u rješenju kojim je odbio prigovor, jasno ukazao da je osnovan apelantov zahtjev, u skladu sa članom 217 ZIP-a, da mu izvršenik izvrši isplatu naknade plate za period od 30. aprila 2007. godine do 19. aprila 2017. godine, sa danom kada ga je vratio na posao, te da se obračun naknade ima izvršiti na osnovu plate koju bi apelant primao da nije došlo do nezakonitog prestanka radnog odnosa. S druge strane, Okružni sud je, u izreci osporenog rješenja, naveo da odbija izvršenikov prigovor u ostalom dijelu i održao na snazi rješenje o izvršenju od 29. marta 2017. godine u preostalom dijelu, pri tome navodeći u zagradi „kojim je određena isplata naknade plate za period od 15. maja 2008. godine pa do 30. aprila 2015. godine“. Iz navedenog Ustavni sud primjećuje da se odluke Osnovnog suda i Okružnog suda razlikuju u pogledu krajnjeg datuma do kojeg je izvršenik obavezan da apelantu isplati naknadu plate, pri čemu ta razlika iznosi oko dvije godine. Pri tome, Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije naveo razloge za takvo preciziranje u pogledu krajnjeg datuma do kojeg je izvršenik dužan da apelantu isplati plate, pa nije jasno da li se radi o čistoj omašci u pisanju ili drugačijoj odluci Okružnog suda u odnosu na odluku Osnovnog suda.

62. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseni stav da propust suda da odluči u okviru tužbenog zahtjeva (u konkretnom slučaju prijedloga za izvršenje) predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu da je Okružni sud u izreci osporene odluke eksplicitno naveo krajnji datum do kojeg je izvršenik obavezan da apelantu isplati platu, koji je različit od datuma koji je apelant naveo u svom prijedlogu i Osnovni sud u svom rješenju, a pri tome za navedeno nije dao nikakvo obrazloženje, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, čime je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

63. Konačno, imajući u vidu navedeno, te specifične okolnosti ovog predmeta (iz kojih proizlazi da je prvostepena presuda na osnovu koje je određeno izvršenje postala pravosnažna još 2008. godine, da je apelant vraćen na posao tek 2017. godine, da se radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja nesumnjivo imaju veliki uticaj na apelantov život, kao i da neizvjesnost u pogledu ishoda postupaka traje dugi niz godina), Ustavni sud smatra da bi na apelanta bio stavljen preveliki teret da ponovo podnese prijedlog za izvršenje ili da traži ispravku osporene odluke Okružnog suda (ukoliko je riječ o grešci u pisanju). Ovo tim prije što iz stanja izvršnog spisa proizlazi pasivnost izvršnog suda povodom apelantovog dopunskog prijedloga (od 23. i 24. septembra 2019. godine) u kojem je ukazao na propuste u vezi sa isplatom naknada na ime plata za period od 1. maja 2015. godine do 19. aprila 2017. godine.

64. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Okružni sud prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

65. S obzirom na zaključak (djelimična povreda) u vezi s ispitivanjem navoda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odredbe člana II/1 (Ljudska prava) i II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine, te „prava na rad“ jer su ti navodi ispitani u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud u izreci osporene odluke eksplicitno naveo krajnji datum do kojeg je izvršenik obavezan da apelantu isplati platu, koji je različit od datuma koji je apelant naveo u svom prijedlogu i Osnovni sud u svom rješenju, a pri tome za navedeno nije dao nikakvo obrazloženje.

67. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku o ukidanju rješenja o izvršenju u dijelu kojim je naloženo izvršeniku da apelantu isplati neisplaćene plate za period od 1. maja 2007. godine do 15. maja 2008. godine i odbijanju prijedloga za izvršenje u tom dijelu.

68. Na osnovu člana 18 stav (1) i stav (3) tačka h), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2704/19 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio