Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3135/19 (GP "PLIVA" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Javne nabavke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3135/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3135/19, rješavajući apelaciju GP "Pliva" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija GP "Pliva" d.o.o.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 097926 19 Rev od 24. juna 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 097926 18 Pž od 18. decembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 097926 16 Ps 2 od 7.

februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. GP "Pliva" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 097926 19 Rev (u apelaciji očiglednom greškom naveden broj 57 0 Ps 121700 19 Rev) od 24. juna 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 097926 18 Pž od 18. decembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 097926 16 Ps 2 od 7. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 28. oktobra 2020. godine od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. U periodu od 2. do 13. novembra 2020. godine Vrhovni sud, Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju, dok Viši privredni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Tuženi (Odjeljenje za inspekcijske poslove) je objavio javno obavještenje o nabavci sa predmetom javne nabavke Izvođenje radova na rušenju i uklanjanju bespravno sagrađenih/postavljenih objekata na teritoriji Grada Banja Luka, koje je oglašeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 100/06 od 18. decembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: obavještenje o javnoj nabavci) na koje je apelant dostavio svoju ponudu.

6. Obavještenjem tuženog (Komisije za javne nabavke) od 3. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača) apelant je obaviješten da je diskvalifikovan iz daljeg postupka javne nabavke (jer „nije dostavio dokaze o svojini na navedenim sredstvima" koja se odnose na sredstva potrebna za izvršavanje poslova rušenja i uklanjanja bespravno sagrađenih objekata), te je istim obavještenjem tuženi proglasio kao najpovoljnijeg ponuđača "Bunić Company” d.o.o. Banja Luka.

7. Protiv obavještenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača apelant je izjavio prigovor, koji je rješenjem gradonačelnika Grada Banja Luka od 14. maja 2007. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o prigovoru) odbijen kao neosnovan. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Kancelariji za razmatranje žalbi BiH, koja je zaključkom od 19. juna 2007. godine odbacila apelantovu žalbu zbog formalnih razloga.

8. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio tužbu Sudu Bosne i Hercegovine, koji je svojom presudom od 1. jula 2010. godine tužbu usvojio i zaključak od 19. juna 2007. godine Kancelarije za razmatranje žalbi BiH poništio, te predmet vratio na ponovno rješavanje.

9. Postupajući po presudi Suda Bosne i Hercegovine, Kancelarija za razmatranje žalbi BiH donijela je rješenje od 21. jula 2010. godine kojim je usvojila apelantovu žalbu i poništila obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača, rješenje o prigovoru, te obavještenje o javnoj nabavci.

Osporeni postupak

10. Apelant je 30. jula 2014. godine podno tužbu Okružnom privrednom sudu protiv tuženog radi naknade štete.

11. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 097926 16 Ps 2 od 7. februara 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade štete, u vidu izgubljene dobiti, isplati određeni novčani iznos i zakonsku zateznu kamatu sa troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka.

12. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je istakao, između ostalog, da je apelant tvrdio da mu je nezakonitim postupanjem tuženog u postupku javne nabavke pričinjena šteta u vidu izgubljene dobiti koju potražuje konkretnim tužbenim zahtjevom. Zatim je ukazao da je, radi dokazivanja navedenog, apelant izveo dokaze: obavještenje o javnoj nabavci, zapisnik sa otvaranja ponuda, obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača, te odluke u upravnom postupku, kao i presudu povodom pokrenutog upravnog spora, a nakon toga i rješenje Kancelarije za razmatranje žalbi BiH, koja je postupala po presudi Suda BiH. U vezi s tim je istakao da je na osnovu navedenih dokaza utvrđeno da je protiv odluke tuženog o izboru najpovoljnijeg ponuđača apelant vodio upravni postupak i upravni spor i da su u konačnosti poništeni obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača, rješenje o prigovoru, kao i obavještenje o javnoj nabavci (odnosno da je utvrđeno da je u postupku izbora najpovoljnijeg ponuđača došlo do izvjesnih nepravilnosti i povreda Zakona o javnim nabavkama BiH, što je značajno uticalo na konačnu odluku u postupku javnih nabavki). Naime, Kancelarija za razmatranje žalbi BiH je u svom rješenju konstatovala da je tuženi (kao ugovorni organ) pogrešno odredio kriterijume za dodjelu ugovora, a što je odlučujuća činjenica za ocjenu pravilnosti dodjele bodova, a samim tim i izbora najpovoljnijeg ponuđača. U tom smislu stavom 3 navedenog rješenja određeno je da će se i o eventualnoj odgovornosti ugovornog organa (tuženog) zbog zaključenja ugovora odlučiti naknadno, u skladu sa odredbom člana 52 stav 6 Zakona o javnim nabavkama BiH.

13. Okružni privredni sud je ukazao da, iako je poništena odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača i utvrđena nepravilnost u postupku donošenja te odluke, kao i povreda Zakona o javnim nabavkama BiH, to nepravilno postupanje organa u okviru njegovih zakonskih ovlašćenja ne dovodi automatski do prava na naknadu štete. Naime, tuženi je tumačio propis na jedan način za koji je utvrđeno da nije pravilan, što ne dovodi do odgovornosti za štetu koja nastane. Nezakonit rad organa je rad koji je u suprotnosti sa zakonom i pravilima struke, odnosno svako postupanje koje odudara od uobičajne metode rada u državnom organu, postupanje mimo cilja koji je određen i suprotno zahtjevu koji bi normalnim obavljanjem službe trebalo ostvariti u javnom interesu. Nadalje je ukazao šta je propisano odredbama čl. 154, 155 i 172 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da je za postojanje odgovornosti pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcije neophodno da postoji uzročna veza između greške organa tog lica i prouzrokovane štete. Naime, da bi došlo do odgovornosti za štetu, potrebno je da se ispune opšte pretpostavke: da je nastala šteta, da postoji subjekat koji je odgovoran za štetu i subjekat koji zahtijeva odštetu, protivpravna radnja štetnika i uzročna veza između te radnje i nastale štete.

14. U vezi s tim je istakao da apelant u predmetnom postupku nije ponudio dokaz na osnovu koga bi bilo utvrđeno da bi on bio najpovoljniji ponuđač u situaciji kada je obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača poništeno, odnosno da bi tuženi bio dužan da zaključi ugovor sa apelantom, jer samo bi u tom slučaju apelant mogao ostvarivati pravo na naknadu štete zbog nezaključenja ugovora (član 183 ZOO). Naime, kako apelant nije dokazao da je tuženi imao obavezu da sa njim zaključi ugovor o javnoj nabavci radova, shodno odredbi člana 39 Zakona o javnim nabavkama i člana 27 ZOO, odnosno kako nijednom odlukom u predmetnom postupku javne nabavke nije utvrđeno da je apelantu bilo potrebno dodijeliti predmetni ugovor, to je, u smislu odredaba čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud odlučio kao u izreci presude. Takođe je istakao da, imajući u vidu da apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, nije posebno ocijenio sprovedeno vještačenje vještaka finansijske struke (kojim je dokazivana visina tužbenog zahtjeva), kao ni ostale dokaze koji nisu obrazloženi u presudi, jer nisu bili od uticaja na pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari.

15. Okružni privredni sud je ukazao da je, pored navedenog, tužbeni zahtjev valjalo odbiti i zbog osnovanosti prigovora zastare. Naime, odredbom člana 376 ZOO propisano je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. U vezi s tim je istakao da je odluka tuženog o izboru najpovoljnijeg ponuđača donesena 2007. godine, ali da za apelanta nije mogla nastupiti šteta momentom donošenja te odluke, jer je podnio prigovor protiv nje, odnosno vodio upravni postupak i upravni spor radi njenog poništenja. Zatim je istakao da je apelant donošenjem rješenja od 21. jula 2010. godine kojim su poništeni akti tuženog saznao za postojanje eventualne štete, pa kako je predmetna tužba podnesena 30. jula 2014. godine, to je, u smislu navedene odredbe, nastupila zastarjelost potraživanja naknade.

16. Okružni privredni sud je ukazao da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa čl. 386 i 395 ZPP, koji se odnose na troškove zastupanja tuženog putem Pravobranilaštva RS u iznosu 5.687,50 KM (sastavljanje odgovora na tužbu, pristup na tri ročišta na kojima se raspravljalo, pristup na pet ročišta na kojima se nije raspravljalo, a sve uvećano za paušal 25%). Takođe je ukazao da su troškovi postupka određeni u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

17. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 097926 18 Pž od 18. decembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

18. U obrazloženju presude Viši privredni sud je istakao, između ostalog, da apelant tvrdi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 8 ZPP na njegovu štetu, jer je presudu donio isključivo na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, a ne na osnovu rezultata postupka i izvedenih dokaza, da je dokazni postupak potvrdio u cijelosti navode iz tužbe i da je apelant dokazao postojanje štete u vidu izmakle dobiti koju je pretrpio radi jednostranog i neobjektivnog postupanja tuženog u izboru najpovoljnijeg ponuđača, a što je potvrđeno i iz nalaza vještaka ekonomske struke. U vezi s tim je istakao da su navedeni žalbeni navodi neosnovani, jer je prvostepeni sud potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za rješavanje konkretnog spora, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, zaključak prvostepenog suda da apelant u toku postupka nije dokazao da je tuženi imao obavezu da sa njim zaključi ugovor o javnoj nabavci radova, u skladu sa odredbama člana 39 Zakona o nabavkama i člana 27 ZOO, jeste pravilan. Takođe je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant u toku postupka nije ponudio dokaz na osnovu kojeg bi bilo utvrđeno da bi on bio najpovoljniji ponuđač u situaciji kada je obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača poništeno, odnosno da bi tuženi tada bio dužan da zaključi ugovor sa apelantom, jer jedino tada bi apelant mogao ostvarivati pravo zbog nezaključenja ugovora, kako je to propisano odredbama člana 183 ZOO.

19. Viši privredni sud je istakao da su apelantovi navodi o tome da je vještak ekonomske struke potvrdio njegove navode i iznos štete koja je apelantu nezakonitim postupanjem tuženog nanesena neosnovani, jer radnjama prilikom izbora, prema obavještenju o javnim nabavkama, nije nanesena šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva, nego bi do štete došlo samo u situaciji da je tuženi izabrao apelanta za izvođača radova prema obavještenju o javnoj nabavci, a da je nakon tog izbora odbio da zaključi ugovor o izvođenju radova sa apelantom. Zatim je istakao da apelant tvrdi da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209 ZPP, jer nije primijenio odredbe zakona koje su se odnosile na izvođenje dokaza, pa da nije obrazložio jasne razloge na osnovu kojih je sud koju činjenicu uzeo dokazanom, kao i da je izostala logička i psihološka analiza izvedenih dokaza zbog čega je došlo do povreda odredaba čl. 8, 168, 191, te čl. 291 do 295 ZPP. U vezi s tim je istakao da je analizom obrazloženja pobijane presude zaključio da je prvostepeni sud u svemu postupio u skladu sa odredbama člana 8 ZPP, odnosno da je izvedene dokaze ocijenio slobodno, savjesno i brižljivo, svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u odnosu na dokaze koji su odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari. Viši privredni sud je istakao da, zbog opisanog, nije došlo ni do povrede odredaba parničnog postupka kako ih navodi apelant u žalbi.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 097926 19 Rev od 24. juna 2019. godine odbijena je apelantova revizija.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao šta je šteta prema odredbi člana 155 ZOO, te da je za naknadu štete, saglasno odredbama člana 154 stav 1 i člana 158 ZOO, potrebno ispunjenje zakonskih pretpostavki (da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem štetnika, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u njegovu krivicu i da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete). Zatim je ukazao da je postojanje ovih zakonskih pretpostavki dužan da dokaže oštećeni, te da su odredbom člana 189 stav 3 ZOO propisani uslovi za ostvarenje prava na naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi. U vezi s tim je ukazao da je za ostvarenje apelantovog prava na naknadu štete na ime izmakle koristi (zbog toga što ga je u postupku javne nabavke tuženi diskvalifikovao tako da nije mogao izvoditi predmetne radove, te ostvarivati prihod od toga, kako tvrdi u tužbi i tokom postupka), morao dokazati da bi on u tom postupku bio najpovoljniji ponuđač u situaciji kada je obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača poništeno, te da bi, stoga, tuženi bio dužan zaključiti sa njim ugovor o izvođenju tih poslova i da bi po redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati dobit od spornih poslova koji su bili predmet u postupku javne nabavke i visinu te dobiti, a da je u tome spriječen krivicom tuženog.

22. Vrhovni sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari, iz stanja spisa predmeta i utvrđenog činjeničnog stanja, proizilazi da apelant na navedene okolnosti nije ponudio i izveo dokaze tokom postupka, pa je kod takvog stanja stvari, suprotno apelantovoj tvrdnji, pravilan zaključak drugostepenog suda u pobijanoj presudi da apelant u ovoj parnici nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za izgubljenu dobit koju potražuje od tuženog. Nadalje je naveo da je neosnovano i apelantovo pozivanje na odredbu člana 52 Zakona o javnim nabavkama BiH budući da bi, u smislu stava 5 ovoga člana, apelantu pripadalo pravo na ograničenu odštetu do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene, zavisno od toga koji je od ova dva iznosa veći, a što nije bio predmet apelantovog zahtjeva u ovoj parnici.

23. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori da je prilikom donošenja osporene odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Takođe je istakao da je neargumentovan i paušalan i revizioni prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 8, 168, 191, 291 do 295 u vezi sa članom 209 ZPP, jer to ne proizilazi iz njenog sadržaja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog „kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i suđenje u 'razumnom roku'. Primjena prava je bila proizvoljna“, te se poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Apelant je istakao, između ostalog, da postupajući sudovi nisu donijeli pravilnu i zakonitu odluku, niti su dali valjane razloge o odlučnim činjenicama. Naime, redovni sudovi su učinili bitne povrede odredaba postupka i pogrešno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu. U vezi s tim je istakao da je povrijeđen član 8 ZPP, jer su osporene presude donesene isključivo na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, a ne na osnovu izvedenih dokaza. Sprovedeni dokazni postupak potvrdio je u cijelosti navode iz tužbe, jer je apelant „presudama drugih nadležnih sudova“ dokazao osnov za naknadu nastale štete. Naime, učesnici u obligacionim odnosima dužni su se ponašati savjesno i pošteno, odnosno postupati sa pažnjom dobrog domaćina i privrednika, a tuženi je, kao ugovorni organ, samoinicijativno i jednostrano mijenjao kriterijume za dodjelu ugovora o izvođenju radova. Apelant smatra da je dokazao postojanje štete u vidu izmakle dobiti koju je pretrpio radi jednostranog i neobjektivnog postupanja tuženog u izboru najpovoljnijeg ponuđača, što je potvrdio i nalaz vještaka ekonomske struke. Nadalje je ukazao na odluke koje su donesene povodom sporne javne nabavke, odnosno na odluke koje su donesene u upravnom postupku i upravnom sporu koje je apelant pokrenuo protiv obavještenja o izboru najboljeg ponuđača, te je istakao da tuženi u konkretnom slučaju nije postupio u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama i odredbama ZOO. Apelant se pozvao i na odredbe člana 52 Zakona o javnim nabavkama, te je istakao da mu je kršenjem tuženog pravila o javnim nabavkama nanesena šteta, pa da su ispunjeni svi uslovi iz člana 154 ZOO, jer je apelant dao najpovoljniju ponudu, a uprokos tome sa njim nije zaključen ugovor. Nadalje je istakao da se povreda odredaba parničnog postupka ogleda u tome što prvostepeni sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZPP koje su se odnosile na izvođenje dokaza, a što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude (član 209 ZPP). Naime, prvostepeni sud je u postupku donošenja prvostepene presude počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209 u vezi sa čl. 8,168, 191, 291 do 295 ZPP. Takođe je istakao da se iz svega izloženog može zaključiti da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu. Paušalno pozivanje na propise i citiranje njihovih odredaba bez detaljnih razjašnjenja spornih činjenica ne može se prihvatiti kao valjan materijalnopravni razlog za donošenje prvostepene odluke.

26. Apelant osporava u cijelosti i odluku suda da nadoknadi troškove parničnog postupka. Apelant smatra „da za ovakvu odluku nije bilo zakonskog osnova, a niti je prvostepeni sud na valjan način presudu obrazložio, te nije jasno čime se prvostepeni sud rukovodio kada je tuženom dosudio iznos troškova“.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je istakao da je za svoju odluku, suprotno navodima u apelaciji, dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude, isključivši bilo kakvu mogućnost da je proizvoljno primijenjeno pravo na apelantovu štetu, pa smatra da je predmetna apelacija neosnovana.

28. Okružni privredni sud je istakao da u toku postupka pred prvostepenim sudom nije učinjena nijedna povreda prava koja pripadaju strankama u postupku, a na koje povrede se poziva apelant, te da je odluku donio u skladu sa zakonom.

29. Tuženi je, u suštini, istakao da je predmetna apelacija neosnovana, te je predložio da se odbije.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Obavezno zaključenje i obavezna sadržina ugovora Član 27. stav 1.

(1) Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora Član 183.

Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. 1. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

31. Zakon o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10, 87/13 i 47/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39. stav 1.

(Ugovori) (1) Ugovorni organ nudi ugovor onom kvalificiranom ponuđaču koji je dostavio najniže ocijenjenu prihvatljivu ponudu u skladu s odredbama čl. 35. do 37. ovog zakona. Ugovor se zaključuje u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine o obligacijama. Nijedan ugovor ne može se zaključiti u periodu od 15 dana od datuma kada su ponuđači obaviješteni o rezultatu u skladu sa stavom (1) člana 38. ovog zakona.

32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav 4.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 209. stav 1.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 395.

Odredbe o troškovima postupka primjenjuju se i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.

Troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvaćaju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 097926 19 Rev od 24. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 24. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

41. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.

42. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

43. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete, ističući da mu je nezakonitim postupanjem tuženog u postupku javne nabavke pričinjena šteta u vidu izgubljene dobiti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zaključujući da apelant izvedenim dokazima nije dokazao svoje tužbene navode. Ustavni sud nalazi da je Okružni privredni sud u obrazloženju prvostepene presude jasno naveo koje je dokaze izveo apelant pred tim sudom radi dokazivanja svojih navoda, te šta proizilazi iz tih dokaza (vidi tačku 12 ove odluke). Naime, u osporenim odlukama redovni sudovi su jasno obrazložili da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je tuženi imao obavezu da sa njim zaključi ugovor o javnoj nabavci radova u skladu sa odredbama člana 39 Zakona o nabavkama i člana 27 ZOO, odnosno nije dokazao da je bio najpovoljniji ponuđač u situaciji kada je obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača poništeno, te da je, stoga, tuženi bio dužan da sa njim zaključi ugovor. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u osporenim odlukama pozvali na čl. 154 stav 1, 155, 158, 172, 183 i 189 stav 3 ZOO, koji propisuju osnove odgovornosti za nastalu štetu (član 154 ZO), šta je šteta (član 155 ZOO), postojanje krivice (član 158 ZOO), kada pravno lice odgovara za štetu (član 172), obaveza lica da naknadi štetu ako je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor (a na zahtjev zainteresovanog lica ne zaključi taj ugovor, član 183 ZOO) i uslove za ostvarenje prava na naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi (član 189 stav 3 ZOO). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud jasno obrazložio da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386 (koji propisuje ko je dužan da naknadi troškove postupka) i članom 395 ZPP (koji propisuje da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo), te od čega se sastoje predmetni troškovi. Dovodeći zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi u vezu sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode (koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209 a u vezi sa čl. 8,168, 191, 291 do 295 ZPP, kao i primjenu člana 52 Zakona o javnim nabavkama u BiH) koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni privredni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ovo pogotovo što zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ako su ti zaključci očigledno proizvoljni, što u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni dokumenata dostavljenih uz apelaciju ne proizilazi.

44. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

46. Ustavni sud uočava da je apelant u apelaciji samo paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, odnosno da u svojim apelacionim navodima te navode uopšte nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu ovih navoda.

Pravo na imovinu

47. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa). S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi za svoj stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanosti zahtjeva tuženog za naknadu troškova predmetnog parničnog postupka dali jasne i precizne razloge uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZOO u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević